ZBOGOM, BLOGERI. MOJ ZADNJI POST

srijeda , 09.05.2018.

Objavio sam na blogu unazad nekoliko mjeseci
barem dvije vrhunske zbirke poezije. I?
Dva tri posjetitelja (hvala im) i to je to.

Nemam ja tu šta tražiti. Zastarjela platforma, bez ikakvih inovacija.
Stravičan princip: ako mi ne dođeš - ne dođem ti. Čisto gubljenje vremena.

Zbogom blože, za svagda.
Ako me tko želi pratiti - naći će me na fejsu.

Vaš SAE

SAE vs. EVE ZMAJEVSKA*

Eve Zmajevska: I TOČKA

svira
02 veljače 2016
jeste li mi je vidjeli igdje
"moja kriva da speri oh pri ruho mila igra
da svod mreža dvije 'jeste li mi je vidjeli igdje'
se ne se zraka mi te sve dočekuje i me novi Sara
k'o moja let pamti nadglasava"
mila
.

Sven Adam Ewin: HOĆEŠ U VRAPČE? PITAM, HOĆEŠ U VRAPČE?

hodaš nadzemljem
a sva podzemna po zmajevsku
rigaš nadmenost ti nedodirljiva
a nitko pitomiji

toliko

pred gradskom kavanom zovem te: eve eve
eve
to sam ja sae
ti se okreneš meni profilom
i nepomično fiksiraš vrh zagrebačke katedrale
tvoja kosa na vjetru šapuće ti u uho
reci tom idiotu kako slijedi:

nasjeckati
podne
na
staklene
iskre
i
zabijati
ih
u stopala.
bit'
himna
zakrvavljenom
maršu
prilika.
i živ
ostati.

to je bila greška draga moja
jer čim si to rekla u uho oholosti
ja smjesta zovnem doktora jukića
vlado bogati daj pokupi ovu malu
provedi je kroz hodnik pamćenja
bit će dosta dva elektrošoka
čvrsto je veži
grize

da da eve
sa saeom se nije zajebavati
ti znaš da kad se on okrene okrene se sve protiv njega
ah ti moja čista prepotencijo ti nedostupna ljepoto
ti uvijek moja iv

priđi bliže
želim ti nešto šapnuti:
posjetit ću te u subotu u ludnici
predstavit ću se kao tvoj fanatični ljubitelj koji te je došao ubiti
e sad hoćeš li moći izdržati srijedu četvrtak i petak bez smrti mila?

no hajde
čuvena prgavice
pretvori se u crnu mrlju hrvatske književnosti
i saspi mi u lice svoju antologijsku u originalu
i bez kraćenja molim

hej ti.
čuj.
ubila se Philia.
ovako

tik

tak
.

Ivana Bešlić rođena je 1983. Pod umjetničkim imenom Eve Zmajevska, godinama njeguje autorski blog „Kroz hodnik pamćenja“. Isti naslov nosi njezina prva knjiga poezije koju je objavila u posebnom izdanju. Kod kritike stekla atribut originalnosti na književnoj sceni Hercegovine, ali i filmskoj. Za njeni umjetnički rad publika ju je okrunila u Širokom Brijegu kada je kao redateljica kratkog filma Lice na WHFestu osvojila nagradu publike.

JUTARNJI POZDRAV SUNCU

utorak , 08.05.2018.

Jutros ustanem
Izađem na verandu,
A ono – sunce!

Kažem mu veselo:
- Dobro jutro, Sunce!

To kao glumim Josipa Pupačića,
A u sebi mislim,
E, jesi glup, Svene,
Sreća pa te nitko ne čuje,
Sunce je samo užarena masa
Manje-više vodika i još nekih pizdarija,
Jebe se njemu za tvoj pozdrav.

Pa pogledam u zvjezdurinu još jednom.

U tom trenutku Sunce se uspne za jednu stubu,
Zastane da se odmori i kaže mi na ljudskom:

- Dobro jutro, Svene. Kako si? Dobro je da smo i ovo jutro
Osvanuli živi. Jer najmanje jednom od nas dvojice,
To se baš i nije moralo dogoditi, zar ne?

Tu me postidi. Jer to sam ja njemu trebao reći.
Da Sunce vidi da ja znam da je ono Bog moj.

ŠLAGVORT

ponedjeljak , 07.05.2018.

daj mi prvi ton
i napisat ću simfoniju
reče beethoven

povuci kistom preko platna
i naslikat ću posljednju večeru
reče leonardo

odvali gromadu mramora
i isklesat ću davida
reče michelangelo

reci tama je nad bezdanom
i ja ću stvoriti svjetlost
reče bog

to je slušao mali sae
i mislio
i mislio
i mislio
što bi on na primjer
tako velebnoga mogao stvoriti

i reče sae svojoj dragoj
šapni mi draga volim te
i napisat ću ti najljepšu ljubavnu pjesmu

je
ničega pametnijeg nije se mogao sjetiti

SAE vs. STEVAN RAIČKOVIĆ

nedjelja , 06.05.2018.

Stevan Raičković: PROLAZI REKOM LAĐA

Prolazi rekom lađa: val me skvasi.
Pa drugi val i treći, peti zatim.
Za okukom je nesta ... Ja je vratim
Mišlju i krenem za njom da ne časi.

Na palubi sam, mokroj - još se sprema.
Lađari dignu za tren oči s posla
I gledaju me: o ko li ga posla?
Pa već posluju kao da me nema.

Sunce mi tačno na temenu čuči
(I sve tačnije - kako lađa plovi).
U nebu kobac malu pticu lovi -
Nek se i mala već životu uči.

Stojimo oba na pramcu: ja s letom.
Dva oblaka se pojave, pa odu.
Kao u vrt svoj pogledam u vodu.
Gle: jedna riba luta svojim svetom.

Promaknu pesak i suton, zid luga.
Ima li kog na zemlji, prazni svete?
Onda u nebo opet oči: lete
Velika ptica i mala (al’ druga!).

Kroz mrak se reka sve više belasa:
To prvo sviće na vodi, a zatim
Bledi i zemlja s krovlja nepoznatim
Što crvenije biva svakog sata.

Prolazi rekom lađa: ja prolazim
I skupljam kuće, tornjeve s obala.
U strogo nebo letne ptica mala
A ja je okom opkolim i pazim.

Promakne pesak, dan, godina, šiblje.
Stojim na crnom pramcu, a već beo.
Lađari - drugi. Slutim ko kroz veo
Da me iz vode motre oči riblje ...

U vrbi šum, al mrtav: već se gasi.
Kroz tren u meni taj zvuk zače jeku.
Brujim i gledam: ja sedim uz reku,
Na pesku, samcit. Stoti me val kvasi.
.

Sven Adam Ewin: ČOVJEK NA OBALI

Sjedim kraj rijeke… Prolazi bijela lađa;
I val za valom moja stopala biba.
Moje su noge usred ribljega mlađa.
Rastu mi škrge… Zaboga, ja sam riba!

No gdje je lađa?... Skočim u rijeku smjesta.
Sjećanje kratko u ribljem mozgu sijeva;
Ja vičem glasno za okukom da nesta,
A usta puna nemuštog ribljeg zijeva.

U nebu pticu lovi opaki soko'.
Eno je stiže… A ja po riblju nijemim.
Ne mogu usnom pa pticu zovnem okom;
U zadnji čas je u zjenu svoju spremim.

Sad više ne znam (jer mi sjećanje fali),
Zar ja sam bio… taj čovjek na obali?

HIMNA MOJEMU EGU

subota , 05.05.2018.

Sa Suncem u kosi, u ruci sa Lunom,
S kvazarom na usni, s maglicom u oku,
Na glavi sa Gemmom i Sjevernom krunom,
S Materijom Tamnom u svom krvotoku,

S tijelom, usred kojeg Crna Jama zjapi,
U kojoj se rađa Ishodište Uma,
S maternicom punom koacervat kapi,
S jekom zaostalog Pozadinskog Šuma,

S pulsarom u srcu, sa zvijezdom sred čela,
Mjesto plućnih krila - s Galaksije Dvije,
U mozgu sa praskom Prvog Prapočela,
Ja sjedim na tronu Kralja Poezije!

Na znak moga žezla, puna zlatnih slova,
S eksplozijom čeka… SAE Supernova.

MOJ POETSKI USUD

petak , 04.05.2018.

švrljao sam malo s prozom
tu i tamo s publicistikom a pomalo i sa znanstvenim člancima
da bio sam neoprezan i poezija me je sačekala iza ugla
i bacila sodu oči

eto ti
rekla je bijesno
pa hodaj slijep svijetom
to ti je kazna za nevjeru

a onda me uzela za ruku
i vodila po selima kao ciganskog medvjeda
govorila je moje stihove kao svoje i ubirala
novčiće u posudu pored sebe

dakako da je često zapinjala
i tada bi me grubo povukla za brnjicu
provučenu kroz nos

ja sam joj tada neprimjetno šaptao moje pjesme
a kad bi htjela aplauz na otvorenoj sceni
najavila bi poeziju iz živih usta

tada bi me cimnula tri puta
i ja sam smišljao stihove in vivo
a svaki je morao biti antologijski

ako bi mi promakao koji slabiji
ona bi mi poturila pod noge žeravice
i ja bih dao sve od sebe

kad je postala bogata
sagradila je dvorac u transilvaniji
a ja sam morao svake noći spavati s njom
onako prelijepom a da je nisam mogao vidjeti

samo pipati

PRED SVOJIM BOŽANSTVOM

četvrtak , 03.05.2018.

kad sam prvi put sreo Cesarića
na barutanskom bregu
htio sam prići
kleknuti
i poljubiti mu skute
toliko sam ga obožavao
ali u tom trenutku između mene i njega
ispriječio se njegov čuveni tjelesni zdrug
njegovi troglavi psi kerberi

prvo „kraj bijelih breza svakog dana“
breze sam oborio motorkom bilo je relativno lako

zatim je na mene krenu „vlak pun iluzija“
njega sam digao u zrak dinamitom

potom mi je na put stao njegov „stol za dvoje“
njega sam ismijao trivijalom: čuj čuj
„mala kavana treperenje sunca
i stol u kutu za dvoje
pa ti me ljubiš zbilja me ljubiš
drago jedino moje“ hahaha

bila je to kap koja je prevršila čašu
jer su na me krenuli redom:

„umorne lađe“ koje sam potopio metaforama zemlja-zemlja
„naranču na grani poslije kiše“ ogulio sam i pojeo
sijeno koje je seljak „u grad dovezo“ jednostavno sam zapalio
jednu „u letu poludjelu pticu“ skinuo sam olovnom sačmom 2,2 mm
njegovu damu „prekrasnu u plavom“ začarao sam svojom davnom javom
„ponad grada oblak jedan“ otpuhao sam komunalnom bosch puhalom za lišće
protiv proljetne kiše koja „nije ko druge“ raširio sam šestinski kišobran
leptira sa „različka što se lako njiše“ otjerao sam pljeskom ruke
kuće u kojima se svjetla pale odrao sam ve-be-erom

posljednja linija obrane bio je mudrijaš koji me je upozorio
da „nitko ništa ne zna i da je krhko znanje“
na što sam replicirao: zna google
samo ti ne znaš ni što je google

i bio bih se probio do svoga božanstva
da nisam neoprezno stao na „dvije-tri cigle na putu“
ispod kojih je šiknuo mlaz prljave vode meni pravo u oči
a kad sam ih otvorio vidim Tadiju kako preda mnom skida šešir kojeg nema
kao da sam ja Gospodin s raspela na ulazu u Rastušje toliko se bio prepao

toliko se bio prepao da ću na broj 1 staviti cesarića
a ne njega

NOĆNA PRETVORBA NINOČKE VASILJEVNE

Ateriram na Jenisejski plato,
Sretnem Ninočku u njenom novom hiru;
Ona je noćas postala crno zlato
I sad ko nafta pulsira u gejziru.

Oh, kako moćan prizor! Ne skidam oka.
Sve je eksplodiralo u zadnjem činu.
Ona, dok stojim kraj tamnog vodoskoka,
Po meni prska kao po Jamesu Deanu.

Kupam se u njoj. Umivam lice. Kosu.
U dlan je hvatam… A onda uvis bacam.
Nina me prska po očima… Po nosu.
Ja se izujem i bos po Nini gacam.

I nije važno što ovo sliči farsi,
Mi smo uskoro sibirski oligarsi.


NINOČKA VASILJEVNA PORED JENISEJA

Kada te sretnem u Igarki,
Ja teško dišem, nemam zraka.
Kad baciš na me pogled žarki,
Zacrvenim se poput maka.

Ja rekao bih, al se stidim,
Jer stvar je prosta, ti znaš, Nina:
U meni raste, čim te vidim,
Donji nivo oksitocina.

Pa skačem, plešem, ko budala
I počnem kričit kao kreja.
Od ljubavnoga plimnog vala
Nabreknem poput Jeniseja.

Ja silno želim ući u te,
Ne daš li mi – potopit ću te.

SAE vs. A. B. ŠIMIĆ

srijeda , 02.05.2018.

A. B. Šimić: POVRATAK

Ti i ne slutiš
moj povratak i moju blizinu

U noći kada šumi u tvom uhu tiha mjesečina
znaj;
ne koraca mjesečina oko tvoje kuće
Ja lutam plavim stazama u tvojem vrtu

Kad koracajući cestom kroz mrtvo svijetlo podne
staneš
preplašena krikom čudne tice
znaj:
to krik je moga srca s blizih obala

I kad kroz suton vidiš crnu sjenku što se miče
s onu stranu mrke mirne vode
znaj:
ja koracam uspravan i svečan
kao pored tebe
.

Sven Adam Ewin: MJESEČAR

Kad ptica krikne, ti zašutiš.
Zašto se plašiš svoje sjene?
Moju blizinu ni ne slutiš,
A usne su ti pune mene.

U tvom vrtu, uz plave staze,
Ja hodam tvoga tijela gladan.
Tvoje se ruke tijelom maze.
A ja uspravan. Svečan. Hladan.

Sva si vrela. Šapćeš mi ime.
Ja likom blijedim sve ti kvarim.
Priđi mi straga. I zgrabi me!
Ne daj da vrtom mjesečarim.

Otjeraj Mjesec! Neka ode
Na onu stranu mrke vode.

OSLJEPLJIVANJE

Naše putovanje je završilo.
Ovdje ću prinijeti žrtvu, rekla si strogo
I zapalila svibanjsku
Vatru.

Mene si razoružala
I svezala golog uza prometni stup,
Koji je pokazivao dvostruki zavoj,
Prvi udesno.

Zatim si se i ti skinula sve do golog stida,
Nabrala stručak divljeg maka, zažarila ga na vatri
Do ljubičastog usijanja i primakla ga
Mojim zjenicama: gledaj me, ljubavi,
Gledaj u mene,
Kao da ti je posljednji put!

Samo sam jednom trepnuo,
Samo jednom,
A ti si me već oslijepila.

Sad hodaj, slijepče, rekla si,
Evo ti vraćam oružje, pa pođi,
A hladni makovi koji cvjetaju uz cestu,
Neka ti
Budu
Putokaz.

Slijep od ljubavi, dugo sam posrtao preko tvojih riječi,
Ali sam se držao uputa: pipao sam jagodicama prstiju
Hladne
Latice
Maka,
Gurajući prst u guste, crne prašnike,
Kojima sam gasio uspomenu na tebe.

A onda sam se odjednom
Izgubio u polju,
U žitu,
U ječmu.

Svuda oko mene svijali su se začuđeni makovi,
I sjever je bio svuda,
I vjetar,
I opet sjever,
I rosa na osmuđenim trepavicama, tvoja osveta.

Zaboga, kako sam mogao toliko zalutati,
Toliko saći s puta u svojoj sljepoći,
Da više ne razlikujem
Grimiz noći
Od grimiza dana?

SAE vs. ENES KIŠEVIĆ

utorak , 01.05.2018.

Enes Kišević: PA TO JE KRASNO

Vani su padali pijanci
umjesto snijega.
Bio je siječanj, ili januar,
ne sjećam se više.
Pozvan u tuđi stan,
sjedim u njezinoj sobi bez svjetla,
ona, u opasnoj dobi,
a ja, poput pjetla.
Pričam joj pjesme....

Ona se divila bedrima,
kukovima, dojkama,
svim svojim sokovima.
Ona se divila mojim stihovima,
a ja sam pio vinjak.
Jedino što je znala reći,
PA TO JE KRASNO
i meni je sve bilo jasno
i užasno i strašno i žao
i sva bih blaga dao
da mi se vrate riječi
što sam joj reko,
ali bilo je već kasno.

Ona je ležala pored kamina
i kao da se kaje,
rumena od vatre vina,
plakala je
i nehoteći grješila je
milujući jastuk
misleći pritom da sam vuk
koji će skočiti...

A ja sam bio pozvan,
ako se ne varam,
u ovaj stan tek nešto popiti
i sjedio sam potpuno miran.

Dosada je glodala tišinu,
vatra se jarcala u kaminu.
Ona je pričala o svojoj mački
i o ludnici u diskiću
i o nekom crnom mladiću
koji ima kola
i deset miliona na knjižici.
I meni je sad stvarno sve bilo jasno
i rekao sam djevojčici
Pa to je krasno, to je zaista krasno....
i otišao sam padajući sa snijegom po ulici.



Sven Adam Ewin: NEMA TU NIŠTA KRASNO

nisi dobro gledao, enese!

te snježne večeri,
umjesto snijega
nisu padali
samo pijanci, o ne.

padale su uvrede,
padale su psovke,
padale su kletve,
padali su šamari,
padale su vlade,
padali su carevi,
padali su zrakoplovi,
padala su govna,
padali su studenti,
padali su golovi,
padale su bombe,
padale su maske,
padale su gaćice,
padala su obećanja,
padalo je drvlje,
padalo je kamenje,
padale su oklade,
padala su spolovila,
padao je moral,
padale su zvijezde,
padale su teorije,
padalo se u očima,
padale su cijene,
padala je povijest na ispitu
padale su riječi,
padali su okovi.

dalje ne bih, a mogao bih još,
ti, enese, nadopiši,
tebe ide stih,
ali da ti kažem:
propustiti onakvu
priliku,
s onakvom mačkom,
mislim da može samo jebeni luzer poput tebe.

ja bih, ako dopustiš,
ostao pri mojem zadnjem stihu: padali su okovi.
poslušaj još jednom: pa-da-li su o-ko-vi,
zar nisu čovjeku puna usta,
kad to izgovariš s patosom
jednog maksima gorkog.

i ja bih ostao pri tome vrlo luzerski postojano,
gotovo poput tebe u onoj sobi,
u kojoj se tvoja vatra
umjesto u bedrima,
jarcala u kaminu.

ŠTO S OTPADOM POEZIJE?

otkako svi pišu poeziju
nastao je ozbiljan problem:
zbrinjavanje otpada i zagađenje okoliša

narodna poslovica kaže
da se tu prije svega radi
o golemoj količini jednodnevne poezije
za jednokratnu uporabu

znate kako je
ljudi vole pisati za svoju dušu
onako za po doma ili za svoje kolege umirovljenike
ili jer su vidjeli da i susjed piše i da mu ugled u selu raste
pa kad može on a zašto ne bih i ja misle

ima tu i velike produkcije prigodničarske poezije
slično onome što rade cvjećari sa silnim krizantemama
ili bogatim aranžmanima u baroknim vijencima
uz dan mrtvih ili uz tekuće sahrane svejedno
budu na grobu dan-dva i što dalje? kupi i nosi
ali kamo?

pa onda ljubavne pjesme
s tisućama ruža koje bogati romei šalju svojim julijama
na kućnu adresu ili u hotelsku sobu pa kud s tim poslije
kad ljubav jednom prijeđe u rutinu? pitam ja vas

pa onda brojne cvjećarnice koje niču uz bolnice
sa svježe rascvjetanim pjesmama
za brzo ozdravljenje
dragih bolesnika

je
sve je to lijepo
ali sve to košta
a ljudi više nemaju novaca
i onda se pojavljuje problem kamo s remitendom
jer kao što je poznato poetska materija se počinje raspadati brzo
uz nepodnošljiv smrad i mogućnost širenja zaraze dodatno

dakle kamo s tolikim poetskim otpadom?

ha čujte
ljudi pribjegavaju raznim rješenjima
recimo niču divlja odlagališta uz putove i šumarke
čovjek doveze svoj pjesnički otpad autom
šukne kroz prozor i zbriše u tamnu noć

neki znaju veće pjesme iskipati
iz prikolice u rijeku kao krepanu kravu
pa sad hajde da to otpluta savom u dunav i dalje
nek se s tim nose srbi rumunji rusi i štatijaznam
njihov problem
ali takav kabasti otpad obično zapne za prvu vrbu
i stoji danima napuhan ljeti je to nepodnošljivo
ribiči protestiraju na markovom
opasno je i za pitku vodu kažu brođani
a vađenje tako golemog trupla skupo je i nespretno
valja imati specijalne dizalice s teleskop kranovima
a što ako je u pitanju krški teren kako prići en ti bokca?

u posljednje vrijeme razvio se biznis bacanja otpada u oceane
tu stradavaju ribe nenavikle na otrovne metafore i jeftine rime
što je najgore stradava i nepismeni plankton kao baza poetske biosfere
razumijete?

i tako

čujem neki razmišljaju o slanju poetskog otpada u svemir
ideja nije loša ali je i opasna
naime ima autora koji ozrače svoje slabe uratke uranom 235
da bolje zrače u mraku i privuku slabovidne čitatelje
i sad ako to lansirate u oortov oblak recimo
sunce će ga kad-tad privući gravitacijom
i evo ti učas radioaktivne kiše
a što tada?

jasno to zagovaraju proizvođači skupih proturadioaktivnih kišobrana
no tu bi se spasili samo bogati tajkuni možda vojska i vrh političara
a što sa sirotinjom? ili je to sve u sklopu paklenog plana
uništenja vrste kao takve? moguće

vidite vi dokle to može ići
to s hiperprodukcijom poezije
ako se radi o društvima s neuređenom politikom zbrinjavanja otpada

<< Arhiva >>

Creative Commons License
Ovaj blog je ustupljen pod Creative Commons licencom Imenovanje-Dijeli pod istim uvjetima.