Tjedan prije, kada je pred ulazom čekala da netko od onih koji moraju imati ključeve uza sebe otvori vrata, ranojutarnja kava njenih roditelja je obilovala spominjanjem njenog nadimka korištenog u obitelji. Istoga popodneva je obrazložila razloge potpunog izostanka zabrinutosti nekom posve nebitnom u njenom životu. Nije ju nitko ništa pitao, samo je druga strana spomenula nečiju udaju, na što je Anja objasnila zašto se ne želi udati i time izazvala podozrivi upitni pogled: «A tko je tebe što pitao, radi što hoćeš.»
Voda za mlaćenicu je vrila te večeri, telefon je uzalud odzvanjao mamin poziv, a Anja je stajala, gledala kroz neki od desetina kvadratnih metara svojih prozora. Nije ju bilo briga. Misli su bile crveno – bijela polja igre protiv svih zastava, za nagradno rješenje križaljke o stadu goveda koje je nečijom greškom završilo u karanteni. Svijet joj je servirao pomutnju u kretanju planova za sutrašnje poteze u vezi posla tako što joj je slao jednu izgubljenu damu da joj preskače preko njenih figura. Koncentracija joj je padala, pratila je damu kako zadiže nobl skute i, kao da je riječ o kozlićima, preskače ili pomiče figuru po figuru.
Završila je večeru, nazvala je mamu, legla je spavati.