jesam li siguran
pitala je
prvo, i najgore:
prislonih uz riječi
pisane ljubavlju drugome,
bile one sjetne do bola,
tužne do suza,
nudile one moju voljenu svilu,
tražile one
na pogrešnom mjestu,
što je čekalo kod mene
i, čudno,
pristaje uz sve
drugo, možda i prvo
prislonio uz riječi koje sam ukrao,
prisluškivao,
vadio, trgao, krao
iz razgovora koji nisu moji.
posložio vokale i konzonante
u kolaž stavova i kretnji,
docrtao što sam želio pitati sebe,
i tu je bilo dobro.
potom, a jednako važno
prislonio uz sliku:
štene, zaigrano
odlazi za bahatim lutajućim kerom
dignuta nosa, friziranog hrpta,
zaljubljeno bezglavo palaca
za čuperkom kitnjastog repa
i pod njim
molećivo cvili.
još čudnije:
pristalo i uz to
pa
pokušao od palca,
spiralno
uzduž
preko koljena,
i bedara
želio joj to ispisati kaligrafski,
gusto,
lakim perom.
nije bilo mjesta:
već napisano
u svakoj pori
odavno
igre radi
pokušao još i od grudi,
trbuha,
i dalje,
ali i tamo nalazim samo moje ime
sliku svoje želje
pretražio slobodno mjesto
jagodicama duž ramena,
skrećući na oko vrata.
našao samo putenu put
očekivanje
pripadanje
sve samu tvar za
zaljubljene snove
Post je objavljen 18.07.2005. u 21:32 sati.