SAE

NA GOLGOTI, POST MORTEM

petak , 30.03.2018.

Skidanje s križa. Čavao. Noga. Ruka.
Pieta. Suze… Zadnji cjelov u čelo.
I gotovo je. Završila se Muka.
Famozni Prorok sada je mrtvo tijelo.

Izdaja. Očaj. Ljubav. Cinici. Skoti.
U zraku miris patnje… Poneka griža.
Što bi još moglo ostati na Golgoti?
Spužva... Tragovi krvi. Uz dva tri križa.

Živote kratki, ti moja slijepa pjego,
Karavan mrtav, a samo psi još laju.
Na kraju svega, što zaključiti, nego:
Život je tunel. Smrt je Svjetlo na kraju.

Uz gorki uzdah, da život nam se vrti
U znaku vječne - Filozofije Smrti.

ČEGA SE BOJIM

bojim se onoga što ne razumijem
a još se više bojim konačnog odgovora

bojim se umjetne inteligencije
a još se više bojim njezine jednostavne binarne osnove

bojim se sumnje
a još se više bojim slijepog vjerovanja

bojim se pakla
a još se više bojim carstva nebeskog
napučenog siromašnima duhom

bojim se primiti ljubavi
jer ne znam hoću li moći uzvratiti istom mjerom

bojim se saznati otkuda smo
a još više kamo idemo

bojim se sebe jer se ne poznajem
a još se više bojim saznati tko sam

bojim se da ću ostati bez glasa
pa tko će onda pticama biti ptica?

bojim se onih koji kažu ne boj se ptico
jer sam od ptica koje ne bi mogle živjeti bez straha

U VRTU GETSEMANSKOM

četvrtak , 29.03.2018.

Noćas, poslije sablažnjive Večere,
Opet si sam sa sobom kao i uvijek,
Ali noćas je očaj tvoja samoća.

Onih jedanaest nedoraslih što hrču u vrtu,
Nisu ti utjeha. Oni nisu pojmili
Tvoje šamanske besmislice o tijelu,
Koje si im patetično izgovarao
Lomeći kruh uz večeru,
A još manje prispodobu
O krvi, dok si im zavještao
Kupu
Vina.

Možda je tvoju moć naslutio tek onaj
Koji te je otišao prokazati, ali tvoja snaga
Bila je prevelika za njegov mali narod, a premala
Za čovječanstvo, kako se pokazalo.

Ni majku nisi usrećio,
Mada je ona vješto skrivala uvrede,
Kao i otac tvoj Josip koji je s mukom pregrizao
Gorčinu iznevjerenog muškog.

Naivni proroče,
Tvoji su seljani bili navikli
Da dobro tešeš kruškovu građu,
A ti si htio da oni povjeruju da dobro tešeš Riječi.
Je li to bio tvoj prvi poraz? Kako su u tebe mogli sumnjati
Oni koji te znaju od rođenja?

I ne samo oni.
U tvoja čuda sumnjali su čak i koji su te slijedili i trebali svjedočiti,
Oni koji su bezdušno napustili svoje obitelji i pošli za tobom
Rekavši kao opravdanje: mi smo izabrali novu obitelj.

Ni sa celibatom nisi se proslavio.
Jedna te je žena bezumno ljubila,
A sva je prilika,
I ti nju.

Dakle, čemu onda tvoje
Beskrajno patetično pitanje Ocu:
„Bože, Bože, zašto si me ostavio?“

Pa nisi mu nikada ni pripadao.
Tvoje Kraljevstvo koje si prezreo,
Bilo je isključivo od ovog svijeta,
A odbijanje da ga prihvatiš
Ionako nitko nije razumio. Tvoj narod najmanje.

Ali priznajem,
Tvoj beskrajno bolan zaziv:
"Bože, Bože, zašto si me ostavio?"
Razdire jednako tebe kao i mene,
Dvije tisuće godina poslije.

I baca me u istu očajnu samoću, kao i tebe onu noć,
U Vrtu Getsemanskom.

POSLJEDNJA VEČERA

To s Leonardovom freskom nije u redu
I ja moram nešto radikalno poduzeti.

Zato ovim putem obznanjujem, urbi et orbi,
Da ću večeras prirediti Posljednju večeru: divlji zec na francuski način,
Uz buteljirani crveni Pinot Noir i klasičan kolač od kestena.

Nemoj da netko ne dođe!
Prebrojit ću vas poimence,
Svih dvanaest,
Je l' jasno?

I da znate: pozvao sam i Leonarda. Doduše,
Stari se malo nećkao, ali ja sam mu rekao:
Daj Leo, bogati, izvedi taj Resurrectio
Kako Bog zapovijeda.

Suviše je amaterskog maltera na tvojemu remek djelu,
Suviše je kretenskih mazala plazilo po njemu kroz sva ova stoljeća.
Evo, radi tebe ćemo ponoviti Scenu do u zadnji detalj,
Samo, daj pometi konačno i nepozivo,
Ove postmoderne seratore,
Sve su uništili.

Uostalom, pogledaj,
Slika ti je ozbiljno ugrožena
I ovo ti je jedinstvena prilika
Da primijeniš najnoviju nano tehnologiju
U restauraciji fresaka, možeš ti to!

I još sam mu rekao: u literarnom smislu najviše problema
Imat ćeš s facom Izdajnika, jer je njegova fizionomija
U posljednjih pet stotina godina znatno evoluirala.

Recimo, Juda je danas neprepoznatljiv. Zamisli,
Uzeo je Rabbijevu fizionomiju. On je sad pljunuti On.
Slijedi ga gomila, da pošiziš!
No imam prijedlog:
Ti lice Iskariota ostavi nedorađeno
A mi ćemo Judi poslije Večere
Odrezati glavu da je seciraš u svom labosu
I vratiš licu onaj čuveni facijalni grč u času Poljupca,
Nadam se da si u tome još uvijek nenadmašan.

To sam rekao autoru koda. Mislim
Da je progutao udicu.

Još informacija za vas. Večera počinje u osam,
Ali vi se skupite u Auli pola sata ranije
Da stignete razdijeliti uloge:
Andrija, Petar, Luka, Marko i to. I upamtite,
Neka nitko ne pokušava da mi preotme
Glavnu rolu. Ja sam na slici centriran.
Za ostala mjesta
Bacajte kocku.

Malog Ivana mi ne dirajte, on je lijeva konstanta.

POSTMODERNA METRIKA GOLIJARDA*

srijeda , 28.03.2018.

Trinaesterac!!! U plesu tijelom talasa.
On pođe korak. Pa stane....I stoji, stoji.
Ja ga rukom snažno obgrlim oko pasa,
On se otrgne... Ko da se nečega boji.

Opusti živce, kažem mu. Ajmo na piće!
Ne, on bi amfibrah, Trohej. Uz daktil koji.
Kažem, zajebi metriku. Ta, ljepše bit će.
A on i dalje jambove prstima broji.

Mi smo pri šanku. Već ne znam koju turu.
Metriku fleksibirasmo. No dobro. Ali,
Trinaesterac sad zapeo za cezuru.

Za sedmim slogom sad njemu cezura fali,
Ja ne znam ni tko sam, u ovu kasnu uru.
I svađo bih se s njim... Da znadem gdje smo stali.
.

(* Golijardski ili trinaesterački stih u latinskoj poeziji 12. stoljeća, s cezurom iza sedmog sloga i iktusom (udarom) na petom i dvanaestom slogu. U 15. stoljeću raširen u Poljskoj,, pa u Rusiji i konačno u novijoj hrvatskoj poeziji.
Igrom i formom ja u gornjem sonetu cezuru namjerno šetam iza petog, šestog i osmog sloga, do kraja izbjegavajući propisani sedmi slog)

BUĐENJE TREŠNJE

jutros smo konačno zaplesali proljeće i ja
odmah sam mu stao na nogu
svom težinom
i još malo zavrtio petom

vrisnulo je tako strašno
da se trešnja probudila u čudu
i upitala me

svene dragi
jesam li ja nešto vikala u snu?

nisi dušo
ali je bilo vrijeme da se rascvjetaš
pa sam poduzeo neke prokušane plesne korake
s ovim idiotom proljećem u tom smjeru

eh ti
rekla je trešnja
i počela cigovati latice

VELIKI UTORAK

utorak , 27.03.2018.

veliki je utorak
bože moj
kako beznačajan dan

evanđelisti šute
što radiš mesija?

kakvo glupo pitanje
kažem sam sebi
ali što mogu
pišem ono što vidim
a ne vidim gotovo ništa

osim da su ptice utihnule
da se nekim mačkama iskri krzno
da mudri kukci izlaze na površinu
i da u daljini tutnji petak
ništa neobično uoči potresa

valja stati pod štok

bit će nešto mučenih
nešto mrtvih
nešto izdaje

ali ničeg značajnog
prije nego o tome ispišemo naknadnost u varijantama
zato je dobro rađati neinformiranu djecu

O PRAZNINI JE RIJEČ

praznina se uselila u praznu kuću
i napunila je prazninom

kuća je ukleta
i nije prošlo dugo
vidim

praznini je suviše praznine
praznini je praznine puna kapa
praznini je praznine preko glave
praznina više ne zna što bi s prazninom
praznini se praznina uvukla u zidove
praznini su pune uši praznine
praznina praznini puni mozak

praznina je praznini praznina
praznina više ne razgovara s prazninom

praznina silazi s uma
pita koji dan u tjednu
komunalac vozi otpad

neću joj kazati

iz moga crvenog dimnjaka izlazi zeleni dim
oko moje bijele kuće ograda je od crne tuje

i
tihi
kućni broj 17

UZ TONKOVOG GORANA

ponedjeljak , 26.03.2018.

On je lirik. Krhak, loman, tih.
On još guščjim perom piše stih.
On prezire bjelokosni dvor.
On je jedan supernježni stvor.

On je Tonko. Sitan, tih i fin.
Poezije on je zadnji čin.
Poeziji oduzima moć.
Poezija?... Kaže: hajte proć.

Poezija za nj je dječja stvar,
Ali prima Gorana na dar.
A zar pjesma može biti lijek,
Ako rima igračka je tek?

Kako da ti pjesma bude silna,
Ako ti je rima infantilna?

IGRALI SMO SE, A NISMO BILI DJECA

nedjelja , 25.03.2018.

Bili smo vrlo ozbiljni. Vrijeme cijelo.
Ja sam parao veš u zlatne trakice.
Ti si trakama skrivala golo tijelo.
Meni nije ostalo… jedva malkice.

A kad si svoje (Bože, kako da reknem?),
Najljepše draži sakrila ispod hrpice,
Meni je došlo, da kao Vasko, dreknem:
Sad je dosta! Vrati mi moje krpice!

Htjela si reći: ne dam krpice Svenu.
Htjela si reći, al si se samo durila.
Zatim prkosno… rukom, u jednom trenu,
Skinula ih… I ispod sebe turila.

Ah, koji potez. Zar SAE da ih traži,
Pored tvojih razotkrivenih draži?

CVJETNICA

tko bi ako ne bog
mogao imati tako istančan nerv
za uporabu kazališta pro domo sua
u svoj unutarnjoj raskoši
od himnodije
preko tragedije
do groteske

danas počinje
tisuću devetstotina osamdeset i peta repriza komada
pod čuvenim naslovom:
„osam dana koji su potresli čovječanstvo“

glavni akter upravo ulazi u jeruzalem na bijeloj magarici
ali gle čuda
svjetina mu ne kliče kako je pisano
ne bacaju cvijeće ni palmine grančice
gledaju postiđeno u zemlju

suviše je repriza u sjećanju statista
a da bi mogli biti opet i jednako nasamareni
od istog redatelja

ČETIRI STAĐUNA U PAKLU

subota , 24.03.2018.

Na nebu su orgijale dvije sedmoglave dúge. Duboki zaron
I ukaza se prizma. Lom je bio stravičan, rasap u bescijenje.
Tko je vukao užad u zvoniku, din-don? To se nije smjelo
Dogoditi prije nego si se pretvorio u djevojčicu.

Safir s obje strane,
U sredini besramni dijamant, duboko grlo.

Sedam dana i noći nije bilo spasa
Za ljudsku nadu.
Plutala je na komadu cedrovine besciljno Egejem,
A onda, čas prije utapanja, našla je spas na Atlantidi, koji peh.
Tko je u tom trenutku hibridizirao žalosnu vrbu, zdravlja ti?
Lopoč crta uštap,
Zmija guta paunovo jaje,
S neba padaju zrele zvijezde,
Bijeli Ciganin zviždi Ramonu,
Od toga se Nil izvija u kobru.

Razvežimo konačno milosrđe u kupalištima dok se ideja nije slegla,
Gledaju te cvjetovi, oni opasno pamte, oni napinju luk,
Smrt na tvojim prsima krvlju crta krug,
U sredini točka.
Na i.

Ovu ću sezonu provesti u paklu, brod mi se razbio. Petnaest ljudi
Uz mrtvačku škrinju, joho-ho i boca cole, dvije se mrtvačke glave
Ljube tajno, trećoj od toga rastu rogovi. Klasični bermudski trokut.
Župnik naviješta Apokalipsu
Sada,
Plavobradi ždere Mjesec. Pada lišće. Listopad. Frca lišće. Frcopad.
Po palisadama čisti orgazam. Opći potop plazi ženi među bedra nenajavljeno.
Što više dabrovi sijeku šumu, brže im rastu sjekuti. Na to je mislio Tesla.
Je li to proljeće, Eustahije?

Jesu li to jurnule proljetne vode, Ivane Turgenjevu?

Iscijeljeni uskrsavaju. Vještica stavlja na glavu Coronu Borealis,
Čupa Gemmu od 3000 karata i gura sebi u očno duplje.
Gemma se klima. Da ne ispadne,
Pirat joj stavlja crni povez. Previše priteže. Vješčura vrišti.
Ahasver od toga umre. Noćno nebo pada u nesvijest.
Alpe sviraju orgulje, katedrala ulazi u hotel Splendid,
Vjetrokaz mjeri fatalni pljusak neutrina iz supernove.
Jedna priča za laku noć ne može zaspati bez tate.

Dohvati mi mjesec!

A dotle na Arthurovom pijanom brodu Isus do Isusa. Sve sami tajni
Sinovi Božji? Gledaj, svuda neoprane životinje, bijelo janje bleji,
Smrdi osmuđena dlaka holokausta. Proroci peru zmijske jezike
Za nova Evanđelja. Ima ih tušta i tma. Spremaju
Golemi suport Svetoj Riječi.
Tri Betlehema naočigled metastaziraju.
Ivan Posilni od ranog jutra krsti male kineze.

Otkud kinezi s malim k, pitam?

MORE, KRV

petak , 23.03.2018.

U mojoj krvi mora ima,
Ima natrija, ima klora.
Moja oseka, moja plima,
Jer krv je moja… dio mora.

U meni more sve u jednom,
Pa zašto žeđam svakim slovom?
Ja more ljubnem usnom žednom,
Ono mi vrati sa otrovom.

More se ljulja u mom oku,
More je uzrok moga tlaka,
U brazdu dlana, u duboku,
Ja režem očaj svoga mraka.

Ta krv na dlanu, voda slana,
To more kaplje s moga dlana.

NJEN ODLAZAK

četvrtak , 22.03.2018.

Pred ogledalom sjedi. I češlja kosu sijedu.
Onda ispusti češalj… I promijeni se očas.
Ja je upitam brižno: - Nešto nije u redu?
Čudno, ona mi reče, da otići će noćas.

- Gdje da te nađem, draga? - Ona reče sa smiješkom:
- Na livadi, pod rosom. Ako ustaneš rano!
Ako prespavaš, dušo, onda pod bijelom trešnjom!
Ja se probudim sutra, a jutro prespavano.

Ja na livadu trčim. Nešto se strašno sprema.
Jer kapi rose već je popilo sunce žedno.
Hitam pod bijelu trešnju… Ni tamo drage nema.
Tek s grane trešnje bijele - gleda me oko ledno.

Poljubit htjedoh oko. Ono me nije htjelo.
Već je mahnulo krilom i k suncu odletjelo.

SAE vs. I. G. KOVAČIĆ

srijeda , 21.03.2018.

I. G. Kovačić: ULOMAK IZ JAME

Gdje je mala sreća, bljesak stakla,
Lastavičje gnijezdo, iz vrtića dah;
Gdje je kucaj zipke, što se makla,
I na traku sunca zlatni kućni prah?

Gdje je vretena zuj, miris hljeba,
Što s domaćim šturkom slavi život blag;
Gdje su okna s komadićkom neba,
Tiha šrkipa vrata, sveti kućni prag?

Gdje je zvonce goveda iz štale,
Što, ko s daljine, zvuk mu kroz star pod
U san kapne; dok zvijezde pale
Stoljeća mira nad sela nam i rod.
.

Sven Adam Ewin: TVOJA SMRT

Između strofe, između retka,
U kojima je cvala roža,
Uočio si bljesak metka,
I bljesak kame. Bljesak noža.

Iza tebe je četnik mladi,
On motri kako pada Orfej;
Uzima kamu… Onda vadi
Pjesniku oko. Ratni trofej.

Ti si mu htio nešto reći,
O onom što si. I što nisi;
No bilo ti je poći leći,
Prekrili su te rukopisi.

Pa neka šuma Šumu nina,
Pod zemljom neka spi Planina.

SRETAN VAM DAN POEZIJE, PJESNICI!

utorak , 20.03.2018.

MOLITVA FRANSOA SAEIJONA

Ja, Sven Adam Ewin, skraćeno SAE,
Svećenik poezije, molim se svom Bogu:

Gospodine, ne igraj rulet, ne bacaj kocku,
Ne kladi se, jer ako ništa nije sveto, ako sve može,
A što ćeš nam Ti?

Zar ćeš dopustiti da Posljedica postane Uzrok,
Početak da prethodi Kraju, Veliko da stane u Malo,
Zar da Obijesni zajašu Smjerne,
Gospodine, molim Ti se.

Ti imaš jaku desnicu,
Uredi svijet po strogim pravilima:
Iscrtaj.
Omeđi.
Ogradi.
Opkopaj.
Miniraj.

Uvedi željeznu disciplinu.
Kažnjavaj prijestupnike.

Umori smrću, prokuni znojem, trnjem, patnjom, izdajom,
Istrijebi svaku mogućnost drugačijeg, uvedi isključivost,
Ustoliči aksiome.

Posij strah, žanji osvetu, obuci nadi carevo ruho,
Neka svi vide da je gola. Proglasi coprifuoco
Za sve spiralne galaksije koje se obrću
Suprotno od kazaljke na satu,
Molim Ti se, Gospodine!

Cvijet će te mrziti utrobom, vjetar će o tebi šaptati prostote,
A ti ćeš biti skriven u prašniku, u usplođu, u potočnom brzacu.
Nikada ne priznaj grijeh svoj,
Neka san ispod tvojih vjeđa
Ne rodi kajanjem,
Gospodine, molim Ti se!

Uradi tako da zaboravim na Tvoje nesavršeno djelo,
Učini da opet koracam gordo, da ispred mene niče Poezija,
Tvoja stara dvorska luda, tvoj pajac, tvoja dobra dadilja.

Ona će Te po stoti put zatajiti kriptosjemenski, ali će ipak
Reći istinu, od koje će se ime Tvoje svinuti u upitnik,
A dabrovi u tvom grlu sagraditi branu bistrim odgovorima,
Uradi tako,
Molim Ti se, Gospodine.

Ako me uslišiš,
Znat ću da nema drugog boga koji bi te osporio,
Koji bi se usudio trgovati dabrovinom zapadno od Pecosa;
Niti da ima tako potentnog ljubavnika koji bi tvoju Poeziju
Mogao nevino obeščastiti da nikomu više ne sjedne u krilo kao drolja,
Nego da bude dostojna tvoga uzglavlja
U vrijeme kad te grizu Sumnje
I izjeda kajanje,
Gospodine, molim Ti se.

I daj, najmiliji,
Sredi više to s afelom i perihelom,
Da znam stiže li proljeće dvadesetog ili dvadesetprvog,
To poradi sirotih pjesnika, da im se ne rugaju astronomi,
Hahaha, pjevali ste u krivi dan,
Znaš da se pjesnici
Od promašenosti svoga pjevanja
Nikada posve ne oporave, to Te još molim, Gospodine.

Ako Ti se moja molitva učini banalnom,
Sazovi svoj Triumvirat, Bog si, pa makar primus inter pares,
Raspravi to na vrijeme, jer, evo, Proljeće je već počelo
Prekomjerno granatiranje doline moga djetinjstva
Zakašnjelim pupovima skore pornografije,
Molim ti se, Gospodine.

VRIJEME JE ODGOVORA

nedjelja , 18.03.2018.

Eric Clapton je Spora Ruka,
Što dokazuje da je virtuozitet samo suha tehnika
Disanja.

Albert Einstein je Spora Misao.
Od njega je sporija samo brzina svjetlosti,
Pod uvjetom da Albert hoda u cipelama
Na bosu nogu.

Meni se stvarno ne putuje
Do Andromedine galaksije
I ja ću to otvoreno reći na mojoj pressici. K vragu,
Pa to je gotovo dva i pol milijuna svjetlosnih godina.
I tek što bih stigao tamo zgrabila bi me nostalgija,
A to su onda još dva milijuna godina natrag,
Ljube moja, na što bi ti tada sličila?

Ja radije hodam Vlaškom,
Tamo me iza ugla zaskoči Stoljeće Sedmo
I pita: Hrobatose, Hrobatose, izdajice roda svoga,
Gdje su ti braća Kloukas, i Lobelos,
I Koseniz, i Mouhlo,
I dvije sestre Touga i Bouga?
Gdje su Hrvatino, kretenčino? Što si učinio s njima, štakorčino?

Ja na licu mjesta propadnem u asfalt pun nedostatka sjećanja.
To odmah saznaju svi neutrini u svemiru
I pođu ubiti hrvatski nacionalni korpus
Na križu srama,
U streljačkom poretku, huraaaaa!!!

Sva sreća,
Hrvati su šuplji gdje ne znaju
I neutrini samo protrče kroz pravne sljednike
Radoslava, Kubera, Porgu, Budimira, i Višeslava, i Ljudevita,
Kao što glista protrči kroz patku na tašte.

Tako da sjednica Sabora ne kasni više od minute.

LEDENA VATRA

subota , 17.03.2018.

sve slatko što se može reći ženi
govorio sam ti u obliku
duge snježne vijavice

već nisi znala
kako ćeš pored tolikih snježnih nanosa
iz svoje kolibe po nove naramke drva

ja sam uskočio s lopatom za snijeg
i očistio uzan puteljak a onda te sačekao u drvarnici
i u tvoje usne utisnuo
ledeni
poljubac

čudno
nisi se otimala

sad će travanj
a on se još nije otopio s tvojih usana
to nije normalno ti ne znaš o čemu se radi
ti gledaš nervozno na sat
ti se već ozbiljno brineš

jer morala bi na obranu doktorske disertacije
pod naslovom: "razlika između ledene vatre i vatrenog leda
fenomena uočenog
za jedne snježne vijavice u prostoj seljačkoj drvarnici"

a kako ćeš pred povjerenstvo
kad ti vatra moga poljupca još uvijek ledi usne?

SADIZAM PRI GRADNJI SONETA

četvrtak , 15.03.2018.

Svud oko mene riječi. Kao na sletu;
Neke me mame grudima. Neke bokom;
Sve bi htjele završit u mom sonetu,
No ja ih mjerkam kao trgovac stokom.

Ne, neću ove! Ni ove. Neću ni te.
Što odaberem, dižem na stol sa skelom;
Onda ih guram u stroge gabarite,
A što je višak - režem oštrim skalpelom.

Jednima strše noge. Drugima ruke.
Neke su vezane u zajedničku snopad;
Višak okljaštrim po pravilima struke;
Reslovi idu u... medicinski otpad.

I dugo, pošto sonet maknem sa stola,
Svud uokolo čuje se vrisak bola.

NA OBALI RIJEKE PIEDRE

utorak , 13.03.2018.

na obali rijeke piedre
sjeo sam i plakao

vjeruj mi paulo
nikada nisam vidio
dvije tako bolno razdvojene obale
spriječene u konzumiranju ljubavi

paulo
ti znaš koliko obožavam rijeku piedro
i ja tu količinu ljubavne čežnje nisam mogao gledati
rekao sam sebi: ne plači ne plači svene kao baba
ti si ribič uradi nešto

pa sam zabacio udicu preko rijeke
zakačio drugu obalu i počeo je
privlačiti
privlačiti
privlačiti
prema mojoj

kunem ti se paulo
obale su dahtale od uzbuđenja
toliko su dahtale da je rijeka piedre
od stida
potražila drugo korito

a zaljubljene obale čim su se dotakle
priljubile su se uzduž
strasno
kao dva gladna magneta
i više nije bilo načina da ih rastavim

znao sam paulo
znao sam
gotovo je s pecanjem

i što ću ti sada ponuditi za večeru
tebi i tvojoj dražesnoj christini (bješe li ono oiticica?)

TINOIDES BLUES

utorak , 06.03.2018.

Da budem čitav? Kako, kad suludo sam dijeljen.
U vama posve rasut, a vi u meni cijeli.
Raspreden kad sam ovdje, od sebe nikad željen,
A s vama već u zvijezdi. U jednoj općoj zdjeli.

Svojeglav pečat ja sam i onda kad me nema;
Kad bol u meni sijeva. I nikako da mine.
I razdavan ovako i razasut u svjema,
Pa kako mogu biti u svojoj biti, Tine?

Duboke jarke s vodom iskopati sam dao
I krokodile strašne u vodu ja sam skrio.
Kako sačuvat sebe, ne, više nisam znao,
Ja, u kvartetu solo, a u duetu trio.

Zid sam. Okna i puške. Sumpor i vrela voda.
Sebar bez obje noge, što ustraje da hoda.

MOJA KUĆA

ponedjeljak , 05.03.2018.

Kućo moja (o, Bože, kako se trese!),
Dolazi vrijeme gripe. Ona se boji.
Jedno kihanje moglo bi da raznese
I nju. I krov. I temelj na kojem stoji.

Zna da je meta. I već je boli glava.
Čas je u fadu, odmah potom u skercu.
A iza šume virus se došaptava,
Kako kroz dimnjak ubacit influencu.

Ona je sve što imam. Srce me boli.
Sutra u ponoć imat će smrtnu krizu.
Ja je omatam šalom. Ona me moli,
Da kada kihne, neka ne budem blizu.

Ja se obrecnem na nju, bolje da šuti.
Jer ako kihne, i ja ću poginuti.

PLAČ

nedjelja , 04.03.2018.

Jedna suza hoće niz lice;
Sva je od vode i od soli;
Ona visi sa trepavice;
Puna je tuge. Puna boli.

Svi koji plaču dobro znaju,
Da za njom slijedi suza svježa.
Pa kako pjesma ide kraju,
Prva buja. I sve je teža.

A onda stane! Da li znate
Zbog čega više neće rasti?
Čeka do pjesmu dočitate.
Jeste gotovi? Može pasti?

Da mogu krenut nove. Jače.
Dok sva se tuga ne isplače.

ODJEDNOM SAM VIDJELA

subota , 03.03.2018.

Budim se… K vragu, koliko je to na satu?
Isuse, sedam! Prekasno!... No možda, ipak?
Silazim. Letim. Na trinaestom sam katu.
Tramvajska stanica... A tramvaj pun kao šipak.

Minute idu. Semafor. Jedan, pa drugi.
Pa peti. Sedmi… Milimo brzinom puža.
Isuse, kako su jutros zastoji dugi.
Izvadim lipstick. Na usne nanesem ruža.

Vraćam ga… Odjednom vidim, prsti mi žuti.
Ne žuti. Crni. Pa to su orasi, bože!
Na mojim prstima još uvijek otisnuti
Tragovi djetinjstva. A može li to?... Može!

No kako objasnit borama što mi prijete,
Da sam pod namazom šminke još uvijek dijete.

DISCIPLINIRANJE GOVORA

Na rubu sam suza. Strašno mi se plače.
Sjedam u fotelju. Pun sam nemira.
Naslanjam se natrag. Pucketa sve jače!
Da to ne pucketa tkivo svemira?

Sunčeve su zrake na bjelini zida,
Crveno i crno. Slijedi stapanje.
Amaruosis fugax! (Zamračenje vida.)
Nabubrela voda. Slijedi kapanje.

Rez na jagodici. Hemoglobin štrca.
Pjesnik polumrtav. Nema kukanja.
Otkucava samo polovica srca;
Veljača je sva od mijaukanja.

Prije novog sranja iz dubine svijesti,
Da odemo, draga, nešto toplo jesti?

ALZHEIMER

petak , 02.03.2018.

ti si otišla na odjel s konfekcijom
a ja gdje prodaju pribor za pecanje
rekli smo jedno drugom nađemo se na ulazu
za dvadeset minuta

jedno od nas dvoje
došlo je ranije
i otišlo tražiti onog drugog
ali tog drugog nigdje nije bilo
jesam li to bio ja?

kako riješiti problem?
jednostavno trebalo je poći kući
i čekati
ali kojim putem?

jedno od nas dvoje pošlo je na vlak
posve sigurno da stanuje u drugom gradu
jesam li to bio ja?

zatim je jedno od nas dvoje
ukucalo na mobitel broj onog drugog
i pomnožilo ga s godinom svog rođenja
nitko se nije javljao
vjerojatno još spava
jesam li to bio ja?

na povratku netko je onog drugog upitao
gdje si ti? i htjelo ga zagrliti
ali ga nije prepoznalo
jesam li to bio ja?

teško je bilo razlučiti
koje je od nas koje
a je li to uopće važno
ako se neprestano tražimo
bez ikakve šanse da se ikada više nađemo

ako i sada dok ovo pišem
ne znam
tražim li ja
ili sam tražen?

NE GASI LATERNE

četvrtak , 01.03.2018.

Ležim na pijesku. Ti gola do pasa.
Sunce ko pauk o zenitu visi.
Tvoj modri uzdah torzo mi talasa,
To tren je bio… kad nestala ti si.

Kako da živim bez onoga časa?
Kamo li nesta? Da u more nisi?
Naboraj vjetre vale njenog glasa;
I tijelo njeno još jednom uskrisi.

O, gdje se kriješ ženo, tajna silo?
U kom obliku mene zavela si?
Modrino neba, ti li si to bilo?

Jesu li stvarni bili oni časi?
Fantoma ljubih? Ili mi se snilo?
Lahore južni, laterne ne gasi.