Materija od kojih se rade životi nije živa, ali je opipljiva. Sama riječ kaže – materijalna je. Život ima definirana svojstva samoodržanja i razmnažanja.
Inkriminirano jutro je posao reorganizirala tako da je mogla obaviti kavu s Najboljom. Izlazak iz prostora kancelarija je bio jednostavan, bezbrižan. Auto nije bio potreban, vrijeme je bilo pogodno za pješačenje, Anja je rutinirano došla na dogovoreno mjesto. Najbolja je pričala najbolje, kava je bila dobra, vrijeme je i dalje služilo svrsi, nije bilo obaveza na koje bi se žurila. Nju nečeka nitko nigdje, a da ima pravo postavljati pitanja o njenom kretanju. Ona je gospodarica svog života. Ne i drugih, iako je možda i mogla, samo da je htjela. Postala je gospodaricam motorom na unutrašnje sagorijevanje pogonjenog vozila, stana s nepotpunim gruntovnim upisom, više kubičnih metara kvalitetnog drvenog i kožnog namještaja, ali nije nikome bila gospodar. Ljudi ju jednostavno nisu dovoljno zanimali.
Nije znala da je trudna, da u sebi nosi zametak novog života. Razgovarala je, upravo je ona nešto govorila svojoj sugovornici, okrećući glavu na sve strane, kada je na tridesetdva centimetra od njenog nosa, okrenut ravno prema njenim očima, u kadar ušao konobarski rasporak. Desetinku sekunde je zadržala sliku pred očima i pokušala nastaviti razgovor, ali samo je progutala slinu i zastala usred riječi.
Najbolja nije registrirala stanku u repliciranju jer je bila zabavljena naručivanjem druge runde kave. Naučena je da njena sugovornica bez vidnog razloga prekida svoje izlaganje, pa ne bi ni tome pridavala neku pažnju. Da je primijetila, smatrala bi važnim grčenje mišića koji su slinu iz Anjinih usta prenosili u jednjak. Ne bi znala zašto je to važno, barem u prvi mah ne bi shvatila da je čudno vidjeti slabost, ljudsku reakciju na osobi koja je ponekad izgledala kao holografska projekcija robota iz modnih žurnala.