dati sebe svijetu

opet sam sinoć vidila staru ljubav. nakon svih godina, još uvijek me dotiče. često se zapitam zašto i dalje, što je to u mojoj glavi da zasvijetli i doživi kratki spoj istovremeno, svaki put kad me pogleda? kakva je to tajna svemira? kasnije te noći, sanjala sam ga. u mom snu smo bili zajedno. kad god ga sanjam, sve je lijepo. nas dvoje, bez ikakvih trzavica, mržnji, egotripova. sušta suprotnost javi.
moja podsvijest i dalje reagira na njegovo postojanje. u mašti, seksamo se do besvijesti. u stvarnosti, nikad mu neću reći ''da''. ako mu kažem ''da'', možda stavim točku na i, i on napokon postane prošlost. a ako postane prošlost, ja se neću osjećati ovoliko emocionalno živom, kao sada, nakon rijetkih susreta. ili se dogodi još gore - spoznam da je to upravo ono čega se bojim.
prava ljubav. samo moja ljubav, ona koja je, u takvom obliku, božanski namijenjena samo meni. prava ljubav, koja nikad neće biti. ljubav, koja bi uništila sve za sobom, i koja bi stvorila nas dvoje, zajedno. i tu, ja zastajem. strah me, podižem zid. inače, gubim kontrolu. nikad nisam izgubila kontrolu. ako izgubim kontrolu, ogolit ću se, a onda riskiram sebe.

a ako se ''zariskiram''? što onda? hoću li onda biti manje ja sama? ili ću tek tada doživjeti slobodu, slobodu od sebe same, slobodu od strahova, i postati ja, roditi se ponovno, kao feniks iz pepela. nova ja, neustrašiva ja, spremna za udahnuti život punim plućima. bez kočnica. je li vrijeme da se prepustim rijekama i vjetrovima da me nose, u ovom životu koji traje jedan treptaj svemira? dati sebe!


da. vrijeme je da dam sebe svijetu.