Koga ja zajebavam?
|
Sebe, naravno. Sam sam se i rodio, sam sam se zapetljao, sam sam si sve pripremio, sam trebam i pokusati neprikladno začinjenu poparu s pljesnjivim kruhom. I ne, ne mogu svaki dan i stalno biti sretan. I ovo do sada je bilo više nego što sam ikada uspio upravljati svojim raspoloženjem. Pad je okej. Čitam nekog čovjeka (netko će ga prepoznati kao onoga koji viri iz jedne vrste papira) i nemam snage ni za dobronamjernu kritiku, poduku, a ionako je vjerojatno beznadežno. Samo filozofira, frazeološki bombončići koje cucla da bi se uvjerio da on nešto radi na sebi. Blogerski sindrom. Okej, zajebao sam tu fazu, ona je down the fucking drain. Ovo je ozbiljno sve, i svi nedostaci su uklonjivi. Ako želim. Trenutno ne. Trenutno bih si radije dopustio biti cendravo derište, moći pribjeći starim načinima utjehe i zabave, ali ne ide. Usamljenost, uprizorena kao hodanje prepunim bulevarom protiv mase, udara kao što bi pomahnitala masa gnječila onoga koji se kreće u suprotnom pravcu. Bilo je toga i ranije, kada sam mislio da sam usamljen. Sada znam da jesam. Sada znam i zašto. Znam i što trebam činiti. I činiti ću, ali ne noćas. Noćas ću samo biti ljut na kovrčavog bucu, pizditi po blogu kojeg nitko ne čita i srati na sve strane. Traži se dobrovoljac za dobronamjernu kritiku. Najebao je. Želio sam odrasti, sada neka se jebem sa posljedicama odgovornih odluka. Užitak je veći, ali problemi su sada vidljivi. Godinama sam odvraćao pogled, odvraćao se on, štoviše, i sam od sebe. Latrina je rasla navrh hrpe dok sam ja srao sretno gledajući u ptičice na nebu. Odluka da sagledam svoj položaj je dovela do spoznaje da sam već do grla u govnima, sada je samo pitanje koliko smrada će trebati preživjeti prije nego se hrpa raščisti. O niti nada mnom visi i još jedna odluka, ulaštena i iskaljena s obje strane, konjska je dlaka privezana tik iza balčaka: Preći u fazu dva - vući definitivno i samo sam sebe i ne umišljati si da nekoga mogu šlepati. Težak sam i sam sebi. Još jedno parcijalno samoubojstvo, dakle: onog dečka koji je tako divno dobar i prepošten, onoga koji nikada nije krao voće i vukao curice za guzove, e njega, baš njega trebam odstraniti. Mali debil samo smeta, nesposoban je za stvaran život i nikada neće zaista naučiti životne vještine. Izvući ću ga na čistinu i sa čeke sastaviti sa majkom mu zemljicom, majku mu zamljicu poljubim! Neka ode malac, samo ga tetošim, čuvam, mazim, identificiram se s njime, a on zahtijeva da bude janje vukovima, jastuk gubavim glavama, savjetnik neposlušnima, podrška nepodrživom, altruista mizantropima. Glumi veličinu, a sam se zapravo skutri i drhti kao jebana zečica. Na mrcinište s njim! |