ne znam događa li se vama

utorak , 22.11.2016.

Ne znam događa li se vama
al ponekada se meni, samozvanom pjesniku,
događa da ležim noću u krevetu
i tada,
moj mozak vrti i prevrće riječi
stihove i melodije
u tom trenutku ne želim ništa, ni pomaknuti se-
i samo ležim
i sanjarim s očima širom otvorenim
i ta poezija koja mi se stvara u glavi
tad zvuči
dobro
prekrasno čak
lijepo do one mjere da ja
svoj najveći kritičar
nemam nijedne zamjerke

ali tad
ja ne zapisujem ništa
ne pomičem se nigdje
samo maštam
i sutra,
ničeg više nema.


A ponekad se opet, meni, samozvanom pjesniku
desi da krenem, sa elanom, sa idejama, sa željom
da pišem
da redam stihove
da ispletem mrežu ljubavi i melankolije i tuge
i tada
moja glava ima crnu rupu
praznu, crnu rupu,
crnu rupu koja je, zacijelo,
usisala svu onu pjesmu od večeri prije
usisala nerudu, i ujevića, i mary oliver
usisala svaku riječ koju samozvani pjesnik, poput mene,
može uklopiti i ispreplesti u stihove


i zato
sada pišem baš o tome
pišem o toj praznini
ovo je pjesma o praznini u mojoj glavi
i mojoj želji da uhvatim riječi
da ih zalijepim na papir
da ih pišem, da ih čitam, da mi dolaze
ova pjesma nije prava pjesma
ovo je borba mene same sa crnom rupom,
borba mene sa istinom koja mi kaže
da ja nisam
neruda,
ujević,
mary oliver,
i ne dozvoljava mi da budem išta
osim samozvanog pjesnika.
A ja samo želim pisati, i pisati, i pisati
pjesmu,
melankoliju,
tugu.