|
Poslijepodne navratih u svoju staru ulicu. Postoji tamo jedna kuća, malo oronula i obrasla u agaciju. Grm hortenzije je pred cvjetanjem, cijelo vrijeme sam ga gledala kroz otvoren prozor, sve dok se nije smračilo. Ptice su slijetale na granu stare raspukle šljive i jedan je šišmiš zalepetao krilima u predvečerje. Razmišljala sam kako je moj život danas izvan te sobe obojene zlatno žuto i zatekla sam se kako stiskam usta zbog neprozirnosti i nepodnošljivosti podsvjesne slutnje da ću se osjećati krivom kad odem, kao i puno godina prije. Izrekoh nepovratnu glupost kako kuća propada, kao da imam pravo prigovora, ja, koja sam je napustila i prodala. Nakratko je nastala tišina kao da su zidovi promišljali o izrečenom, tišina možda par kratkih sekundi, ali dovoljno dugih da shvatim da bi svako objašnjenje ili isprika bila dodatna raspuklina tu gdje mene više nema. Zamolih nekoliko čuvarkuća iz njihovog vrta. Posaditi ću ih u svoj kamenjar. |
