Prekid

utorak , 22.11.2016.

Sjedila je na klupici čekajući ga da dođe. Odluka je bila konačna. Dugo ju je odlagala, ali došlo je vrijeme. Ne možeš pobjeći neizbježnome, ma koliko tražio opravdanja. Stvari su uvijek jasne, često joj je znao reći, ili jesu ili nisu. Svemu dođe kraj, tužno je pomislila, a pogled joj je odlutao u daljinu, preko mora, na otoke. Kasnio je, kao da je namjerno pokušavao odgoditi ono što ih je čekalo. Oboje su znali, nikad to ne zna samo jedna osoba. Za kraj je uvijek krivo dvoje. Val je zapljusnuo rub rive, i zalio razdraganog šestogodišnjaka, koji je ushićeno trčao u njezinom smjeru. Još uvijek je bilo jako toplo, iako je južina nagovještavala dolazak nevere i kraj babljeg ljeta.
Dolazak jeseni nije pravo vrijeme za prekid, nasmijala se u sebi, zima je za izležavanje u paru. Odjednom je osjetila, kao što je uvijek osjećala, njegovo prisustvo – polagano je okrenula glavu i ugledala ga kako, smiren kao uvijek, polako gazi preko trave i približava se, lakim korakom osobe koja se pomirila sa svojom sudbinom.

Razgovor je trajao satima. Nijednom nisu povisili ton, što je s obzirom na njihove karaktere, bio jasan dokaz da nijedno ne želi igrati nikakve igre. Čudno, kako ti prestane biti stalo, a još donedavno si sa istom tom osobom planirao budućnost i premda je bila jako tužna, puno tužnija nego što je mislila da bi mogla biti, odjednom se osjetila slobodnom. Oslobodila se okova loše veze. Oslobodila se osjećaja krivnje. Nekako, kao da je došlo njezino vrijeme.

Ponekad se zapitam hoću li te ikad opet sresti

Ponekad se zapitam hoću li te ikad opet sresti
a da to ne bude samo ono glupo ''hej''
već
nas dvoje ponovno na zidiću, sjedimo i pijemo pivu
i pričamo, i smijemo se, onako kako smo se inače
smijali dok smo pili pivo
u beskraju moje mašte stvari su filmske-
plamen stare zaljubljenosti se rasplamsa
i dok se smijemo i pijemo
polako oboje shvaćamo kako smo ono pravo,
kako je to ta ljubav koja je trebala biti,
shvatimo da smo čitavo ovo vrijeme bili u zabludi,
i ljubimo se i dodirujemo
kao ono dvoje u bilježnici
(u pozadini moje mašte svira đorđe balašević)
i ja, izgubljena skitnica kakva jesam napokon bivam oslobođena vlastite nestalnosti.

stvar je u tome da ja doista od prvog trenutka, onog baš prvog, znam-
za mene si ti uvijek jedini stalan.
I sa svim tvojim manama (a imaš ih mnogo, to oboje znamo)
i sa svim mojim manama (a imam ih mnogo, znamo...)
ti i ja smo povezani zakonima svemira koji nam nikada nije dozvoljavao
da naglas kažemo, da samo jedno drugome imalo pokažemo- da nam je stalo.
I što imamo? Tebe, nestabilnu česticu, i mene, istu takvu.
I poglede ispod oka, i ego do stratosfere, i potrebu za divljim seksom
koji će nas uništiti,
i osloboditi od nas samih.

Jednoga dana, uskoro, neminovno je.

ne znam događa li se vama

Ne znam događa li se vama
al ponekada se meni, samozvanom pjesniku,
događa da ležim noću u krevetu
i tada,
moj mozak vrti i prevrće riječi
stihove i melodije
u tom trenutku ne želim ništa, ni pomaknuti se-
i samo ležim
i sanjarim s očima širom otvorenim
i ta poezija koja mi se stvara u glavi
tad zvuči
dobro
prekrasno čak
lijepo do one mjere da ja
svoj najveći kritičar
nemam nijedne zamjerke

ali tad
ja ne zapisujem ništa
ne pomičem se nigdje
samo maštam
i sutra,
ničeg više nema.


A ponekad se opet, meni, samozvanom pjesniku
desi da krenem, sa elanom, sa idejama, sa željom
da pišem
da redam stihove
da ispletem mrežu ljubavi i melankolije i tuge
i tada
moja glava ima crnu rupu
praznu, crnu rupu,
crnu rupu koja je, zacijelo,
usisala svu onu pjesmu od večeri prije
usisala nerudu, i ujevića, i mary oliver
usisala svaku riječ koju samozvani pjesnik, poput mene,
može uklopiti i ispreplesti u stihove


i zato
sada pišem baš o tome
pišem o toj praznini
ovo je pjesma o praznini u mojoj glavi
i mojoj želji da uhvatim riječi
da ih zalijepim na papir
da ih pišem, da ih čitam, da mi dolaze
ova pjesma nije prava pjesma
ovo je borba mene same sa crnom rupom,
borba mene sa istinom koja mi kaže
da ja nisam
neruda,
ujević,
mary oliver,
i ne dozvoljava mi da budem išta
osim samozvanog pjesnika.
A ja samo želim pisati, i pisati, i pisati
pjesmu,
melankoliju,
tugu.

izgubila sam vlastitu poeziju

izgubila sam vlastitu poeziju
i čini mi se skoro kao da je to dobro,
jer ako pišem,
pišem iz nemira, ili nostalgije, nečega takvog,
da ne kažem tuge i sličnih patetičnih razloga

i osjećam se dobro, nekako,
sad kao da jesam pjesma, blaga, jedva čujna
pjesma je postala ja i ja sam ona,
i kao da je nešto blizu, kao da je stigla
ljubav

osjećam je pored sebe, nekako
a onda opet, ne znam gdje je
što ako je ne prepoznam? Što ako je tu,
a ja ju ne uočim
okružena maglom svoje prošlosti?