JUTARNJE PRIKAZE

petak , 26.01.2018.

jutros sjednem za tastaturu
raspucam prste
i uspijem napisati ova tri stiha…

kad mi u tom trenutku
među tipke uleti matoš i drekne: sae idiote
kakvi su ti to versi gdje ti je stopa
gdje ti je metar
gdje rima?
ja premro

oprosti rabbi
uspijem promucati
i na brzinu sklepam sonet
„Crne vrane crneći se u crnom crnilu“
pročitam mu
njega uhvati kašalj
i tek što se bio smirio s prstom na kanili...

kad eto ti janka polića kamova
iskoči iz tipke caps lock
pljune na me
opsuje mi mater: je li? a ti si taj svileni sae
koji se ne usudi silovati tipkovnicu i ubiti vlastiti porod?
pa krene da me zadavi kud ćeš janko

ja mu na brzinu jutjubiram
Freddieja Mercuryja & Montserrat Caballé
on kaže kakav si ti morbioid crko dabogda u kaljuži
ja ga ispravim: u isušenoj jankec u isušenoj kaljuži
tu mu ljigavo podiđem egu
on mi
namigne i ne bi mu krivo

ja da ću konačno na tipke
kad vidim po gornjem redu gdje su brojevi
koraca blijedi ab šimić sav od mjesečine plav
svene (oslovljava me intimno)
piši ledene stihove to htjede reći
vidjelo se po adamovoj jabučici
ali ode pa ode
na drugu obalu
s onu stranu mrke mirne vode

ja salutiram i tako ostanem ukočen u stavu mrtav
ko kad mašina stane
i stoji
ni makac

i bio bih završio karijeru
da nije prišao tin i udario me torbom u stomak
a u torbi teške jadikovke i žedno kamenje
pita me imam li za litru babića?
rekoh nemam odakle mi

on napiše na licu mjesta:
za zemlju nije za pokoj nije
cvijet što nema korijena
i ode mrzovoljan u blato u masarykovoj

svrnem okom dolje desno
i što vidim? uz tipku ctrl
skvrčio se mladi mihalić
i bulji u sebe skroz intro
ovaj je za ludnicu mislim si
ali ja se ne usuđujem zvati hitnu
možda ga je samo ostavila električna žarulja
a on kao što je poznato mora dugo i mirno starjeti

ipak poželio sam mu krišom neko prozirno jezero
kojemu se može vidjeti dno bez riba
kažu
da slavek jako voli
ležati dolje bez škrga

a onda se začulo rzanje smeđeg konja cestom
radilo se o tome da ga zaustavi slamnig jakim potezom dolje
ali kako bez ruke
ali kako bez lopatice i sve kose?

htio mi je dati neke upute za kreativno pisanje poezije
ali se iznenada sasuo
pa sam ga smeo na lopaticu
i sahranio u nebo i u niks

opet se vraćam tipkovnici jer
slovo „m“ se opasno diže iz ležišta
ispod izlazi branko maleš kao godzila
i s njim osamdesetosmaši
oni me mrze jer ih gablam za doručak jednog po jednog
ipak uviđavni stojević mi prišapne neku svoju nadri nebulozu
hej milorade ne kradi od čegeca znaš kakav je on atila i avar u jednom
dobro je svene
kaže maleš
uvijek započni pjesmu od devete rečenice unatrag

kako kad iz tipke delete viri danijel
naš najveći živući pjesnik poslije mene i jede jabuku
daš meni griz velim on pobježe u pukotinu za mizantrope
još uvijek misli da je vela luka u firenzi
pitam ga gdje si veličino?
on mumlja nešto kao: negdje
tako je to protumačio tvrtko
njegov posilni
koji je konačno srušio plitkog cesarića s poetskog trona

bilo je još naknadnog drmeža po tipkama
očito mnogi su aplicirali na sredstva ministarstva
svi bi svenu diktirali antologijske u pero
ali sve ih je zajebo domović

sa svojim hormonskim cunamijem
poslije kojega mi se tastatura zaglavila i ovo je zad