Ponekad se zapitam hoću li te ikad opet sresti
a da to ne bude samo ono glupo ''hej''
već
nas dvoje ponovno na zidiću, sjedimo i pijemo pivu
i pričamo, i smijemo se, onako kako smo se inače
smijali dok smo pili pivo
u beskraju moje mašte stvari su filmske-
plamen stare zaljubljenosti se rasplamsa
i dok se smijemo i pijemo
polako oboje shvaćamo kako smo ono pravo,
kako je to ta ljubav koja je trebala biti,
shvatimo da smo čitavo ovo vrijeme bili u zabludi,
i ljubimo se i dodirujemo
kao ono dvoje u bilježnici
(u pozadini moje mašte svira đorđe balašević)
i ja, izgubljena skitnica kakva jesam napokon bivam oslobođena vlastite nestalnosti.
stvar je u tome da ja doista od prvog trenutka, onog baš prvog, znam-
za mene si ti uvijek jedini stalan.
I sa svim tvojim manama (a imaš ih mnogo, to oboje znamo)
i sa svim mojim manama (a imam ih mnogo, znamo...)
ti i ja smo povezani zakonima svemira koji nam nikada nije dozvoljavao
da naglas kažemo, da samo jedno drugome imalo pokažemo- da nam je stalo.
I što imamo? Tebe, nestabilnu česticu, i mene, istu takvu.
I poglede ispod oka, i ego do stratosfere, i potrebu za divljim seksom
koji će nas uništiti,
i osloboditi od nas samih.
Jednoga dana, uskoro, neminovno je.
Post je objavljen 22.11.2016. u 23:24 sati.