ŠTO S OTPADOM POEZIJE?

utorak , 01.05.2018.

otkako svi pišu poeziju
nastao je ozbiljan problem:
zbrinjavanje otpada i zagađenje okoliša

narodna poslovica kaže
da se tu prije svega radi
o golemoj količini jednodnevne poezije
za jednokratnu uporabu

znate kako je
ljudi vole pisati za svoju dušu
onako za po doma ili za svoje kolege umirovljenike
ili jer su vidjeli da i susjed piše i da mu ugled u selu raste
pa kad može on a zašto ne bih i ja misle

ima tu i velike produkcije prigodničarske poezije
slično onome što rade cvjećari sa silnim krizantemama
ili bogatim aranžmanima u baroknim vijencima
uz dan mrtvih ili uz tekuće sahrane svejedno
budu na grobu dan-dva i što dalje? kupi i nosi
ali kamo?

pa onda ljubavne pjesme
s tisućama ruža koje bogati romei šalju svojim julijama
na kućnu adresu ili u hotelsku sobu pa kud s tim poslije
kad ljubav jednom prijeđe u rutinu? pitam ja vas

pa onda brojne cvjećarnice koje niču uz bolnice
sa svježe rascvjetanim pjesmama
za brzo ozdravljenje
dragih bolesnika

je
sve je to lijepo
ali sve to košta
a ljudi više nemaju novaca
i onda se pojavljuje problem kamo s remitendom
jer kao što je poznato poetska materija se počinje raspadati brzo
uz nepodnošljiv smrad i mogućnost širenja zaraze dodatno

dakle kamo s tolikim poetskim otpadom?

ha čujte
ljudi pribjegavaju raznim rješenjima
recimo niču divlja odlagališta uz putove i šumarke
čovjek doveze svoj pjesnički otpad autom
šukne kroz prozor i zbriše u tamnu noć

neki znaju veće pjesme iskipati
iz prikolice u rijeku kao krepanu kravu
pa sad hajde da to otpluta savom u dunav i dalje
nek se s tim nose srbi rumunji rusi i štatijaznam
njihov problem
ali takav kabasti otpad obično zapne za prvu vrbu
i stoji danima napuhan ljeti je to nepodnošljivo
ribiči protestiraju na markovom
opasno je i za pitku vodu kažu brođani
a vađenje tako golemog trupla skupo je i nespretno
valja imati specijalne dizalice s teleskop kranovima
a što ako je u pitanju krški teren kako prići en ti bokca?

u posljednje vrijeme razvio se biznis bacanja otpada u oceane
tu stradavaju ribe nenavikle na otrovne metafore i jeftine rime
što je najgore stradava i nepismeni plankton kao baza poetske biosfere
razumijete?

i tako

čujem neki razmišljaju o slanju poetskog otpada u svemir
ideja nije loša ali je i opasna
naime ima autora koji ozrače svoje slabe uratke uranom 235
da bolje zrače u mraku i privuku slabovidne čitatelje
i sad ako to lansirate u oortov oblak recimo
sunce će ga kad-tad privući gravitacijom
i evo ti učas radioaktivne kiše
a što tada?

jasno to zagovaraju proizvođači skupih proturadioaktivnih kišobrana
no tu bi se spasili samo bogati tajkuni možda vojska i vrh političara
a što sa sirotinjom? ili je to sve u sklopu paklenog plana
uništenja vrste kao takve? moguće

vidite vi dokle to može ići
to s hiperprodukcijom poezije
ako se radi o društvima s neuređenom politikom zbrinjavanja otpada