|
Noć se mlako pretakala, gusto. Kapi znoja još su na čelu zadržavale kiselkastu vrućinu od prije sat-dva iako bi živa na termometru pokazivala stupanj-dva manje, bio je siguran. Prozor je bio širom otvoren u očekivanju jutarnjeg vjetra, ali vani se još nije počelo daniti. Dva sata? Tri? Noćas su satovi prepukli posred kazaljki, vrijeme je stalo na trenutak i krenulo unatrag, a noć je bila duga, preduga. U jednom jutru nekog posebnog utorka, prije gomila otplovljenih oblaka i mjesečevih mjena njezina bijela haljina zalepršala je ponovno na vjetru. Pod kestenom jedna vjeverica, list na obrazu i bljesak ispod trepavica. Koju udaljenost misao može prijeći u jednoj sekundi? Koju udaljenost u vremenu i prostoru? Jednom mu je rekla: Ma ne, misao ne putuje, sve je to ovdje u tvojoj glavi...On se tada smijao smijehom koji je ovdje na vrućem vlažnom krevetu sada zazvučao šuplje. Samo kao jeka iz drugog prostora i vremena. Ujutro, nakon sparne noći zazvonio je telefon, a slušalica nije bila podignuta. Nakon par sati provalili su u stan i našli ga, kap-dvije još su mu vlažile čelo, ali ruke su već bile hladne. “Isuse, pa on je mrtav!” rekao je prvi glas zaprepašteno. “Stvarno! A jučer navečer umrla mu je žena” odgovorio je drugi glas. “Jadni stari, otišel je za njom, nije ni čudo, imali su 85 i celi život su skup” rekao je opet prvi glas. “Onda bu se sve na jednom sprovodu obavilo” rekao je drugi glas. Sve u jednom jutru nekog posebnog utorka . |
