izgubila sam vlastitu poeziju

utorak , 22.11.2016.

izgubila sam vlastitu poeziju
i čini mi se skoro kao da je to dobro,
jer ako pišem,
pišem iz nemira, ili nostalgije, nečega takvog,
da ne kažem tuge i sličnih patetičnih razloga

i osjećam se dobro, nekako,
sad kao da jesam pjesma, blaga, jedva čujna
pjesma je postala ja i ja sam ona,
i kao da je nešto blizu, kao da je stigla
ljubav

osjećam je pored sebe, nekako
a onda opet, ne znam gdje je
što ako je ne prepoznam? Što ako je tu,
a ja ju ne uočim
okružena maglom svoje prošlosti?