|
Mogu li..mogu li dotaknuti ono prekjučer sunce Ponovno biti okupana Zaista čista unutra i izvan sebe Samo jedna zraka, odlutati aromama Dječjih šampona, bombona i žitnih pahuljica Sjećaš se…bilo je meko jutro izvan vremena Bijela rapsodija i čaša Otisak tvog prsta ili dva na bistrom staklu Samo bonaca od krvi, ti i ja u čamcu bez vesla Proparanih jedra u oblacima bijelih ptica …možda mogu..ne želim.. Uzeti tebe i sebe tog dana zalogaj po zalogaj okusiti ponovno sada mi se čini bez okusa i mirisa ravnodušno sjedim dozivam sjećanja da mogu podići slušalicu telefona. ..ruke su mi ukočene…gledam prste.. Oblik im je slomljen mekoćom tvojih prstiju uzalud se tražim u počecima i završecima nježnih slojeva večernjeg neba lupkam vrškom svog stopala po kamenoj terasi spremam se na bijeg s mjesta nesreće sigurna sam da ću te pregaziti tražeći ravnotežu . ..telefon zvoni.. Na rubu tujine ograde crveni mak od jučer Umire polako Blijedi |
|
Samo nakratko tišina. Ruke su ti otežale negdje između gore i dolje, između tvog i mog pakla, između tvog i mog neba. Vani svježina i zvijezde se nečujno gase, soba je bijela i nevino hladna za ovu slučajnu prigodu kad se ne želiš skrivati nego pronaći. Ništa ti ne smeta da dođeš do zraka, žmireći možeš, korak po korak stvarati svoju vlastitu gustoću. Na koži i ispod nje piti vruće. Legnuti na leđa i hladiti se. Ne, ne bježim ti, vidiš da sam na bijelom vlažna i crvena unutra i letim bešumno u našim međuprostorima bez pitanja. Zašto se žuriš, nigdje ne mogu i ne želim pobjeći dok me tvoje ruke pritišću o meko paperje, samo želim biti apsolutna početnica i slušati svaki argument svoje i tvoje utrobe. Gledati kako se razlijevaju boje jedna preko druge. Okusiti raspone. Da budemo nevidljivi dok se ne pronađemo u bjelini, naslikamo se poljupcima, obilježimo se. Da pronađemo mjesto među preponama na kojem ćemo se nastaniti u ovo jutro bez prošlosti . I ne pitaj me da li te ljubim, ne govori da me ljubiš, nego ljubimo se stvarno. Polako i do kraja, dok se ne prepoznamo. Misliš li da je to premalo? Ili previše? |
|
Pigmalion Nakratko bi samo nastala tišina besmisla prije nego su mu misli otežale i ruke postale nestrpljive. Ustajao je po navici svakog dana i usporeno mehanički protezao noge od vrata do vrata prepuštajući se nekom drugom.To nije bio on, jer sam sebi nikad ne bi priznao tu svoju strast za crvenom glinom koju je želio oblikovati svojim rukama. Udahnuti joj život, osloboditi tajne. Moglo je trajati mjesecima prije nego bi rekao svojoj kreaciji da je njegova životna misija, njegov smisao postojanja u prenošenju starih znanja i pritom su mu suze kapale od ganuća. To je bio prelomni momenat, predvidiva slučajnost u povjeravanju nakon čega bi mu se krvotok smirio, bujica mu je u žilama ohladila i usporila tijek. Ostavljao bi bez objašnjenja, samo ponekad dajući do znanja s malo prezira u riječima da je postao ravnodušan. Kolekcionar U labirintu je tražio maske koje su padale. Nije ih više razlikovao, nije prepoznavao obraze koji su bile. Ista boja, isti prorezi, isti odljevi. Biser kao ukras ili paunovo pero, natopljeno mirisom mošusa, svileno. Pod prstima je bilo jednako nesuvislo i izazovno. Između krajnjih točaka zbivanja bili su svjetovi vlažnih obala, jednostavni akordi pretvoreni u simfoniju, riječ - dvije u poemu. Izgubio se u interpretacijama. |
|
Ostavljao je svoje zgusnute tragove na mjestima koja inače nije posjećivao, na koja nije svraćao, koja je prije izbjegavao. Na ulazu i na izlazu. Pred njenim vratima noću dok je spavala, po uglovima koji su bili zaboravljeni. Čak i vani, izložene suncu i svjetlu. Mrlje su stvarale taloge, zgusnuti miris skrivenih svjetova, tamnih tunela i tijesnih prostora bez izlaza. Bilo mu je dosadno. Počeo se ponašati kao razmaženo derište, sve više. Ona nije obraćala pažnju, nije više primjećivala njegove igre. Ujutro se miris jasmina uvlačio u njegove pore i on je podvinuta repa nestajao u svojim nevidljivim brlozima. Tu bi provodio vrijeme grizući nokte i povremeno pljuckajući u znak protesta. U posljednje vrijeme, prkoseći, ostajao bi vani i odabirao neko neobično mjesto. Obješen na nekoj lampi ljuljuškao se i presvlačio u paučinu, onu koja se lijepi za prste kad ju se skida. Dočekao neki list koji je s vjetrom uletio kroz otvoren prozor, uhvatio se za njega, ispružio i čekao da ga ona dodirne. Pod dodirom pore bi se otvorile, list je postajao vlažan, ljepljiv i sjajan. Bili su to neki potpuno novi užici koji su tražili još. Dočekivao bi je u rupicama tuša i s mlazom kliznuo niz njena leđa hladeći toplu vodu, ili se uvlačio u odvode među nakupine i zatvarao prolaze. Prolijevao joj je kavu, sakrivao ključeve. Ona više nije bila ravnodušna na njegove znakove. Smijala se, a žmarci nelagode kliznuli bi tad niz njegova leđa. Grebao se poslije satima svojim izgriženim noktima da otjera svrbež i pljuckao stalno po naslagama iz nekih ranijih dana. Hlapile su u žućkastom dimu dok je on sjedio na rubu stola smišljajući novu psinu. Da se tješi svojom nelagodom. Ona se sve više smijala, sve dok ogrebotine na njegovim leđima nisu prokrvarile zeleno i gusto. Hladio ih je pod mjesečinom i okrećući leđa vjetru ili provlačeći se kroz travu ili krošnju procvjetale trešnje. Jutros, prije nego se probudila zaljepio se iscrpljen na staklo prozora. Kapi kiše cijedile su se niz leđa ispirući zelenu sluz, a teški su se kapci sklopili u zaboravu. Kad ih je podigao, neke oči gledale su u njegove kroz staklo, kroz njega. Njezine oči koje su se smijale. Na leđima je osjećao toplinu sunca i prepoznao nježni, zaboravljeni dodir. Okrenuo je glavu i raširio krila. Bijela, prozirna, meka. |
|
Tvoj prostor mogu izmjeriti samo ako nam se dodirnu stopala. Moj ima druge dimenzije. Bez dodira. |
|
On je prestao biti njeno ogledalo. Slika je postala zamagljena, riječi su mijenjale smisao. Odgovarao je cerenjem na njen osmijeh, porugom na njenu nježnost, šutnjom na njezinu muziku. Neki je trenutak izvan njih, neka vibracija, stvorila pokrov na muzičkoj kutiji, unutra su zvukovi gubili na čistoći, i udarali disonantno po staklenoj površini. Staklo. Tvrdo i krhko, bez slike. Stavila je dlan na ogledalo, ruka joj je bila još uvijek topla. Orosilo se, zapisi prstom bili su samo trenutak i ocijedili se. |
|
Pod nogama je zelena trava bila meka i mazna. Zaboravljeno maženje, nedodirljivo prstima. Pipanje u sluzavoj magli, doticanje finala. Ranije priče nije bilo, u travi samo izazovi da se piše ponovno, sa nekim drugim završetkom. Sretnijim. Miris ekstaza prvih proljetnih noći sada bez slova na papiru, bez otiska, pisano nevidljivom tintom. Brojila je prazne listove uz rub, odozgora izgledali su mali i jadni, prerano ostarjeli nisu dočekali jesen. Ima i takvih, padnu sa stabla u neko svoje nevrijeme bez poznatih razloga i ostaju neispisani. Ni magla ih ne ljubi. Ni ptice. Sagnula se za posljednjim, dalje je bilo samo zeleno za neke druge ruke. Mazno za neka druga stopala. Ona više nije osjećala svoja. |
|
Poslijepodne navratih u svoju staru ulicu. Postoji tamo jedna kuća, malo oronula i obrasla u agaciju. Grm hortenzije je pred cvjetanjem, cijelo vrijeme sam ga gledala kroz otvoren prozor, sve dok se nije smračilo. Ptice su slijetale na granu stare raspukle šljive i jedan je šišmiš zalepetao krilima u predvečerje. Razmišljala sam kako je moj život danas izvan te sobe obojene zlatno žuto i zatekla sam se kako stiskam usta zbog neprozirnosti i nepodnošljivosti podsvjesne slutnje da ću se osjećati krivom kad odem, kao i puno godina prije. Izrekoh nepovratnu glupost kako kuća propada, kao da imam pravo prigovora, ja, koja sam je napustila i prodala. Nakratko je nastala tišina kao da su zidovi promišljali o izrečenom, tišina možda par kratkih sekundi, ali dovoljno dugih da shvatim da bi svako objašnjenje ili isprika bila dodatna raspuklina tu gdje mene više nema. Zamolih nekoliko čuvarkuća iz njihovog vrta. Posaditi ću ih u svoj kamenjar. |
|
Čekala ga je mirisna i čudesno nevina. Jedan je crni uvojak neposlušno izmaknuo kontroli zlatnih špangi, ispod nategnute majce grudi su joj bile samo obećanje, a napeto tijelo u pozi učenice čekalo je njegove ruke. Da je otvore, da je poduče, da je probude. Da se preda. On je osjećao da lebdi negdje u trenucima očekivanja prije nego je dotakne, kao da je vezan nevidljivim nitima u pozu promatrača, očiju prikovanih u njena stisnuta koljena , sve dok s olakšanjem nije osjetio svoj puls u međunožju i bio spreman za njenu kožu, za njene grudi, za njenu utrobu. Polako joj je prilazio držeći rukom svoj probuđeni dio čije kapi požude su mu vlažile dlanove i šaptao joj ispod glasa i malo molećivo da ga pogleda, da ga dotakne. Uzeo joj je ruku, malo hladnu i ukočenu i protrljao se njenim dlanom, savio malo njene prste dok nije osjetio da popušta, da ga sama obuhvaća, da je dobio njezin pristanak i da će mu se prepustiti. Podignuo joj je majcu pokretom koji je sanjao danima, dodirnuo bradavice. Male ispupčene. Njegovo nedodirnuto blago. Sad ih je posisao kao gladno dijete, zagrizao malo da se uvjeri da je ona tu pred njim i da će mu se uskoro podati nakon dugih dana čekanja i njezinog nećkanja kojem on nije mogao dokučiti razloge. Ona je malo zajecala i on je obećao da će biti nježan, kliznuo je jezikom niz njen trbuh, rukama je obuhvatio i otkrio njenu golu kožu bokova. Bila je tako mlada,bijela i meka pod rukom da je osjetio ganuće zbog dara koji će mu dati, neko kajanje zbog namjere ulaska kroz vrata raja koji će on preobraziti u jezero požude. Ona nakon toga više neće ostati ista, on je to sada znao, ali je htio zaboraviti, uviti sjećanja i sakriti ih negdje sebi iza leđa. Pogledao joj je lice, kapci su joj bili spušteni i iz kuta oka kliznula je suza. Donja joj je usnica, ispupčena i krvavo crvena drhtala pod tihim jecajem, ali njezine ruke su se poslušno podigle i istaknule liniju grudi, otkvačile zlatne špange i crni su se uvojci rasuli preko njenog lica. Sad je i on zajecao, zbog poznate nemoći da je sačuva netaknutu i taj se jecaj pretvorio u nestrpljivi jecaj gladi za njenom utrobom. Moja si, moja si, dahtalo je u njemu dok joj je širio koljena i podizao bokove da uđe u nju. Uzeo ju je jednim dubokim pokretom do dna jezera u koje se razlio. U kojem je nestao. Ona više nije plakala, ležala je kao ranjena ptica, a ispod kapaka gledale su ga njene oči, oči neke druge žene. Dok se oblačio, okrenuo joj je leđa. Zbog stida ili prezira, svejedno. Cijena je bila ista. Ostavio je novčanicu na stoliću i otvorio vrata. Bez pozdrava. Drugi tjedan u isto vrijeme, rekla je druga žena dok je izlazio. Sagnuo je glavu i zatvorio za sobom vrata nečujno, kao lopov. |
|
Bila sam još dijete kad je ona bila već stara, a možda i nije jer patuljci uvijek izgledaju starije od svojih stvarnih godina. Bila je maskota sela, svakodnevna sitnica na koju se uvijek popikavaš a koja se ne može zaobići. Kad su ljudi htjeli pokazati dobrotu, govorili su o njoj kao o ženi, ali obično su je zvali samo imenom ispred kojeg su malo tišim glasom izgovarali riječ:mala, kao da je time odvajaju od uobičajenog. Stvorena je, rekoše, davno u nekoj noći vještica, kao gemišt nekog incesta , ali nitko nikad nije znao reći tko su joj majka i otac i kada i gdje je rođena. Stara bajtica zaglavljena na rubu sela uz rijeku oduvijek je bila njezin dom. I kad je selo postalo grad, on se širio na drugu stranu, ostavljao je taj komadić netaknut i kao da ga je time poštedio neumitne prolaznosti. Ili mu nije bio bitan, šumu i grmlje cesta je raskrčila samo do granice. Neke granice. Nitko, koliko ja znam, nije je posjećivao, ali je ona bila prisutna svuda sa svojim blagim osmjehom i dječjim glasićem kojeg godine nisu zasitile, uvijek u žurbi, ili se samo tako činilo zbog sitnih koraka kojih je više trebalo učiniti za savladavanje iste udaljenosti. Nije ulazila u kuće i domove, samo je prolazila ne dodirujući čak ni plotove, pozdravljala svakog imenom zastajkujući i brbljala o uobičajenim stvarima. Ponekad je u ruci nosila vrećicu, ali uglavnom su joj ruke bile prazne, kao da su joj bile potrebne za ritam koraka. Nitko je nije pitao kamo ide, kao da su svi znali ili kao da nije trebalo znati. Susretao si je na željezničkoj stanici kako maše nekom u odlazećem vlaku, pred školom kako čeka nečije dijete da ga otprati kući, u šljiviku iza nečijeg dvorišta ili daleko u šumi u podnožju nekog hrasta s ubranom gljivom u ruci. Posljednjih desetak i više godina postala je samo povremeni zapis u sjećanju, više zaboravljena nego prisutna, a da me netko pitao, vjerojatno bih rekla da više ne hoda ovim svijetom. Ali nitko više i nije pitao, nitko je nije ni spominjao. Mirisi zemlje,mahovine i sjenokoše ustuknuli su i razrijedili se pred mirisom asfalta i ispušnih plinova, nogostupi su zamijenili seoske puteljke i njima su prolazili neki novi ljudi s novim pitanjima. Patuljcima tu nije mjesto. Ni vrijeme. Ali neki dan ugledah je kroz zavjese, u nekom trenutku koji je prevario vrijeme koračala je nogostupom svojim sitnim koracima. Zablenula sam se kao da vidim duha i širom otvorila prozor da se uvjerim da njezin lik nije samo aroma u nosnicama, ona aroma koja ponekad stvara nejasne slike koje kad ih želiš smjestiti u neko vrijeme i prostor nestanu i rasplinu se nepovratno. Bacila je pogled prema meni, razvukla usta u osmijeh i mahnula na pozdrav. Ista sijeda kosa upletena u pletenicu i podignuta na vrh glave, ista suknja sitnih cvjetića na crnoj podlozi i crni kaputić sa zlatnim gumbima. I cipele sa vezicama,malo prašne od seoskih puteva. Ili nogostupa. Možda sam joj bila smiješna sa svojim čuđenjem nečemu čemu se ne treba čuditi, ali nije to pokazala. Zamirisalo je na one divlje lopoče s rijeke kojih već odavno nema. |
