nikad onima koji skitaju

utorak , 20.03.2018.

stigao je svibanj i sunce je postalo jako; stajao je na obali mora gledajući kako se svjetlost presijava njegovim plaventilom, na istoj onoj stijeni na kojoj su nekoć njih dvoje u suton zamišljali dan kad će pobjeći negdje daleko, zajedno, i kako će bježati prema zvijezdama, visoko, što dalje; i u svakom snu uvijek su bili samo njih dvoje, uvijek, nikad odvojeni, uvijek zajedno prema zvijezdama.
more se blago mreškalo, kao i njegovo lice, dok su ga obuzimala sjećanja. i tuga. a potom i bijes. polagano, on se okrene i ode, ostavljajući iza sebe mjesto s kojega su stepenice išle u nebo.
ona je mirno spavala, poput usamljene golubice, makar je bila sve samo ne usamljena; žena koja voli život, i koju život voli, i koju vole muškarci, a i ona njih. samo je jednom mislila da doista voli; a onda odjednom, raširila je svoja krila i krenula dalje, uvijek sama, makar je uvijek netko s njom, sama stepenicama prema nebu.
a tad, budi je poljubac, i ona sanjivo otvara oči; smije se, njezin smijeh obuzima prostoriju poput sunčevog sjaja, njen smijeh uvijek ozari prostoriju, a njene oči sjaje poput dva smaragda u rano jutro.
muškarac koji je ljubi divan je, i oni se vole, i sanjare skupa, al ona već zna da neće ostati, otići će, opet će raširiti krila, i opet, i opet, jer njena duša ne pripada tu, ona ne pripada nikome osim prirodi, njena duša luta, luta kroz svijet i daje svoju ljubav svakome tko je prihvaća, svakome tko joj se osmjehne, jer njena duša je lutalica, i njeno tijelo je prati, oni su zemlja i mjesec, oni pripadaju zvijezdama.
njezin muškarac voli njen smijeh, on ga podsjeća na sreću nekih davnih dana, i ona se tako smijala, njegova tiha patnja, jednom kad su zajedno trčali zelenim poljanama rodnog kraja, mladi i divlji, toliko mladi da joj nije znao kako reći volim te ili kako je dodirnuti; a ona se samo smijala, smijala, trčeći slobodna poput ptice prema rijeci, rijeci njihove tajne ljubavi, rijeci njihove sreće, rijeci koja je znala sve njihove tajne, rijeci njegove tuge, rijeci koja ju je ukrala, ljubomornoj rijeci, uzroku njegove boli.


a rijeka teče i dalje. sunce sja i dalje, a i ono more se mreška uz blage vjetrove koji mu šapuću tajne, tajne koju skrivaju rijeke, i šume, i neka druga mora, i nosi mirise izgubljenih ljubavnika, mirise opojne, vjetrovi šapću, šapću, a ponekad i vrisnu; stepenice koje vode u zvijezde nestaju, pa se pojave. pojave se negdje drugdje, al nikada ne ostaju, stepenice koje vode u zvijezde nisu postojane. zvijezde nisu tu da ih dosegnu lutalice, zvijezde previše drže do sebe da bi bile odbačene. one se same daju onima koji znaju tko su, nikad onima koji skitaju.