|
Negdje bogu iza leđa gdje mjesto nije bitno stoji napušteni šator ispod jedne breze. U njemu su jutros pronađeni tragovi. Vučica je promatrala iza stabla uzimanje otisaka. Čovjek u bijelom pažljivo je obavio svoj posao i spremio uzorke u svoju torbu. Otresao je lišće sa svojih koljena i bacio pogled na rub šume. Ništa nije vidio. Predati će uzorke u laboratorij, pod mikroskopom će biti svi odgovori koji će ga zadovoljiti. |
|
Noć se mlako pretakala, gusto. Kapi znoja još su na čelu zadržavale kiselkastu vrućinu od prije sat-dva iako bi živa na termometru pokazivala stupanj-dva manje, bio je siguran. Prozor je bio širom otvoren u očekivanju jutarnjeg vjetra, ali vani se još nije počelo daniti. Dva sata? Tri? Noćas su satovi prepukli posred kazaljki, vrijeme je stalo na trenutak i krenulo unatrag, a noć je bila duga, preduga. U jednom jutru nekog posebnog utorka, prije gomila otplovljenih oblaka i mjesečevih mjena njezina bijela haljina zalepršala je ponovno na vjetru. Pod kestenom jedna vjeverica, list na obrazu i bljesak ispod trepavica. Koju udaljenost misao može prijeći u jednoj sekundi? Koju udaljenost u vremenu i prostoru? Jednom mu je rekla: Ma ne, misao ne putuje, sve je to ovdje u tvojoj glavi...On se tada smijao smijehom koji je ovdje na vrućem vlažnom krevetu sada zazvučao šuplje. Samo kao jeka iz drugog prostora i vremena. Ujutro, nakon sparne noći zazvonio je telefon, a slušalica nije bila podignuta. Nakon par sati provalili su u stan i našli ga, kap-dvije još su mu vlažile čelo, ali ruke su već bile hladne. “Isuse, pa on je mrtav!” rekao je prvi glas zaprepašteno. “Stvarno! A jučer navečer umrla mu je žena” odgovorio je drugi glas. “Jadni stari, otišel je za njom, nije ni čudo, imali su 85 i celi život su skup” rekao je opet prvi glas. “Onda bu se sve na jednom sprovodu obavilo” rekao je drugi glas. Sve u jednom jutru nekog posebnog utorka . |
|
Gledam njegove ruke, sunce ih je već obuklo u onu boju prženog šećera koja je ponekad u meni izazivala želju da odaberem jedan od njegovih prstiju i isprobam mu okus. Ali tko zna što bi pomislio, možda bi se osupnuo, jer je od onih ljudi čvrstih moralnih načela i izgalancane pristojnosti koji svaki dodir koji si ne mogu objasniti tumače na sasvim pogrešni način. Danas su njegovi prsti bili sigurni od bilo kakve moje želje za okusom šećera,ali sam osjetila neodoljiv poriv da mu rukom prođem kroz sada već sijedu kosu. Ali to bi ga možda još više zaprepastilo nego da mu okusim prst. Mislim da bi taj moj majčinski pokret kod njega izazvao stid, možda bi se nelagodno nasmiješio, možda bi čak pocrvenio. Jer bi pomislio da ga tješim. Sjećam se da je jednom, godine su od tada već prošle i bili smo oboje jako mladi, pocrvenio kad sam ga s bezobraznom otvorenošću koja priliči samo neosjetljivoj mladosti, a bez nekog posebnog razloga upitala pred cijelim društvom dali mu se sviđam. Nije me pitao zašto ga to pitam, samo je pocrvenio jer je shvatio da sam otkrila da me tu večer potajno iz prikrajka promatrao. Ili se možda posramio što nije imao hrabrosti pogledati me otvoreno i prvi dobaciti neku zavodničku rečenicu, što bi bilo za očekivati od dečka podosta starijeg od balavice koja mu je zapela za oko, već je zavođenje prepustio svom mlađem prijatelju. Mislim da je bio sretan što je društvo bilo bučno, pa je zaključio da nitko važan moje pitanje nije čuo, pa nije na njega odgovorio. Ni tada, ni kasnije. Ali ja sam znala i ,vjerujem - on je znao da znam. Poslije su nas naši brakovi, djeca koja su se zajedno igrala i zajednička obiteljska ljetovanja štitila od nepromišljenosti do kojih bi, bar tako vjerujem, došlo da se nismo svi tako dobro poznavali. Znao je navraćati na kavu i piće, pričali smo obično o vrtu, gredicama i šivanju gumbi i izmjenjivali recepte, jer je bio od onih rijetkih muških primjeraka koji kuhaju ručkove svojoj obitelji i idu u nabavku. Njegova i moja bračna polovica ponekad su izvaljivali peckave šale na račun naših odnosa, što se radi samo onda kad si siguran da tu baš ničega nema. Pa smo i on i ja bili sigurni. Svoje povremene, tajnovite i malo lascivne željice nisam nikad nikom otkrila, najmanje njemu. Neću ni sada. Jer možda nebi pocrvenio, nebi se osupnuo i možda bi mi rekao da se svih ovih godina nadao da mislim ponekad na njegove ruke i da je očekivao da učinim baš to što sam oduvijek željela učiniti, a nisam. Mogao bi mi reći ono što i sama znam – da me je svih ovih godina ponekad promatrao kao one jedne davne večeri kad je nepovoljna konstelacija zvijezda zapisala samo paralelu, a ne i sjecište naših puteva. A možda bi rekao da sam sve to samo umišljala. Tko zna, ljudi kad dohvate određene godine i kad više ne postoji opasnost da se realiziraju neke želje, lakše o njima govore, kao da je to nešto što s njima nema veze, a nekad ih i zaborave kao da ih nikad nije bilo. Neka moje želje ostanu, pričati o njima sada moglo bi ih zauvijek ubaciti u neku crnu rupu. Ovako i dalje titraju negdje iza horizonta. |
|
Volim taj meki mlaki umor, opuštanje misli i težinu tijela, neki titraj blijede lampe u tišini svojih zakutaka, padanje u ambis ugode prije doticanja sna. Dok tonem. Tamo kroz odškrinuta vrata tiho neka muzika svira. Ravel, samo kao sjenka, kao odjek iz daljine. I misli su već druge i glasnije, nestaju ona polja i blage udoline i mreškaju se valovi na površini moje kože. Ravel i dalje svira, pretače se bezglasni plač u ritmički crescendo do boli i sad su mi već na pameti samo klanci i žezlo nebesko i zupčaste munje, a ruka mi neka utisne pečat na leđa i zavodnički glas mi dahnu na vratu. ..ne spavaj.. Kako da odolim Ravelu u glavi, u utrobi, među bedrima. Ni svetica ne bi odbila taj zov puti. Otvaram oči i od samog pogleda na tu božansku mušku golotinju, na tu kožu zategnutu po vretenima i na….ah, da, to carsko žezlo, to božansko žezlo što neosporno potvrđuje da će biti što bude, preobrazim se u savršeni ritam Ravelove završnice. I cijela se soba obavije u tamu. |
|
Violina je ostavljena navečer u rukama maestra i on je svirao pod titravim svjetlom malih lampiona. Nježni su zvuci hranili noćne leptire, a na bijelom se svodu bilježio notni zapis. Maestro se sklopljenih očiju smješio stavak po stavak zalutalim šetačima sve dok crvene haljine nisu izblijedile. Leptirica je započela svoj ples. Njena je koža imala mekoću i sjaj satena, ruke savitljive kao breze na vjetru, a kosa joj je mirisala tajnom s rijeke. U širokim bokovima nosila je biljeg divljih šuma, na hladnom betonu paviljona njezine bose noge zapisale su vječni poziv. Violina je zaplakala visokim tonom, ispuštena i ostavljena u praznom paviljonu. Maestro je nestao. |
|
Vikend lektira za zmiju ljuticu,ali mogu čitati i svi ostali koji neće imati pametnijeg posla. "To što se dižeš,ne bi trebalo Čuditi te više nego potočića tok Što teče u dolinu s brda visokog; Čuditi bi te trebalo,ako si oslobođen Prepreka dolje ostao, Poput vatre što se drži tla…" Na malom otočiću usred velikog Oceana žive čudni i nadasve nevjerojatni liliputni stanovnici. Nitko od običnih smrtnika ih nikad nije vidio i ništa se o njima ne zna sigurno. Jednom je ipak jedan kapetan duge plovidbe svojim brodom pristao uz njihovu obalu i u nekoj maloj bilježnici zabilježio što je ondje vidio. Poslije se bilježnica izgubila, kapetan je ostario, pa su svi mislili da senilno trabunja kad je znao spominjati što je sve tamo doživio. Njegov brodski mali, koji je i sam danas kapetan, jednom je skrenuo sa svog uobičajenog kursa u namjeri da provjeri priče svog starog kapetana, ali otoka na koordinatama koje je stari spominjao nije bilo. Ispričao je mladi kapetan to svojoj kćeri, ona mojoj kćeri, a ona meni. Ovo su sada prvi zapisi sačinjeni na osnovu njenog pričanja i ovdje na blogu se sigurno neće izgubiti. Možda i ona prva kapetanova bilježnica bude u međuvremenu negdje pronađena (obično se izgubljene stvari nađu kad ih već sasvim zaboraviš),pa će se moći ovaj moj zapis usporediti s originalom. Dakle, priča o tim malim i čudnim ljudima ide otprilike ovako: Nitko ne zna kada su i kako ti malci naselili taj otok. Zna se samo da je taj njihov otok jednom davno zahvatila jedna velika oluja, vjetar je bio tako jak da je podizao predmete do palminih vrhova. Nakon što je oluja prošla, jedan predmet nije pao na tlo već je kao jedinstveni primjerak svoje vrste ostao lebdjeti u zraku oko metar iznad tla. Nitko nije mogao razjasniti ovu pojavu pa su oko tog predmeta izgradili hram. Ubrzo nakon tog događaja uočeno je da sedmogodišnja djeca povremeno, obično nakon pijenja popodnevne limunade neko vrijeme provode u zraku, najčešće sasvim pod stropom od kuda su imala najbolji pregled na društvo koje ih je zadivljeno promatralo odozdola. Dječica su se osjećala čudesno poletno iako malo omamljeno, a kad su se opet prizemljila pričala su da je s te visine prostor dobivao novi sjaj, a stakalca na prozorima su blistala uzbudljivim titrajima i tonovima. Lokalna vidarica i svećenik složili su se u svojim zaključcima da djeca zbog svoje male težine koriste neku zaostalu energiju one oluje koja ih je poharala, a kad su jednom iskusili tu mogućnost i zbog poznate sposobnosti djece da brzo usvajaju gradivo, nije im bio problem to ponoviti kad god im se prohtjelo. Titraje i tonove na staklima pripisivali su dječjoj mašti. Kasnije je ta potpuno stvarna sposobnost uočena i kod drugih, odraslih stanovnika otoka. Počelo je jednog dana kada je jedna seljanka, dok je sadila peršin u vrtu, vidjela svog muža koji je stajao među svojim kozama i hranio ih, kako se odjednom udaljuje lebdeći iznad svog stada. Nakon toga spustio se lagano pored nje i rekao joj kako mu je bilo odjednom toliko vruće da više nije mogao biti tamo. I nitko možda ne bi ništa saznao o tom čudu, niti bi se takova čuda ponavljala da se seljanka nije izbrbljala svojoj susjedi. Ta susjeda nije ništa prepustila slučaju, niti svom mužu, nego se sama odmah podigla i otišla po kozje mlijeko drugoj susjedi leteći preko malog zaljeva u kojem su dečki ronili u potrazi za školjkama. Jedan od njih kad je izronio dobio je skoro nogom u glavu, seljanka je, naime uživala u letu močeći bolne noge u toploj morskoj vodi. Kako su dečki bili vrlo bistri, odmah su shvatili da se radi o pojavi koju treba i službeno objaviti, pa su se čoporativno izdigli iz mora i poletili put sela. Tu ih je glavar sela strpljivo saslušao, a prvotna njegova nevjerica bila je otklonjena njegovim podizanjem pola metra iznad tla. Kako je bio jako debeo i težak, tih pola metra bio je sasvim dovoljan dokaz da pojava nije nikakova izmišljotina. Lokalna povijest otoka ispunjena je nizom takovih običnih i svakodnevnih pričica, ali postoje i neke – te su zapisane u njihovim svetim knjigama koje stoje uz onaj lebdeći predmet na oltaru – koje izlaze iz okvira svakodnevnosti. Jedan njihov pjesnik mogao je jureći nebom postići bezbrojne pretvorbe, a njegov duh i tijelo su se odvajali, a zatim spajali u prekrasnom unutarnjem sjedinjenju. Starom svećeniku koji i danas propovijeda s onog oltara, kad god priča o tom pjesniku lice obasja blijeda svjetlost, izdigne se metar iznad oltara i obično nakon propovijedi odleti na grane stare masline koja raste pred hramom. Tu se pridružuje mnogobrojnoj dječici koja čekaju da im ispriča neku pričicu samo za njihove uši. Jedan mali pomoćnik svako jutro penjući se ljestvama, jer nikad nije naučio visoko letjeti, skida zaboravljene dječje sandale koje vise s grana masline. Uskoro će se na otoku održati koncert, slaviti će se godišnjica velikog vjetra. Svi najljepši glasovi otoka sada se već sakupljaju u zalazak sunca na pješćanoj plaži i okrenuti licima prema Oceanu uvježbavaju do savršenstva njihovu himnu, stihovi su to onog čudnovatog pjesnika. Ne zna se tko je napisao note, zna se samo da su oduvijek bile poznate glasnicama svih stanovnika otoka. Kad se himna razliježe žalom, valovi prvo prestaju, a onda počinju svoje razlijevanje u ritmu koji palminom granom udara po pijesku jedna mala djevojčica. Šteta što nije sigurno da otok postoji na naznačenim koordinatama, isplatilo bi se otići na taj koncert i usput osobno iskušati savršenu koordinaciju. Jer, kapetan je rekao (iako bi ovo doista mogla biti njegova izmišljotina) da je i on sam za vrijeme boravka na tom otoku nekoliko puta skoknuo na brod leteći iznad zaljeva. Tko zna, možda je istina. Malo me u sumnju dovodi što kapetan nikad nije znao ispričati (tako kaže njegov brodski mali koji je danas sam kapetan duge plovidbe i otac prijateljice moje kćeri) koji je to predmet koji i danas lebdi u hramu malih ljudi.. Stihovi na početku ove moje priče su iz Božanske komedije Dantea Alighierija, iako prijateljica moje kćeri kaže da ih je čula od svog oca ( a ovaj od starog kapetana) kao riječi himne malih ljudi s otoka..a ona zna da njen otac nikad nije čitao Danteovu Božansku komediju. |
|
Pružila je ruku. Želja da se dohvati nedohvatljivo nema počesto svoju logičnost. Samo postoji ko naplavina koja je zapela uz obalu i više je prirodni tijek rijeke ne dohvaća. Samo stoji i bode oči. Ne nestaje, niti kuda ide. Ne ostvaruje se, a tu je, potpuno nepotrebna. Dvije su male ptice bile iznad ruke. Ispod kristala koji se smijao smijehom grmljavine. Iz nekih drugih prostora bez pritisaka i naplavina. Dvije su male ptice letile na vjetru bez smjera i bez želje. I dohvatile nedohvatljivo. Uvijek sve završi tamo gdje treba. Logični početak |
|
Sočno je osjećam zagristi na vrhu I pljucnuti košticu prema nebu Samo se treba popeti Bez ljestava smjestiti se i brati Ima koliko ti srce želi |
|
Probudila se ukočena jer je noć provela između dva kamena u podnožju nekog betonskog stupa dalekovoda. Zujalo joj je u glavi još od noćas jer su niz stup brujale neke nepoznate vibracije i drobile se oko njenog konačišta prije nego ih je zemlja upijala. Povremeno su je budile iz ionako površnog sna, ali bio je mrak, duboki i tajanstven oko nje i nije se mogla odlučiti na noćno putovanje iz straha da ne upadne u neku rupu iz koje se više nikad neće moći izvući. Sada kad su se počeli nazirati obrisi pod škrtim jutarnjim suncem prvi puta si je postavila pitanje što radi ovdje, ali nikako se nije mogla dosjetiti razloga za bivanje u toj pustoši. Posljednja sjećanja doticala su samo nejasni noćni strah i odluku da bude baš tu gdje joj se činilo najsigurnije. Bila je gladna. Prva suvisla misao o njoj samoj bila je da želi svoje uobičajeno pecivo i na trenutak joj se učinilo da će ta pomisao odjednom dati i sve ostale odgovore na nepostavljena pitanja. Učinila je nekoliko koraka ukočenim nogama i opet sjela preumorna za korake. Pogledala je svoje ruke, ali ih nije prepoznala, bile su bijele i meke, dugačkih prstiju i njegovanih noktiju, samo je nokat na desnom palcu bio nakrhnut i tako okrhnut odjednom je iz njene utrobe iznjedrio paniku. Nešto se nekom dogodilo i taj netko bila je ona, nepoznata i neznana samoj sebi . Podigla se tako naglo da je ogrebla dlan i iskrenula nogu, žignulo je kao plamen u gležnju pa je odšepesala natrag tih nekoliko koraka, opet sjela na kamen u podnožju stupa i bacila pogled oko sebe, trljajući bolno stopalo. Kamen do kamena, između samo malo sasušena trava i poneki grm. Makija. I sunčani kolut na prozirnom nebu. Stotinjak metara dalje drugi betonski stup dalekovoda, u daljini još jedan i još jedan na rubu brda. Sklopila je oči,svjetlost je bila bolna jer je otkrila mrak u njenom pamćenju, misli su se bavile stupovima i makijom i prazninom prostranog neba i gomilale se nesuvislo gušeći to prostranstvo. Htjela ih je isključiti, odbaciti, očistiti, da uhvati neku jasnoću ispod spuštenih kapaka, neku poznatu sliku o njoj samoj. Stisnula je šaku i udarila se posred čela, jednom, pa još jednom i udarala je tako ne osjećajući ni bol sve dok nije istisnula iz svog kratkog sjećanja sliku pustoši oko sebe i ponovno se našla u mraku sa samom sobom tražeći se. Još uvijek ne otvarajući oči da ne vidi pustoš oko sebe, rukama je dodirnula lice. Prsti su napipali meku kožu obraza i raspucale usne. Pokušala ih je navlažiti slinom ali grlo joj je bilo raspuklo, a nepce i jezik suhi zbog panike od neprepoznavanja pod vlastitim dodirom, od nemogućnosti da pod prstima stvori sliku nepoznate sebe koju je nekad morala poznavati. Sklupčala se i obuhvatila rukama gole noge, sagnula glavu i pritisnula sklopljene oči na koljena. Udišući miris svog međunožja, miris koji je morao biti njen u nosnicama, zaplakala je suhim suzama jer nije prepoznala ni svoj izvor i jer je to saznanje bilo bolnije od neprepoznavanja vlastitog lica i imena. Jedina suvislost bila je glad i zastrašujuće sjećanje na neko toplo pecivo, neostvariva želja na kojoj se zadržala i rasplinula njena umorna misao u novom zaboravu. Probudila se ukočena jer je noć provela između dva kamena u podnožju nekog betonskog stupa dalekovoda. |
|
Naši su su snovi noćas igrali poker pod mjesečinom. Jedna je bijela golubica izgubljeno tražila svoje odmorište na grani oblaka, dodirivala sam joj meko perje pjesmom zvjezdoznanca i otvarala beskrajne prostore tvojih pitalica na noćnom nebu..Tvoja je prva karta pala i izgubila se u vjetru traganja za smislenim potezom. Dobro poznati rituali i carstvo aroma , zagasite boje zaboravljene jeseni na bijelom perju golubice i prelet bijele mjesečeve sjenke skoro nečujan prema otvorenom i nepostojećem prozoru. Igra snova bez uloga, slike na vlažnom papiru i kap neke otopljene pahulje od jučer. Blijedi je mjesec igrao poker s našim snovima, jedno je pero mirno dodirnulo oblak zavodljivog pjevušenja noćnog neba . Spustila sam pogled, golubica je meko gugutala u mojoj ruci, nježnim sam joj dodirom vraćala njene izgubljene pjesme, a mjesec, taj majstor iz drugog plana šaputao joj neke nove tajne. Nestao si sa svojim snovima, bacila sam pogled sa oblaka..pretvorio si se u sjenku. Jedna je neodigrana karta ostala zaboravljena u besmislu. |
|
Udišem samo miris čokolade iz nekog kafića Na autobusnoj stanici Kroz otvorena vrata metalne grdosije Sklopljenih očiju bivam opijena Prije trenutka rasprsnuća Ruke neke žene skinute s uporišta silom Tako su sigurne i sretne bile predmnijevam Prije nego su ih otrgnuli S metalne prečke Prepoznah miris vlažnog aluminija Ne želim misliti da su mene gledale oči Prije pada kroz otvorena vrata Ugledah ruke sa prečke na svojim cipelama Izmaknuh nogu mislim da su me kanile zgrabiti Za gležanj Uz ispriku u očima vlasnice Možda su samo izlazne stepenice bile mokre od kiše Možda nije bilo udarca u leđa Jedne nervozne šake prije prvog koračaja Ja nisam vidjela I nitko drugi Da ju je gurnuo čovjek iza nje Držao je ruke u zraku i pokazivao dlanove kao dokaz Žena je ležala sasvim mirna na kiši i nije bilo krvi Samo tišina u autobusu i izvan njega Kao da je vrijeme stalo Na kratko Prije nego su se uz huk zatvorila vrata Jer nitko više nije kanio izaći Netko je viknuo šoferu sjetio se Zaustavi autobus Jedna je žena ispala kroz vrata I dalje je bila poznata priča Izašli smo i mi koji smo trebali dalje Kafić se napunio nevjerojatno Koliko ljudi stane u jedan autobus prigradske linije Žena je sad pri svijesti jauče i dali su joj čaj Ostali su pili kavu i poneku žesticu Jedna joj je ruka visila nemoćno Samo dok ne dođe hitna pomoć Sve ostalo je bilo s njom u redu Ma imala je sreću da se nije ubila Rekao je netko Kome nisam vidjela lice u gužvi Prepoznah samo ruke i komad rukava I dlanove kojima je prošao kroz kosu Došao je drugi autobus za nas koji smo išli dalje Nitko nikom nije gledao u oči A svi su pristojno izlazili Na slijedećim stanicama |
|
Drago mi je da si pristao malo zašutiti, kako god bilo, vjerujem tvom obećanju da nećeš izustiti ni riječ dok ne završim što ti imam reći. Naime, uvijek si bio savršen kavalir kad su u pitanju profinjeni civilizacijski maniri, pa nema razloga da i sad ne bude tako. A ako i ne bude tako,nije važno, uzimam si za pravo izreći ovaj puta bez potrebne uviđavnosti i pristojnosti što mi je na umu, ne očekujući pri tom baš ništa osim svog osobnog zadovoljstva što ću se riješiti svrbeža na jeziku od kojeg patim uvijek i ponovno kad god se javiš. Neizlječiva alergija. Doista, jesi li primijetio da od kad se znamo samo ti pričaš? Čini mi se da nisi. Ja sam više-manje šutila, zar nisam? I promatrala te. U početku zatekoh se ponekad i razjapljenih ustiju ko riba kad hvata zrak na suhom. Sigurna sam da taj prizor mene kako blejim nije bio nimalo privlačan, ali to je tada bilo izvan moje kontrole i dovodila sam se u red kad god bih se uhvatila u tom, za jednu damu nepriličnom položaju. Rekla bih da je moj smješak s vremenom postao profesionalno fin, lagano razvučenih usana sa samo blago podignutom gornjom usnom, nikako cerekanje, to ne. S godinama mi žene stičemo izvjesne vještine osmjeha iz kojeg se može zaključiti i svašta i ništa , vještine osmjeha za svaku priliku. Dakle, vidiš, dok si ti pričao i pričao a ja s osmijehom na usnama šutila, um mi je brujao jače od tvojih izgovorenih riječi, prava pčela radilica. Analitičar po vokaciji taj moj um, ma živi cirkus! Počeo je živjeti neki svoj vlastiti život, jer s vremenom sam, kako su zaredale tvoje jezične reprize, prestala slušati što govoriš, samo sam pratila kako govoriš. I promatrala sam mimiku tvog lica i detalje, trepavice i podignutu obrvu ili kako vlažiš usne prije nove rečenice, istim pokretom jezika kojim si ih vlažio prije poljupca. Obliznuo bi usne uvijek slijeva na desno, pa opet s lijeva na desno, ne bi vjerovao, svakih deset sekundi kao da držiš štopericu u ruci. Vremenski perfekcionista. I moram ti reći, nikad prije tebe ne sretoh nikog tko toliko uživa govoriti o sebi i tko je dostigao u tome takvo gramatičko i jezično savršenstvo. Svaka ti čast. Ništa ti ja ne predbacujem, naravno, zašto bih? Jasno je meni da postoje ljudi koji hrane svoj ego, ah, zločesti ego, pretvarajući druge u svoje slušače. No, u posljednje vrijeme sam se pitala koji su zapravo mene razlozi naveli da te slušam tako strpljivo i bez pogovora i upadica, što je potpuno u suprotnosti s mojom buntovnom prirodom. Nakon poduljeg razmišljanja, jedini suvisli zaključak bio je da prinosim neku žrtvu paljenicu nepoznatom bogu ili mu otplaćujem neki svoj dug. I danas mi je konačno sinulo, ah, divna inspiracijo, da se radi o Erosu, tom bogu koji te svojevremeno učinio velemajstorom za moje orgazme. Samo Eros je u stanju nabiti tako visoku cijenu i ne reći je unaprijed. Koji nefer bog ! |
