ona kaže, ljubav pokreće ovaj svijet.

subota , 13.08.2011.

Koliko je teško biti sretan? Postavljam si ovo pitanje po x put u životu, i po prvi put odlučih odgovoriti na njega. Što je dakle, za mene sreća? Jednostavno bi bilo reći- koji milijun dolara, savršen muškarac, stan u gradu i kuća na selu, putovanja i puno novih krpica, neograničena količina čokolade, savršen posao u kojem ne radiš ništa stresno a zarađuješ ogromne pare, da te svi vole i poštuju, i na kraju, zdravlje koje te služi-tek tako da sav taj savršeni život ne bude uzalud i potraje što dulje. I nije da bih se bunila protiv kojeg milijunčića.
Al s druge strane, što je, pobogu, novac? Nikad nije bio, niti će biti mjerilo sreće. Toliki bogataši sami priznaju da im je život bio puno bolji i bogatiji dok nisu imali para. A kvaziselebritiji koji su rođeni plivajući u novčanicama, za mene su samo primjer ispraznih stvorova koji ne znaju što će sami sa sobom. Neki ideal svega bio bi imati dovoljno za život, uz mogućnost da si priuštim pokoji luksuz nekoliko puta godišnje. Više mi doista i ne treba. Život je prekratak da bismo se zamarali parama. Zar nije najljepše otići negdje u prirodu na jedan dan, upiti sunčeve zrake i miris trave i borova? A sve to, tako je besplatno.
Ili taj mr savršeni. Prvo, nisam ni ja savršena. Nitko nije. Sve što muškarac treba biti, a i žena muškarcu, jeste osoba od povjerenja, oslonac, netko s kim se možemo nasmijati, pa i zaplakati ako treba, i što je najvažnije, s kim možemo dijeliti toplinu ljubavi. I zapravo, užasno je što većina nas toga nije svjesna. Stalno težimo za nečim što ne možemo imati, patimo za nekim tko nije naš niti je to ikada bio, zanemarujući činjenicu da, ako nešto ne funkcionira, ako ne ide, onda to jednostavno-ne ide. Al svi mi stalno forsiramo sjećanja na prošlost, a ta ista prošlost utječe na našu budućnost, iz jednostavnog razloga što je nikad nismo ostavili u prošlosti. I naš život prolazi, a mi plačemo za nekom osobom i vremenom koje je bilo divno dok je trajalo, al samo je svemir vječan, i kad to nešto prestane trajati, znači da nije više ono pravo, jednom je možda i bilo, al stvari se mijenjaju, vrijeme teče, sve je prolazno, kako život, tako i sama ljubav, i zašto se jednostavno onda ne možemo otvoriti ka pozitivnim stvarima i sami sebi olakšati život koji je ionako sam po sebi svakakav, i težak, i tužan, i pun problema koje će nam zadati sve drugo samo ne mi sami, zašto onda to sami sebi radimo? I opet, ostajem pri mišljenju da ljubav pokreće ovaj svijet. Da nije ljubavi, ne bi bilo nas, ne bi bilo umjetnosti, ne bi bilo romea i julije i svih onih priča koje su nas rasplakale i izazvale u nama buru osjećaja i istovremeno nas oduševile, ne bi bilo ni pjesama ni muzike ni plesa, ne bi bilo ni jedne pozitivne stvari na kugli zemaljskoj, u ovom društvu koje smo sami izmislili i učinili tako teškim, tužnim, nesretnim, kompliciranim i strašnim. Zar nam je tako teško voljeti? Zar smo tako zli?
Ne, ja ne trebam gospodina savršenog. Sve što trebam je dobra osoba s kojom se mogu nasmijati, znajući da mi neće učiniti ništa nažao. A to nije nešto što bi trebalo biti rijetkost. Ali nažalost, ljudi koji znaju voljeti jesu rijetkost. A sve zato što se gubimo, gubimo sami sebe negdje po putu, i to iz samo jednog razloga- ne znamo prihvatiti ljepotu života i uživati u svim tim malim stvarima koje čine sretne trenutke, i razlog zbog kojeg volimo život, u inat svim njegovim spletkama.
I zato kažem: ljudi, opustimo se i budimo sretni. Nemamo što izgubiti.
A stan u gradu i kuća na selu će doći. Ili bar jedno od tog dvoje. Pa i da smo u podstanarima, koga briga? U svijetu je to nešto sasvim normalno, kod nas svi hoće sve a da se pritom ni najmanje ne pretrgnu. Zato ću ja, kad nađem svog gospodina nesavršenog, ako treba, živjeti u jednosobnom stanu, u podstanarima, dijelit ću s njim režije, i neće nas biti briga, samo ćemo se voljeti, gledati televiziju, slušati muziku, ponekad se i posvađati, nešto ćešće dobro napiti, i stan neće biti naš, al koga briga, na kraju ionako umreš al planeta će se i dalje okretati i sunce će i dalje sjati, a prije i nakon svega toga, i dalje ćemo imati more.
I imam vremena vidjeti svijet. Dovoljno da imam s kime otići, jer da idem sama i ne dijelim svoju sreću i oduševljenje novim mjestima i svim tim spomenicima i svim tim ljepotama s nekim onda nisam u potpunosti sretna, a i želim u parizu piti kavu s nekim koga volim, ne mislim tu na muškarca, već na prijatelja pa bio muškarac ili žena, i želim u londonu u zadimljnom podrumu jazz kluba piti pivo s osobom koju volim, i želim u new yorku gledat s kipa slobode s osobom koju volim, i želim udisat miris bospora uz okus rakije s osobom koju volim, i želim biti big in japan s osobom koju volim, i želim vidjet slonove u indiji s osobom koju volim, i plesat na afričke bubnjeve, i osjetiti nordijsku mistitku i sjediti na klifovima irske s osobom koju volim. I svaki lijep trenutak želim dijeliti s ljudima do kojih mi je stalo.
A koliko god ja voljela lijepu odjeću, na kraju- što će mi sve to? Ta uvijek si mogu nešto kupiti. Ionako mi je zanimljivo samo onaj prvi mjesec, poslije sve to postane stara krpa. A najdraži komadi zauvijek ostanu majica od trenerke iz srednje škole i široki donji dio pidžame, u kojima se utapam pred te ve-om u golemim količinama čokolade.
Al doista, voljela bih imati posao koji će me nekako ispuniti. Ali kad razmišljam koji bi to posao mogao biti, ne mogu ih se baš puno domisliti. I na kraju, koliko god neki posao bio dobar, njegove mane su i dalje tu. Ta to je samo posao, nešto čime zarađuješ za svoj kruh, i koliko god loš bio, odradiš ga i idemo dalje, idemo popit kavu s prijateljima i zapaliti cigaretu, i uvijek nastojimo pritom naći nešto drugo i bolje, nešto što ćemo voljeti više, i uvijek na kraju dana, najviše ćemo uživat upravo na toj kavi, ili ćemo otići na pivo i sve će biti u redu. Na kraju uvijek nekako bude.
A ljudi, oni su ionako nebitni. Svi smo mi svakakvi, imamo svoje razloge zašto se ponašamo ovako ili onako, ima nas loših i onih manje loših, a sve što zapravo trebamo učiniti jest biti fer prema drugima i voljeti se koliko možemo, davati da nam se vrati, ne širiti negativnu energiju jer energija je ono što čini svijet, a mi smo borg, zato pazimo jedni na druge i budimo si dobri koliko možemo, prihvatimo da smo različiti, prihvatimo da nitko od nas nije savršen i poštujmo se međusobno. I naravno da će uvijek biti onih koji mrze, onih koji su zli, koji ne znaju cijeniti ni sebe, ni ono što imaju, ni život, ni ljude, al takvi nikad neće biti sretni, takvi samo hoće da su ovi drugi nesretni, njih samo to usrećuje. Al takvi nam ne trebaju. I uostalom, koga briga za druge? Bitno je imati nekoliko bliskih ljudi na koje se možeš osloniti. I jedino je njihovo mišljenje bitno. A ovi promatrači koje ne poznajemo, oni nam nisu nikakav faktor, i ne poznaju nas dovoljno da sude, a mi nismo dužni nikome se opravdavati niti ikome polagati račune dok god smo korektni i dok god nismo zli, i dok god nikome nismo naudili niti ikoga povrijedili ako taj netko to ne zaslužuje, čak i ako zaslužuje ne bismo ga smjeli povrijediti već se izdignuti iznad toga, i samo usmjeriti svoju energiju na nekog tko nas neće učiniti tužnim, život je kratak, i to nam ne treba. Na kraju, sve što nam treba jest dobro zdravlje da nas posluži, ljubav da nas pokrene, pozitivna energija da se što ćešće osmjehnemo u milisekundi vremena zvanog život. Imamo more, zvjezdano nebo, cvrkut ptica, lošu plaću dovoljnu da se napijemo nekog lošeg vina od kojega ćemo se super osjećati do onog jutarnjeg mamurluka, a neki od nas možda i mr nesavršenoga, dok ga neki još traže, možda ga nađu a možda i ne, i sve je to u redu, makar je udvoje malo ljepše. Ne komplicirajmo više, zagrlimo lijepe stvari, i dozvolimo da nas ljubav pronađe. Ja ću to svakako morati učiniti, bez obzira na sva prijašnja loša iskustva. Jer što se može izgubiti? Nešto što ionako nemaš svakako ne. I potruditi se da moj loš dan ne utječe na nikoga. I još nešto: želim da drugi prihvate moj loš dan. Pustite na miru osobu koja želi utonuti u svoju samoću. To nam svima treba. Ne uzimajmo više ništa za zlo. Otvorimo svoje srce.



Carpe diem, ljudi. Iskoristite dan. Dan je život.