Sjećanje na jednu prognanicu iz Bosne
TEK MALO POGURENA
(1994.)
Tek malo pogurena, al ponosita lica
ti darove nabrajaš što poslaše ti djeca,
a meni sve se čini da nekim šestim čulom
osjećam tvoju dušu gdje usamljena jeca.
Jer darovi su jedno, a topla riječ je drugo,
kad licem se u lice, uz plamen oka, zbori,
al ipak našao se bar netko da te sluša,
pa sada tvoja duša snom ozarena gori.
Pa, neka makar šalju starici lijepe stvari
dok uznosita lica o odanosti mašta!
To toplo srce majke za propuste ne mari,
za svoju djecu moli, nada se, ljubi, prašta.
(Životna zavrzlama koju samo rat može iznjedriti!)
Miris Mediterana
MASLINA
(1994.)
Deblo joj prstastim korjenom
čvrsto se zemlje drži,
grane joj tamne, čvornate,
podnevno sunce prži.
Iz zemlje rađajuć raspukle
nebu prinosi žrtve,
u kapele hladu sjenovitom
lumini gore za mrtve.
Ti drvo si blagoslivljeno,
goriš zelena i suha,
i s koljena na koljeno
znamen si mira i kruha.
SMOKVA
(1994.)
Sjećam se smokve stare u dnu mog vrta,
ne, gorda ona nije, ni previše škrta.
Podatne grane joj se do zemlje steru
za djecu što veru se po njoj i plodove beru.
Tek tko se osili pa joj pupoljke rani,
osjetit žar će mliječi: to smokva se brani!
Tuga za pokojnicima
@Lasta me je potakla na ovaj post.
Zaista treba posvijestiti da sve ono što u momentu smrti želimo pokazati kao pijetet prema umrlima možemo izraziti dok su još među nama, a ne uvijek naglašavati ono što po našem mišljenju kod nekoga ne valja. (Ne mislim da živima treba paliti svijeće i nositi vijence, ali poneki cvijetak nikad neće biti suvišan!)
Nasreću, većina ljudi ima dobre namjere, ali nas povrijede jer ne vide stvari iz našeg kuta, ali isto tako ni mi iz njihovog. U međuljudskim odnosima su češći nesporazumi nego namjerne uvrede. Ne kaže se uzalud da uvijek treba čuti ui drugu stranu, da medalja ima lice i naličje!
Ja bih rekla da je život više kao kocka, a ona ima šest strana.
Da ne pogriješimo uvijek je dobro tražiti "olakotne okolnosti" prema onoj "Ne sudite da ne budete suđeni!" Ne raspolažemo svi jednakim genetskim nasljeđem i nismo svi odrasli u povoljnim uvjetima.
Naravno, ni sama nisam "svetica" u tom pogledu, ali se pokušavam uživjeti u tuđe gledište s više ili manje uspjeha.
NEKROLOG
1994.
Nad otvorenim grobom
uz uzdah, jecaj, cvijeće,
uvijek se neka besjeda topla reče!
Pa makar dotična povijest
i nije baš tako bistra,
iz pepela se iščeprka iskra!
Pa, kad se tako lijepo
besjedi dok se žali,
zašto na kredit riječ toplu ne bi dali?!
A evo kako moj znanac i sumještanin pučki pjesnik STIPAN GRCIĆ iz Badnja vidi pijetet prema umrlima:
KAD JA UMREM
2003.
Nek mi pokop bude prije dvanaest sati,
da šta manje ljudi za njeg može znati.
Dovoljna je rodbina, čak ni ona sva,
u miru, tišini, pokop želim ja.
Nikad nisam bio u kompleksu tome
koliko će svita biti u sprovodu mome.
Ispunite želju jedinu mi otu,
to je ono zadnje u mome životu!
I na kraju pokopa nek tišina svira,
za vijeke vjekova doša sam do mira.
U razgovoru mi je pjesnik obrazložio ove stihove. Kaže da stalno poziva znance i prijatelje da dođu vidjet gdje živi, da popiju prijateljski kavu (ili nešto drugo). Vrijeđa ga što ga ignoriraju dok je živ a na sprovod će svi "nagrnut". To je njegovo viđenje, a ljudi možda ne smatraju da se baš moraju družit s njim u njegovu domu. I nije baš da ga inače izbjegavaju! U svakom slučaju on ne cijeni pažnju "post festum"!
Kometa
Na pozadini tamnoj
kometa sjajna,
sa njom treperim i ja,
sreća je tajna!
Orgulja zvuk me nosi
u mladost ranu,
u trenu sav život vidim
kao na dlanu!
Zar nije ipak taj život
tek jedna zora
i jutro dana vječnog
što svanut mora!
(1994.)
Duhovi
Uvijek sam mislila da je naziv današnjeg blagdana Duha svetoga potekao od slike plamenih jezika nad glavama apostola i bl. Djevice, pa otud množina.
Jutros sam kliknila na www Laudato hr. i našla informaciju da se je nekad, prema starom oblikovanju posvojnih pridjeva, blagdan u narodu prozvao "Duhovi dan" (Duhov dan) od čega je kasnije ostao samo pridjev ( a ne množina imenice) Duhovi.
A evo sada posljednice današnjeg dana, tj. pjesme koja se pjeva ili recitira iza poslanice.
Dođi, Duše Presveti
Dođi, Duše Presveti,
sa neba nas posjeti
zrakom svoje milosti.
Dođi, Oče ubogih,
djelitelju dara svih,
dođi, srca svjetlosti.
Tješitelju tako blag,
ti nebeski goste drag,
pun miline, hlade tih.
Umornima odmore,
u vrućini lahore,
razgovore žalosnih.
Sjaju svjetla blaženog,
sjaj u srcu puka svog,
napuni nam dušu svu.
Bez božanstva tvojega
čovjek je bez ičega,
tone sav u crnom zlu.
Nečiste nas umivaj,
suha srca zalivaj,
vidaj rane ranjenim.
Mekšaj ćudi kamene,
zagrij grudi ledene,
ne daj nama putem zlim.
Svim što vjeru imaju,
što se u te ufaju,
sedam svojih dara daj.
Daj nam krepost zaslužnu
i smrt lijepu, blaženu,
daj vjekovit svima raj.
Sama
Vrtoglavo odmiču dani i ljeta.
Kad mislim na to hvata me sjeta.
Osobe drage, poznata lica
zaklanja mijene vijavica.
I zašto tako vremena mijene
odnose dio po dio mene:
lica okrugla, lica ovalna,
il' ona su il' ja nestalna?
Il' ukus moj se stalno mijenja,
il' ona nisu od povjerenja?!
Ko krhka čaša se naklonost slama,
u moru lica ostajem sama!
"Stalna na tom svijetu samo mijena jest!"
Ljubičica
Ljubičica
1994.
Borovi, čempresi, sjenoviti puti,
aloji, mrtine, smreke, vrijes i drače.....
U tišini srce mir i sreću sluti,
dok nestalno nebo nad prostranstvom plače.
Šušteć', vlažnom stazom koraci se gube,
dok umorno oko nit radosti traži,
i, gle, ljubičica sred živice grube,
jedvo vidljiv cvijetak neobične draži!
Srcoliko lišće oslikala tama,
a cvijet pun modrine dotaknutog neba,
da osjetiš miris tog skrovitog hrama,
u prirodi tihoj prignuti se treba!
Maturanti
Krivo mi je što ne znam objavljivati slike na blogu, pa ću se ograničiti na opis majica, koje su drniški maturanti obukli danas, na zadnji dan redovne nastave u srednjoj školi.
Majice su nebesko - plave boje. Na prednjoj strani piše:
GOTOVO JE, FALA BOGU,
ŠKOLA NAM JE DALA NOGU!
A na stražnjoj je oznaka razreda, ime i prezime maturanta ili maturantice, te šk. god. 14./15.
Možda ove majice nisu originalna ideja, ali to sam prvi put vidjela i oduševilo me! Ako netko zna za nešto slično i neka duhovitija rješenja neka ih opiše.
Ne znam kako će oni proslaviti današnji dan, jer nisam mogla dulje ostati u Drnišu, ali ne vjerujem da će prosipati brašno.
Jučer sam čula kako je jedna uvažena psihologinja prosipanje brašna proglasila izrazom bunta mlade generacije, a meni se čini da je to obični nestašluk (svakako neprimjeren!) i ispuhivanje viška energije!
U svakom slučaju želim da se mladi osposobe za preuzimanje odgovornih mjesta u društvu!
Naravno, svako dobro i na osobnom planu, a jedno s drugim je povezano, "nitko nije otok"!
Suha mjesta
Jedan je čovjek blatnim putem gazio,
od straha nije suha mjesta spazio,
pa kad je prešao taj kratak put
skut mu je bio blatnjav i žut!
A da je okom suha mjesta birao
on svojim skutom blato ne bi dirao,
jer samo onaj koji Svjetlo gleda
od zla i tame prevarit se ne da!
(l994.)
Sjećanje na svibanj moje rane mladosti
Kad sam se nedavno sjetila časne Benedikte Varenine iskrsle su mi pred očima slike iz svibanjskih večeri 50-ih godina i neizbrisivi lik sestre Kornelije, koja je posebno voljela okupljati djevojčice na večernjoj molitvi.
Pred okićenim Gospinim oltarom u konkatedrali sv. Marka u Makarskoj okupljalo se dosta djece, a neka bi nakon svibanjske pobožnosti ostala još malo da poslušaju spomenutu časnu, a evo i molitvice koju sam zapamtila:
Tone danak, nosi sobom radosti i vaje,
eto, lijepa večernjica na nebu već sjaje.
U mom srcu sjaje danas ljepše zvijezde moć.
U toj tihoj, dragoj crkvi Kriste, laku noć!
U knjizi je mog života puna strana jedna,
pisala je patnja, ljubav djela zla i vrijedna.
Grijeh je velik, al je veća pokajanja moć!
Dragi Bog će sve oprostit, Kriste, laku noć!
Mislim sad na svoje mile tamo, u daljini.
Ja te molim, Kriste Bože, sve ih sebi vini!
Hrvatsku nek domovinu štiti tvoja moć,
ja te zato vruće molim! Kriste, laku noć!
Primam sanak što mi tvoja sad dobrota daje,
ali kroz san nek mi blago vječno svjetlo sjaje!
Neka bdije pokraj mene anđeoska moć.
U toj tihoj, dragoj crkvi Kriste, laku noć!
Riječi istine
Je li raznio vjetar u eter riječi Tvoje,
i zašto odjek njihov čuje se tako malo,
dok ih tumači razni po svojoj mjeri kroje,
a mnogima do njih i nije stalo!?
Ponekad ko da se vino "iz šupljeg u prazno toči",
gdje Ljubav bi carevat htjela hladnoća odbojnošću zjapi,
a britkost oštre riječi nadu i polet koči,
dok duša žedna za utjehom vapi!
A možda i sama tražim istinu uhu što godi,
zaboravljam da se u Život stiže kroz uske klance.
Snagu i ljubav daj mi, svojim me Duhom vodi,
slabosti moje pokidaj lance!
(1995.)
Slika moga grada
Kad gledan te u slici
ja čujen tvoje vale,
i ćutin zov tišine
iz svake tvoje vale*.
Kroz prste moje teče
ko mliko pisak bili,
dok cvrčak piva, škrije
poljubac peče vrili.
Miris čempresa, bora,
kupine sok se toči,
na rubu modrog mora
zlaćani odsjaj noći.
Kad gledan te u slici
ja ćutin tvoje žale,
a zvižđuk bure nosi
pismu kroz tvoje kale!
(1995.)
*vala je uvala
Sretan Praznik rada!
Nisam smislila ništa posebno, ali dovoljan će bit ovaj lijepi dan, bar tako izgleda, da ga se može provesti u prirodi, sa obitelju i prijateljima, uz eventualni tradicionalni grah ili roštilj!
Neki su dežurni ili u neophodnoj smjeni na svom radnom mjestu, ali svakako sretniji od onih kojima je svaki dan "praznik"! Njima posebno želim bolje dane!
Oni koji su katolici možda će dan sv. Josipa radnika proslaviti sudjelovanjem na sv. misi.
Bilo kako bilo svima želim
SRETAN PRAZNIK RADA!
