KAŽEŠ DA VOLIŠ

kažeš da voliš zamišljati da si mi pod kožom
da te se ne mogu
osloboditi ma gdje bio

ja kažem
ne moraš zamišljati
ti mi jesi cijelo vrijeme pod kožom
nego te molim bar kad sam u društvu

da budeš mirna
i da ne mijenjaš neprestano položaj
čas si ovdje čas ondje čas se zadržiš čas odeš
a znaš biti i bezobrazna

pa me škakljaš gdje nije u redu
i ja se tada počnem smijati
društvo me gleda bijelo

ja im pokušavam objasniti
da je u pitanju ljubav
najdublja ljubav između muškarca i žene

oni se tek tada zgledaju međusobno
i kažu
mi bi išli
odjednom imamo
nekog neodložnog posla baj baj

razumiješ sad
o čemu se radi?

jednostavno bilo bi dobro da se u tim trenucima
zadržiš negdje u ramenu ili na čelu
ili u zapešću koljenu i slično
to je uglavnom neutralan teren

može?
u tom slučaju javim ti mobitelom

lozinka neka bude: draga
danas ću malo zakasniti na ručak

BISER POEZIJE

Ja ništa ne znam. Glup sam. I posve neupućen.
Za biznis prava truba. Za znanost dibiduz.
Svjetonazorski pogled? Manje više mi smućen.
Ne pratim trend ni pravce. Živim ko Howard Hughes.

No zato pišem pjesme. A pišem ih u hodu.
Neke su kao školjke. Zaogrnute snom.
Ja takve separiram. I bacim ih u vodu.
Nek stvore biser pjesmu, kad potonu na dno.

A onda ronim za njom. (O, gdje si, moja školjko?)
Ali mi zaron bude katastrofalan krah.
Biseri poezije za me su preduboko.
Kapaciteta nemam za ronjenje na dah.

Već htjedoh odustati. Glave potpuno hladne.
No kako kad u srcu još gorio je žar!
I tražio sam način… I na pamet mi padne
Odijelo ronilačko! Ko spasonosna stvar.

I umjesto sa njime da posreći se meni,
Ja na dnu nađoh samo u izobilju sol.
Biseri pravi bjehu - već davno izronjeni;
U ljušturama školjki tek ostala je bol.

No ja odustat neću (ako se mene pita),
Ja znam da dolje leži moj biser. Ekstra soj.
Pa ako nemam pluća, pluća jednoga kita,
Možda popravim udah. I nađem biser svoj.

U ruci pa da zasja. Da ošine me bljesak.
Da otkrijem u njemu nepatvoreni sjaj.
I zubima pod mojim – da škripne sitni pijesak;
I sumnje sve odagna da to je biser NAJ.

Tu usidrit ću čamac. Tu na obali, zasad.
A biser vama dat ću. Da kupite si brod.
Jer ja ću svojom školjkom podići novi nasad
I pustit ih na žalo... Nek idu kamo god.

TISUĆU POLJUBACA I JOŠ JEDAN

kažeš
dragi šaljem ti tisuću poljubaca

ja tebi uzvraćam tisuću i jednim
a znam da ćeš reći
da ti meni uvijek jednim više
i bit ćeš sigurna da si tom formulom (n + 1)
stvar matematički riješila definitivno u svoju korist

priznajem
tome je teško doskočiti
zato ja primjenjujem prastaru seljačku fintu
i kažem: mila ja tebi uzvraćam jednim dugim
koji vječno traje

ti mi pokušavaš parirati s nekom frljokom
ali ne ide
jer jednostavno
moj poljubac traje i traje i traje

jasno
on damiru radiću diže želudac
jer mu zaudara po voćnom jogurtu s okusom jagode
koji su mu silom gurali žlicom u usta u prvim danima vrtića

ja na to pošaljem damiru dehaelom
cijelu duzinu brazilskih voćnih jogurta s okusom açaía
te još više mrzi

poslije ove moje neumjesne digresije
ti rezolutno prekidaš nadmetanje
i s tvojih usana
moj trajni poljubac pada kao malter s fasade

NASTRANI OBOŽAVATELJ

Zagrli me, mili. Vrući cjelov hoću!
Tiho, draga, tiho… Je l' to brava škripi?
Ah, mileni… sve je drugačije noću;
To jesenja kiša po oluku sipi.

Ali, dušo, ja sam neku lupu čuo!?
Ne brini se, mili… Eto… Već je stala.
Mačke ljubav vode, a tavan je truo.
Propala je daska… Stolica je pala.

Priznat ću ti ipak. Pred vratima stoji,
Zaljubljena u me, a perverzna duša.
Kvaku drži rukom… otvorit se boji,
Ali moje krike uspaljeno sluša.

Dok me tvoje vrele preplavljuju plime,
On zamišlja da sam u krevetu s njime.

JORGOVAN

Proljeće hrče u hladu vrbe ive.
Ja hodam selom. Jedan me leptir prati.
Na čelu mome izbrazdale se njive.
Što hoće ovaj leptir da mi je znati?

Gle, on se vraća… Drugi put. Treći… Peti.
Kakav to biljeg nosim na svome čelu?
On ode. Pa se vrati. Pa opet sleti.
I tako stalno… U glupom ritornellu.

Počinje uvertira. Ja ne znam čija.
Da nije moja? Netko mi šapće: stani!
Moje je čelo proljetna simfonija;
Iz prsiju mi cvjetaju jorgovani.

Zastanem uz plot. Lahor mi signal šalje:
- Korijenje puštaj, Svene! I cvjetaj dalje.

SAE vs. WILLIAM BUTLER YEATS

W. B. Yeats: OTOK NA JEZERU INNISFREE

Ustat ću i poći, i poć na Innisfree,
I kolibu sagradit od gline i pletera;
S devet gredica graha i s košnice tri
Sam ću živjet u brujanju pčela.

I nać ću tamo pokoj, što kaplje kap po kap
S koprena jutarnjih, gdje pjesma cvrčka teče.
Podne plamti tamo, sva ponoć sja ko slap,
A ptičjih krila prepuno je veče.

Ustat ću i poć, jer cijelu noć i dan
Slušam vale mukle o obale gdje buče,
Kad iz kuće na drum il pločnik pođem van,
Val čujem kako u srcu mi tuče.

(Preveo: Ivan Goran Kovačić)
.

Sven Adam Ewin: TAJNA KUĆA

u ovoj kući od šiba
u ovoj kući bez vrata
u njoj se noćas ziba
zipka od čistog zlata

u ovoj kući od mulja
u ovoj kući bez krova
u njoj se noćas ljulja
zipka od čistih snova

u ovoj kući od kiše
u ovoj kući bez zida
u njoj se noćas njiše
zipka od čistog stida

u njoj se noćas kriju
tajne usana dviju
.
William Butler Yeats (Dublin, 13. svibnja 1865. - Menton, 28. siječnja 1939.) irski pjesnik i dramski pisac.

SAE vs. JOSEPH BRODSKY

O SMRTI

s našim prvim udahom
nije rođen život
ne
rođena je smrt

i dok je ona u nama
kao u svome toplom domu
mi živimo

što znači da nas s našim zadnjim izdahom
ne napušta život
nego smrt

a ono što nazivamo životom
samo je memento na privremeno boravište smrti
u njenoj uzaludnoj potrazi za samostalnim entitetom

JUTARNJE PRIKAZE

jutros sjednem za tastaturu
raspucam prste
i uspijem napisati ova tri stiha…

kad mi u tom trenutku
među tipke uleti matoš i drekne: sae idiote
kakvi su ti to versi gdje ti je stopa
gdje ti je metar
gdje rima?
ja premro

oprosti rabbi
uspijem promucati
i na brzinu sklepam sonet
„Crne vrane crneći se u crnom crnilu“
pročitam mu
njega uhvati kašalj
i tek što se bio smirio s prstom na kanili...

kad eto ti janka polića kamova
iskoči iz tipke caps lock
pljune na me
opsuje mi mater: je li? a ti si taj svileni sae
koji se ne usudi silovati tipkovnicu i ubiti vlastiti porod?
pa krene da me zadavi kud ćeš janko

ja mu na brzinu jutjubiram
Freddieja Mercuryja & Montserrat Caballé
on kaže kakav si ti morbioid crko dabogda u kaljuži
ja ga ispravim: u isušenoj jankec u isušenoj kaljuži
tu mu ljigavo podiđem egu
on mi
namigne i ne bi mu krivo

ja da ću konačno na tipke
kad vidim po gornjem redu gdje su brojevi
koraca blijedi ab šimić sav od mjesečine plav
svene (oslovljava me intimno)
piši ledene stihove to htjede reći
vidjelo se po adamovoj jabučici
ali ode pa ode
na drugu obalu
s onu stranu mrke mirne vode

ja salutiram i tako ostanem ukočen u stavu mrtav
ko kad mašina stane
i stoji
ni makac

i bio bih završio karijeru
da nije prišao tin i udario me torbom u stomak
a u torbi teške jadikovke i žedno kamenje
pita me imam li za litru babića?
rekoh nemam odakle mi

on napiše na licu mjesta:
za zemlju nije za pokoj nije
cvijet što nema korijena
i ode mrzovoljan u blato u masarykovoj

svrnem okom dolje desno
i što vidim? uz tipku ctrl
skvrčio se mladi mihalić
i bulji u sebe skroz intro
ovaj je za ludnicu mislim si
ali ja se ne usuđujem zvati hitnu
možda ga je samo ostavila električna žarulja
a on kao što je poznato mora dugo i mirno starjeti

ipak poželio sam mu krišom neko prozirno jezero
kojemu se može vidjeti dno bez riba
kažu
da slavek jako voli
ležati dolje bez škrga

a onda se začulo rzanje smeđeg konja cestom
radilo se o tome da ga zaustavi slamnig jakim potezom dolje
ali kako bez ruke
ali kako bez lopatice i sve kose?

htio mi je dati neke upute za kreativno pisanje poezije
ali se iznenada sasuo
pa sam ga smeo na lopaticu
i sahranio u nebo i u niks

opet se vraćam tipkovnici jer
slovo „m“ se opasno diže iz ležišta
ispod izlazi branko maleš kao godzila
i s njim osamdesetosmaši
oni me mrze jer ih gablam za doručak jednog po jednog
ipak uviđavni stojević mi prišapne neku svoju nadri nebulozu
hej milorade ne kradi od čegeca znaš kakav je on atila i avar u jednom
dobro je svene
kaže maleš
uvijek započni pjesmu od devete rečenice unatrag

kako kad iz tipke delete viri danijel
naš najveći živući pjesnik poslije mene i jede jabuku
daš meni griz velim on pobježe u pukotinu za mizantrope
još uvijek misli da je vela luka u firenzi
pitam ga gdje si veličino?
on mumlja nešto kao: negdje
tako je to protumačio tvrtko
njegov posilni
koji je konačno srušio plitkog cesarića s poetskog trona

bilo je još naknadnog drmeža po tipkama
očito mnogi su aplicirali na sredstva ministarstva
svi bi svenu diktirali antologijske u pero
ali sve ih je zajebo domović

sa svojim hormonskim cunamijem
poslije kojega mi se tastatura zaglavila i ovo je zad

KAO IVAN KRSTITELJ

Stajao sam nasred rijeke Jordan,
I krstio djevojke
Obiljem ljubavi.

Red je bio
Sve do Migdala i Capernauma

Bila si sedamdesetprva
I kad si došla na red,
Upitala si me s obale:

Reci, proroče,
Kolikima si izgovorio: volim te,
Kolikima i koliko puta, dragi?

Bilo je drsko od nje
Mene,
Ivana Krstitelja,
Dovesti u tako neugodnu situaciju,
Pred onolikim ženskim tjelesima željnih krštenja
Pa sam joj odgovorio vrlo suzdržano:

Sve druge za koje pitaš,
Ti, lijepa djevojko iz Magdale,
Bile su tek staze, koje sam poravnavao
Za onu što ima doći.

I?
Je li došla,
Ta o kojoj govoriš?
Upitala si napućenih usana,
Isturivši grudi.

Na to sam odgovorio ovako:
Skini sve što imaš sa sebe, čarobnice,
Pa da te krstim u ovoj svetoj rijeci
I postidim tvoje
Pregrijane bokove.

(A u nekim apokrifima poslije je nekritički pisalo
Da sam u sebi mislio na nešto posve drugo)

EROTO-NARATIVA

berem gljive
usred šume
kad odjednom
kraj izvora
gdjeno tihi
grgolj stoji
vidim leži
mlada moma
u ruci joj
moja knjiga

čita „Erotsku“
i sva jeca od strasti

ja joj nazvah
dobro jutro
kako si mi
mlada momo?

ona se prene iz sanjarenja
pogleda me i zaječa

joj svene dragi slomila sam nogu
i da nisi naišao bila bih umrla
s tvojom pjesmom na dojkama

vidim laže
nije joj ništa
al nisam ni ja od jučer

te se sagnem
te zavirim
a butina
se se se se
zabjelasa
zatalasa
i cijela se
zelen-šuma
ozrcali na njenoj mekoj koži

gdje te boli
lijepa momo?
pitam tiho
lijepu momu
pa je pipam
kobajagi
odozdola
prema gore

je l' tu?
je l' tu?
je l' tu?

ona kaže
gledeć mene
malo više
gore svene

tuuuu? pipam i prelazim na prozu
još malo gore veli još malo
ja od toga oslijepim totalno

al se na vrijeme sjetim
kako se orijentirati u šumi
mahovina je uvijek na stablu
prema sjeveru

i stvarno

zatim napravim udlagu
od dva formalno kruta stiha
imobiliziram joj prepone
pomognem da ustane
dam joj štaku od vrbove grane
i kažem:

hajde pođi
mlada momo
da vidimo
kako hodaš

ona stavi štaku pod pazuho
osloni se na nju i reče
malo ti je pretvrda ta štaka svene
omotaj ju nečim mekim molim te

meni neugodno
blizu je to sise
ne blizu već preblizu
ali što ću
zažmirim
omotam štaku s dvije-tri meke metafore
sad je dobro kaže ona
podupre se
prošepesa amo-tamo
poljubi me i onda lijepo odbaci moju pjesmu
otrči potpuno zdrava ko srna smijući se grleno
te nestane u grmlju

a što meni
budali
ostade?

meni osta da pišem
nenadjebivu eroto narativnu poeziju
i parafraziram vice-prvaka svijeta među profetama:

zaista
zaista vam kažem
tolike budale ni u izraela ne nađoh

LJUBIŠ LI ME?

Ljubiš li me?, pitaš.
Ljubim, kažem.

A što na meni ljubiš,
Možeš li nabrojiti?

Stanem… Razmišljam.
Stopala, kažem.

Stopala? Hahaha, to je dokaz
Da ne znaš odgovoriti na pitanje.

Pa odgovorio sam ti.
Odgovorio sam ti i više nego se može.

Ti ćeš mi stopalima dotrčati u zagrljaj,
I ja više neću morati nabrajati
Ni jedan dio
Tvoga tijela.

OGLAS

žena umrla
djeca me napustila
živim sam u golemoj kući
rado bih je zamijenio za nešto skromno
čak ni nadoplatu ne bih tražio

dam oglas na njuškalu
čekam
nitko da se javi

javi se neka stara žena
rekoh gospođo
rado bih vidio što mi dajete u zamjenu?

povede me
u tihi predio pored šume
evo reče i pokaza rukom
slobodno pogledajte:

kuća je u suterenu
gabariti metar sa dva
zidovi od nabijene ilovače
strop od urasle trave
grijanje podno
susjedi tihi

je li po volji gospodine?

UMJESTO TEBE

noćas
u snu
mora da sam ti rekao
nešto vrlo ružno

noćas
u snu
mora da sam te
teško povrijedio

znam to po tome
što sam se jutros
probudio
sav u suzama

i nastavio plakati
umjesto tebe
ninočka vasiljevna

PERMAFROST

ninočka vasiljevna moja je cura
to znaju svi kosooki pastiri u tundri
i to u krugu dvjestopedeset kilometara

točnije
između žiganska i gornje terde

moja mala leži zamrznuta metar i pol duboko u permafrostu
ima žute oči i nabubrele usne i dok ovo pišem
šalje mi sms
razmnožavala bi se

ja upregnem dva soba
lociram je preko gps-a
iskopam je
napravim joj sedmero malih
od toga tri čukčija i četiri jakutija
vratim je i sad sam miran sedam godina

s proljeća moja ninočka bere pupove ernike
i njima djeci dopunjuje obroke između dojenja

o ocu im govori samo u danima
kad su pupovi
toliko gorki
da svih sedmero odbija sisu

kad odrastu
ubit će me
i zbog rezidualne alkalnosti
pojesti kao domicilnu divljač

OTKAKO TE NEMA

otkako te nema
dogodi se
da oblak oblikuje tvoje lice
vrhunskom kopipejst tehnikom u lice anđela

ja dignem glavu
s nadom
a vjetar te iskarikira
rubnim sfumatom u vučicu

ja vrisnem
i izrešetam oblak rafalom
on postane ruža za zalijevanje
pa iz njega kiši prljava voda na vjetrobrane automobila
na kojima brisači iscrtaju grubu liniju tvojih obrva

pričam gluposti
može me smiriti samo škripa vrata
u kući u kojoj se tvoj glas sonorno inkrustirao
u zahrđaloj šarki
u njoj prespavaš

a ja se molim
da te dobri oblici bešćutno prognaju na elbu
prije nego te ujutro opet vidim u svemu prije svega

INTIMA

U tvome oku naselile se ptice;
Danju je puno zeba i golubova;
Pod vjeđama ti cvrkuću lastavice;
Tvoje je oko - ptičja kuća iz snova.

Kad jutro svane – ptice ka nebu kreću,
A kad zanoći sve one natrag hoće.
Reci mi draga, kamo s večeri slijeću?
U kojem dijelu tijela - ptice ti noće?

I ja bih rado jedno maleno jato.
Pa da ih čuvam u oku… No da skratim,
Bar jednu pticu ukrao bih ti. Zato
Postanem sokol… I tvoje ptice pratim.

Gle, nad ulazom - preslatka ptičja sjena!
Ne da mi ući… ptičica raskriljena.

KONOP

Ta stvar može visiti. Može da puže.
Može vući... Stezati… Pred njom se kleči.
Ta stvar je lijepa. Ružna. Ta stvar je uže.
O njemu, molim, reko bih dv'je-tri riječi.

Dobro je znano da uže voli slavu,
Da ga spomenu skupa sa mrtvim stvorom.
I ako može - on bira slavnu glavu,
O koju će se zauzlat mrtvim čvorom.

S njim je Marina visila iznad praga.
S njim je Ivana utekla noćnoj mori.
Sergeju bješe konopac od prtljaga,
A šal od svile njegovoj Izidori.

Dok tijelo visi, ono se divi žrtvi;
I trajno veže tijelo sa svijetom mrtvih.

PLANSKA LJUBAV U SIBIRU

Htjeli smo sina. Sibir… Bili smo goli.
Ti zrela žena s očima ljupke klinke.
Ne, nismo znali kako je kad se voli.
Mi učili smo od cvjetova kalinke.

Ja bijah stidljiv mužik… Nisam se drzno
Prići ti sprijeda ispod sjevernog neba.
Na tvome tijelu rudimentarno krzno
Bilo je točno tamo gdje biti treba.

Ustala si i rekla: priđi mi straga!
Ja ništa nisam znao, a nisi ni ti.
Na našu ljubav bili su kivni, draga,
Sjeverna zviježđa i ruski sateliti.

U jednom času smetnusmo ljubav plansku
I tada grunu potres u Verhojansku.

ENEJA

Sin Afrodite, bježiš iz drevne Troje.
Snube te bogovi. I svaki plan svoj ima.
S tobom budućnost Novome svijetu kroje.
Hoće da budeš rodonačelnik Rima.

Sa Didonom sjekira u med ti pala.
A ti sjekiru okrenu naopačke!
Kakva Roma? E, jesi bio budala.
Bogove slušat? Pored onakve mačke?

Kažeš da si misiju bogova imo?
Sanjao si o Gradu, Rijeci, o Luci?
No bolje da si, ovdje i sad, pro primo,
Zgrabio Bingo, što bješe ti u ruci.

Što će ti, k vragu, ti Apenini, dragi,
Kad si Kraljevstvo imao u Kartagi?
.

OPATICA I MORE

Poljubi usnom more
Pa njemu izvan vida,
Skini kotulu švore
I ono ispod stida.

U ljubavnome dobu
I more tajnu ima:
Dok skidaš svoju robu
Moru će narast plima.

Ne boj se slatkog bola
(Školjke ima da šute).
Lezi u more gola,
Nek more uđe u te.

I more bit će mazno,
I vrlo bezobrazno.

ZLATNI PRSTEN

Od mene draga nemaš ništa,
Ja ti pripadam tamnoj vatri.
Ja sam ti fakin sa sajmišta,
Do smrti vjeran romskoj šatri.

Nikad neću u tvoju kuću,
Ja nisam majstor finog flerta.
U tvoje dojke utisnut ću
Pijane usne. Ugriz derta.

Izluđuje me tvoja koža,
U te ulaze moji krici.
Zubi su moji bljesak noža,
Vjetar na usnoj harmonici.

Zlatni sam prsten tvojoj zmiji,
Umrijet ćemo u poeziji.

POETSKI BARDI NA ŠUMSKOJ ČISTINI

Iz grma virim na bulumentu taštu;
Sjede uz vatru i piju medovinu.
Vidrić nazdravlja u grimiznome plaštu;
Tko sve nije u tom suludom činu?

Fric i Pupačić. Vlade i drugi bardi:
Dobriša, Slavek… Pa Tin i Gustl, zna se;
Prizor za dobar infarctus myocardii;
Gledam i gledam… I više ne znam za se.

O, kakvi muži! O, kakve silne face!
Pjevaju pjesme. Peku veprove buti.
Oglođu kosti pa iza leđa bace.
Pjevo bih i ja, al kažem: bolje šuti.

Već skupljaj kosti, ukradi gutljaj vina.
Kad banda ode, tvoja bit će čistina.

KRIK

Krik se zove imenom mojim,
Živa rana koja se soli.
O, mislio sam, dok postojim,
Da bit ću ime svojoj boli.

Kriknem… A krik mi rijekom pliva.
Stojim na mostu. Pada večer.
Vrištim… No krik se ne odziva,
A rana peče, peče, peče.

Zalud preklinjem rijeku hladnu,
Moj krik već ode, ode, ode.
I rijeci sada leži na dnu;
I pluća su mu puna vode.

Ja još na mostu. Munch me slika.
Usta okrugla, a bez krika.

LJUBAV VALOVA

Uglat kamen bacim u vodu,
On pravi kružne kolobare.
Kad kolobari kraju odu,
Uz obalu se tajno pare.

I jedno drugom sebe daju,
Čak se ljube i s riječnim pijeskom.
I pitanje je da li znaju
Koje je muško? Koje žensko?

Potom nađem kraj vode hladne
Okrugli kamen (kao kugla).
A čudni vali, kad on padne,
Uglatiji su i od ugla.

Možda su vali čudni, ali,
Isto se ljube na obali.

SAE vs. BELA AHMADULINA

Izabela Ahatova Ahmadulina: ZA MOJIM TRAGOM

Ne trati na me mnogo vremena,
do pitanja mi tvojih nije.
Očima dobrim i vjernima
ne traži ruke koje krijem.

U proljeće ne hodaj lokvama
za mojim tragom svako veče.
Ja znam, i kad bismo se sastali
taj susret nista donijet neće.

Ti misliš, znam, da ja zbog gordosti
ni pogledati neću u te.
To nije ponos, ja u žalosti
prolazim glave uzdignute.
.

Sven Adam Ewin: DA SMO SE RANIJE SRELI

O, šarmu, o, dobroto
Svud oko ruskih njiva
Gdje si pjevala sotto,
Gdje KGB se skriva.

Tebe je, ruska sjenko
(Prema vlastitoj skici),
Ljubio Jevtušenko,
Volio Solženjicin.

No njih je oba, davno,
Shrvala đelozija,
Jer znali su da javno
Volio sam te i ja.

O, da si znala za me,
Došla bi tajnim putom,
Sa gardom prve dame
I glavom uzdignutom.

Šećući svaku večer,
Otrovani slobodom,
Našli bi mrvu sreće
U baricama s vodom.

Po tim lokvama ali,
Ne bi gazili, k vragu!
Jer bi nas prepoznali
Po našem mokrom tragu.


href="https://blog.dnevnik.hr/poezis/slike/originals/akhmadulina_1786164f.jpg" rel="gallery[1515664065]" target="_blank">