pastel

31.07.2005., nedjelja

Samo: volim te, mila

Uzme li djevojka mladića k srcu, povjerit će to najboljoj prijateljici, a svidi li se prijateljica Najbolja nekome, uzet će ga Anja. Do dana Prvog, iznimke su bile rijetke, a nastale su samo jer su dane provodile odvojene.
Prešutan dogovor se verbalizirao vremenom. Od prvih poljubaca, preko gubljenja djevičanstva, pa do jednog koji se popeo na rang zaručnika prije no je izjavio da hitno i poslom odlazi u Kolumbiju na nekoliko dana, rijetko koji nije uhvaćen u uronjavanju u srneće oči dok se na njega naslanjao impozantno mesnat Anjin torzo. Silvija je imala u tome svoju računicu, puštala je sve te silne dječačiće koji bi šapicama palacali po njenoj maci kao po klupku vune da oštre svoje zubiće na tvrdom prijateljičinom tkivu. U svojoj praktičnoj dobroti, i iz rijetkima znanih razloga, mrzila ih je i tako ležernim načinom, prepuštajući posao eliminacije partnerici u zločinu da bi ih iscijedila i ostavila začuđene hladnoćom njihova iskorištavanja. Neke bi kušala i sama, a uputila bi ih suradnici s popratnom preporukom za optimalno postupanje.

Jučer sam imala biologiju. Sjetila sam te se, eto. I sebe. Vidjela sam nas dvije kao lišaj: spoj mahovine koja živi svoj život, i gljive koja crpi tuđ. Ne, ne smatram sebe za gljivu, a niti tebe smatram živim stvorom. Samo: trebam te, mila.

Lovce je prepuštala stupici, a svoje ljubavi je odabirala i napadala sama. Predator je stvor kadar razumjeti, predvidjeti, posegnuti, planirati, odvagnuti, taktizirati i podnijeti poraz. Po završetku niza takvih karakteristika, on je i lovac i mesožder.
Oni primjerci koji su izdvojeni iz krda i napadnuti smicalicama za privlačenje pažnje, nisu smjeli doći u ruke Anji. Najbolja je među njima odabirala meso za sebe.

Volim kod tebe to što se ne vrijeđaš. Svrstavam te u strvinare jer jedeš crklotine koje se daju odlijepiti od mene i nije ti važno što sama i ne privlačiš mnogo. Ponižavaš se, ali tebi taj osjećaj nije poznat. U tome je moja najveća sreća, tebi mogu reći sve one ružnoće koje žele van.

Sklopila je oči iza neprozirnih sunčanih naočala pa on nije vidio da je tronuta pažnjom koja joj je upućena. Pisma i potvrde o prijemu su joj bila u neredu, nije sama mogla složiti i popisati trideset i sedam različitih koverti i nije se bunila prstima koji su se upleli prvo u njene papiriće, a nedugo potom i u njenu kosu. Anji ga nije predstavljala dok se nije uvjerila da je samo njen, dok ga nije nepotrebno upozorila na sve opasnosti od nje po njih:

Možeš se utrljati u nju, imati ju u svakom obliku.
Postoje lake žene, one lake žene koje vole muškarce. I to je dobro. Imaj takve.
Postoje one koje imaju očajničku potrebu za upotpunjenjem i te će leći pod prvog nečem nalik. I to je dobro. Usreći neku ponekad.
Postoji i laka Anja, a njena lakoća izvire iz nekog njene apsolutne unutarnje praznine. Samo ja mogu s njom, a tebe bi popila lakše nego čašu mlijeka.

Strah je Anji bio potpuno nepoznata pojava. Neki su mirni jer im je energetsko tijelo ispuhana zračnica, neki jer njime dobro kontroliraju, a Anja je smirena nepostojanjem bilo kakvog poriva, osim poriva za samoodržanjem. Refleksnu funkciju disanja je razvila do neslućenih složenosti upravljanja najfinijim detaljima kao što je slaganje čipkastih gaćica na način da svaka čipka tvori ljupke volančiće, ali niti jedan detalj nije željela, on se samo događao kao što se događa disanje.

Prepoznala je mir u okusu speculasa i kremaste kave. Ritual ju je smirivao, svaki novi pokret je dodavao k osjećaju blaženstva nakon nekoliko dana unutarnjih osjeta koje nije znala protumačiti.

Osjetim li mir, znači li to da sam do sada bila nemirna?

Ponovno je projicirala značajni događaj. Usudila se.

Htjela sam, a nisam to učinila. Bojim li se to?

Gledajući film projiciran na unutrašnjoj strani kapaka, učinila je Životinjicu da blaženo smiri disanje i zagladi unutrašnjost, pređe do prepona i procvate prozračnim laticama kroz cijelu trbušnu šupljinu penjući se ka uzgibanim grudima. Osjećaj je povezan s nekim koji je ranije poznavala; koji bi mogla prizvati i danas, samo da je htjela. Muške ruke prolaskom od rebara trljajući tijelo prema pregibu prepona izazivaju slične senzacije.

Moje tijelo želi reći nešto.

Ali ono je udomilo i neko novo tijelo, ono koje je ona željela baš ostaviti među knjigama i posvećenim slikama.

- 06:59 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Imenovanje

Muškarac s dušom koju nije vidjela nije bio novost. Nije bio novost ni muškarac na kojem nije trebala ništa osim spolnog organa i mesa koje ga pogoni u unutrašnjost. Ovo i nije bio muškarac, nije bio ni njegov penis u pitanju. Osjetila je čistu, najobičniju žeđ za sjemenom tekućinom. Razmatrala je je li ga željela kao dio cjeline, pokušavala je zamisliti kako se s vlasnikom rasporka zavlači u neometani prostor i vrijeme troši najjednostavnijim spolnim odnosom, ali to nije bilo ono što je Životinjici dalo impuls sreće. Uznemirena okusom speculasa, brujala je nezadovoljstvom, dok je Anja uzalud proširivala sliku na razbludnu noć i trošenje kalorija kolikih nemaju ni tvornice čokolade.
Pretraga se vrtjela oko događanja Žeđi, a jedna misao je uporno pokušavala doći u fokus, no Anja bi ju odmah stavljala na stranu. Sada, pokušavala je zajedništvo predočiti stvoru, gotovo se zabavljajući s njenim reakcijama. Bol je postala poznata, brujanja prepoznatljiva, a predenje ponekad-nekako čak i ugodno.

Mogle bi se nas dvije lijepo slagati.

Počela je igra nemuštog sporazumijevanja. Mukle boli kojima se biće borilo za dokazivanje svog postojanja su nestajale svakim novim poklanjanjem pažnje. Čim bi osjetila toplinu misli na svom dlakavom tjemenu, malena bi se dlakava masa sve manje držala neprijateljski i počela je slati i signale drugih vrsta. Anja je i dalje radila na istraživanju prirode i porijekla svojih novih fenomena, varirala slike od zajedničkog ručka do guranja automobila koji ne pali u zimsko vrijeme. Sve su bile pogrešne, svaki trag je vodio u krivim smjerovima, baš svaka nova ideja ju je udaljavala od najobičnije žeđi za sjemenom, a koja je jedina pokazala znake da mudra saveznica iz utrobe pokazuje razumijevanje za pojavljivanje takve u čitavom Anjinom spektru slika.
Pred san je opuštala tijelo, navika iz starih dana, rutina usvojena u jednoj od situacija u koje je došla radeći nešto drugo usvojeno radi nečega trećeg plagiranog. Od kada je naučila tu tehniku, pa sve do dana kada ju je zatrebala primjenjivati jer je shvatila da se opuštanjem popravlja san i da tada dani budu efikasniji, a ispunjavanje planova potpunije, prošlo je nekoliko godina i nije je se u potpunosti sjećala. Smislila je sama neki svoj način i često se opuštala, kada god bi primijetila da su noge tvrđe ili teže no inače, ili kada je sutrašnji dan izgledao kao karavana divlje tvrdoglavih magaraca koje je trebalo nasamariti, zauzdati, opteretiti, pokrenuti, usmjeriti i nagovoriti da stanu gdje i kada treba.

Malena, sada će ti tvoja Anja pokazati kako se mišići drže u formi. Samo gledaj kako će se sve oko tebe rastapati. Nestajat će dok tonemo u san. Laku noć, malena. .

U mraku sobe s mirisom, jedno tijelo se pretvaralo u žitko sretno meso. Krv je voljela to stanje, srce se odmaralo, pluća su disala kao ogromni spori mijeh u orguljama neke barokne crkve, a mišići su spavali i sanjali kupke, masaže, plivanja u morima. Kako je sve otežalo, svaki organ zaspao i smirilo se tijelo, Anja sanja budna. Sanja onaj isti rasporak, ali on nije pravi san, nego pozadina radnje koja se odvija između njenog lica i njega. Trznula je vratom i lijevom

Zašto baš vrat i lijeva? .

nogom usčuđena sva na vjeran doživljaj spajanja s prostorom među njima, gustim mliječnim prostorom koji joj je odisao slatkasti mirisom sjemena. Životinjica je sretno zastenjala, a Anja tu noć nije spavala.

Silvija, bok! Nazovi me čim čuješ poruku. Rekla bih ti nešto.
…
Zapravo, trebam te. .

Osoba koja život provede kao kameleon postupaka, emotivni parazit i potpuni lažac je u stanju kopirati sve načine na koji ljudi izražavaju emocije. Ona može vjerno reproducirati sve sitaucije koje je vidjela, odglumiti odgovarajuće reakcije čak i na podražaje koje nije imala, ona je mogla sve što su svi ljudi koje je ikada proučila mogli zajedno. Ona je kraljica obmane, biblioteka uputa za prijetvornost.

Danas nije glumila. .

Slušala je sebe kako izgovara riječi automatskoj tajnici Najbolje. One su istim tonom mogle biti izrečene i ranije, bez unutarnjeg poriva da se tako učini, ali ovaj puta su izašle prije nego ih je konstruirala, usporedila s uzorkom boje glasa i prikladno drhtavog intoniranja.

Izjava je bila autentična. .

Osmjehnula se, shvativši da je netko drugi obavio posao umjesto nje i pogledala si u utrobu. Beštijica je namigivala kroz kožu.

.

Silvija je u svome domu imala Marina s kojim je rodila dvoje: Anju i Zlatana.

Zašto ju ne bismo nazvali po tvojoj najboljoj prijateljici? Anja je lijepo ime.

Anja jest lijepo ime. Njemu dolazi kao skraćena Sanja s kojom je mogao skraćeno provoditi vrijeme, ali to Silvija nije mogla znati.

Nazvala bih sina Zlatan, jer želim da se zove po tebi, a ti si tako zlatan.

I prozvali su ga Zlatan, jer,

srećom,

Marin nije nikada upoznao Zlatana koji je jedini prije njega bio spriječen ulasku u prostor u kojem bi odmah hobotnica Anja pustila pipke na njega. Čovjek u prolazu, stranac u svakom gradu, Zlatan od Dalekih krajeva u kojima rastu muževne ruke i drugi udovi. Čisto bezobrazno drsko poštenje i zadah po sjedalima kamiona su i danas koktel utisaka koji Silviji i u mirnoj prostoriji zaleprša valovitu kosu a gravitacija pozove svu krv u dno zdjelice, što on koji sanja Sanju nije morao znati.
Dvojicu je sačuvala od nje, Anje.

- 06:58 - Komentari (0) - Isprintaj - #

30.07.2005., subota

Ni jedna nije znala da su javori ona stabla pod kojima su prolazile od škole do kuće. Stanovale su blizu, obje u tročlanim obiteljima u obiteljskim kućama travnjakom, garažom, dormantnim psom čuvarom i mirnoćom za obiteljskom trpezom. Obje kuće su imale kat, a na katu sobu za djevojku i obiteljsku monumentalnu cvijetnicu u njoj.
Biljčice bi se srele, niz kordon stasitih javora se spustile do kraja ulice i početka škole.
Izrasle su nejednoliko. Iako slično uzgajane, njihova sjemena su odavala svoju različitost. Jedna je dolazila od krhkih biljčica koje su voljele rasti u toplom i sjenovitom, dok je druga sačinjena od vatre i zemlje. Krhkost je izrodila stamena bedra, listove gazele, atletski torzo i momačko lice s djevojačkom kosom i usnama koje poželiš što ćešće nositi na sebi; vatra i zemlja su se utjelovile u pirgavom lanetu vrludavog uma i živosti vrapca.
Pred nekom od kuća između njihovih, susjed je spaljivao ono nešto malo sušene travice nastale od košnje travnjaka pred garažom. Prošle su kroz dima, nastavile niz drvoredom zaštićenu stazu i prošle pored škole da bi odnijele papire u školu za polovično obrazovanje i središnji pubertet. Odabrala ju je Silvija, Anja je plagirala.

Mladić je često viđen, upućuje poglede u novoizrasle žlijezde ovješene o njeno prednje područje rebara. Prilazi, na mjestu za okupljanje pod pljuskom decibela, donosi slatko i pitko vlasnicama novih žlijezda u svratištu za promociju tijela. Pruža jednu bocu među njih dvije: koja uzme, bit će uzeta. Na ponudi su obje. Silvija procijeni darovatelja i Anju, te ustukne i pođe drugimžlijezdama. Od tada joj je naziv Najbolja, a mladiću Barun od Defloracije, rodonačelnik plejade ljekovitih slugu uzimanih u umjerenim dozama pred spavanje.

Životna linija joj se kretala oko Najbolje. Odlepršala bi na kratko, samo da bi uzela zalet i strelovito se vratila obaviti ju opet.

Živjet ću uz tebe dok ne izdahne neka od nas, živjet ću za dan kada ćeš promijeniti nešto iz vlastite želje, poreći suverenitet razuma, pustiti željama da te obuzmu, baciti kuharicu pa kuhati bacanjem, doznati što je sviđanje i što mržnja. Bojiš li se ti kada, Anja?

- 10:16 - Komentari (0) - Isprintaj - #

27.07.2005., srijeda

Ulet

Nakon bliskog susreta s područjem prepona nepoznatog muškarca, ubrzala je privođenje kave kraju. Nije pogledala lice tog čovjeka ni jednom, nije čak ni pogledom obujmila bokove koji su se kretali među stolovima na terasi. Nije se osvrnula na odlasku. Nije razmišljala o tome dok predvečer nije došla doma, žedna kao osušena meduza. Tako se i osjećala. Bila je iznenađena i osjećajem ispražnjenosti, i suhe žeđi i uopće osjećaja koji su se pojavili na mjestu gdje se ne bi očekivali, na način koji joj je bio nepoznat. Javio se komadić unutarnjeg rasta zaostao iz davnih vremena kada je njen prsni koš dobivao oblike koji su joj pomogli u probijanju kroz život. Nije pozdravio, samo je stao iza leđa i prosuo trnce po njoj, poškropio prodornim mikrotijelima koji će njeno tkivo fermentirati u zrelo meso i kroz potiljak uskočio i zaronio do dna duše.

Doživljavala bi sebe čvrstom, racionalnom i praktičnom osobom, da se ikako ikada doživljavala. Njeno postojanje je bilo očito per se, nad njim nije bilo potrebno trošiti misli. Život je jednostavan, linearan, predvidiv i podoban za planiranje. Ljudi su predvidivi, događaji su razumljivi. Nerazumljivo je bilo moguće ignorirati, pustiti da vrijeme i kretanje kroz prostor iznese neželjeno van fokusa, a neželjeno je bilo sve ono što nije bilo jasno, kao i dio fenomena iz okoline koje nije mohgla iskoristiti. Takvi su bili neželjeni stoga, jer su samo odvraćali pažnju i smanjivali procesne sposobnosti uma da se zabavlja onim stvarima koje su donosile korist.
Novina je bila i to, da je osjetila neracionalnu želju, nešto slično žeđi, samo što je osjetila toliko silno, da su joj se trepavice osjetno zakovrčale i kao vitice uhvatile za obrve razrogačivši joj oči.
Na popodnevnu kavu su joj došle Želja niotkud, Žeđ koja prijeti refleksnim utaživanjem protiv volje nekada moćne dojutrošnje Kraljice Odluke, Zbrka među premisama i konkluzijama koje u glavi pijano i raskalašeno igraju trule kobile grubo rušeći jedna drugu, jeza Iznenađenja kako se uvije uz kralježnicu, raste iz trbuha i viticama obavija i rebra, seže do prsnog koša, probija dijafragmu i opkoljuje cijeli torzo.

U kući je bila samo jedna šalica za kavu.

- 10:20 - Komentari (1) - Isprintaj - #

26.07.2005., utorak

Materijal

Materija od kojih se rade životi nije živa, ali je opipljiva. Sama riječ kaže – materijalna je. Život ima definirana svojstva samoodržanja i razmnažanja.

Inkriminirano jutro je posao reorganizirala tako da je mogla obaviti kavu s Najboljom. Izlazak iz prostora kancelarija je bio jednostavan, bezbrižan. Auto nije bio potreban, vrijeme je bilo pogodno za pješačenje, Anja je rutinirano došla na dogovoreno mjesto. Najbolja je pričala najbolje, kava je bila dobra, vrijeme je i dalje služilo svrsi, nije bilo obaveza na koje bi se žurila. Nju nečeka nitko nigdje, a da ima pravo postavljati pitanja o njenom kretanju. Ona je gospodarica svog života. Ne i drugih, iako je možda i mogla, samo da je htjela. Postala je gospodaricam motorom na unutrašnje sagorijevanje pogonjenog vozila, stana s nepotpunim gruntovnim upisom, više kubičnih metara kvalitetnog drvenog i kožnog namještaja, ali nije nikome bila gospodar. Ljudi ju jednostavno nisu dovoljno zanimali.
Nije znala da je trudna, da u sebi nosi zametak novog života. Razgovarala je, upravo je ona nešto govorila svojoj sugovornici, okrećući glavu na sve strane, kada je na tridesetdva centimetra od njenog nosa, okrenut ravno prema njenim očima, u kadar ušao konobarski rasporak. Desetinku sekunde je zadržala sliku pred očima i pokušala nastaviti razgovor, ali samo je progutala slinu i zastala usred riječi.
Najbolja nije registrirala stanku u repliciranju jer je bila zabavljena naručivanjem druge runde kave. Naučena je da njena sugovornica bez vidnog razloga prekida svoje izlaganje, pa ne bi ni tome pridavala neku pažnju. Da je primijetila, smatrala bi važnim grčenje mišića koji su slinu iz Anjinih usta prenosili u jednjak. Ne bi znala zašto je to važno, barem u prvi mah ne bi shvatila da je čudno vidjeti slabost, ljudsku reakciju na osobi koja je ponekad izgledala kao holografska projekcija robota iz modnih žurnala.

- 22:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

23.07.2005., subota

Pređa

Subota je provedena po volji. Umjesto obveznog velikog spremanja, prošetala se do roditelja. U tenisicama, trenirki i sa sportskom torbicom preko ramena, preko cijelog grada, do kvarta gdje su kuće i zimi tople, tople i izvana. Čula je sve što je morala, rekla koliko joj se htjelo reći. Otac je neki puta naslutio što u njoj nema, I zadržao to za sebe do skorog zaborava. Nekoliko njegovih proplamsaja svijesti su bile jedine prilike kada su njeni roditelji shvaćali da je ona samo ljuštura. Majka ju je smatrala. Nema opisa za ono što je majka mislila o njoj, osim obične privrženosti majke prema djetetu. Takva je majka bila cijela.
Na povratku je prolazila nekim bulevarom, vidjela je svadbenu povorku. Osvrnula se, stala, gledala dok nisu davno odmakli. Otvorila je torbicu, uzela telefon, dugo razgovarala stojeći u onom istom stavu i gledajući u istom onom pravcu u kojem je pogled pratio okićena vozila. Završila je razgovor, stavila telefon u torbicu, zatvorila ju umjereno žustrim pokretima i ponovo ju prebacila preko ramena, te nastavila stajati dok nije uhvatila pogled kroz izlog voćarnice uz nogostup. Netko ju je gledao, dakle, predugo je stajala na mjestu i to nije dobro. Nastavno, nastavit će hod doma.
Od jutra stalno zadovoljna, životinjica je i dalje tiho brujala.
Vrijeme za retrospektivu prvog dana je došlo u predvečer. Životinjica je mazno šaptala brujanjem. Kava s kremom od cimeta i speculas kolačići, kombinacija koju nitko nije razumio. Nedjeljom si je pripremila dovoljno kreme da joj potraje do sljedeće nedjelje, ponedjeljkom poslijepodne je kupovala nove kekse, a stare, koji su već poprimili vlagu, spremala u jednu platnenu vreću obješenu u spavaćoj sobi. Nije ju nikada praznila, i vreća je sada bila dupke puna i jedva je visjela. Soba je mirisala na speculas.
Davno prije prvog dana, jedan se mužjak pridigao u spavaćoj sobi punoj mirisa finog keksa, inače prilično praznoj. Na laktu, gledajući u prozor, leđima okrenut ženi u koju je prije pola noći unio sve što je mogao, rekao da bi bilo bolje da soba miriši na seks nego na keks, a ako je već keks, onda je dobro da se zove speculas. «Stvari su jasnije.», rekao je i ustao se prije zore. Za 5 godina će se još sjećati Anje, žene nakon koje više nije tražio partnericu po vanjskom izgledu.
Ne zna je li ju pozdravio na odlasku, ne zna ni ona. Takve stvari je primjećivala samo kada je predmet razgledavanja bio potencijalno zanimljiv. Pogledala je njegova leđa na odlasku pogledom kojim se prate istrošene baterije kako lete u kantu za smeće. Sada ga se nije sjećala.
Pojela je sve kekse iz zdjelice, razmišljajući.

Nakon tri dana još nije shvaćala ništa. Shvaćanje je za druge ljude, ona je oduvijek samo znala. Najbolja je zvala, pričale su dugo. Nakon razgovora, Anja je ponovo pretresala genezu stvora koji je još uvijek ugodno brujao. Skakala je s događaja na događaj, da bi pri prisjećanju na kavu u srijedu prijepodne, kada se s Najboljom redovno pod pauzom nalazi na kavi, životinjica još udobnije smjestila i sasvim prepoznatljivo ugodno zabrujala. Sada nije bilo sumnje: ona prede.

- 11:10 - Komentari (1) - Isprintaj - #

22.07.2005., petak

Leći pod

Jednadžba koja je činila uravnotežen protok njenog života nije bila korektno notirana. Tamo gdje je trebao biti znak jednakosti, kod njene je stajala inegzaktna tilda. Činjenica kojoj nije pridavala pažnju, jer sve se odvijalo vrlo blisko njenim zamišljenim rezultatima. Lijeva strana jednadžbe je zadovoljena na način da je desna strana, ono što je primala od svijeta, uvijek imala dovoljno za dati. Zapravo, ona je samo bila kadra uzeti.
I da je znala za tu aproksimativnost tijeka uzetog i proizvedenog, ona se ovih dana ne bi s time pozabavila jer imala je svog novog unutarnjeg prijatelja na brizi i promatranju.
Privremenost malene simbiotske zajednice Anji nije bila uopće upitna. Budući je bila rezultat njene introspektivne vizualizacije, u njenim očima je takva pojava svakako morala nestati onda kada se stvoriteljica odluči pucnuti prstima i raspuknuti ju kao mjehur od sapunice. Uobličena, životinjica je dobila ime Životinjica i uzet će joj i postojanje i ime onoga trena kada odluči raspršiti njeno gradivno tkivo. Mirni, kojoj se uvijek sprdala radi njene želje da otvori restoran pod imenom "Restoran", ni mrtva ne bi priznala da je životinjicu tako nazvala.
Sjedile su zajedno, treći je dan. Jedna je u drugoj. Neeuklidski, ona unutrašnja čini vanjsku opnu. Prva opna je nastala zatajivanjem. O njoj neće biti nikada ni riječi, ni govorene, niti pisane, a ni sugerirane mimikom. Čedo iz pjene betonskog života, dlakava Venera unutrašnjosti Anje, nije bila dovoljno privlačna da ju zamisli na Boticelliju, nije čak ni za mamu bila dovoljno prihvatljiva.
Da je materija Životinjice bila nešto novo, onda bi i opna bila novina, ali sve što je u njoj spremljeno, postojalo je od prije i sada je samo stavljeno na jedno mjesto, zadobilo uobličenu egzistenciju kako bi se olakšala manipulacija cjelokupnim sadržajem, odjednom. Umjesto da rublje prenosi komad po komad, stavila ga je u košaru i sada očekuje da će ga iznijeti van u komadu. Ne još, ali odnijet će ga. Baciti će sve, sve će razbiti u atomske komadiće, elementarne i neškodljive. Sutra. Sutra će to učiniti, sigurno. Probudit će se, oprat će lice, utrobu, a na kraju i zube. Točno će tim redoslijedom učiniti četvrtog dana Anje, u subotu.

"Ja sam ulični hodač", čulo se iz slastičarne na korzu. Sjedila je četvrtog dana, opet je pila kavu na onom istom mjestu od prvoga. Jutros je oprala lice i zube, okus kalodonta se miješao s okusom kave. Nije joj ni to odgovaralo. Životinjica je pak dobro reagirala na situaciju, brujala je; Anja se mogla kladiti da to ona zapravo prede. U svom kratkom životu, svugdje je bila nervozna i bolna, osim ovdje. Anja se osmjehnula, predvidivost se nazirala, a iz predvidovosti dolaze mogućnosti za vještog kombinatora. Neprijatelj je pokazao neku karakteristiku. Pokazat će ih sve, naći će se ona koja je najslabija, i neprijatelj će biti uništen.
Ustala se i krenula. Ni po čemu se ne bi zaključilo da je skočila kao pajac iz kutije, osim po tome što je, tako ne nalik sebi, ostavila na stolu oko trostruko više nego je iznosio račun za usamljeničku kavu.

Imala je najbolju prijateljicu. Naglašavala je "najbolja" i tako ju je oslovljavala. Na moru, kada ni jedna od njih nije bila udana, nije imala posao, stalnog dečka, pa ni problema, čula je od nje da žali što svijet nije u vakuumu, jer tada bi šareni baloni mogli biti puno prazniji. U uvjetima atmosfere su puni sabijenog zraka, pa se ne mogu usporediti sa šerenim i potpuno praznim balonom Anje. Dodala je još, da može i ovakav balon biti dobra usporedba za Anju, jer je pun stlačene energije, iako zapravo potpuno prazan. Nije joj priznala da je u pravu, samo zato što je za priznanje potreban osjećaj krivice kao temelj, ili barem krečna prašina na tlu, nešto od čega priznanje počinje. Izostankom osjećaja da je to nešto uopće loše, dala joj je za pravo, prešutno. Glasna izjava da je u pravu nije ništa značila povrh svečane povelje za istinitost koju joj je dala mirnoćom svog suglasja. To joj nije značilo ništa, čak ni to da je taj balon, podrazumijevalo se, lijep, privlačan.

70998507 - mali je bio s početnom cijenom od 0 kuna, a ja u prevelikom minusu :(

- 15:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

20.07.2005., srijeda

Nje-ne-jasnoće

Tjedan prije, kada je pred ulazom čekala da netko od onih koji moraju imati ključeve uza sebe otvori vrata, ranojutarnja kava njenih roditelja je obilovala spominjanjem njenog nadimka korištenog u obitelji. Istoga popodneva je obrazložila razloge potpunog izostanka zabrinutosti nekom posve nebitnom u njenom životu. Nije ju nitko ništa pitao, samo je druga strana spomenula nečiju udaju, na što je Anja objasnila zašto se ne želi udati i time izazvala podozrivi upitni pogled: «A tko je tebe što pitao, radi što hoćeš.»
Voda za mlaćenicu je vrila te večeri, telefon je uzalud odzvanjao mamin poziv, a Anja je stajala, gledala kroz neki od desetina kvadratnih metara svojih prozora. Nije ju bilo briga. Misli su bile crveno – bijela polja igre protiv svih zastava, za nagradno rješenje križaljke o stadu goveda koje je nečijom greškom završilo u karanteni. Svijet joj je servirao pomutnju u kretanju planova za sutrašnje poteze u vezi posla tako što joj je slao jednu izgubljenu damu da joj preskače preko njenih figura. Koncentracija joj je padala, pratila je damu kako zadiže nobl skute i, kao da je riječ o kozlićima, preskače ili pomiče figuru po figuru.
Završila je večeru, nazvala je mamu, legla je spavati.

Mjesec prije, zatekla se kako nije obavila sve tjelovježbe tog tjedna. Fitness i stretching su obavljeni, cijelo je tijelo dobilo svoju porciju. Osim intimnih dijelova. Oni su ovoga tjedna potpuno preskočeni. Endokrini sustav je ugrožen i zanemaren, zaključila je. Dan je bio težak, prethodni je bio još i teži. Obećavajuć spoj je jučer morao biti otkazan jer je u to vrijeme zataškavala da je organizirala uvoz goveda bez veterinarskog uvjerenja o cijepljenju, a danas je već zaboravila da se dogovor mogao i ponoviti.
Nije sklona zaboravljanju svojih nakana. Barem nije bila sklona.
Jedno se zaboravljanje ne bi moglo nazvati sklonošću, ali preskakanja seksa su sve češća. Sve joj je teže otići na spoj.
Trećeg dana po novom dobu, drugog dana života prateće životinje, neke stvari joj nisu bile sasvim jasne.

- 00:08 - Komentari (0) - Isprintaj - #

19.07.2005., utorak

O sjemenu prije potrage

Javila se prije dan i pol, a nalazi se u njoj već nepoznato dugo. Udomaćena, javila se nonšalantno, premoćno. Stisnula joj je nevidljivim udovima jednjak i grkljan. Iznutra.
Anji je religija glupost, tarot besmislica, a sada živi sa zamišljenim neprijateljem iz nutrine. Kada se ne rve s njom, ona proučava njene moguće geneze. Tako joj je lakše. Izdvojila je dio sveoje unutrašnjosti u amorfno stvorenje crne dlake. Strano tijelo koje čini neugodne poteze je puno prihvatljivija zamisao, nego bi to bila spoznaja o unutrašnjim kolebanjima.
Djevojčica Anja je bila samo malo izdvojena od druge djece. Njena posebnost se razvijala s fizičkim rastom, s otkrivanjem skulpture žene koja se nalazila u toj istoj koži u kojoj sada obitava ovo neko novo biće. Obična djevojčica Anja se igrala oko sprave koja je imala otvorene zupčanike. Pramen kose joj se zapetljao i počeo ju privlačiti brzinom koja bi joj za manje od deset sekundi dječje lice prislonila na izglodane zamašćene zupčanike. Za manje od sekunde je pramen bio iščupan. Oprostila se tankog pramena kose bez puštene suze. Kolebanje nije postojalo ni kada je nosila konjski rep i isprobavala konzistenciju onih starijih koji su imali spolnost suprotnu njenoj, ni kod izbora ni kod odbijanja. Izračunala bi moguće putanje, s koliko god velikom vjerojatnosti je mogla, a tada bi na bazi razuma izabrala onu njoj najisplativiju, ma uključila ona i hodanje preko nekih umrlih tijela.

Biće nije imalo ime. Isprva, nije ni bilo biće. Prvo je pokušala staviti nedoumicu u kovčežić na noćnom ormariću, slagala ju među slojeve donjeg rublja, trpala među strahove u vazama na kuhinjskoj polici. Mentalno oblikovanje i izolacija negativnog u neživo nije donosila željeni rezultat, nije bilo moguće izvan-tjelesno materijalizirati osjećaj, e-motiviranost. Takve su zamisli bile još i apsurdnije od bića koje ruje iznutra, neprovedive.
Prije dan i pol, rodila si je privremenu životnu suputnicu: zločestu grudu sjajne crne dlake i udova bez oblika, ali s jasnim sposobnostima prisiljavanja metodama iznude i prisile, kaznama, ne i nagradama.

- 16:42 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Dan treći Urlick Anje

Ovo je prva napisana, što ne znači da je i kronološki prva epizoda.

Automobili su zakrčili cijeli pošljunčani plato, dečko u uniformi parking pazitelja je usmjeravao promet k manje napučenim dijelovima parkirališta. Neki su se uspeli na travnatu površinu uzdignutu k rubnjacima ceste, podsjećali su na morževe koji se navlače na stijene grčevitim crvolikim pokretima.
Ona je parkirala gdje je htjela, izašla kako je htjela, iako je na rubu živčanog sloma.
Sastanak na velesajmu, ljudi pri piću, nadomak labavljenju kravate i pipkanju hostese, bez obzira na stupanj okruglosti obraza i crvenila nosa. Utanačenosti su iznjedrene upornim ponavljanjem ključnih pitanja. Pitala je sve, odgovore je zapisala i potvrdila ih čitajući na glas, ne pitajući se koliko bi ih ju povalilo na licu mjesta, jer ona je bila izvan sebe neko već vrijeme. Povalili bi njeno tijelo, duh je bio negdje drugdje. Možda se ne bi ni branila, nego uživala u nasumično odabranom kandidatu. Ona o tome, kao ni o mnogočemu drugom danas, nije razmišljala ni jednim letećim elektronom po sinapsama.
Dućan je prepun, mala škatuljica za stanare masovnih potleušica. Skup, ružan, neugledan, slabog izbora artikala, ali nadomak je ulaza. Služi kao izvor opskrbe za one koji imaju viška novaca i za one koji kronično nemaju novaca jer ne znaju izračunati da su kupovinom prevareni. Socijalni element je neizbježan, on sjedi ispred musavog izloga i pije zidarsku pivu sjedeći na preokrenutoj gajbi. Ona kupuje bez greške, pita se imaju li identiteta na prodaju, baš joj je nestašica u glavi. Bivši identitet je rastočen na kavi pod pauzom za jauznu. U nedostatku traženog artikla, na vrh povrtne potrošačke košarice stavlja obiteljsko pakiranje papirnatih maramica bez mirisa mentola. Trgovkinja, vjerojatno joj je ime Barica ili Marija, pod svojom bijelom trgovačkom maramom koja je zapravo naslijeđe nošnje rodnog sela, nazire da je prvi puta zanosna gospođa odabrala maramice koje nisu, kao što su mentolirane, nepodesne za plakanje. Značajno gleda drugaricu blagajnicu koja ništa ne kopča.

Lift je potreban onoj koja si je izabirala stan s pogledom na betonsku džunglu, udvostručila površnu stakla kroz koje gleda ono krdo betonskih mastadonata pored asfaltnih potoka što se gradom naziva iz milošte. Potreban joj je, iako joj se redovno gadio i lift i suputnici. Danas nije primijetila niti ulazak, niti izlazak iz njega.
Dan je preživjela neka druga Anja, ova je lutala stepama egzistencije tražeći svoje nestalo ja.
Telefon je jednosmjerni način komunikacije u njenom domu. Ona ne naziva. Danas ni ne odgovara na pozive upućene telefonom. Zauzeta je osluškivanjem životinje koju si vizualizira već drugi dan. Životinja poziva, zatim predlaže, a na kraju i prijeti.

«Mogla si izabrati i nešto pitomije za vizualizaciju»

- 02:55 - Komentari (0) - Isprintaj - #

Koga ja zajebavam?

Sebe, naravno.
Sam sam se i rodio, sam sam se zapetljao, sam sam si sve pripremio, sam trebam i pokusati neprikladno začinjenu poparu s pljesnjivim kruhom.

I ne, ne mogu svaki dan i stalno biti sretan. I ovo do sada je bilo više nego što sam ikada uspio upravljati svojim raspoloženjem. Pad je okej.

Čitam nekog čovjeka (netko će ga prepoznati kao onoga koji viri iz jedne vrste papira) i nemam snage ni za dobronamjernu kritiku, poduku, a ionako je vjerojatno beznadežno. Samo filozofira, frazeološki bombončići koje cucla da bi se uvjerio da on nešto radi na sebi. Blogerski sindrom.

Okej, zajebao sam tu fazu, ona je down the fucking drain. Ovo je ozbiljno sve, i svi nedostaci su uklonjivi. Ako želim. Trenutno ne. Trenutno bih si radije dopustio biti cendravo derište, moći pribjeći starim načinima utjehe i zabave, ali ne ide.
Usamljenost, uprizorena kao hodanje prepunim bulevarom protiv mase, udara kao što bi pomahnitala masa gnječila onoga koji se kreće u suprotnom pravcu. Bilo je toga i ranije, kada sam mislio da sam usamljen. Sada znam da jesam. Sada znam i zašto. Znam i što trebam činiti. I činiti ću, ali ne noćas. Noćas ću samo biti ljut na kovrčavog bucu, pizditi po blogu kojeg nitko ne čita i srati na sve strane.

Traži se dobrovoljac za dobronamjernu kritiku. Najebao je.

Želio sam odrasti, sada neka se jebem sa posljedicama odgovornih odluka. Užitak je veći, ali problemi su sada vidljivi. Godinama sam odvraćao pogled, odvraćao se on, štoviše, i sam od sebe. Latrina je rasla navrh hrpe dok sam ja srao sretno gledajući u ptičice na nebu. Odluka da sagledam svoj položaj je dovela do spoznaje da sam već do grla u govnima, sada je samo pitanje koliko smrada će trebati preživjeti prije nego se hrpa raščisti.

O niti nada mnom visi i još jedna odluka, ulaštena i iskaljena s obje strane, konjska je dlaka privezana tik iza balčaka:

Preći u fazu dva - vući definitivno i samo sam sebe i ne umišljati si da nekoga mogu šlepati. Težak sam i sam sebi.

Još jedno parcijalno samoubojstvo, dakle:
onog dečka koji je tako divno dobar i prepošten, onoga koji nikada nije krao voće i vukao curice za guzove, e njega, baš njega trebam odstraniti. Mali debil samo smeta, nesposoban je za stvaran život i nikada neće zaista naučiti životne vještine. Izvući ću ga na čistinu i sa čeke sastaviti sa majkom mu zemljicom, majku mu zamljicu poljubim! Neka ode malac, samo ga tetošim, čuvam, mazim, identificiram se s njime, a on zahtijeva da bude janje vukovima, jastuk gubavim glavama, savjetnik neposlušnima, podrška nepodrživom, altruista mizantropima. Glumi veličinu, a sam se zapravo skutri i drhti kao jebana zečica.

Na mrcinište s njim!

- 02:10 - Komentari (0) - Isprintaj - #

18.07.2005., ponedjeljak

O potrazi i potragama

Prvi post kaže ovako:

ovdje bih mješao priče i nešto drugo. U oceanu blogova, mali otočić na kojem ću (nadam se) napraviti sljedeću priču u nastavcima.

Onaj je urastao u zemlju praćen zvucima koje sada ja slušam, neka tamo i ostane zajedno sa svojom gorčinom i beskonačnom labilnom introspekcijom. Jebla ga introspekcija!

Javim se svoj četvorici čitatelja i počinjem pisati o Traganju za sjemenkama, te drugo.

- 21:32 - Komentari (0) - Isprintaj - #

ah...

jesam li siguran
pitala je

prvo, i najgore:
prislonih uz riječi
pisane ljubavlju drugome,
bile one sjetne do bola,
tužne do suza,
nudile one moju voljenu svilu,
tražile one
na pogrešnom mjestu,
što je čekalo kod mene
i, čudno,
pristaje uz sve

drugo, možda i prvo
prislonio uz riječi koje sam ukrao,
prisluškivao,
vadio, trgao, krao
iz razgovora koji nisu moji.
posložio vokale i konzonante
u kolaž stavova i kretnji,
docrtao što sam želio pitati sebe,

i tu je bilo dobro.

potom, a jednako važno
prislonio uz sliku:
štene, zaigrano
odlazi za bahatim lutajućim kerom
dignuta nosa, friziranog hrpta,
zaljubljeno bezglavo palaca
za čuperkom kitnjastog repa
i pod njim
molećivo cvili.

još čudnije:
pristalo i uz to

pa
pokušao od palca,
spiralno
uzduž
preko koljena,
i bedara
želio joj to ispisati kaligrafski,
gusto,
lakim perom.

nije bilo mjesta:
već napisano
u svakoj pori
odavno

igre radi
pokušao još i od grudi,
trbuha,
i dalje,
ali i tamo nalazim samo moje ime
sliku svoje želje

pretražio slobodno mjesto
jagodicama duž ramena,
skrećući na oko vrata.
našao samo putenu put
očekivanje
pripadanje
sve samu tvar za
zaljubljene snove