|
Udišem samo miris čokolade iz nekog kafića Na autobusnoj stanici Kroz otvorena vrata metalne grdosije Sklopljenih očiju bivam opijena Prije trenutka rasprsnuća Ruke neke žene skinute s uporišta silom Tako su sigurne i sretne bile predmnijevam Prije nego su ih otrgnuli S metalne prečke Prepoznah miris vlažnog aluminija Ne želim misliti da su mene gledale oči Prije pada kroz otvorena vrata Ugledah ruke sa prečke na svojim cipelama Izmaknuh nogu mislim da su me kanile zgrabiti Za gležanj Uz ispriku u očima vlasnice Možda su samo izlazne stepenice bile mokre od kiše Možda nije bilo udarca u leđa Jedne nervozne šake prije prvog koračaja Ja nisam vidjela I nitko drugi Da ju je gurnuo čovjek iza nje Držao je ruke u zraku i pokazivao dlanove kao dokaz Žena je ležala sasvim mirna na kiši i nije bilo krvi Samo tišina u autobusu i izvan njega Kao da je vrijeme stalo Na kratko Prije nego su se uz huk zatvorila vrata Jer nitko više nije kanio izaći Netko je viknuo šoferu sjetio se Zaustavi autobus Jedna je žena ispala kroz vrata I dalje je bila poznata priča Izašli smo i mi koji smo trebali dalje Kafić se napunio nevjerojatno Koliko ljudi stane u jedan autobus prigradske linije Žena je sad pri svijesti jauče i dali su joj čaj Ostali su pili kavu i poneku žesticu Jedna joj je ruka visila nemoćno Samo dok ne dođe hitna pomoć Sve ostalo je bilo s njom u redu Ma imala je sreću da se nije ubila Rekao je netko Kome nisam vidjela lice u gužvi Prepoznah samo ruke i komad rukava I dlanove kojima je prošao kroz kosu Došao je drugi autobus za nas koji smo išli dalje Nitko nikom nije gledao u oči A svi su pristojno izlazili Na slijedećim stanicama |
