kad to nije TO
četvrtak , 25.04.2013.Danas smo A. i ja otišle van grada na kavu. I tako, sjedimo uz more, pijemo kavu, upijamo sunce kako bismo navečer imale travanjsku osunčanu glavobolju, i pričamo o muškarcima. Na kraju krajeva, žene uvijek pričaju o muškarcima, ako ne cijelo vrijeme, onda sigurno većinu. Prvo smo malo ogovarale jednu i njenog dečka jer su dosadni i stalno se ljube, a onda smo došle do zaključka kako bi se bilo lipo udati, ono, imati pir i dečka kojeg ćeš s guštom dovesti doma. I tu se A. sjetila onog glupavog ženskastog filma u kojem se glavna glumica odluči udati sama za sebe, jer je svi gnjave, kao, vrijeme joj je. I odlučila je da ćemo u petak slaviti njezinu djevojačku, mene stavila za kumu, a svi znamo da je kumin zadatak tu istu djevojačku i organizirati.
I tako, javljam ja ženskom dijelu uzvanika, djevojačka je u petak, A. je trudna i udaje se. Prva kojoj sam javila nije povirovala. Bar ne odmah. I moram priznati da me to malo naljutilo. Mislim, mladenka, kao prvo, možda nije u pravoj vezi, što god to prava značilo, al ima bivšeg dečka s kojim se redovito seksa. Mladenka također ima trideset godina, i što bi bilo čudno da joj se zalomilo i da se njih dvoje žene? Na kraju krajeva, pitanje je vremena kad će opet biti skupa, čemu god to vodilo. I ubijedim ja ovu da je sve istina. Javljam drugoj, ne viruje odmah ni ona, al vrlo brzo proguta priču. A. i ja umiremo od smiha, nama to sve ludnica i zabavno. Realno, u budućnosti bi po svim pravilima stvari tako nekako i mogle izgledati, i opralo nas uzbuđenje kao da se stavrno događa. No međutim, potonja je toliko povjerovala u priču da sam joj na kraju sa strahom da se ne naljuti priznala da je samo zezam, jer je vrag odnio šalu, pošto je ova već počela planirati ime za dijete. Pa mi je rekla da sam guska, al se nije baš jako naljutila. Uf.
Nego, cijela ova blesava zajebancija nas je malo zatekla. A. i mene, jel. Naime, obje smo nedavno izašle iz podužih veza u kojima nam, bez obzira na poprilično vatrene osjećaje, nije bilo ni na kraj pameti imati s upravo tim likom dijete, ili udati se. Za njega. Garant ćete sad pomisliti, što netko radi s nekim s kim ne misli ozbiljno i to sve, bla bla bla, ali stavri su zapravo bile takve da, koliko god ti je stalo do nekoga, svijestan si od starta da to u pravilu neće otići predaleko jer TO naprosto NIJE TO. Razlozi zbog čega TO NIJE TO mogu biti svakavi, u svakoj vezi su različiti, ali smisao je na kraju isti. Volim te, ali TO NIJE TO. I nastavak: TO BI MOGLO BITI TO ako on... Nastavite rečenicu dalje sami. Čim imate ''ako'', imate i problem. U slučaju nas dvije, njih dvojica su bili sjebaniji duplo od nas, a to vam je u startu ćao - doviđenja, kad su zdrave veze u pitanju. Ono što se ja pitam jest, kako znaš da je to TO? Znaš li ikad da je to TO? Ili TO NIJE TO zbog previše analiza, zbog previše pročitanih romana koji su u našim glavama tolstojevski zakomplicirali kompletn emocionlni odnos s nekom osobom?
Ili naprosto, jednostavno, ZNAŠ da je to– TO?
komentiraj (5) * ispiši * #
kad osjetiš london calling, pokupiš stvari i odeš.
četvrtak , 11.04.2013.London. Tako divan, tako royal. Mješavina viktorijanskog doba i modernog velegrada, u meni je budio osjećaj da sam stigla doma, a ne otišla daleko. Proradile su slike u mojoj glavi oblikovane knjigama- nije postojao pub u kojem sam bila, a da ja to nisam doživljavala u svom umu kao da sam upravo naručila pivo u hobbitonu, niti šetnja kroz grad a da nisam vidjela žene u krinolinama i muškarce u odijelima s frakom, kako se kavalirski pozdravljaju ljubaznim naklonom glave i laganim razgovorom. Englezi zbilja jesu fin narod. Neće proći dvije minute a da ne čujete kako se netko ispričava sa tihim ''sorry'', samo zato što vas je morao zaobići u gužvi. A opet, smisla za humor iz Mućki, ni najmanje im ne nedostaje.
Nego, nemojte ići onamo sa petero ljudi koji su potpuno različiti od vas. Ako ipak idete, napravite ono što sam ja napravila- odvojite se. U svakom trenutku imat ćete što vidjeti, ali vjerujte mi, izgubiti se nećete. Ovaj tekst je za one koji planiraju otići uskoro, da se lakše snađu, i za mene, koja namjeravam uskoro opet nazad, da slučajno ne zaboravim stavri koje trebam opet učiniti i one koje slijedeći put definitvno moram izbjeći. Pa, krenimo redom.
Dva mjeseca prije puta uzeli smo povratne karte ryanairom- i što se toga tiče, imam sve pohvale. Do aerodroma mi je petnaest minuta vožnje, karte su jeftine, vožnja prođe kraće nego kava u kvartu- najgora stvar kod aviona je onaj naporni, spori check in i check out. I ono što moram napomenuti, jeste nepristojnost naših i pristojnost njihovh na carini pritom. Strašno nešto. Zamislite policajku u kasnim dvadesetma, moju vršnjakinju, koja te promatra kao da si zadnji kreten i kriminalac, a da pritom nije u stanju reći ni dobar dan ni izvolite kad ti vraća putovnicu. Iskreno, sumnjam da joj je neljubaznost u opisu posla. Možda mi to i ne bi bilo tako idiotski, da nisam vidjela drugu stranu, koja se ponaša potpuno drugačije, a i dalje obavlja svoj posao. Al dobro, tko ih šljivi.
Od Stansteada do lonodna imate nekih sat i kvarat vožnje busom. Nas je iskrcao na bakerloou, i tu smo odmah išli na undergorund za hostel- iako smo na aerodrom stigli prije pet, bilo je skoro devet kad smo došli na tube station. Tamo napravite oystere- dođu pet funti koje će vam kasnije vratiti, a na njih stavljate para koliko vam treba- sve zavisi di ste stacionirani. Računajte ipak, vožnja vam je oko dvije funte unutar prve i druge zone. Naš jednotjedni londonski dom bio je astor hyde park hostel- u jednom od dobrostojećih kvartova, unutar viktorijanske kuće, odmah kraj hyde parka. Uh, da vidite samo automobile parkirane u ulici! Sve dvosjedi bez krovova.
Na recepciji hostela obuzela me instant ljubav- veliki crno-bijeli plakat boba marleya, prezgodan recepcioner i prezgodan crnac sa dreadlocksima, ne bob, već živući, koji je taman premještao gitaru. A kako sam i ja od onih koji padaju na british naglasak, bila sam instant gotova. Što se samog hostela tiče- sasvim je okej- sobe su u redu, nas petero je bilo u šesterokrevetnoj sobi, stuff je spreman pomoći uvijek, besplatan doručak i kuhinja koju možeš koristiti kako hoćeš, free internet i smoking area odmah ispred- za nas pušače u londonu itetako bitna stavka. Naime, ne smije se pušiti ama baš nigdje, osim na ulici, što zapravo i ne bi bila tolika greda da nas nije dočekao najhladniji uskrs vjerojatno od doba henrika osmog. Međutim, londončanima, ženskom rodu pogotovo, kao da temperatura ispod nule nije značila ništa- njima je stiglo proljeće na kalendaru, a s njime i proljetno / ljetni modni krikovi. I sad zamislite mene, zimogrozu iz zadra kojoj je toplo tek od 22 stupnja pa nadalje i to ovisno o vjetru koji puše, u – sad ću vam reći točno- kanotijeri, majici kratkih rukava, dvije obične majice dugih rukava, jedna tanja, druga deblja, tri džempera, majici od trenerke na kopčanje, gegama, trapericama, termos čarapama, bucama, perjanici, kapi, šalu i rukavicama- naspram cura u minicama i balerinkama ili sandalama, bez štrampli! Ono, pijemo mi pivo u pubu, a one uđu, skinu kaputić, a ispod haljina kratkih rukava. Točno mi nije bilo jasno tko je tu lud. Al dobro, preskočimo elementarne nepogode, london je ipak london.
Ono što je bitno, na put idite samo sa ručnom prtljagom. I nikako nemojte napraviti što smo mi, ako ste ženskog roda i mislite ići u shopping- ne dijelite kufer koji plaćate. Mi smo došle na ideju da je tako jeftinije, što bi i bilo istina da kilaža donjeg kufera smije prelaziti 15 kila, a vjerujte mi- imate što kupiti, i uzmite kufer samo za sebe. Čak smo morale ostaviti neke stvari u hostelu. Dakle, čekirajte si samo kufer za nazad, 20 eura, i tu napunite svojih 15 kila stvari- jer samo na camdenu, portobellu i primarku naći ćete svu silu povoljnih stvarčica koje ćete naprosto htjeti ponijeti sa sobom. I za ta tri mjesta slobodno si odvojite puna tri dana.
Što se muzeja tiče- svaki je vrijedan gledanja. Ali od kulturne scene londona, ono što je mene najviše oduševilo su predstave- nema čega nema, a sve je savršeno. Odete dan prije predstave koju želite gledati na leicester square, kupite si kartu u jednom od booking officea u pola cijene i nećete požaliti. Mi smo tako išle na monthy phyton's spamelot, i to je najbolja stvar koju sam gledala u životu. Sad kad bih se vratila nazad, išla bih samo na predstave.
Mjesto za izaći ćete naći uvijek, ima za svakog što god mu srce poželi. Mi smo nekako najviše bile po pubovima i blues barovima- blues kitchenu i ain't nothing but the blues baru. Žive svirke svaki dan, a svaka bolja od prve. Cijena pive.. A ono. Računajte nekih 30 kuna.
S druge strane, cijene kave su između funtu i dvije, što realno i nije toliko veća cijena od ove di ja živim- s time da tamo dobijete duplo veću količinu nego kod nas. Samo, džabe im to, kad ne moš sisti i pušiti baš nigdje unutra. Tako da smo mi uglavnom šetale sa kavom za van i zagađivale londonsk zrak. Vani vam je najbolje jesti u pubovima, jer je nekako najpovoljnje, a možete sasvim solidno pojesti. Restorani su već skuplji, mada i to sve zavisi. No međutim, imate u tescu kupiti povoljno već gotovih ručkova, a da ne pričamo o ostalome – cijene su kao kod nas, ili jeftinije. Ono, četiri komada snickers čokoladice u paketu dođe funtu, a kod nas samo jedna skoro pa toliko. Tako da meni, kao čokoladnom očajniku, nije ginulo na dnevnoj bazi ostaviti pare za marsove, snickerse i bountyje, štoviše! A sve ostalo u londonu je vaša pustolovina. I pronaći ćete je vrlo lako. Još jedna stvar za žene: muškarci su im prekrasni. S naglaskom na tu riječ.
Sada, u petom mjesecu, povratna karta vam je 40 eura ryanairom. Kupite ju, pogotovo ako živite u gradovima u kojima imaju bazu, oni ili bilo koji drugi jeftini avioprijevoznik. Na kraju krajeva, toliko popijemo jedan vikend vanka. A vjerujte mi, voljet ćete london.
komentiraj (1) * ispiši * #
