Stajao sam nasred rijeke Jordan,
I krstio djevojke
Obiljem ljubavi.
Red je bio
Sve do Migdala i Capernauma
Bila si sedamdesetprva
I kad si došla na red,
Upitala si me s obale:
Reci, proroče,
Kolikima si izgovorio: volim te,
Kolikima i koliko puta, dragi?
Bilo je drsko od nje
Mene,
Ivana Krstitelja,
Dovesti u tako neugodnu situaciju,
Pred onolikim ženskim tjelesima željnih krštenja
Pa sam joj odgovorio vrlo suzdržano:
Sve druge za koje pitaš,
Ti, lijepa djevojko iz Magdale,
Bile su tek staze, koje sam poravnavao
Za onu što ima doći.
I?
Je li došla,
Ta o kojoj govoriš?
Upitala si napućenih usana,
Isturivši grudi.
Na to sam odgovorio ovako:
Skini sve što imaš sa sebe, čarobnice,
Pa da te krstim u ovoj svetoj rijeci
I postidim tvoje
Pregrijane bokove.
(A u nekim apokrifima poslije je nekritički pisalo
Da sam u sebi mislio na nešto posve drugo)
Post je objavljen 25.01.2018. u 13:11 sati.