Stevan Raičković: PROLAZI REKOM LAĐA
Prolazi rekom lađa: val me skvasi.
Pa drugi val i treći, peti zatim.
Za okukom je nesta ... Ja je vratim
Mišlju i krenem za njom da ne časi.
Na palubi sam, mokroj - još se sprema.
Lađari dignu za tren oči s posla
I gledaju me: o ko li ga posla?
Pa već posluju kao da me nema.
Sunce mi tačno na temenu čuči
(I sve tačnije - kako lađa plovi).
U nebu kobac malu pticu lovi -
Nek se i mala već životu uči.
Stojimo oba na pramcu: ja s letom.
Dva oblaka se pojave, pa odu.
Kao u vrt svoj pogledam u vodu.
Gle: jedna riba luta svojim svetom.
Promaknu pesak i suton, zid luga.
Ima li kog na zemlji, prazni svete?
Onda u nebo opet oči: lete
Velika ptica i mala (al’ druga!).
Kroz mrak se reka sve više belasa:
To prvo sviće na vodi, a zatim
Bledi i zemlja s krovlja nepoznatim
Što crvenije biva svakog sata.
Prolazi rekom lađa: ja prolazim
I skupljam kuće, tornjeve s obala.
U strogo nebo letne ptica mala
A ja je okom opkolim i pazim.
Promakne pesak, dan, godina, šiblje.
Stojim na crnom pramcu, a već beo.
Lađari - drugi. Slutim ko kroz veo
Da me iz vode motre oči riblje ...
U vrbi šum, al mrtav: već se gasi.
Kroz tren u meni taj zvuk zače jeku.
Brujim i gledam: ja sedim uz reku,
Na pesku, samcit. Stoti me val kvasi.
.
Sven Adam Ewin: ČOVJEK NA OBALI
Sjedim kraj rijeke… Prolazi bijela lađa;
I val za valom moja stopala biba.
Moje su noge usred ribljega mlađa.
Rastu mi škrge… Zaboga, ja sam riba!
No gdje je lađa?... Skočim u rijeku smjesta.
Sjećanje kratko u ribljem mozgu sijeva;
Ja vičem glasno za okukom da nesta,
A usta puna nemuštog ribljeg zijeva.
U nebu pticu lovi opaki soko'.
Eno je stiže… A ja po riblju nijemim.
Ne mogu usnom pa pticu zovnem okom;
U zadnji čas je u zjenu svoju spremim.
Sad više ne znam (jer mi sjećanje fali),
Zar ja sam bio… taj čovjek na obali?
Post je objavljen 06.05.2018. u 10:13 sati.