Propao mi jutros jedan susret pa sam se žalosna vratila kući. Kika uvijek zna kako me razonoditi pa sam je vozila na neki dosadni sastanak ali smo prije toga svratile u nabavku. Onako kako žene iz loših filmova tugu liječe kupovanjem cipela i torbica, ja odlazim u velike shopping centre pa kupujem hranu i prčkarije za kuću. Na povratku smo slušale radio u autu. Inače, imam memorirane tri stanice, mogu memorirati 6 ali ne znam, ove imam već jako dugo – radio Antena, Hrvatski katolički radio i HR3 – sad znate zašto isključivo slušam prvi navedeni. Dosta toga me nervira u vezi te stanice, najviše to što stalno vrte iste pjesme pa mi koji ih stalno slušamo znamo već sve pjesme napamet.
Osim toga, nervira me što stalno naglašavaju imena svojih novinara. Ok, u usporedi s televizijskim novinarima, radijski su zakinuti jer ih uglavnom ne vidimo i ne znamo kako se zovu, a ovi s Antene su to očito htjeli promijeniti i napraviti šatro zvijezde od svojih novinara. Barbara Kolar mi je miljenica već dugi niz godina, pa nju neću trpati u ovo, ali uz sve silne Irine Čulinović Soldat, koju zamišljam kao Helgu iz Alo, Alo, i slična imena, moj miljenik je Katjan Knoch ili Knok ili Knock, ne da mi se guglati sada, ali on svoje ime izgovara Katjan Knok i uvijek ali uvijek izmami osmijeh na moje lice. No, nisam ih sada htjela tračati, pišem ovo više zbog jedne frendice koja tamo radi pa joj poručujem da želim upoznati Katjana Knoka!
Htjedoh istaknuti ovo zapravo: radio Antena svako malo između pjesama svoje slušatelje informira o stanju na cestama. Slušatelji mogu nazvati besplatan broj i ostaviti poruku tipa „Radovi na Čulinečkoj, čekam na semaforu prek dvajst minuta, izbjegavajte ak možete!“ i to mi se sviđa jer sam već nekoliko puta na taj način izbjegla gužvetinu u raznim dijelovima grada.
Ono što mi se ne sviđa i što me iz dana u dan već neko vrijeme muči su informacije o položajima policajaca i multanovi i radara i uglavnom svega onoga što na bilo koji način sprječava vozače od divljanja po cestama. Jutros vozimo jednom od prometnih cesti novog Zagreba (ne znam zove li se Ukrajinska ili Islandska ali smiješnog je naziva) i upravo u tome trenutku čujem na radiju kako tamo policajci postavljaju multanovu i kako mole vozače da uspore kako ih policija ne bi snimila. Istovremeno uz cestu pored jedne bandere hrpa cvijeća i svijeća. I tu sam shvatila što mi je činiti i zašto sam se u tom trenu našla tamo i vijdela i čula sve navedeno! To cvijeće i svijeće nisu tamo iz pizdarije jer se nekom sprdnulo saditi cvijeće i paliti svijeće uz prometnu novozagrebačku cestu, nego zato što je netko tamo poginuo. Tamo je ograničenje brzine 60, provjerila sam, ja sam se vukla nekih 50, iako inače brzo vozim ali velim, nekako sam sva jadna bila jutros, a auti koji su me pretjecali su ziher vozili barem 80. I sad, neki od njih su čuli radio i usporili, a da nisu, neki od njih bi i dalje vozili 80 i možda bi zbog te vožnje danas-sutra još nekom palili svijeće i ostavljali cvijeće a u najboljem slučaju bi ih murja ulovila i platili bi masnu kaznu.
Nije mi u redu od radio Antene da dojavljuju takve informacije i nije i nije da ga jebeš! Sad se vi zgražajte i smijte koliko vam volja, ali ja sam odlučila zvati taj besplatni broj (koji nikako da upamtim!) svaki dan i ostavljati lažne poruke za sve dijelove grada: „Murja stoji na aleji Bolonje kod Podsuseda, usporite!“, „Multanova na Slavonskoj, smanjite brzinu!“ i tako dalje po svim ulicama gdje su svijeće uz cestu. Kika se smijala cijelim putem doma jer joj nije jasno da mene to toliko pogađa i da sam voljna tako zajebavati ljude. E pa jesam. Poštujte naše znakove i neće biti problema.

Sretan Uskrs svima!