ah...
|
jesam li siguran pitala je prvo, i najgore: prislonih uz riječi pisane ljubavlju drugome, bile one sjetne do bola, tužne do suza, nudile one moju voljenu svilu, tražile one na pogrešnom mjestu, što je čekalo kod mene i, čudno, pristaje uz sve drugo, možda i prvo prislonio uz riječi koje sam ukrao, prisluškivao, vadio, trgao, krao iz razgovora koji nisu moji. posložio vokale i konzonante u kolaž stavova i kretnji, docrtao što sam želio pitati sebe, i tu je bilo dobro. potom, a jednako važno prislonio uz sliku: štene, zaigrano odlazi za bahatim lutajućim kerom dignuta nosa, friziranog hrpta, zaljubljeno bezglavo palaca za čuperkom kitnjastog repa i pod njim molećivo cvili. još čudnije: pristalo i uz to pa pokušao od palca, spiralno uzduž preko koljena, i bedara želio joj to ispisati kaligrafski, gusto, lakim perom. nije bilo mjesta: već napisano u svakoj pori odavno igre radi pokušao još i od grudi, trbuha, i dalje, ali i tamo nalazim samo moje ime sliku svoje želje pretražio slobodno mjesto jagodicama duž ramena, skrećući na oko vrata. našao samo putenu put očekivanje pripadanje sve samu tvar za zaljubljene snove |