tekst u kojem se ja ljutim na nemogućnost zaposlenja u struci

utorak , 03.01.2012.

Dobiti posao u hrvatskoj, a da nisi a) sin neke bogato podmazane face ( najčešće kakvog lopova ili pokvarenjaka, op.a.-u hrvatskoj oni koji su se pameću obogatili su endemska vrsta), b) aktivan član neke stranke ( nije bitno koje, jer sudeći po informacijama koje saznajem ovako usput, zapošljavaju se aktivni i lijevi i desni, iz čega slijedi da se ovi stranački potajno zajednički goste po restoranima i vjerojatno pričaju viceve o nevjerojatnoj lakoći zavade hrvata jednih s drugima), ili c) dobiti na bingu pa si kupit posao bez kredita od deset do dvadeset godina ( ali to je manje izvjesno jer je lako moguće da je i hrvatska lutrija namještena, sudeći po principu kako dotična nam zemlja funkcionira) - ravno je mogućnosti da će se marsovci spustiti ovamo kao ondak u bivšoj jugoslaviji. očito je onda stavrno bilo puno bolje, otkako nam se, eto, bivša država raspala, nema više ni vanzemaljaca k nama.
ono što mene neopisivo ljuti jeste činjenica da, konkretno na faksu kojeg sam ja završila, a koji, uzgred budi rečeno, zbilja nije neka velika pamet, posao u toj struci kao da su dobili najveći tudumi, koji u životu nisu pročitali slikovnicu, a kamoli knjigu, i sad ti isti uče djecu pismenosti. a još pogotovo me ljuti nadobudnost tih učitelja, mahom žena, koje, onog trena kad uđu u školu, promijene način govora, stav, pa čak i boju glasa, kao da u najmanju ruku predaju nuklearnu fiziku, a ne, pogađate, razrednu nastavu preko oca, majke, domovine. čast iznimkama. možda u vašem gradu, županiji, nije ovako. ali kod mene, sve funkcionira po liniji rođaka ili novaca, kako tko ima. i tako, od malena, hrvati upadaju u začaran krug svoje gluposti. naime, bit učitelj zbilja nije neka pamet, al kad te gradivo uči polupismena kokoš koja u životu nije pročitala ništa dalje ulomaka iz udžbenika hrvatskog jezika od prvog do četvrtog osnovne, dolazimo skoro pa do srži problema. kako će netko tko ne razumije književnost, uopće moći usaditi djetetu ljubav prema jeziku, prema knjizi? i kako će taj isti netko, bez interesa za kreativni rad, bez ljubavi prema književnosti, bez imalo općekulturnog znanja, a kome su poslije faksa omogućili odmah posao, koga nije briga ni za što osim da što manje radi, a državna plaća uredno sjeda na račun... kako će taj netko stvoriti budućeg pametnog građanina ove zemlje? zvučim ogorčeno? možda, ali i neka. ispuhat ću ovako svoje frustracije. ono što znam jest, da ijedna škola stavi regularan natječaj za posao, sa svim testiranjima koja slijede, 90% akademskih građana ove zemlje ne bi postiglo zadovoljavajući rezultat. a da se isti ti testovi daju trenutačno zaposlenim prosvjetnim radnicima u ovom gradu, njih 99% ne bi imalo blage veze što ih se pita. zvučim li vam još ogorčeno i kao da pretjerujem? zvučim, dakako. ali sam u pravu. kako god, neko tamo moje znanje jezika za gluhe nijednom ravnatelju ništa ne znači, a kamoli našem pročelniku za prosvjetu. ili neka tamo činjenica da radim kreativne radionice ili da objavljujem tekstove. zašto i bi, neš ti posla. koga briga dal neka učiteljica išta zna, kad treba samo djecu učiti čitati i pisati i dva plus dva. dotle, ja zjapim u nekom dućanu na ugovor od po mjesec dva, uzalud mi sva ljubav prema pisanoj riječi i želji da je prenesem drugima. plitke budale rade. narod blago glup, djeca sve gora i gora. nikog nije briga, ni roditelje ni bake ni djedove, a ponajmanje učitelje i profesore. ništa. preostaje mi da napišem ljubić, to se u hrvatskoj najviše prodaje. Po 19,90, dakako, zašto dati više.
živjelo znanje!


P.S. namjerno pišem malim slovom. možda dobijem posao u struci! :D