one love one life

Nekako mi se energija obnavlja ali imam problema sa vremenom, kao da ništa ne stižem. Sjećam se da sam kao klinka odbrojavala dane od ljeta do ljeta.. i trajalo je...uf.. A danas (a još uvijek na isti način mjerim vrijeme).. sve nekako kraće traje ili meni za sve treba više vremena. Ne znam. Rekla sam neku većer Jeleni da mi je to najčešća riječ.. "Ne znam".. Izbacila bih ju iz riječnika.. samo da se usudim, sigurna sam.

Bio mi je Andrej danas na poslu, popili smo pivu u parku, smrzli se dobrano i podjelili dogodovštine od zadnjeg susreta... i uf sličnosti. Ali valjda se zato i razumijemo.



"Kad vapimo upomoć zbog zbrke što smo je oko sebe stvorili, što može biti bolje od viteza koji nam slučajno jaši ususret?"..oh kako mi je dobro objasnio moju potragu za nečim novim.
Ljubav iz samilosti je najopakija stvar na svijetu.



Život ne traje dugo. Dužni smo pokušati naći put do sreće.
"Ne znam što bih ti još mogla reći?"
"Ništa. Moraš početi živjeti", doviknuo mi je sa bicikla, a ja sam imala osjećaj da me ćušnuo posred lica.
Ušla sam u firmu promrzla, ne sposobna za komunikaciju i primila se manijakalno papira. Zaokupljenost poslom bila mi je dobrodošla droga.
I tada mi se nametne misao: D. je u neku ruku zaista BIO pravi čovjek za mene, ali zakon ljubavi je da takozvana "prava" osoba uvijek dođe prerano ili prekasno.. u mom slučaju oboje.

15.07


Bio si nekako rastresen, nekakop vrlo rastresen, gotovo i usplahiren, čak i pomalo čudan: katkad si slušao, gledao i nisi gledao, smijao se...
Grofe, ne znam zašto sam te zavoljela...
Posjedovao si bezmirisnu čistoću pustinjskog zraka, pustinje ljeti, nepouzdane i suhe. Bio si čist.
Zar ja ovo zamišljam? Mislim da ne.
A kako se sve to dogodilo? Želim li razumjeti, valja mi krenuti unatrag... O Bože, zar opet unatrag!?
Iz moje tadašnje naivnosti, iz duboke sućuti, proizašao je razorni oblik jedne jalove ljubavi.



Teško ih je naslikati trajnom bojom a da im se obrisi ne razliju..
Vlastite nesreće stvaramo sami, a one nose otiske vlastitih nam prstiju.



Samo sam se divila sabranosti njegova bola, samo sam za njim tragala, a našla sam se sučeljena s gorkim talogom neprizvane ljubavi.
On me urazumio, naučio me da je važan jedino užitak - osjećaj suprotan sreći, njezin tragični dio, rekla bih..
Istinski je užitak u davanju, naravno
Dušu ne možeš staviti u udlage.



Bio je odveć plemenit da bi mogao voljeti drukčije nego strasno; a istodobno, mogao je mirne duše voljeti osobu s kojom se viđao samo jednom godišnje. Duboka, mirna rijeka njegovog srca taložila je svoje slike, neprestance ih zrcaleći u zahuktaloj svojoj struji, puštajući id da tonu u sjećanje, dublje nego u mnogih od nas. Prava bezazlenost nije u stanju činiti ništa banalno, a kada se združi s plemenitošću srca postaje najranjivijom osobinom pod kapom nebeskom.



Katkada sam, poželjela otputovati, ne bi li osjetila još potpuniju pripadnost svome prijatelju. Sirota ludica, nije me mimoišlo ništa s dugačkog popisa samoobmana od kojih je satkana ljubavna veza. Pokušala sam pribjeći drugim užicima, i otkrila da takvih nema. Uzalud. Svakog sam dana sve dublje tonula. Ali sve mi je to, ipak, donijelo koristi: dokazalo mi je da takvi odnosi ne odgovaraju mojoj naravi. Baš kao što je čovjek od prvog trena svjestan kako se oženio pogrešnom osobom, ali više ništa ne može učiniti.



Na putu prema njemu osjetila bih bol pri disanju. Trenutak kasnije, obuzeo bi me tako snažan osjećaj sreće i ugode, te mi se činilo da lebdim. Kao da ću poletjeti sa zemlje, probiti ću se kroz opnu sile teže i neću se moći zaustaviti. Taj osjećaj bio je toliko oštar, te bih morala zastati i osloniti se o najbliži zid, a zatim hodati uza nj kao da hodam palubom prekooceanskog broda, usred uragana.



Ali D. nije pričao samo o prošlosti, nego i o sadašnjosti, koja ga je tištila odlukama što ih je valjalo donijeti. Sve što sam ja osjećala njemu se činilo besmislenim. Kao što prostitutka ne mora biti svjesna da je u postelju primila pjesnika koji će je ovjekovječiti sonetom što ga ona nikad neće pročitati, tako ni D., u potrazi za samim sobom, nije bio svjestan da će me obilježiti i oslabiti mi moć davanja nepodvojene ljubavi - za što sam po naravi i bila stvorena. Nezrelost, eto što. A ipak nije mislio ništa zlo. Bio je naprosto žrtva. Davao je sve, a ničemu nije znao vrijednost. A opet, nije manje važna ni činjenica da se taj muškarac - zbunjen, mučen hirovitošću osjećaja, preplavljen zastrašujućim oblicima vlastitih dotad neprepoznatih lica - ranio one koje je uistinu najviše volio i kojima se najviše divio. Neki se ljudi rađaju kako bi nanosili dobro ili zlo u većoj mjeri nego ostali; oni su nesvjesni nositelji boleština kojima sami ne nalaze lijeka. Svojevrsni ponor što je, čini se, zjapio oko njega sastojao se, zapravo, samo od jednoga: od nemogućnosti da nađe vrijednost u sebi, da si prida smisao. A to ubija svaku radost.



Ne mogu razumjeti to čudo, osim ako ljubiti ne znači - pobenaviti... Da.



Skloni smo zauzimati visoko moralne stavove, ali tko će zapravo osuditi sebe zato što je posegnuo da ubere jabuku koja, dozrela, čeka na suncem obasjanom zidu?
Koju cijenu mora platiti duh kako bi izdržao snove?

Poznajem, oh kako dobro poznajem put kojim idemo. Pogledam u lice muškarca za volanom i shvatim na prepad da on ni ne sluti kakva se borba odvija unutar mojih zidina.
"Kuda to voziš.. ne.. ma nije valjda.. Pa,.. Vozi me na naše mjesto.."
Stajemo. Njegov prijatelj, vlasnik prostora otvara vrata preuranjenim gostima.. Grupici veselih i poprilično glasnih ljudi. Pretpostavljam da djelujem poput njih. Nitko ne primječuje što se dešava unutar mene.. To me čudi.
Evo ga opet..Gluma u stvarnosti. Sjedamo unutra. Dobro je... Mi smo uvijek sjedili vani. Izlazim van uz neku ispriku koja je valjda samo meni zvučala prozirnom. Duboko udišem, hladan jutarnji zrak i promatram u obrise koje moj dah stvara. Stojim i gledam tupo u mjesto za kojim smo sjedili. Sada je prazno, toliko prazno da zapravo nema niti stola.. mada ga ja jadno mogu vidjeti. Prehladno je za terasu. Prošapćem tiho njegovo ime. Zlovoljno i s čuđenjem ustanovim da je nestao bez traga. Kao da ga nikada nije bilo, kao da nije u meni potaknuo bol i ljubav koji bi nastavili živjeti, premda preobraženi u druge oblike ali bi na kraju izvojevali vječnost (još ne tako davno svim srcem sam vjerovala u to). Istrošila sam se poput starog para čarapa i potpunost tog nestanka me iznenadi i sablazni.
Može li se "ljubav" naprosto tako istrošiti?
"Dane" ponovim, osluškujući u tišini jeku omiljenog imena...
Ništa. Zar ga je to moja "ljubav" tako neobično istopila ili je moju ljubav istrošilo moje nastojanje da je opišem.. dočaram.. razložim, rascjepam do atoma.. do praznine ( čini mi se da sam bar u ovome posljednjem uspjela).. možda je tome krivo moje nastojanje da ju pretvorim u riječi?
Osjetim krivicu.
Čak sam ga snagom volje pokušala prisiliti da se pojavi, dozvati barem jedan od onih poljubaca koji su imali moć oduzeti mi svaki otpor iz tijela... Čak sam se trudila na silu natjerati suze na oči, opčiniti sjećanje, ponavljajući njegovo ime poput formule.
Pokus nije urodio ničime. Njegovo se ime potpuno istrošilo i izgubilo iz upotrebe! Bila mi je doista sramotna ta moja nemoć da dozovem i najmanji djelić sebe kakvu poznajem. Sebe s njim u sebi.. poput rijetke bolesti koja ti iz dana u dan oduzima po nešto.. Nato Hrvoje izađe i začuđeno me pogleda. Prisilim se na osmijeh. On prebaci ruku oko mene i povede me unutra... Na toplo... Na sigurno... Na novo...
I moj osmijeh postane prirodan.

28 godina.

Muk.
Heath Ledger - Brokeback Mountain - Truly madly deeply ...











Ne... a tko me pita...

Tajna... Tajna...
Imati tajnu...
Čuvati nečiju povjerenu ti tajnu...
Uvući se u zamku uhu ugodnu,
oživjeti laž.
Tajne ljudima koji ih nose,
kao da vire iz očiju,
da im bacaju sjenu na lice.
Kao da ih otkrivaju
položajem tijela,
ili tek težim hodom.
A možda se to tek meni događa..
I možda to ja gledam svijet,
kroz vlastite koprene oči.

Nakon uspješnog Lojtrice i pune dvorane i čestitke na radu - hvala Radovan, završila sam na krstitkama Lacijevog sina u Domagoju. Naravno, kao i svaka proslava koju taj čovjek organizira i ova je bila na najvišem nivou i ultra, mega zabavna. Sretoh tamo mnoge drage ljude i to me je razveselilo.. jako... jako.
I onda u susjednoj prostoriji... bljesak raspoznavanja, susret očiju..i osmijeh.
Nije Dane.. ne ovaj put.
Novo.
Dobro ne baš novo, jer ga poznajem godinama. Ali novo.
Pridružio nam se. On i njegovi prijatelji.
Od tog trena pa do 15h sledećeg dana nismo se razdvojili... i negdje u međuvremenu dobio je moju punu pažnju.
I ne, nismo bili nasamo :) i da čujemo se.

Tko zna...
Možda sada tvoja misao
oblijeće oko moje glave,
no ja ju ne vidim, samo slutim...
Kao što se u tami more ne vidi,
ali osjećaš da je prisutno.
Ti si ta sitna svijetla točka u mraku ove noći,
u mraku ovog svijeta...
...i ja...
Želim govoriti, da ne bih mislila.
Želim popiti, da ne osjećam.
I tješim se, da slutnje ne donose nesreću,
da ona dolazi nenajavljeno...
Nisam se utješila.
Snom ću se osloboditi straha.

"Ne mogu", rekla sam mu. "Ne mogu!"
"Sigurna si?" upitao me on.
"Jesam. Ništa me ne bi tako veselilo kao da mogu sjesti pred njega i reći mu da mi je žao... Ali ne mogu."
Nasmiješio se, pogledao me u oči i govoreći sve tiše, kao svaki put kad je htio da ga slušam, rekao mi je:
"Dopusti da ti ispričam..."
Nije ni čekao da mu dopustim. Počeo je pričati.

KAD SAM BIO DIJETE, obožavao sam cirkuse, a u cirkusu su mi se najviše sviđale životinje. Pozornost mi je posebno privlačio slon, koji je, kako sam poslije doznao, svoj djeci bio najdraža životinja. Tijekom predstave golema je životinja svašta izvodila, neuobičajena kombinacija veličine i snage... Ali nakon nastupa uvijek je bio vezan za malen kolac zabijen u zemlju, lancem koji je držao samo jednu nogu.

Osim toga, kolac je bio malen komadić drva zabijen jedva nekoliko centimetara u zemlju. Iako je lanac bio debeo i moćan, bilo mi je jasno da se životinja koja je u stanju isčupati stablo s korijenom, mogla s lakoćom osloboditi kolca i pobjeći.
Tajna mi je i dalje bila nejasna.
Što ga onda drži?
Zašto ne pobjegne?
Kad mi je bilo pet ili šest godina još sam vjerovao u mudrost odraslih. Pa bih pitao učitelja, oca ili strica za taj misterij sa slonom. Netko od nij objasnio mi je da slon nije pobjegao jer je bio istreniran.
Postavio sam pitanje koje se samo nametalo:"Ako je istreniran, zašto su ga vezali?"
Ne sjećam se da sam dobio ikakav smislen odgovor. S vremenom sam zaboravio na misterij sa slonom i kolcem i prisjetio bih ga se samo kad bih susreo one koji su se katkad pitali isto.
Prije nekoliko godina otkrio sam da je netko, na moju sreću, bio dovoljno mudar da pronađe odgovor:

Cirkuski slon ne bježi zato što je vezan za slčan kolac još otkad je bio veoma malen.

Zatvorio sam oči i zamislio bespomoćna, tek rođena slona vezana za kolac. Siguran sam da je u tom trenutku slonić gurao, vukao i znojio se pokušavajući se osloboditi. I unatoć svojim naporima nije uspio jer je onaj kolac bio prečvrst za njega.
Zamislio sam kako je iscrpljen zaspao i kako je sljedećeg dana opet pokušao, i sljedećeg, i sljedećeg... Sve dok jednoga dana, jednoga za njegov život užasna dana, životinja nije prihvatila svoju nemoć i prepustila se sudbini.
Taj golemi i moćni slon kojeg vidimo u cirkusu ne bježi jer, jadnik, misli da ne može.
Urezala mu se u sjećanje ona nemoć koju je osjetio ubrzo nakon rođenja.
Najgore je što nikad više nije ozbiljno preispitao to sjećanje.
Nikad, nikad više nije pokušao iskušati svoju snagu...


"Tako ti je to. Svi smo mi pomalo poput cirkuskoga slona: hodamo po svijetu vezani za stotine kolaca koji nam oduzimaju slobodu.
Živimo misleći da "ne možemo" učiniti gomilu stvari, jednostavno zato što smo jednom davno, dok smo bili djeca, pokušali i nismo uspjeli.
Učinili smo tada isto što i slon i ta nam se poruka urezala u sjećanje: Ne mogu, ne mogu i nikada neću moći.
Odrasli smo noseći tu poruku koju smo si nametnuli i zato se više nikada nismo ni pokušali osloboditi kolca.
Kad povremeno osjetimo okove i čujemo njihovo zveckanje, ispod oka pogledamo kolac i pomislimo:

"Ne mogu i nikad neću ni moći."

Napravio je dugu stanku. Onda mi je prišao, sjeo na pod ispred mene i nastavio:

"To je ono što ti se dogodilo. Tvoj je život uvjetovan sjećanjem na to da Estera koja više ne postoji nije mogla. Jedini način da doznaš možeš li uspjeti jest da ponovno pokušaš, svim srcem... Svim srcem!"

Dozvolila sam si previše
jednim malim priznanjem samoj sebi:
"ma eto, dobro mu je čuti glas..
njegova boja me smiruje..."

Prevršila sam svaku mjeru:
tražim njegov miris posvuda!

svi komentari suvišni oborilo me.. njegovo samopouzdanje i iskrenost, i njezina.. hrabrost? Ludost? Korištenje prilike.. što god..

Ps: jučer njegovo ime na displeju... oh, evo ga.. trnutak najteže kušnje.. nisam ga očekivala tako brzo.. izdržala sam. Stvari postaju još teže.. danas sam dobila poziv za sutrašnje druženje. Ništa me ne pitajte, svega sam svjesna..
Sve NOVO u novoj... SVE.

Cura sa snom... cura koja želi plesati. Prijavljuje se na akademiju i.... svi njeni snovi se u jednom trenutku ruše.. jednom rečenicom.."jadnica je potpuni promašaj."
Sherly Mullholand je lik, uloga u novoj predstavi Zorana Babića.. u našem kazalištu na "periferiji"... i moja nova uloga.
Sherly Mullholand je za mene puno više od toga. Ona je utjelovljenje mog najvećeg straha i moje najveće opravdanje. Upravo strah da doživim to što je ona doživjela, godinama su bili lanci da ni ne pokušam upisati akademiju. Strah da ću doći tamo pred taj sud i da će neki tamo ljudi donositi odluku o mojem životu i još gore raditi procjenu moje vrijednosti.. "jadnica, nije dovoljno talentirana.."
Taj strah me paralizirao, vezao..
I sada... Sherly.. moja prilika da proživim taj strah.. na daskama. Da se suočim s njim.
Rekla bih svakome na njenom/mom mjestu... pobjedi strah.. a ako te odbiju pleši dalje.. glumi dalje.. Ali jedno su riječi, a jedno je realnost.
Nitko ne može odrediti tvoju vrijednost.. ili?

Zašto misliš da prinčevi na bijelom konju ne postoje?
...da TI ne bi izvukao mač iz kamena?
...da cipela ne bi bila za Tvoju nogu?
...da Te patuljci ne bi voljeli?
Da pače, ostaje pače?...Nikada od Tebe labuda.
Da bi vuk otpuhao Tvoju kuću i da bi te pojeo...
...ili bake više ne bi bilo?
Da se Ti ne bi više nikada probudila?
I da Tebe sebični div ne bi zavolio i dao ti svoje drvo?

Časna riječ.. je da. Razmišljam o obećanjima i ispunjenim obećanjima.. i onoj maloj razlici između ta dva pojma... jer svi dobro znamo da nisu sva obećanja ispunjena.
Općenita obećanja iliti obećanja koja se najlakše krše:
"Biti ću bolja osoba."
"Paziti ću na riječi koje izgovaram."
"Manje ću jesti."
"Više ću vježbati."
"Voljet ću te do kraja života."
.....
Što im je zajedničko?
Ostavljaju nam previše prostora za varanje.
....
No, niti ona manja poput:
"Posjetit ću didu jedamput mjesečno (hm, možda jedamput u dva mjeseca..)"
ili
"Neću joj/mu nikad više prigovarati zbog sitnice"
-ne prolaze ništa bolje. Jednostavno ih nekako ne održimo i nalazimo opravdanja zašto ih nismo održali.
Što to govori o nama?
Što to govori o meni?
Znači li to da se u mene ne može imati povjerenja. Srce mi se stisne pri samoj pomisli na to. Što ako nisam osoba u koju možeš imati povjerenja... A živim u dubokom uvjerenju da jesam.. Ali, što ako.. gdje su činjenice, što one govore o meni?
Svakim kršenjem obećanja, povjerenje okoline i nas samih u sebe opada. Prestat ću pušiti, pa ne prestanem... Ne idem van, pa ipak odem... dalo bi se ali svaki primjerak koji mi prođe glavom izaziva osjećaj srama i neugode.
Spremna sam naći opravdanje za svako kršenje dane riječi i umanjiti važnost obećanoga.. izvlačim se.
A zapravo je istina kao i uvijek jednostavna ( samo ju nije tako jednostavno prihvatiti).. prekršila sam zadanu riječ i gotovo.
Opet, lakše je održati riječ koju smo dali nekome.. jer ne želimo valjda da drugi o nama misle kako smo prevrtljivi.. ne, nismo.. bar ne prema njima.. prema sebi.. a to je već druga stvar.. sebe možemo lagati, pa mi ni ne vrijedimo više...a ako odlučimo lagati sebi.. što to govori o nama.. koliko mi to sami sebi vrijedimo???
A ako ne vrijedim sama sebi, odakle mi ideja da ću nekom drugome vrijediti?!!
Onoga tko drži do svoje riječi cijenimo; takvi su ljudi uzor, vjerujemo im.
"On me nikada nije zeznuo, što obeća to i napravi"..govorim sa sigurnošću, divljenjem i ponosom što znam takvu osobu (Đenko, La, ...)
Istodobno sam posramljena što sam još prije mjesec dana obećala mami da ćemo otići na kavu do grada, ili Svjetlani da ću joj donjeti knjigu, ili.. ma koliko se obećanje činilo "malim", bez obzira što svijet neće stati ako ga ne ispunim, bolje je da teško obećam.. nego da "sitnice" ne ispunim...
Dakle evo moje nove novogodišnje.. što obećam, to ću i napraviti.. i paziti ću da ne dajem olaka obećanja.

...live with no excuses, love with no regrets...

Svašta se nešto izdešavalo ovih dana dok me nije bilo. Da imam željeni lap bila bih vjernija pisanju, osobito jer me to stvarno opušta i veseli, a na neki čudan način mi pomaže da saberem misli i posložim je u kakvom takvom redu. Bolje sam. Imam samo jednu Novogodišnju odluku: u Novoj SVE NOVO.

SVE
BAŠ SVE...baš, baš sve

Naravno, čim sam donjela odluku, došle su i kušnje. I ovaj put, sam se oduprla.. napad za napadom.. odjednom su izronili, izmigoljili iz ko zna kakvih zakutaka svi prošli i nerazriješeni "slučajevi".. još se osjećam ne poraženo... Samo nisam još potpuno spremna za najtežu kušnju, a znam da će doći.

Htjela sam za Novu na Otok. Zakasnila sam na katamaran. Toliko o tome koliko sam stvarno htjela.

Hvala vam na vašim komentarima, dragi moji. Uspješnu 2008-u Vam želim.

Ja sebi želim nešto novo, po mogućnosti nešto nalik njemu :)