one love one life

15.07


Bio si nekako rastresen, nekakop vrlo rastresen, gotovo i usplahiren, čak i pomalo čudan: katkad si slušao, gledao i nisi gledao, smijao se...
Grofe, ne znam zašto sam te zavoljela...
Posjedovao si bezmirisnu čistoću pustinjskog zraka, pustinje ljeti, nepouzdane i suhe. Bio si čist.
Zar ja ovo zamišljam? Mislim da ne.
A kako se sve to dogodilo? Želim li razumjeti, valja mi krenuti unatrag... O Bože, zar opet unatrag!?
Iz moje tadašnje naivnosti, iz duboke sućuti, proizašao je razorni oblik jedne jalove ljubavi.



Teško ih je naslikati trajnom bojom a da im se obrisi ne razliju..
Vlastite nesreće stvaramo sami, a one nose otiske vlastitih nam prstiju.



Samo sam se divila sabranosti njegova bola, samo sam za njim tragala, a našla sam se sučeljena s gorkim talogom neprizvane ljubavi.
On me urazumio, naučio me da je važan jedino užitak - osjećaj suprotan sreći, njezin tragični dio, rekla bih..
Istinski je užitak u davanju, naravno
Dušu ne možeš staviti u udlage.



Bio je odveć plemenit da bi mogao voljeti drukčije nego strasno; a istodobno, mogao je mirne duše voljeti osobu s kojom se viđao samo jednom godišnje. Duboka, mirna rijeka njegovog srca taložila je svoje slike, neprestance ih zrcaleći u zahuktaloj svojoj struji, puštajući id da tonu u sjećanje, dublje nego u mnogih od nas. Prava bezazlenost nije u stanju činiti ništa banalno, a kada se združi s plemenitošću srca postaje najranjivijom osobinom pod kapom nebeskom.



Katkada sam, poželjela otputovati, ne bi li osjetila još potpuniju pripadnost svome prijatelju. Sirota ludica, nije me mimoišlo ništa s dugačkog popisa samoobmana od kojih je satkana ljubavna veza. Pokušala sam pribjeći drugim užicima, i otkrila da takvih nema. Uzalud. Svakog sam dana sve dublje tonula. Ali sve mi je to, ipak, donijelo koristi: dokazalo mi je da takvi odnosi ne odgovaraju mojoj naravi. Baš kao što je čovjek od prvog trena svjestan kako se oženio pogrešnom osobom, ali više ništa ne može učiniti.



Na putu prema njemu osjetila bih bol pri disanju. Trenutak kasnije, obuzeo bi me tako snažan osjećaj sreće i ugode, te mi se činilo da lebdim. Kao da ću poletjeti sa zemlje, probiti ću se kroz opnu sile teže i neću se moći zaustaviti. Taj osjećaj bio je toliko oštar, te bih morala zastati i osloniti se o najbliži zid, a zatim hodati uza nj kao da hodam palubom prekooceanskog broda, usred uragana.



Ali D. nije pričao samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti, koja ga je tištila odlukama što ih je valjalo donijeti. Sve što sam ja osjećala njemu se činilo besmislenim. Kao što prostitutka ne mora biti svjesna da je u postelju primila pjesnika koji će je ovjekovječiti sonetom što ga ona nikad neće pročitati, tako ni D., u potrazi za samim sobom, nije bio svjestan da će me obilježiti i oslabiti mi moć davanja nepodvojene ljubavi - za što sam po naravi i bila stvorena. Nezrelost, eto što. A ipak nije mislio ništa zlo. Bio je naprosto žrtva. Davao je sve, a ničemu nije znao vrijednost. A opet, nije manje važna ni činjenica da se taj muškarac - zbunjen, mučen hirovitošću osjećaja, preplavljen zastrašujućim oblicima vlastitih dotad neprepoznatih lica - ranio one koje je uistinu najviše volio i kojima se najviše divio. Neki se ljudi rađaju kako bi nanosili dobro ili zlo u većoj mjeri nego ostali; oni su nesvjesni nositelji boleština kojima sami ne nalaze lijeka. Svojevrsni ponor što je, čini se, zjapio oko njega sastojao se, zapravo, samo od jednoga: od nemogućnosti da nađe vrijednost u sebi, da si prida smisao. A to ubija svaku radost.



Ne mogu razumjeti to čudo, osim ako ljubiti ne znači - pobenaviti... Da.



Skloni smo zauzimati visoko moralne stavove, ali tko će zapravo osuditi sebe zato što je posegnuo da ubere jabuku koja, dozrela, čeka na suncem obasjanom zidu?
Koju cijenu mora platiti duh kako bi izdržao snove?