Početkom osamdesetih moji su roditelji bili mlađi nego ja sada i u našoj kući pasionirano se pratio Hit meseca, glazbena emisija s beogradske televizije, koje je emitirana četvrtkom ili petkom, možda čak i subotom, ne sjećam se točno jer tada nisam išla ni u osnovnu.
Kako je moja teta tada bila mlada studentica, uglavnom uvijek bez para, često je spavala kod nas i uvelike je, između ostaloga, utjecala na moj glazbeni (ne)ukus. Moga oca je to neobjašnjivo živciralo jer je on slušao Stonese, Kinkse, razni jazz i drugu „kvalitetnu glazbu“ a na njegov užas, ja sam kad odrastem htjela postati jedna od Lokica Zdravka Čolića ili barem Miss Jugoslavije poput Ane Sasso, sve pod tetinim „lošim“ utjecajem.
Hit meseca, međutim, gledale su obje „zaraćene strane“, ali i mala Ja sa svima njima. Stari je uglavnom sjedio u fotelji i komentirao šminku Darka Rundeka i lošu kvalitetu spotova, teta je peglala, pomagala mojoj mladoj mami koja joj je zauzvrat plaćala, mama je „učila“ upravno pravo u drugoj fotelji, a ja sam plesala i pjevala na prostoru između televizora i svih njih. Svi su/smo se slagali da prekrasno plešem i pjevam i da je zbilja odlična stvar da barem to znam kad s već napunjenih šest godina ne znam čitati niti me čitanje zanima dalje od slova A koje sam čitala „abeceda“, a ovako će oni unovčiti moj talent i zgrnuti hrpu para na maloj Lokici a ja ću se bogato udati za nekog Rusa. Aha, još početkom osamdesetih.
Ja sam dakako bila daleko pametnija nego su oni mislili i već tada sam s gnjušanjem i pljuckanjem izjavljivala da se ja nikada neću udati, posebno za nekog Rusa, nego ću cijeli život plesati i uzgajati mačke i pse. Vi iz stvarnog života znate da nisam baš puno fulala, zar ne? No, od toga ne uspijevam živjeti pa se moram zajebavati sa svakavim glupostima, no to je sada nebitno. Vratimo se na Hit meseca.
Osim već spomenutog Rundeka, pa grupe Film, EKV i još nekih, jedina ženska osoba koju sam obožavala i koju uopće pamtim bila je dama koju vidite na donjoj slici. Iako ja tada baš nikako nisam mogla znati ništa o žensko-ženskoj ljubavi, pitala sam jedne večeri tatu smijem li se ja udati za Nju kad narastem. Stari se nasmijao i rekao da mogu, naravno, da mogu sve što hoću. Moram ga sada pitati je li to zbilja mislio ili je to bio još samo jedan od njegovih blesavih odgovora na moja još blesavija pitanja.
U svakom slučaju, moje simpatije prema Njoj traju i danas, iako danas više sliči srpskoj cajki, što je valjda neka moda, nemojte mene pitati, ako baš želite fotke si tražite sami, a najbolji je štos taj da ću je igrom slučaja vrlo skoro i upoznati.
Juhu! Jako sam zbog toga uzbuđena a Kika me molila da Njoj nikako ne spominjem to da sam se početkom osamdesetih htjela vjenčati za Nju, barem ne prije nekoliko pića, a zapravo je samo ljubomorna jer se njoj „nikada nitko prije (mene) nije sviđao“, to joj je najbolja fora.

Tko se sjeća moje prekrasne simpatije s ove fotke?