Sjedila je na klupici čekajući ga da dođe. Odluka je bila konačna. Dugo ju je odlagala, ali došlo je vrijeme. Ne možeš pobjeći neizbježnome, ma koliko tražio opravdanja. Stvari su uvijek jasne, često joj je znao reći, ili jesu ili nisu. Svemu dođe kraj, tužno je pomislila, a pogled joj je odlutao u daljinu, preko mora, na otoke. Kasnio je, kao da je namjerno pokušavao odgoditi ono što ih je čekalo. Oboje su znali, nikad to ne zna samo jedna osoba. Za kraj je uvijek krivo dvoje. Val je zapljusnuo rub rive, i zalio razdraganog šestogodišnjaka, koji je ushićeno trčao u njezinom smjeru. Još uvijek je bilo jako toplo, iako je južina nagovještavala dolazak nevere i kraj babljeg ljeta.
Dolazak jeseni nije pravo vrijeme za prekid, nasmijala se u sebi, zima je za izležavanje u paru. Odjednom je osjetila, kao što je uvijek osjećala, njegovo prisustvo – polagano je okrenula glavu i ugledala ga kako, smiren kao uvijek, polako gazi preko trave i približava se, lakim korakom osobe koja se pomirila sa svojom sudbinom.
Razgovor je trajao satima. Nijednom nisu povisili ton, što je s obzirom na njihove karaktere, bio jasan dokaz da nijedno ne želi igrati nikakve igre. Čudno, kako ti prestane biti stalo, a još donedavno si sa istom tom osobom planirao budućnost i premda je bila jako tužna, puno tužnija nego što je mislila da bi mogla biti, odjednom se osjetila slobodnom. Oslobodila se okova loše veze. Oslobodila se osjećaja krivnje. Nekako, kao da je došlo njezino vrijeme.
Post je objavljen 22.11.2016. u 23:29 sati.