|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Pakleni život
Mjesto radnje: Syder
Vrijeme radnje: 21. st.
{1.}{2.}{3.}{4.}{5.}{6.}{7.}{8.}{9.}{10.}{11.}{12.}{13.}{14.}{15.}{16.}{17.}{18.}{19.}{20.}{21.}{22.}{23.}{24.}{25.}{26.}{27.}{28.}{30.}{31.}{29.}
Copyright © 2009.
By: Mary Jane
Mary Jane je gledala zbunjeno u svoju prijateljicu, a ona je njihala Oscara na koljenu, dok je on sretno mahao rukama, mrmljajući i smiješkajući se. Dania ju je, još jednom, pogledala prijetečim pogledom, pa se djevojka nasmiješila, odmahnula glavom i dignula se sa stolice, a ova druga se nasmiješila, pa je pogledala u svoga nečaka i započela se igrati s njim, ali i pazila je na večeru, kako ne bi izgorila.
Djevojka je izašla iz kuhinje i zatvorila je vrata, pa je duboko uzdahnula i pripremala se da ode po Freddija kako bi popričala s njim. Ugledala ga je kako izlazi iz dnevnog boraka i oboje su se zbunjeno pogledali. Mary Jane je spustila pogled. Poželjela je otići, ali znala je da Dania ima pravo i da bi trebala poduzeti nešto. Freddy nije poput njenog bivšeg, nije mu ni do koljena i znala je da ne bi mogao pobjeći od nje kao što je i ovaj drugi učinio, imala je takav osjećaj, a osjećaj ju nikad nije varao. Čvrsto je odlučila popričati s njim o svemu. Trebala je to učiniti sada ili nikad. Podignula je pogled i ugledala Freddija ispred sebe, pa je pomalo poskočila od straha jer ga nije očekivala tako blizu sebi. On se počeo smijati, a ona se nasmiješila.
„Da pogodim...“ –uzvratio je i maknuo joj kovrču sa lica. „Želiš pričati sa mnom?“
„Predpostavljaš ili?“ –upitala ga je nasmiješeno uživajući u njegovom pogledu i dodiru.
„I to, ali više jer sam i ja mislio popričati s tobom.“
U trenutku kad je Mary Jane htjela progovoriti priznati sve što joj je u glavi, oglasilo se zvono. Oboje su se okrenuli prema vratima, pa je Freddy otišao otvoriti, a Mary Jane se vratila natrag u kuhinju. Ušla je pomalo tužno, a Dania se okrenula prema njoj osmijehom i upitnim izrazom lica. Mary Jane je odmahnula glavom i sjela za stol, duboko uzdahnuvši.
Freddy je otvorio vrata i ugledao visokog dečka ispred sebe. Bio je viši za glavu od njega. Pomalo duga crna kosa vijorila je na laganom ljetnom vjetru, a tamne natečene oči gledale su u Freddija. Tamni podočnjaci ispod očiju ocrtavali su izduženo i suho lice.
„Je li Mary Jane kod kuće?“ –upitao ga je.
„Da.“ –odgovorio je Freddy. „Mary!“
„Molim?“ –viknula je provirivši iz kuhinje.
„Za tebe je.“ –pogledao je nasmiješeno u nju i onda se udaljio od vratiju i ušao je u kuhinju.
Mary Jane se približila i otvorila vrata. Šokirano je gledala ispred sebe jer nije mogla vjerovati da se njena bivša ljubav, njen bivši dečko ponovno vratio nakon što ju je povrijedio i napustio, nakon što je odjednom nestao iz njenog života ponašajući se kao da ga nikada nije bilo u njemu.
„Mark...“ –prozborila je šokirano i drhtavim glasom.
„Hej, Mary Jane!“ –uzvratio je Mark. „Ljepša si nego kad sam te ostavio!“
„Ne bi voljela reći istu stvar, a niti ne želim!“ –zakolutala je očima. „Neprepoznatljiv si! Što ti se dogodilo? Da ne znam tvoje oči, vjerojatno te nebi prepoznala.“
„Pa... Izgleda da se stvari mjenjaju jer ti si se proljepšala!“
„Imam razlog da ti zahvalim na komplimentu?“
„Još si ljuta jer sam te napustio?“
„Nakon skoro dvije godine ti postane svejedno!“
„Toliko me nije bilo?“
„Što želiš, Mark? Zašto si me potražio?“ –upitala ga je ljutitim glasom.
„Želim vidjeti dijete!“ –odgovorio je Mark.
„Nema ga!“
„Nema ga? Izgubila si ga? Dala na posvojenje?“
„Ne! Ti ga nemaš jer si ga napustio. Moj sin.... je samo moj, jasno?“
„MJ, imam pravo vidjeti ga! To je moje pravo!“ –proderao se.
„Ne zovi me MJ, kretenu!“ –viknula je i ona. „I ti nemaš nikakvo pravo, jasno?“
Dok su se njih dvoje svađali, Dean i Victor su gledali nogometnu utakmicu, a Dania i Freddy sjedili su u kuhinji. Freddy se igrao s Oscarom dok je Dania, svako toliko, gledala u pečnicu kako večera ne bi izgorila, ali večinu vremena gledala je u njega i promatrala ga upitnim pogledom, a i laganim osmijehom na licu.
„Možeš li me pitati ili?“ –Freddy ju je krajičkom oka pogledao. „Vidim da me pokušavaš već neko vrijeme pitati nešto.“
„I kako si mi ti, Fred?“ –upitala ga je nasmiješeno Dania. „Imaš mi možda nešto za reći?“
„Zar ti nije Mary Jane dovoljno rekla?“
„Kako znaš?“
„Sad si mi rekla!“ –nasmiješio se. „A i predpostavljam! Vi cure si inače govorite sve!“
„Dobro.“ –klimnula je glavom. „Zašto nisi nešto pokušao s njom?“
„Pa...“ –htio je progovoriti, ali prekinula ih je glasna svađa.
Dignuli su se sa stolice i otišli prema kuhinjskom prozoru. Mogli su dobro vidjeti kako se Mary Jane i Mark svađaju, deru jedno na drugog i guraju se.
„Mark?!“ –začudila se.
„Poznaješ ga?“ –Freddy se okrenuo prema njoj.
„To je Oscarov tata!“
Freddy je široko otvorio oči, pogledao je još jednom u njih dvoje i izašao je brzim korakom iz kuhinje. Dania ga je odlučila slijediti kako bi ga zaustavila u slučaju da želi napraviti nešto loše. Iz dnevnog boravka su izašli Dean i Victor, koje je prekinula svađa i dernjava iz vanjskog svijeta.
„Što se događa?“ –upitao je Victor.
„Mark se vratio!“ –odgovorila je Dania preplašeno.
„Molim?!“ –proderao se Dean ljutito.
Otvorio je bjesno vrata, iako ga je djevojka pokušavala umiriti i prisiliti da ne izađe. Dean je izašao, prošao kraj Mary Jane i ljutito udario Marka, koji je od silnog udarca pao na pod, spotaknuvši se niz stepenice. Victor je potrčao prema njemu i maknuo ga sa strane, kako ne bi dalje napadao čovjeka na podu, što je i namjeravao učiniti. Mary Jane je onda bila ta koja je htjela napasti bivšeg dečka, ali ju je Freddy zaustavio.
„Pusti me!“ –otimala mu se.
„Smiri se!“ –ponavljao je.
„Želi mi oduzeti dijete, Freddy!“-viknula je. „Pusti me!“
„Pokušaj se smiriti!“ –rekao joj je. „Dania, pridrži ju!“
„U redu!“ –rekla je i uhvatila Mary Jane ne dopuštajući da se odmakne od nje.
Freddy se spustio niz stepenice odlazeći prema Marku, koji se pokušavao još, podignuti sa poda jer je bio mršav i krhk.
„Freddy, nemoj!“ –proderao se Victor dok je držao Deana.
„Pusti me, Victor!“ –govorio je Dean.
„Freddy!“
On nije poslušao i nastavio je prema Marku dok su mu se prijatelji derali neka se vrati. Stao je ispred njega i pogledao ga je od glave do pete odmahnuvši glavom.
„Slušaj...“ –započeo je. „Ne ću ti napraviti ništa, ali moraš otići! Najrađe bi te udario, ali već dosta vremena nisi dio njenog života, pa odlazi! Dean će te ubiti od batina, pa je najbolje da nestaneš, ali neću ga još dugo zadržavati!“
Freddy ga je ozbiljno gledao, a Mark ga je odmjeravao, nakon čega je pogledao u Mary Jane koja je ludila i ljutila se. Krajičkom oka je pogledao u Freddija, pa se okrenuo i polako udaljio.
Dečko se vratio kod prijatelje i ušli su u kući.
Promatrali su Mary Jane kako hoda čivčano po dnevnog boravku. Bili su tihi i nisu željeli ništa reći jer su primjetili koliko je živčana i tužna. Razmišljala je o Markovom dolasku. Znala je da mu nesmije dopustiti da se približi njenom malenom sinu.
„Prestani tako hodati.“ –rekla je Dania. „I mene činiš nervoznom!“
„Kako da se smirim?!“ –živčano se zaustavila i okrenula prema njoj. „Ne znam kako se može odjednom pojaviti i tražiti da mu pokažem Oscara!“
„Morali ste me pustiti da ga prebijem do kraja!“ –uzvratio je Dean. „Sanjam ovaj trenutak otkad je nestao, a vi ste me zaustavili!“
„Pa kad nisi razmišljao!“ –dodala je Dania. „Skoro si fa razbio! Nisi vidio kakav je?! Kost i koža!“
„Boli me briga! Zaslužuje to!“
„Prestanite se prepirati!“ –Victor je povisio ton glasa. „Dania, shvatila bi da si muško. Dean, nisi ga smio udariti, ali nema veze! Što je učinjeno, učinjeno je!“
„Što ću napraviti?!“ –uzdahnula je Mary Jane. „Moram... Moram poduzeti nešto da mi ga ne ukrade!“
„Pokušaj se smiriti, MJ!“ –rekao je Freddy.
„Ne zovi me tako!“ –proderala se i ošamarila ga. „On... On me tako nazivao! Samo... Pustite me na miru!“
Mary Jane je otvorila oči i shvatila da Freddija nema kraj nje, pa je predpostavila da je otišao ili u svoju sobu ili se spustio na prizemlju. Dignula se sa kreveta. Oscar je još spavao, pa je iskoristila priliku da se istuširat. Dok se tuširala, razmišljala je o večer prije i o onome što se dogodilo s Freddijem i njom. Znala je da je to željela s njim, ali nije znala kako bi se mogla ponašati prema njemu kad ga vidi. Bilo joj je malo neugodno jer je on ipak dečko s kojim živi i prijatelj, s posla, njenog vrata. Duboko je uzdahnula i izašla iz kade, pa se obukla i otišla provjeriti kako je Oscar. Dječačić ju je promatrao nasmiješeno, a i ona se njemu nasmiješila.
„Hej, ljepotane!“ –dignula ga je iz kolica i poljubila ga.
Izašli su iz sobe i spustili se niz stepenice. Glasovi iz dnevnog boravka su bili sve jači, pa je spustila Oscara na pod, koji je polako, teturajići se, odlazio prema dnevnom boravku. Gledala je u njega i pazila da ne padne i ozlijedi se. Ušli su i Mary Jane je ugledala Freddija s roditeljima. Freddijevi i njeni pogledi su se susreli. Oboje su bili pomalo sramežljivi, pa oni trenutci nisu predugo potrajali. Bilo im je neugodno zbog onoga što se dogodilo među njima.
Freddy je imao isto mišljenje kao i ona. Ipak je Mary Jane sestra njegovom prijatelja s kojim živi, pa nije znao kako bi se ukučani, a i on, mogli ponijeti. Oscar mu se približio, pa ga je podignuo sa poda i stavio na nogu, lagano ga ljuljuškajući. Krajičkom oka je gledao u Mary Jane, a ona je i njega. Nitko od njih dvoje nije znao što reći niti započeti priču.
„Kako si, Mary Jane?“ –upitala ju je Rene. „Bolje nego jučer!“
„Jesam... Naspavala sam se dovoljno!“ –odgovorila je.
„Freddy nam je ispričao što se dogodilo!“ –rekao je Carl.
„Vidiš zašto ne volim njegove bivše djevojke?“ –dodala je Renč.
„Mama, prekini!“ –uzvratio je.
„Ta - ta!“ –začuli su Oscarov glas.
Freddy i Mary Jabne su pogledali u Oscara, pa jedno u drugog. Oboje su bili zbunjeni, začuđeni i bilo im je neugodno, pogotovo njoj. Podignula je pogled prema njegovim roditeljima, koji su izgledali zbunjeno, neznajući kako je moguće da se to dogodilo i da maleni naziva Freddija ocem.
„Idem po torbu!“ –Mary Jane se u panici dignula i istrčala je iz sobe.
Freddy je gledao za njom, pa je pogledao u Oscara i u svoje roditelje koji su ga gledali zbunjeno.
Mary Jane je hodala gore – dolje po sobi, pomalo živčano, razmišljajući o tome koliko joj je neugodno bilo kad je njen sin nazvao Freddija tatom pred njegovim roditeljima. Normalno da će ga nazvati tatom kad prodove dosta vremena zajedno, ali nije to smio progovoriti pred njegovim roditeljima. Što će pomisliti? Što će pričati uokolo o njoj? Pomislila je da bi možda mogli misliti kako mu želi uvaliti tuđe dijete, a to nije željela.
„Spremna?“ –Freddy je otvorio vrata sobe.,
„Sigurno je u redu što danas odlazimo, a ne sutra?“ –okrenula se prema njemu.
„Da.“ –rekao je. „Uostalom, ja sutra moram raditi, pa idemo i zbog mene. William još nije sposoban za rad!“
Klimnula je glavom, podignula je torbu sa poda i kreula prema izlazu, ali ju je on zaustavio i uzeo joj je torbu. Nasmiješili su se jedno drugome, pa su izašli iz sobe. U tišini su sišli niz stepenice i spustili se na prizemlje gdje su ih čekali njegovi roditelji, a Rene je držala Oscara u naručje. Mary Jane im sepribližila i uzela je sina.
„Svratite još jednom, ali nemojte čekati toliko vremena.“ –rekla je Rene.
„Javite se kad dođete kod kuće.“ –Carl je otvorio vrata.
„Naravno da ćemo navratiti opet.“ –pogledao ih je Freddy. „I nazvat ćemo vas kad dođemo!“
„Hvala vam na svemu!“ –rekla je Mary Jane.
„Nema na čemu.“ –nasmiješila se Rene. „Bilo nam je drago što si svratila i ti!“
„I meni!“
Freddy i Mary Jane su ih pozdravili i izašli iz kuće, pa su laganim, hodom, u tišini, odlazili prema automobilu. Krajičkom oka su gledali jedno u drugoga, ali nepoznata sila ih je kočila da progovore nešto. Mary Jane se okrenula prema Rene i Carlu dok je Freddy stavljao putne torbe u autu. Oscar je pozdravljao Freddijeve roditelje, koji su im magali nasmiješeno. Djevojka se smiješkala i ona im je, također, mahula. Freddy je stao kraj nje i rekao joj da je vrijeme da krenu, pa su ih pozdravili i sjeli u auto.
Djevojci je bilo pomalo žao što je provela premalo vremena u gradu, a njegovi roditelji su joj se jako svidjeli jer su bili simpatični i dobri prema njoj.
Satima su njih dvoje šutili, tj. cijelim putem. Pričali bi svako toliko o tome kako bi se mogli zaustaviti za ručak ili na pauzu, ali ni tada nisu pretjerano razgovarali. Neugodnost je prevladala nad njima, pa su pokušavali što manje doći do one teme.
Freddy je parkirao auto ispred kuće. Mary Jane je gledala u kuću, u kojoj je živjela otkad se radila. Osjetila je olakšanje jer je bila sretna što se vratila kod kuće jer su joj ukučani nedostajali, ali bilo joj je žao što neće više provoditi više vremena, na samo, s Freddijem.
Prekinuo ju je udarac grepeka, pa se okrenula i vidjela kako Freddy drži putne torbe i gleda u nju. Izašla je iz auta i uzela Oscara sa sjedalice. Laganim hodom su odlazili prema ulaznim vratima. Popeli su se stepenicamna prema ulazu i otvorili vrata.
„Doma smo!“ –viknula je Mary Jane.
„Hvala, hvala!“ –začula je Victorov glas i trčanje.
Ugledala je Victora kako trči prema njoj, a ona je u stranu napravila korak u nazad pokušavajući se sakriti iza Freddija, koji se smiješkao. Victor ju je zagrlio i podignuo s poda, pa ju je spustio i poljubio Oscara.
„Nemaš pojma kako sam sretan što si se vratila!“ –rekao je.
„Ne možeš se žaliti na moju hranu, jasno?“ –Dania je izlazila iz kuhinje.
„Meni se njena hrana sviđala!“ –dodao je Dean izlazivši za njom.
„Ne kažem da je meni bila loša.“ –nastavio je Victor. „Ali Mary Janina kuhinja je puno bolja!“
„I šta imamo za večeru?“ –upitao je Freddy.
„Kad sam već kod kuće, ću ja napraviti nešto!“ –pogledala je u Victora, a on se nasmiješio. „Ali Dania će mi pomagati. Deean i Victor, vi ćete ići po salatu, meso i krumpir, jasno?“
„Nema problema!“ –klimnuo je glavom Dean.
„Sve ću napraviti da dobro jedem!“ –nadodao je Victor.
Mary Jane se nasmiješila, odmahnula je glavom i otišla prema stepenicama, pa se polako penjala dok je Freddy godao za njom pošto joe nosio njenu torbu.
Djevojka je otvorila vrata sobe i zakoračila je u nju. Osjetila je miris kojeg je mirisala prije nego je izašla iz nje i otišla u Freddijev rodni grad. Freddy je spustio torbu na pod. Okrenula se prema njemu i nasmiješila mu se, a on je njoj namignuo i izašao je iz sobe.
Djevojka je spustila Oscara u krevetić i dala mu je igračku kako bi se zabavljao prije nego zaspe. Duboko je uzdahnula i legla na krevet, pitala se što treba učiniti s Freddijem i s njihovom zajedničkom noći, a kako će Dean reagirati ako se slučajno dogodi još nešto među njima.
Bilo je vrijeme za kuhanje večere, pa je djevojka stavila meso i krumpir u rernu, sjela je za stol i čitala novine dok se Oscar igrao u boksu za dijecu.
„Evo tebe!“ –Dania je nasmiješeno ušla u kuhinju, podignula je Oscara i sjela kraj nje.
„Pa rekla sam ti da sam ovdje.“ –uzvratila je Mary Jane. „Ali bila si zaokupljena Deanom!“
„Oprosti, oprosti. Sada dečki gledaju sport, pa mi cure ne možemo više biti s njima!“
„Oh, shvaćam! I onda si se sjetila doći kod mene kad sam završila s večerom?“
„Pa... tako nešto!“ –namignula joj je, a ona se nasmiješila. „I, draga moja, kako je bilo?“
„Dobro.“ –odgovorila je.
„Dobro? Samo to?“
„Pa što bi drugo da ti kažem?“
„Hoću detalje, curo, detalje! Kako je bilo? Gdje ste bilo? Što ste radili?“
„Bilo je odlično. Rene i Carl, njegovi roditelji, su odlični, a i sestra koliko sam ju mogla upoznati. Grad je prekrasan. Bila sam samo preko noći jer smo izašli vani, a danas smo krenuli doma!“
„I...? Kako je bilo vani? Gdje ste bili?“
„U Irish pubu. Bilo je odlično sve dok...“
„Dok?“
„S nama je bila njegova bivša i očito joj je previše smetalo, pa je rekla stvar koja me jako dirnula. Pitala ga je kako mu ne smeta čuvati tuđe dijete! To me povrijedilo previše i... Mislila sam da ima pravo! Bila sam toliko tužna i ljuta da sam htjela Freddija udaljiti od sebe!“
„Nisi valjda?“
„Upravo sam ti rekla da sam htjela, ali on nije želio!“
Začule su korake, pa su zađutile i pogledale prema vratima. Unutra je ušao Freddy, koji je pogledao u Mary Jane, nasmiješio joj se nježno, kao i ona njemu, a Dania ih je oboje pozorno promatrala. Dečko se približio frižideru, izvadio je bocu vode i stavio je u čašu, pa je krenuo prema izlazi, ali je ponovno pogledao u djevojku i izašao vani.
„Poznajem ove poglede!“ –Dania se, nacerivši, okrenula prema njoj.
„Koje poglede?“ –upitala je Mary Jane nasmijehnuvši se.
„Imali ste nešto, jelda? Daj, molim te, reci!“
„U redu... Imali smo! Rekla sam mu da ovo nije moj život i da se nije njegova zadača brinuti se za Oscara, ali rekao je da se želi brinuti i za njega i za mene! Poljubio me... i spavali smo...“
„Molim?!“ –uzviknula je, „Svaka čast, Mary Jane! Sada ste skupa?“
„Ne...“ –odmahnula je glavom. „Oboje se... izbjegavamo recimo!“
„Zašto?!“
„Meni je neugodno, Dania! Freddy je prijatelj moga brata i... bojim se!“
„Ma čega? Pa Dean zna da je on dobar dečko. Ne bi napravio nikakvu glupost protiv toga!“
„Predpostavljam, ali nakon Marka... Bojim se veze, bojim se ponovno biti povrijeđena!“
„I misliš da je Freddy kao Mark i da bi te mogao povrijediti?!“
„Ne!“
„E pa onda se ne glupiraj, izlazi iz ove glupe kuhinje i idi popričati s njim!“ –ljutito ju je pogledala prijateljica.
Vrijeme je prolazilo, a ona je gledala na sat. Nije bilo niti deset i pol, a ona se jako brinula za Oscara, pogotovo za Freddijeve roditelje. Nije željela da se previše brinu oko njega dok se ona vani zabavlja. Ipak mu je ona bila majka i bila je njihov gost , pa nije mogla dopustiti da su oni kod kuće umjesto da uživaju vani. Bilo joj je neugodno. Osjećala se malo glupo što ga je ostavila s njima i što nije ona bila kod kuće, iako je spavao. Primjetila je čudne Polline poglede. Mary Jane je dobro razmislila i shvatila da djevojka nije prozborila niti jednu riječ s nikim od njih, sat vremena, otkad su se našli. Bilo joj je to sve pomalo čudno jer nije shvaćala razlog njene šutnje i toga što ju je ljutito gledala, kao da joj je nešto ukrala, kao da joj je oduzela nešto što je samo njoj pripadalo i pokušavala je shvatiti što.
„Dobro si?“ –upitao ju je Freddy.
„Da.“ –klimnula je nesigurno glavom.
„Nešto nije u redu, jelda? Vidim po izrazu lica.“
„Brinem se samo za Oscara. To je sve!“
„S mojima je na sigurno, bez brige.“
„Znam, ali glupo mi je što se oni brinu o njemu, a ne ja!“
„Bez veze se brineš oko toga. Oscar je dobro, miran je i spava. Nije im problem pripaziti na njega dok se mi uskoro ne vratimo!“
„Tko je Oscar?“ –upitala je Keren.
„Moj sin.“ –odgovorila je Mary Jane.
„Imaš sina?!“ –uzviknuo je Otis.
„Pa koliko je tebi godina?“ –nastavio je Loris. „Izgledaš jako mlado!“
„Uskoro ću dvadeset godina.“ –odgovorila je.
„Ozbiljno?“ –nadodao je zbunjenog pogleda Dalen. „Jako si mlada za mamu!“
„Hvala.“ –nasmiješila se.
„A dečko?“ –upitala je Keren.
„Duga i glupa priča.“ –odmahnula je rukom.
„Mogu vidjeti sliku?“
„Naravno.“
Mary Jane je izvadila sliku iz novčanika i pokazala ju je društvu. Ekipa je odmah počela govoriti kako simpatično izgleda, a Freddy im je s ponosom pričao o tome kakav je onaj dječačić, koje su njegove karakteristike i koliko mu je stalo do njega, koliko se obožavao igrati s njim ili samo satima paziti na njega.
Djevojka je sretno promatrala u njega slušajući koliko lijepih stvari priča o njenom sinu i bilo joj je jako drago što čuje sve ono od njega, što ga ostali pozorno slušaju. Krajičkom oka je ugledala Polly kako ponovno gleda u nju. Mržnja u njenim očima nije nestajala, a Mary Jane je bila iznenađena i nije mogla odmaknuti pogled s nje jer je i izgledala dosta živčano.
„Freddy, ne smeta ti čuvati sina drugog čovjeka?“ –upitala je Polly.
Društvo se okrenulo prema njoj veoma zbunjeni i začuđeni njenim ponašanjem, a Mary Jane je gledala u nju u tišini. Osjećala se loše u onom trenutku. Počela je razmišljati o tome kako njemu sigurno smeta, mora mu smetati. Ne bi ni njoj bilo svejedno da on ima sina s drugom djevojkom. Dignula se sa stolice, a Freddy ju je zaustavio.
„Gdje ideš?“
„Do wca! Odmah se vraćam!“ –dodala je i udaljila se od njih.
Freddy je gledao za njom sve dok nije nestala iza zida, prema kojem bi se odlazila u WC. Okrenuo se prema Polly, a ona ga je osmijehom promatrala, osmijehom koji ga je užasno smetao otkad su se poznavali. Znao je da je ono namjerno učinila samo kako bi povrijedila njegovu prijateljicu jer je ona bila povrijeđena. Zašto bivšim curama ne bi smetalo što su im bivši dečki s novim djevojkama, pogotovo ako su bili dugo u vezi.
Odmahnuo je glavom i pogledao je u svoje prijatelje, pa je započeo pričati s njima jer je vladala preduga tišina. Pridružila im se i Polly, a ostale je to dosta začudilo jer je preko sat vremena samo šutila.
Mary Jane je stajala isspred velikog ogledala i gledala je samu sebe. Izgledala je zamišljeno i tužno, a i osjećala se tako jer je razmišljala o Freddiju i o tome što je njegova prijateljica Polly rekla. Što ako njemu smeta što se mora brinuti za Oscara, a nije ni njegov sin? Što ako je dobar prema njoj jer živi kod nje i želi biti zahvalan na gostoprimstvu Deanu? Osjetila je suze u očima, pa je otišla u WC, sjela na zatvorenu školjku i prislonila ruke na moktro, uplakano lice. Nije znala zbog čega radi tolike scene, a njih dvoje su samo prijatelji i nebi se čudila da on nestane uskoro iz njenog života iako to nipošto nije željela. Htjela ga je uz sebe. Htjela je gledati uvijek one svijetle oči i osmijeh.
Freddy je gledao na mobitel. Mary Jane nije dolazila i bio je zabrinut zbog nje, pa se okretao i gledao prema WCima.
„Keren...“ –uzvratio je, a ona se okrenula prema njemu. „Možeš ići provjeriti gdje je Mary Jane? Nema je predugo.“
„Nema problema.“ –digunula se i udaljila.
Freddy se okrenuo i ponovno pogledao u Polly, a ona se i dalje smiješkala. Zakolutao je očima i nastavio pričati s prijateljima.
Keren je ušla u wc i nigdje nije bilo Mary Jane.
„Mary Jane, ovdje si?“ –upitala je.
„Jesam.“ –odgovorila je djevojka brišući suze.
„Dobro si?“
„Jesam, jesam. Dolazim odmah!“
„U redu.“ –Keren je osjećala tužni ton glasa, ali nije željela gnjaviti, pa se vratila društvu.
„Gdje je?“ –upitao ju je.
„Sad bi trebala doći.“ –odgovorila je. „Ne izgleda mi baš najbolje. Po glasu izgleda da je plakala!“
Freddy se dignuo sa stolice i uze njihove stvari.
„Što radiš?“ –upitao ga je Dalen.
„Idem doma.“ –odgovorio je.
„Zašto?“ –začudio se Loris.
„Tek si došao.“ –dodao je Otis.
„Nemam što raditi ovdje.“ –rekao je ljutito i pogledao u Polly. „Moraš biti tako jadna prema njoj?“
„Samo sam rekla istinu!“ –ljutito se dignula sa stolie i približila mu se.
„TI želiš da ovo bude istina!“ –proderao se. „Stalo mi je do Oscara i ponašam se kao da sam njegov tata! Mary Jane nije kriva što smo prekinuli, jasno?!“
„Dosta!“ –viknula je Karen. „Freddy, nemoj otići! Polly, prekinuli ste prije četiri mjeseca. Preboli to napokon!“
„Vidimo se!“ –Freddy se udaljio od njih.
„Freddy!“ –dozivao ga je Otis.
Freddy mu je mahnuo i nastavio je prema Wcima, pa se zaustavio ispred ženskih kako bi pričekao Mary Jane. Djevojka je izašla i začuđeno gledala u njega.
„Idemo doma.“ –rekao je.
„Zašto?“
„Ne želim biti kraj Polly. Iritira me! Dobro si?“
„Zašto ne bi bila?“
„Rekla mi je Keren da si plakala!“
„Nisam. možemo ostati?“
„Ne.“ –odmahnuo je glavom. „Ne želim da te ona povrijedi kao prije. Idemo!“
Dodao joj je torbicu, pa je krenuo prema izlazu. Djevojka je gledala za njim, uzdahnula je i spustila pogled, nakon čega je krenula za njim. Slučajno je pogledala u salu gdje su se njegovi prijatelji još nalazili i vidjela je Pollyne poglede upučene njoj. Izgledala je bjesno i živčano, a onda je ugledala Freddija na izlazu, pa je otišla k njemu. Izašla je iz kafića i podignula je pogled prema nebu. Vrijeme nije bilo lijepo kao i prije. Nebo je bilo trame rozkaste boje, puhalo je i izgledao kao da se sprema nevrijeme.
Njih dvoje su, u tušini, prolazili parkom, kojim su i došli kako bi otišli prema mjestu gdje je parkirao automobil. Mary Jane je stalno gledala u pod razmišljajući o tome što Freddy misli o Oscaru i njoj, a Freddy je krajičkom oka. Nije želio reći ništa jer je primjetio koliko je tužna, pa je mislio kako bi ju mogao rastužiti još više.
Kišne kapljice počele su padati s neba, pa su požurili prema autu. Brzo ga je otključao i ušli su. Djevojka se nagnula na sjedalo i pogledala je u prozor. Kapljice kiše su padale, a ona ih je promatrala tužnim pogledom. Bila je tužna. Osjećala se izgubljeno, kao da nije bila ondje u onom trenutku, a i nije bila pošto je pokušavala shvatiti što da učini.
„O čemu razmišljaš?“ –upitao ju je vozeći automobil.
„Nije bitno.“ –nije ga željele pogledati.
„Molim te, reci! Želim znati o čemu razmišljaš!“
„Nije bitno, rekla sam!!!“
„Reci!“
„Začepi!“ –proderala se uplakano. „Ne želim da mi se uopče obračaš, ok?“
Freddy je zbunjeno pogledao za njom, ne znajući razlog zbog kojeg se ponijela onako. Mary Jane je primjetila da se nalaze ispred kiće, pa je otvorila vratra i istrčala prema ulazu dok je on i dalje gledao za njom.
Djevojka je ušla u kuću. Čula je zbukove iz dnevnog boravka, ali nije ih željela vidjeti, pa je zbog toga potrčala stepenicama do svoje sobe dok su joj suze silazile niz lice. Otvorila je vrata i otišla pogledati Oscara. Spavao je nježno i bio je premeden. Obožavala ga je, ali znala je da što prije treba nestati iz Freddijevog života jer on mora nastaviti svojim putem kao što je živio prije nego ih je upoznao.
Freddy je ušao u kuću, a prema njemu je dolazila Rene.
„Kako to da ste već kod kuće?“ –upitala ga je.
„Ne sad, mama!“ –mahnuo joj je rukom i nastavio prema stepenicama.
U trenutku kad je otvorio vrata Mary Janine sobe, ona je oblačila majicu i zbunjeno je gledala u njega.
„Što je ono trebalo značiti?“ –upitao ju je živčano.
„Dobro si me čuo.“ –rekla je i slegnula ramenima. „Mislim da sam rekla sve kako treba!“
„Zašto ne želiš da više ne pričam s tobom?“
„Jer ovo nije tvoj život, ok? Polly je rekla istinu. Tko bi se želio brinuti za tuđe dijete?!“
„Ja!“ –približio joj se. „Želim se brinuti za oboje!“
Freddy je stavio svoju ruku u njenu kosu i poljubio ju je. U prvih nekoliko sekundi je bila zbunjena, ali zatvorila je oči i prepustila mu se. Obgrlila ga je rukama oko vrata. Poljupci su postajali sve više stravstveniji i počeli su si skidati odjeću jedno s drugoga i legli su na krevet i dalje, ljubeći se.
Freddy je gledao u Mary Jane, koja je ležala na krevetu. Podragao joj je lice i odmaknuo pramen kose s njega, pa je maknuo plahtu sa sebe i dignuo se.
„Nemoj otići!“ –rekla je Mary Jane.
Okrenuo se prema njoj, a ona je sjedila zagrnuta plahtom. Nasmiješio joj se i vratio u krevet, a ona mu se polako približila i nagnula na njegova prsa. Osjećaj, koji joj je prolazio kroz tijelo, je bio predivan, nježan, dobar dok je osjećala njegovu toplinu, a i njenu oko srca, slušajući njegove ubrzane otkucaje srca dok je joj je on lagano dragao kosu i igrao se njenim kovrčama. Zatvorila je oči i s lijepim ugođajem je zaspala.
Mary Jane je stajala ispred ogledala. Na sebi je nosila bijelu haljinu. Imala je crne naramenice i trokut na grudima, a ispod njega debelu i široku crnu crtu koja je odlično pokazivala njene obline. Bila je valovita pri kraju i, kad bi se okrenula na tristošesdeset bi joj haljina vijorila po zraku.
Stavila je crnu olovku na oči, maskaru, ružičasti ruž na usne, a valovitu kosu nije zavezala u rep.
Kad je čula kucanje, okrenula se prema vratima i ugledala je Freddija kako ulazi. Na sebi je imao široke crne hlače do koljena, crnu majicu kratkih rukava i košulju crvene boje. Ostao je otvorenih ustiju kad ju je ugledao i pogledao ju je od glave do pete. Mary Jane je postajalo neugodno od onih njegovih čudnih pogleda i srce joj je ubrzano kucalo, a on nije prestajao gledati u nju. Izgledala mu je božanstveno kao i prvog trenutka kad ju je ugledao u restoranu.
„Moramo ići?“ –prekinula ga je Mary Jane kako ju nebi više promatrao.
„Prekrasna si, znaš?“ –nije skidao onaj očaravajući pogled s lica.
„Hvala.“ –nasmiješeno je maknula pogled kako ne bi vidio njeno rumeno lice. „Idemo?“
„Da, da!“ –klimnuo je glavom i otvorio je vrata široko.
„Sigurno nije problem tvojima pričuvati Oscara?“ –upitala ga je, uzela torbicu sa stola i izašla vani.
„Ma ne!“ –odmahnuo je glavom. „Mama je sretna jer će se ponovno brinuti za klinca. Otkad su sestrini narasli, dosadno jojje kad ne radi!“
„Sigurno?“
„Ne brini se, MJ! Danas je tvoj dan za uživanje!“
„Dobro!“ –nasmiješila mu se.
Freddy joj je namignuo i pogurao prema stepenicama. Spustili su se niz njihg, a on nije prestajao promatrati nju. Bila je lijepa i draga, a one tamne oči su se sjajile dok je pričala o tome kako jedva čeka da izađe i zabavi se pošto dugo nije. Freddy je cijelo vrijeme klimao glavom i osmijehom ju promatrao. Obožavao je biti uz nju, gledati ju, biti kraj nje, slušati njen glas, smijanje...
„Možeš reći zbog čega se smiješ?“ –pogledala ga je nasmiješeno.
„Sretan sam.“ –rekao je i nasmiješeno se uputio prema dnevnom boravku.
„Zašto?“
„Jer si ovdje!“ –odgovorio je i zakoračio u dnevni boravak.
Djevojka se nasmiješila, a na njegovu rečenicu joj je srce ubrzano zakucalo, osjećala je da rumeni i da ne može maknuti osmijeh s lica. Ušla je i ona za njim. Ugledala je Rene i Carla na trosjedima kako gledaju televiziju nasmiješenog lica.
„Mi idemo!“ –rekao je Freddy.
„Idete?“ –Rene se okrenula prema njima. „Odlično! Zabavite se!“
„Naravno da hoćemo!“ –uzvratio je.
„Ne smeta vam pričuvati Oscara?“ –upitala je Mary Jane. „Mogu ostati kod kuće!“
„Nema potrebe!“ –pogledao ju je Carl. „Maleni spava i vjerojatno će biti miran do jutra, pa nije problem!“
„Sigurno?“
„Joj, Mary Jane dosta! Vrijeme je da idemo!“ –povukao ju je sa sobom Freddy.
„Ako zatrebate, nazovi!“ –viknula je Mary Jane.
„Zabavite se!“ –mahnula je majka.
Mary Jane je provirila još jednom u dnevni boravak, ali ju je Freddy povukao sa sobom kako se više ne bi zaustavljala da ponavlja stalno ista pitanja. Izašli su iz kuće. Bila je ugodna, mirna večer. Osim zrikavca i ćukova se nikakav drugi zvuk nije čuo, a vjetar je lagano njihao mirisno i obojano xvijeće, te lišće sa stabla. Mary Jane je udahnula sviježi ljetni zrak. Ugodni osjećaj joj je prošao kroz tijelo, a onda je primjetila kako je Freddy već kraj automobila i zbunjeno gleda u nju. Požurila je korak i pomalo je potrčala prema njemu, a on joj se nasmiješio i ušli su istovremeno u auto.
Nije im dugo trebalo do grada, svega desetak minuta vožnje. Kad su pronašli parkiralište, izašli su iz automobila. Freddy je predložio Mary Jane da prošetaju gradom, pošto još nije bilo dogovoreno vrijeme da se nađu s njegovim prijateljima.
Mary Jane je sjajnim očima gledala oko sebe. Centar grada je bio puno veći od njenog rodnog, a obožavala je velike gradove, pa se sa oduševljenjem pratila svaku ljepotu koja ju je okruživala. Gledala je u predivne osvijetljene parkove kroz kojih su prolazili i pričala je Freddiju da bi se Oscaru sigurno sviđalo šetati onim parkom i kako joj je jako drago što ju je pozvao sa sobom, a on nije mogao doći niti do riječi, ali osmijeh mu je bio na licu. U jednom trenutku ju je povukao za ruku jer je pomalo skakutala od sreće i okrenuo ju je prema sebi i nasmiješeno ju je promatrao. Mary Jane je bila pomalo zbunjena onim njegovim ponašanjem, ali nasmiješila se i ona njemu, pa je napravila korak naprijed kako bi mu bila bliže.
„I meni je drago što si pristala doći!“ –nježno ju je podragao, i zaustavio je svoju ruku u njenu mirišljavu, nježnu crnu kosu.
Primjetila je njegove usne kako se približavaju njenima, a srce joj je ubrzano kucalo dok nije mogla ni stići do zraka. Uskoro je dolazilo ono što je oduvijek htjela s njim, poljubac, ali bojala se onog osjećaja, bojala se previše izgubiti ga iz života ako se on dogodi. Odlučila je. Morala je pokušati nešto s njim jer je to užasno htjela. Zatvorila je oči i prepustila se. Osjetila je vibraciju mobitela, pošto je obgrlila Freddija oko struka.
„Sranje!“ –začula je njegov glas.
Otvorila je oči i ugledala Freddija, kako dira po džepovima i traži mobitel, pa je spustila ruke i odmaknula se kod njega promatrajući okolinu.
„Da?“ –javio se. „Dolazimo!“
„Već su tamo?“ –upitala ga je kad je spustio slušalicu.
„Da. U Irish pubu su!“ –odgovorio je.
„Nikad prije nisam bila tamo.“
„Sada ćeš biti!“ –nasmiješio joj se, prošao je kraj nje i uhvatio ju za ruku.
Djevojka je pomalo zadrhtaja od onog osjećaja koji joj je prošao kroz tijelo kad ju je uhvatio za ruku. Osjećaj je bio ugodan, lijep, savršen kojeg nije ni osjetila kad je bila s Markom. Prolazili su kroz park, kao da im nije neugodno zbog toga što se drže za ruku, a nisu ni u vezi. Potrčali su na pješačkom kako im automobilisti nebi trubili i približili su se kafiću na kojem je bio veliki zeleni naslov Irish pub. Zakoračili su unutra i djevojka je pogledala bolje gdje se nalazila. Bio je veliki bar, svi su bili nasmiješeni i bilo je dosta poznatih Irskih pisca kao James Joyce, kojeg je jedinog prepoznala.
Primjetila je društvo prema kojem su odlazili. Bilo ih je petero: dvije cure i tri dečka. Jedna cura je imala dugu plavu kosu i predivne plave oči koje su se sjajile i na prigušenom svijetlu automobila. Druga djevojka je imala smeđu kosu, dužu od nje, i tamne oči. Svi dečki su imali tamnu kosu, ali dvoje su imali svijetlije oči.
„Freddy!“ –uzviknulo je cijelo društvo.
„Hej, ekipo!“ –ispustio je njenu ruku, pa je izgrlio sve prijatelje.
Mary Jane je ostavio sa strane dok je ona gledala pomalo neugodno i izgubljeno oko sebe pošto nije znala što raditi u onom trenutku. Freddy je neprestano pričao sa svojim starim društvom i smijao se glasno. Djevojka je mogla osjetiti njegovu sreću što se nalazi ondje i osjećala se viškom, a primjetila je i čudne poglede plavokose djevojke.
„Freddy, nećeš nas upoznati s njom?“ –Mary Jane se okrenula i ugledala je smeđokosu djevojku kako gleda u nju.
„Oprosti Keren!“ –nasmiješio se. „Društvo ovo je Mary Jane. Mary Jane, ovo su Keren, Polly, Otis, Dalen i Loris!“
Polly je bila plavokosa djevojka koja ju nije prestajala ljutito promatrati. Otis je bio jedini dečko tamnih očiju, dok su Dalen i Loris bili oni sa svjetlijima. Pružili su joj ruku i predstavili joj se uljudno kao i ona njima, ali Polly joj je pružila ruku, stisnula ju jako i sjela bez ikakve riječi na svoje mjesto.
„I kako to da si odlučio navratiti?“ –upitala je Keren.
„Nedostajao mi je ovaj grad.“ –odgovorio je.
„Nedostajao?“ –pogledao ga je Otis. „Vidim koliko si nam se javljao.“
„Oprostite.“ –rekao je. „Posao, izlazci... Nisam imao previše vremena!“
„Kako da ne! Samo se ti izvači!“ –dodao je Loris.
„Pa vidite da ima curu. Naravno da neće imati više previše vremena za nas!“ –nastavio je Dalen.
„Nisam mu ja cura!“ –uzvratila je porumenjelo Mary Jane.
„Ona je sestra prijatelja s posla kod kojih živim.“ –objasnio je Freddy, a ostali su klimnuli glavom.
„Oprosti...“ –pogledao ju je Otis. „Mogu te pitati neko pitanje?“
„Naravno.“ –nasmiješila se.
„Kako si izdržala s njim ovako dugo?“
„Istina!“ –nastavio je Loris. „Mi smo ga jedva trpili, a nije ni živio s nama!“
„Onda sam bez veze dolazio!“ –odmahnuo je glavom.
„Zapravo je Freddy bio jako miran kad je tek došao.“ –odgovorio je djevojka.
„Miran?“ –zbunjeno će Keren. „Siguerno pričaš o Freddiju? On nikada nije miran. Kad jednom otvori usta, ne može ih više zatvoriti!“
„Pa nije bio takav s nama. Barem ne na početku!“ –pogledala je u njega, a on joj se smiješkao. „Iako meni baš i ne smeta kad priča!“
„Vidite?“ –pogledao ih je ozbiljno. „Njoj ne smetam!“
„To samo ti misliš!“ –nacerili su se Polly i dečki.
Freddy ih je ljutito pogledao, a Mary Jane se počela smijati skupa s njegovim društvom. On se okrenuo prema njoj, napravio oštar izraz lica i čudnu grimasu zbog čega se djevojka počela hvatati za trbuh.
Njegovi roditelji su se pogledali i začuli su korake kako se približavaju. Mary Jane je pogledala u njih, pomalo u strahu, dok su oni šokirano gledali u nju kad su ugledali Oscara u ruci.
„Ona je Mary Jane!“ –uzvratio je Freddy. „Sestra je kolege s posla s kojima živim. Ovo je njen sin Oscar!“
„Drago mi je.“ –rekla je djevojka.
„Drago je i nama.“ –nasmiješili su se Rene i Carl.
„Prekrasan dječačić.“ –uzvratila je majka i podragala Oscara po licu.
„Uđite.“ –nastavio je tata. „Zasigurno ste umorni!“
Freddy je pustio djevojku da uđe prije, a ona je pratila njegove roditelje. Na licu joj se mogla primjetiti neugodnost, sramežljivost i lagana nervoza. Gledala je oko sebe. Unutrašnjost kuće je bila prekrasna. Sve je bilo lijepo uređeno s modernim pokučanstvom.
„Idem podrgijati juhu i napraviti vam paštu s vrhnjem.“ –rekla je Rene odlazeći prema kuhinji.
„Freddy, pokaži joj sobu za goste.“ –nastavio je Carl.
„I namjeravao sam.“ –uzvratio je nasmijehnuvši se. „Slijedi me!“
Klimnula je glavom i odlazila je za njim. Penjala se stubištem, koji je imao dugačak tepih krem boje i gledala je u zidove pune portreta i slika. Primjetila je obiteljsku sliku, na kojoj su bili Freddy, njegovi roditelji, dečko i cura. Predpostavila je da je ona cura njegova sestra, ali nije mogla znati tko bi mogao biti drugi dečko, pa je pogledala u prijatelja i nastavila ga je pratiti.
Freddy se zaustavio ispred sobe gdje je ostavio svoju torbu, a onda je nastavio dalje hodnikom sve dok nije došao do vratiju na dnu njega. Otvorio je vrata i upalio je svijetlo, odloživši torbu na pod. Djevojka je ušla u sobu i ostala je otvorenih ustiju. Soba je bila jako velika. Zidovi su bili krem boje, veliki bračni krevet je stajao s lijeve strane i imao je nočne ormariće s lampama. Veliki ormar se nalazio blizu velikog prozora sa kremastim zavijesama.
„Ako je ovo gostinjska soba... Kakva je onda tvoja?“ –okrenula se začuđeno prema njemu.
„Ista!“ –nasmiješio se.
„Predivna je!“
„Drago mi je. Vidiš da upoznavanje s mojima nije prošlo loše!“
„Nisi im vidio izraz lica?“
„Bili su šokirani. U čemu je sada problem?“
„Sigurno svašta misle o meni!“
„Ma ne misle, Mary Jane! Bili su šokirani samo nekoliko sekundi. Vjerojatno bi se i ja šokirao da mi dijete dođe s klincem doma!“
„Vidiš?! Još nije ni tvoje.“
„Prestani paničariti, u redu?!“ –prislonio joj je obje ruke na obrazima i nježno ju je pogledao.
„U redu.“ –uzdahnula je, podignula je svoje ruke, stavila ih na njegove i nježno ih je podragala.
„U redu!“ –nacerio se i otišao je prema još jednim vratima, koja su se nalazila iza ulaznih, i zbog toga ih nije mogla vidjeti prije, pa ih je otvorio. „Ovdje ti je kupatilo. Obavi što trebaš, pa dođi na prizemlje.“
„Hvala!“ –nasmiješila mu se.
Freddy se i njoj nasmiješio, pa je otvorio ulazna vrata i izašao je, zatvorivši ih sa sobom. Djevojka je podignula Oscara sa kreveta, pa je ušla s njim u kupatilo kako bi prvo njega rješila i onda sebe sredila, i spustila se na doljnji kat.
Nakon što se istuširao, Freddy se uputio u kuhinju gdje su njegovi roditelji sjedili. Mirisi maminog jela su mu bili jako poznati. Dugo ih nije osjećao, pa se veselio tome mirisu. Prisjećivao se djetinjstva i davnih dana kad je živio s njima. Starija sestra i brat su uvijek trčali po kući kako bi što prije stigli do kuhinjskog stola i uvijek su mu bježali pošto je bio mlađi i morao je juriti za njima, ali voljeli su se. Uvijek su se zabavljali u dvorištu, po kući... Kad su postali stariji, počeli su izlaziti zajedno, pomagati mami u kuhinji iako bi se sestra više trudila dok bi se brat, tata i on smijali sa strane. Nedostajali su im oni dani. Nekada su bili jako složni, a sada je on živio u gradu od udaljenosti pet sati, sestra je imala obitelj s kojom je živjela sat vremena od njegove obitelji, a brat je bio svijetski putnik, pa je manje bio kod kuće.
„Hej, Freddy!“ –majka ga je nasmiješeno pogledala. „Istuširao si se?“
„Jesam.“ –sjeo je kraj njegovog oca. „Kako ste vi?“
„Odlično sada kad si napokon s nama.“ –rekla je.
„Kako to da se nisi javljao?“ –upitao je Carl.
„Nisam previše imao vremena.“ –uzdahnuo je. „Oprostite što sam vam se tako malo javljao, ali posao i druženje mi je dosta oduzimalo vremena i jedva sam se odmarao!“
„Onda je dobro što si došao k nama.“ –nastavio je njegov tata.
„Reci mi jednu stvar...“ –mama je ozbiljno pogledala u njega. „Ono nije tvoj sin, jelda?“
„Ne!“ –nasmiješeno je odmahnuo glavom. „Mary Jane je imala dečka s kojim je zatrudnijela, ali nije mogla pobaciti jer je prekasno saznala za to. Njen dečko ju je napustio.“
„Koji gad!“ –uzvratio je Carl.
„Da.“ –klimnuo je glavom.
„I? Tebi ne smeta što ti cura ima sina od drugog?“ –upitala je majka.
„Mary Jane mi nije cura.“ –počeo se smijati. „Uostalom, vezao sam se za Oscara, pa ne smeta mi.“
„Onda dobro.“ –slegnula je ramenima. „Iako sam mislila da ste skupa. Ima kemije među nama!“
„O čemu pričaš?“ –zbunjeno je podignuo pogled prema njoj.
Brzi koraci su dolazili prema kuhinji, pa su se njih troje okrenuli prema vratima i ugledali Mary Jane kako ulazi. Zastala je i nasmiješeno ih pogledala, a i pomalo sramežljivo. Promatrali su se u tišini, a Freddy je pogledao u svoje roditelje koji su se smiješkali. Znao je da njima nije problem što je ona tamo niti da su imali loše mišljenje o njoj, ali predpostavljao je koliko je njoj nezgodno biti tamo u onom trenutku.
„Sjedni!“ –rekao joj je.
Djevojka je polako hodala prema njima i sjela je kraj njega.
„Sviđa ti se soba?“ –upitala je Rene.
„Da.“ –odgovorila je. „Jako je lijepa. Kuća vam je, također, prekrasna!“
„Hvala.“ –uzvratio je Carl. „Rene ju je izabrala. Prošli smo pedeset kuća, sve dok ovu nije ugledala i znala je da želi baš nju!“
„Lijepo odabir, gospođo!“
„Zovi me Rene, molim te.“ –nasmiješila se. „I obračaj mi se na ti jer ću se inače osjećati staro!“
„U redu!“
Freddy je osmijehom pogledala u Mary Jane koja je izgledala opušteno i raspričala se s njegovim roditeljima, a oni su je promatrali osmijehom i sa zanimanjem su slušali o čemu priča i pitali je nekoliko pitanja. Nasmiješio se. Bio je zadovoljan i sretan jer je izgledalo kao da se dobro slažu, a i znao je da bi se ona mogla svidjeti njegovim roditeljima pošto su mu oduvijek prigovarali oko cura, koje je imao, a ona je imala karakteristike kakve su uvijek opisivali savršenu djevojku za njega.
Mary Jane je otvarala oči uz ugodan ljetni miris, koji je dolazio iz vana pošto je pustila otvoreni prozor kako bi se soba zračila. Zavijese prekrasne i ugodne boje za njene oči, koje su se tek otvorile, lagano su vijorile na ljetnom povjetarcu što je bilo rijetkost jer su inače ljeta bila prevruča. Odmaknula je svilenu plahtu sa sebe, dignula se i rastegnula, pa se približila Oscarovim kolicima i nije ga bilo ondje. Gledala je oko sebe preplašeno pokušavajući shvatiti gdje bi mogao biti, a onda je čuo zvukove, koji su dolazili iz vana, i udaranje lopte. Pogledala je kroz prozor i vidjela dva dečka kako igraju košarku, a Freddy prati svaki Oscarov korak jer je počeo hodati bez ičije pomoći, pa je pazio na njega. Predpostavljala je da su ona dva dečka njegovi nečaci i odahnula je kad je pronašla sina. Udaljila se od prozora i otišla je u kupatilo osviježiti se pošto joj je bilo toplo.
Nakon što se istuširala i obukla kratke hlače sa majicom na bretele, izašla je iz sobe i spustila se niz stepenice. Čula je još jedan ženski glas koji je dolazio iz dnevnog boravka, dok se spuštala stepenicama. Kuča je mirisala na lavandu. Obožavala je onaj miris i razbudili su joj se osjećaju kad je bila malena beba i kad je njena majka inače mirisala kuću mirisom lavande. Nije bila sigurna da je to baš bila njena majka, ali predpostavljala je pošto, s godinama, nikada više nije to osjećala kad je živjela samo s ocem.
„Mary Jane!“ –začula je Renein glas.
Provorila je u dnevni boravak. Bio je predivan i veliki. Sav pun bijelih boja od kojih se jako ugodno osjećala i pomalo kao u snovima dok je lavanda i dalje mirisala u njenim nosnicama. Pogledala je u Rene i kraj nje je sjedila djevojka slična njoj, ali više mladoliko. Djevojka ju je gledala svojim plavim očima dok je vrtila jedan pramen duge plave kose.
„Mary Jane, ovo je Bridget, Freddijeva starija sestra!“ –predstavila ju je ona.
„Drago mi je!“ –Mary Jane joj je pružila ruku.
„Također!“ –Bridget se nasmiješila i protresla joj ruku. „Mama me nazvala da što prije dođem upoznati simpatičnu curu koju je Freddy doveo kod kuće!“
„Hvala!“ –pogledala je u Rene.
„Iskrena sam!“ –namignula je. „Sjedni, draga!“
„U redu.“ –sjela je nasuprot njih, na mekani dugački i ugodan bijeli trosjed.
„Čim mama kaže da si joj simpatična, znaći da si dobra za ulogu Freddijeve nove cure!“ –nastavila je Bridget osmijehom na licu.
„Ja nisam Freddijeva cura!“ –uzvratila je s pomalo neugodnosti u glasu.
„Znam.“ –klimnula je glavom. „Samo kažem mišljenje od mame, a i svoje mišljenje!“
„Bridget, pretjeruješ!“ –rekla joj je Rene. „Pusti ju na miru!“
„U redu je.“ –nasmiješila se. „Idem pogledati što Freddy radi!“
Nasmiješeno ih je pogledala, dignula se sa trosjeda i udaljila od njih. Izašla je iz dnevnog boravka, otvorila je ulazna vrata i izašla je topao, ali ugodan ljetni i sunčani zrak. Sunce je bilo visoko na nebo i grijalo je sve oko sebe, a razni zvukovi poput udaranja loptom od beton, cvrkutanja raznih ptica i zrikavaca, žamor osoba koji su prolazili ulicama i automobli, davali su prekrasnu melodičnu atmosferu.
„Oh, Mary Jane!“ –uzviknuo je Freddy gledajući u nju dok su se njegovi nečaci igrali i gađali na koš, a Oscar je polako hodao oko njega.
„Hej!“ –nasmiješeno ga je pogledala. „Nikad prije mi nemoj ukrasti Oscara iz sobe bez mog pitanja. Zabrinula sam se za njega!“
„Ma nitko drugi ga nebi mogao uzeti.“ –podignuo ga je sa poda i krenuo prema njoj. „I bila si preslatka kad si spavala, pa te nisam želio buditi!“
„Što smo dobri s riječima u zadnjih nekoliko danas!“ –namignula mu je, uzela Oscara i poljubila ga.
„Uvijek sam!“ –nacerio se i okrenuo. „Klinci, dođite upoznati nekoga!“
Stariji dječačić je bacio košarkašku loptu na pod i, zajedno s mlađim, je potrčao prema njima. Oboje su imali smeđu kosu i zeleno – plave oči. Mary Jane ih je promatrala osmijehom. Bilo su joj preslatki dok su je promatrali trepčući.
„Mary Jane, ovo su Simon i Yan.“ –Freddy je pokazao Simona kao starijeg, a Yana kao mlađeg nečaga. „Dečki, ovo je moja prijateljica Mary Jane!“
„Drago nam je!“ –rekli su.
„I meni!“ –nasmiješila se.
„Možete ići!“ –rekao im je Freddy, a njih dvoje su potrčali od njih i nastavili su se igrati loptom.
„Simpatični su!“
„Naravno.“ –okrenuo se prema njoj. „Usput, dogovorio sam se za večer sa starim društvom da ćemo se naći s njima! Ne smeta ti?“
„Ne!“ –odmahnula je glavom. „Drago mi je!“
Djevojka mu se nasmiješila, a i on njoj. Stao je kraj nje i okrenuo se gledati svoje nečake kako se igraju. Obožavao je biti s njima pogotovo jer ih dugo nije vidio, ali krajičkom oka je gledala u Mary Jane. Bila je prekrasna, savršena i prava ljepotica koja mu je značila previše... previše da ju izgubi.
Post posvečen Nikolini jer mi je napravila dizajn.=) HVALA=*
Slijedeći je u utorak. Ako nekog zanima - novi i na JENNINIM KRONIKAMA. pusa
Freddy je sjedio u sobi i promatrao putnu torbu, koja je stajala na krevetu, razmišljajući o tome kako će uskoro vidjeti obitelj. Veselio se tome što će se naći sa obitelj i prijateljima od kojih se morao odvojiti zbog posla. Okrenuo se i pogledao u prozor. Zeleno lišće je vijorilo, na stablu, na laganom vjetru, a vijorile su i modre zavijese. Osmijeh mu se pojavio na licu zbog same pomisli da je ponovno sa osobama do kojih mu je jako stalo.
Naravno, nije se mogao žaliti na svoj novi život, na prijatelje s kojima je živio i za kojih se jako vezao. Bili su dobri prema njemu, simpatični, dragi. Postali su mu jako važni pogotovo Mary Jane, prema kojoj je osjećao nešto više od prijateljstva, ali nije želio pokušati ništa s njom kako nebi pokvario prijateljstvo. Oscar mu je, također, postao sve u životu. Iako nije bio njegov tata, osjećao se kao da je pošto se obožavao brinuti za njega.
Škripanje vratiju mu je odvratilo misli. Okrenuo se prema vratima, nikoga nije bilo, pa je predpostavio da su se otvorila zbog propuha. Pogledao je na sat i dignuo se, pošto je bilo vrijeme za polazak. Podignuo je torbu s kreveta i izašao je iz sobe, pa je krenuo prema stepenicama.
Mary Jane je stavljala zadnju majicu u torbu i zatvorila ju je, nakon čega ju je spustila na pod. Otišla je kod dječjeg krevetića u kojem je Oscar sjedio i igrao se plavom gumenom igračkom, koja je pištila svaki put kad bi ju stisnuo. Djevojka se nasmiješila i podignula ga iz njega, pa ga je poljubila. Začula je udaranje vratima, pa se približila prozoru i ugledala Freddija kako odlazi od auta. Nasmiješeno ga je promatrala. Bilo joj je drago što ju je odlučio pozvati kod njegovih iako joj je bilo pomalo neugodno jer nije znalakako će reagirati kad ga vide s curom koja ima sina i što će pomisliti na to.
„Spremna si?“ –upitao ju je Freddy.
„Jesam.“ –odgovorila je okrenuvši se prema vratima.
„Super.“ –rekao je. „Uzet ću ti ja torbu!“
Klimnula je glavom, a on joj se nasmiješio, pa je podignuo torbu sa poda. Djevojka se okrenula i izašla je kroz vrata s Oscarom u ruci, a Freddy je hodao za njom.
Mary Jane je provirila u dnevni boravak i pogledala je Deana, Victora i Daniju kako gledaju televiziju i, doslovno, plaču od smijeha, te se drže za trbuh. Gledali su „Glup i glupljeg“, a Mary Jane ih je zbunjeno promatrala. Ona komedija joj je dosadila nakon nekoliko puta gledanja, a Jim Carrija nikada nije voljela i zbog toga su je ukučani uvijek zbunjeno gledali.
„Mi odlazimo.“ –rekla je Mary Jane.
„Već?“ –uzvratila je Dania, brisajući si suze.
„Da.“ –klimnula je. „Što prije krenemo, prije ćemo doći!“
„Stavio sam ti torbu u auto.“ –nastavio je Freddy.
„Hvala.“ –nasmiješila mu se.
„Kako ću ja bez tebe? Tko će mi kuhati?!“ –Victor je odmahnuo glavom, a djevojka ga je ljutito pogledala. „Šalim se! nedostajat ćeš mi!“
„Dolazim u ponedjeljak, Victor!“
„Tri dana bez dobre hrane?!“
„Želiš reći da ja ne kuham dobro?!“ –Dania ga je ljutito udarila, ali lagano.
„Oprosti, sis, ali istina je!“
„Ne brini se, ljubavi, ja volim tvoje kuhanje!“ –Dean ju je poljubio. „Javljajte mi se svakih sat vremena, jasno?! U deset ste kod njefa i javi mi se točno tada, Mary, ok?“
„Dean, ponavljaš mi to od jutros!“ –zakolutala je očima.
„Nema veze!“ –rekao je ozbiljno. „Lakše ćeš zapamtiti!“
„Ne brini se!“ –prislonila mu je ruku na rame. „Neće mi se ništa desiti!“
„Freddy, vozi polako!“ –pogledao je u njega.
„Dean, imam vozačku devet godina! Prestani se brinuti!“ –nasmiješio se Freddy.
„Pusti ih na miru!“ –uzvratila je Dania.
„Moraju paziti na tebe!“
„Pusti ih da uživaju, Dean! Ne brinite se! neću dopustiti da vam smeta!“
„Hvala!“ –uzviknuli su njih dvoje.
Freddy i Mary Jane, su izašli kroz vrata i krenuli prema automobilu. Victor, Dean i Dania su stajali na ulazu i gledali za njima.
„Pazite se!“ –viknuo je Dean. „Javite se!“
Freddy i Mary Jane su se počeli smijati, mahnuli su im i ušli u auto, pa su sjeli na stolicu, Freddy je nagazio papučixu i krenuli su od kuće.
„Prestani gledati za njima!“ –uzvratio je Victor. „Pusti ih da uživaju, Dean! Bezveze se toliko brineš.“
„Ovo je prvi put da ide tako dugo i daleko negdje!“ –uzdahnuo je Dean. „I još s Oscarom!“
„Znaju se brinuti za sebe!“ –rekla je Dania. „Uostalom... ovako se možda nešto i dogodi među njima!“
„Misliš?“ –Vicotor i Dean su se okrenuli za njom.
„Znam!“ –uzviknula je osmijehom.
Victor i Dean su se zbunjeno pogledali, pa su ponovno pogledali u Daniju koja je pjevušila ulazeći u dnevni boravak. Slegnuli su ramenima i otišli za njom.
Freddy i Mary Jane su cijelim putem pričali, nasmijavali Oscara i vrijeme im je tako brže prolazilo dok je djevojka stalno morala javljati Deanu da su dobro i da uskoro dolaze u Pemmutu, Freddijevom rodnom gradu.
„I kad dolazimo!“ –upitala je Mary Jane, gledajući kroz prozor prekrasan krajolik.
Pala je noć, pa je grad bio pun svijetlečih točkica, ali i u onom trenutku se Mary Jane osjećala odlično, pogotovo jer se nalazila s Freddijem i jer je bila udaljena od rodnog grada.
Jedva je čekala da dođe taj vikend kako bi se zabavila i opustila pošto je bila umorna od posla.
„Za deset minuta smo kod mene.“ –odgovorio je.
„Već?“ –začuđeno se okrenula prema njemu.
„Da.“ –nasmiješio se. „Nisi vidjela znak?“
„Ne.“ –odmahnula je glavom. „Promatrala sam grad.“
„Sviđa mi se!“
„Za sada da.“
„Drago mi je.“
„Hoćemo sutra prošetati gradom?“
„Naravno.“
„Jedva čekam!“
„Svidjet će ti se!“
„Misliš da ću se svidjeti i tvojima?“
„Zašto nebi?“ –pogledao ju je krajičkom oka.
„Ne znam.“ –slegnula je ramenima. „Što ako im se ne svidim?“
„Svidjet ćeš im se, Mary Jane, ne brini se.“ –nasmiješio se.
„Što će reći kad te vide s curom koja ima tuđe dijete?!“ –dodala je.
„MJ...“ –odmahnuo je glavom. „Pretjeruješ. Donio sam dona jako loše cure!“
„To me nije zanimalo, znaš?“ –pomalo ljutito je maknula pogled, prekrižila je ruke i pogledala je kroz prozor.
„Nisi valjda sada uvrijeđena?“ –upitao ju je.
„Ne zanima me o drugim curama i tebi, ok?“ –ljutito će ona. „I ne zovi me MJ! Rekla sam ti već koliko mi to smeta!“
„MJ...“ –naglasio je nadimak dok se ona živcirala i nasmiješio se. „Ljubomorna si?“
„Nisam.“ –porumenivši je sakrila lice. „Nemam zbog čega biti!“
„Upravo tako. Ti si jedina žena u mom životu!“ –namignuo joj je.
Djevojka je pogledala u njega odmahnuvši glavom i pogledala je negdje drugdje. Iako nije željela da se to desi, osmijeh joj se pojavio na licu, ali nije dopuštala da ju on vidi. Bila je sretna što joj je Freddy rekao one riječi.
Freddy je zaustavio automobil.
„Stigli smo!“ –pogledao je u nju.
Djevojka se okrenula i ugledala je bijelu kuću. Bila je dosta velika, osvjetljena i lijepa. Izašla je iz automobila i uzela je Oscara sa zadnjeg sjedala, otkačivši ga sa dječje sjedalice dok je Freddy vadio putne torbe iz gepeka. Mary Jane se okrenula i još jednom je pogledala onu prekrasnu kuću. Ispred nje je bilo veliki i lijepo uređen vrt, a vidjela je i prskalice te kapljice vode kako lete po zraku i padaju na vlažnu zelenu lijepu travu.
„Sviđa ti se?“ –prekinuo ju je Freddy.
„Jako.“ –okrenula se prema njemu. „Bogat si?“
„Recimo. Stari odvjetnik, stara doktorica..“
„Wow... Nice!“
„Ma svejedno mi je.“ –slegnuo je ramenima. „Ne pali novac mene previše.“
„Vidim.“ –nasmiješila mu se.
Freddy joj se također nasmiješio i krenuo se prema ulazu. Otvorio je željezna vrata kako bi ušao u dvorište, pa je nastavio hodati kamenim puteljkom, koji ga je vodio do ulaza u kuću. Mary Jane ga je pratila, držajući Oscara, s pomalo živčanosti jer se bojala reakcije njegovih roditelja iako nisu bili u vezi. Penjala se kamenim stepenicama. Freddy je odložio torbe na pod i pozvonio je na vrata, a Mary Jane je hodala terasom gledajući kvart i pokazivajuću sinu gdje su došli. Freddy je čekao da mu netko otvori osmijehom na licu, a još više se nasmiješio kad je začuo korake prema vratima. Vrata su se otvarala i ugledao je visoku ženu, svijetle kose do grla i sa šiškama, naočalama na oči.
„Freddy?!“ –uzviknula je i snažno ga je zagrlila. „Carl, dođi!“
„Hej, mama!“ –zagrlio ju je snažno.
„Pitaj, Rene!“ –začuo je grubi glas svoga oca.
Vratima je prilazio visoki muškarac, tamne kose, tamnih očiju i gustim brkovima iznad usana. Carl je zastao i pogledao svoga sina.
„Freddy?!“ –zagrlio ga je. „Pa kako to da si se odlučio vratiti?“
„Došao samo samo za vikend.“ –nasmiješio se. „Htio sam da bude iznenađenje.“
„I je iznenađenje. Jako veliko!“ –nasmiješila se njegova majka Rene. „Uđi!“
„Donio sam gosta!“ –Freddy se okrenuo, gestom ruke je pokazao Mary Jane da dođe k njemu i pogledao ju je nasmiješeno.
Pojavila se uzbuna u gradu. Gorio je visoki neboder usred noći i vatrogasna ekipa je jurila kombijima, u velikim količinama, tihim i pustim ulicama kako bi što prije stigli do mjesta i pokušali spasiti zgradu od rušenja i od vatre.
Ljeto je bilo doba u kojem su požari bili prečesti i vatrogasci su imali najviše posla pogotovo ako događaji nebi bili mali i kratki.
Parkirali su kombije ispred goručeg nebodera. Vozači su otvorili vrata vatrogascima i potrčali su prema ulazu. Dogovorili su se kako će velika grupa gasiti požar, a manja grupa potrčati u njemu i provjeriti da li se netko nalazi u neboderu. Nigelova ekipa je bila ta koja je trebala ući unutra, dok je sve gorilo oko njih, i potražiti osobe koje su se, možda, još nalazile unutra.
Nigel, William, Victor, Freddy i Dean trčali su stepenicama, s još jednom grupom, u vatrogasnim odjelima, sa sjekirama i gumom koju su vukli sa sobom kako bi gasili vatru u unutrašnjosti zgrade. Provaljivali su u svaki stan, razbijajući vrata, pregledavajući da li ima nekoga u onom paklu i dimu.
„Idemo!“ –viknuo je Nigel. „Nema nikoga, a ako ovako nastavimo umrijet ćemo od vručine!“
Ostali su klimnuli glavom, okrenuli su se i potrčali su stepenicama prema prvom katu, a bili su na šesnaestom. Vatra se penjala za gore i grijala je podove, zidove i sve oko sebe, a dečki su pokušavali što prije stići na prvi kat i istrčati na zrak pošto im je nestajalo od prigušenosti s dimom.
Victor se u jednom trenutku zaustavio. Začuo je glasove i okretao se oko sebe kako bi shvatio otkud dopiru oni zvukovi.
„Šta radiš?!“ –William je potrčao k njemu pošto je već bio dovoljno udaljen od ostalih kad je shvatio da jedan od njih nedostaje.
„Šuti!“ –viknuo je. „Čujem nekoga i pokušavam shvatiti otkud dolaze glasovi!“
„Idem po ostale!“ –uzvratio je i potrčao od njega, prema stubištu.
Dok je William otišao od njih, Victor je pokušavam shvatiti otkud dolaze glasovi slušajući i pucketanje vatre kraj sebe, ali nije želio pobjeći. Znao je da netko treba njegovu pomoć i da neće preživjeti ako dopusti da ga vatra udalji od njih i ako ne pokuša učiniti nešto da ih odmah spasi.
„Shvatio si?“ –upitao ga je Nigel.
„Ne!“ –odmahnuo je glavom.
„Ovuda!“ –viknuo je Dean.
Okrenuli su se prema njemu i primjetili kako stoji ispred vrata u čiji stan su zaboravili provaliti. Potrčali su ondje i zajedno su darali nogama u vrata kako bi se srušila. Vrata su pala na pod odjeknuvši praznim neboderom uz pucketanje vatre. Prema njima je potrčao bijeli veliki pas pun sivih točnika zbog tima i pepela koji se stvarao od vatre.
„Miran, dečko!“ –nastavio je Freddy, sagnuo se i podragao ga, te zadržao za ogrlicu.
„Freddy, pusti ga. Odvest će nas do ljude!“ –rekao je Nigel.
Freddy je klimnuo glavom i pustio je psa, koji je lajući potrčao u stanu, a oni su ga ubrzanim korakom pratili. Ušli su u zadimljeni stan i primjetili su tri osobea kako leže na podu u dnevnog boravku. Užurbano su potrčali prema njima i svatko je uzeo jednu osobu kako bi ih izveli što prije i kako bi im bila ponuđena lječnikova pomoć. Victor je primjetio kako pas i dalje laje i trči ispred jedne sobe. Pogledao je u svoje prijatelje, koji su već izlazili iz stana, odmahnuo je glavom i otišao provjeriti što mu pas pokušava reći. Potrčao je, otvorio vrata i zakoračio u onu sobu. Shvatio je da se radi o dječoj sobi, pa je gledao oko sebe nebi li ugledao dječje tjelo. Primjetio je povušenu plahtu, pa je potrčao ondje, odmaknuo je plahtu i ugledao djevojčicu kako leži.
„Victor!“ –viknuo je William. „Pronašao si još jednog?“
„Jednu!“ –uzvratio je dizajući je s poda. „Moramo požuriti. Neće preživjeti ako ne stignemo što prije! Ima previše dima u plučima!“
„Požurimo onda što prije! Sve se počinje urušavati!“
Victor je klimnuo glavom i prošao je kraj nje, požurivajući korak, a William je hodao oprezno iza njega. Podignuvši pogled je shvatio kako se strop počinje urušavati i da možda neće stići na vrijeme. Potrčao ga i gurnuo Victora iz sobe, a ovaj je pao na pod. Polako se dignuo i primjetio kako je strop počeo padati prema podu.
„William!“ –proderao se Victor.
Zvonio je telefon. Mary Jane je pospano otvorila oči i pogledala koliko je sati. Bilo je tek ujutro, a telefon, iz prizemlja nije prestajano zvoniti. Pospano se dignula s kreveta, požurila je korak prema vrata i izašla je iz sobe, pa je sišla niz stepenice. Začula je korake iza sebe i ugledala Daniu kako pospano hoda za njom.
„Tko bi to mogao biti?“ –zijevnula je Dania.
„Ne znam, ali razbit ću ga ili ju!“ –uzvratila je i podignula je slušalicu. „Halo?_Hej!_Molim?!_Je li dobro?“
Dania je preplašeno gledala u prijateljicu koja je šokirano i zabrinuto gledala u nju.
„U redu. Dolazim što prije budem mogla!“ –spustila je slušalicu i uzdahnula.
„Tko je bio?“ –upitala je Dania.
„Freddy!“ –uzdahnula je. „Desila se nesreća.“
„Dean? Victor?!“ –viknula je.
„Dobro su. Nastradao je William!“ –rekla je. „Možeš pričuvati Oscara? Želim ići kod Natashe, a ne želim njega nositi po bolnicama.“
„Nema problema.“ –odmahnula je glavom. „Reci Deanu da me nazove, molim te!“
„Hoću!“
Mary Jane je izašla iz kuhinje, potrčala je prema sobi i kad je ušla, obukla je duže hlače, majicu kratkih rukava i uzela je jednu dužih u slučaju da joj bude prehladno. Zgrabila je ključeve s nočnog ormarića, torbicu sa dokumentima i, nakon što je uputila pogled u Oscarovom krevetiću, požurila je korak iz sobe i preplašeno se spustila niz stepenice dok je Dania gledala u nju. Klimnula joj je glavom i izašla je na vrata, pa je požurila korak prema automobilu, a Dania ju je gledala s ulaza. Otključala je vrata i ušla u automobil, pa je nagazila na papučicu gasa i krenula prema bolnici. Bila je jako zabrinuta i cijelim putem je razmišljala o Freddiju, Deanu i Victoru. William joj je bio drag, ali ne toliko koliko i oni jer su oni bili veliki dio njenog života i umrla bi od straha da im se nešto desi. Pitala se što bi se desilo da joj je netko javio da je jedno od njih troje nastradalo. Na samu pomisao bi se zgrozila, srce joj je ubrzano počelo kucati i knedla joj se stvaralo u grlu, pa se suzdržavala da se ne rasplače od prevelike živčanosti i straha.
Najgore joj je bilo kad je ugledala bolnicu i kad se morala parkirati na parkiralište. Nije znala što će ju dočekati kad se pojavi kod ostalih i vidi ih. Nesigurno je ušla u lift pokušavajući se smiriti i umiriti rad srca, ali bilo je nemoguće jer joj se u glavi motala scena o tome kako bi njoj bilo da joj netko javi da je jedno od njenih muškaraca iz života nastradao. Duboko je uzdahnula kad je ugledala broj 3 iznad vratiju lifta kako treperi i kad je začula zvuk koji joj je odjekivao u glavi, te vidjela da se vrata polako počinju otvarati. Nije očekivala da će ugledati sve prijatelje tri metara od lifta i zbog toga joj je bilo još više strah. Nisu izgledali najbolje. Bili su zabrinuti i isprepadani. Zakoračila je iz lifta i laganim hodom je odlazima prema njima.
„Mary Jane!“ –uzvratio je Dean i dignuo se sa stolice.
U onom trenutku su joj suze samo potekle niz lice i potrčala ga je zagrliti, a on ju je snažno podignuo sa poda, spustio ju i ponovno zagrlio.
„Mislila sam da ti se nešto desilo kad me Freddy nazvao!“ –uzvratila je brišući suze.
„Nije. Ne brini se!“ –odmahnuo je glavom i podragao ju po licu. „Neću te napustiti!“
„Vidiš zašto me živcira što radite ovaj posao?!“ –ljutito će ona i pogledala je i u Victora.
„To sada nije bitno, ok?“ –nastavio je Victor. „Važno je da se William spasi!“
„Dosta pričanja o tome!“ –Nigel se ljutito dignuo sa stolice i pogledao ih je. „Mislite da će Natashi biti dobro ako stalno raspravljate o tome?“
Dečki su odmaknuli pogled, a Mary Jane je ugledala Natashu kako gleda ispred sebe zamišljeno, suznih i crvenih očiju i izgledala je tužno i uplašeno, te izgubljeno. Djevojka je sjela kraj nje, a ova druga ju je pogledala i zagrlila snažno rasplakajući se. Mary Jane ju je zagrlila što je jače mogla. Znala je da joj treba utjeha, a nije joj mogla ništa reći pošto nije znala točno u kakvom je William stanje. Začuli su se koradi. Djevojka je podignula pogled i ugledala visokog, tamog i bradatog čovjeka u bijeloj kuti. Predpostavljala je da je to doktor.
„Gđo Hill?“ –prišao je Natashi.
„Da?“ –Natasha se preplašeno dignula sa stolice.
„Vaš muž više nije kritično.“ –rekao je. „Nema opekline nego je samo previše dima imao u plučima. Neko vrijeme će trebati biti na promatranju!“
Društvo je odahnulo i pogledalo se nasmiješeno.
„Mogu li k njemu?“ –upitala je.
„Možete.“ –klimnula je glavom.
„Hvala puno.“ –okrenula se prema Mary Jane. „Idi sutra ujutro kod moje mame, reci joj neka ti da ključ restora. Otvori ga ti, molim te. Nazvat cu ujutro odmah Filipa da te popodne zamijeni i ti ga idi zatvoriti!“
„Nema problema.“ –nasmiješila se i poljubila ju. „Dolazim popodne vidjeti kako je. U redu?“
„U redu.“ –rekla je. „I hvala ti puno!“
Mary Jane joj se nasmiješila, zagrlila ju snažno i uputila se prema prijateljima koji su je čekali na izlazu. Pogledala je još jednom u Natashu, a ona je užurbano pratila doktora koji ju je vodio do sobe. Uzdahnula je. Bila je sretna što se njen prijatelj nije nalazio u opasnosti i što će njegova žena biti uz njega. Pogledala je onda u Freddija, koji je stajao na izlazu i držao joj vrata dok su ostali već odavno bili izašli.
„Ne misliš li da je ovaj posao previše riskantan za život?“ –upitala ga je pogledajući ga ozbiljno.
„Mislim.“ –Freddy je klimnuo glavom. „Ne brini se. Neće mi se ništa dogoditi!“
„Bojim se, Freddy. Ne želim da ti se išta dogodi!“ –uzdahnula je pogledavši ga tužno i zamišljeno. „Ne želim da se ikome išta dogodi!“
„Neće!“
„Obečaj mi da ćeš biti oprezan i da nećeš dopustiti da te izgubim!“
„Obečajem... MJ!“ –nacerio se.
Djevojka je odmahnula glavom i nasmiješeno ga je pogledala. Nije se mogla ljutiti na njega iako je to uistinu željela pošto nije podnosila onaj nadimak. Freddy joj se nasmiješio i progurao ju je iz hodnika jer su ih ostali cijelo vrijeme dozivali.
Slijedeći u subotu.
Mary Jane se vozila živčano ulicama nakon što se posvađala s Corom i nije željela popričati s ukučanima o onome što se dogodilo među njima. Mislila je da ima dobru prijateljicu, da se može pouzdati u nju, ali shvatila je kako se razočarala i da čak dugogodišnje prijateljstvo možda nije savršeno i može se slomiti, kao što se upravo njihovo. Bila je bjesna na nju jer nije razmišljala o Oscaru i ponašala je kao da ne postoji, da ga nema i da njih dvije ponovno mogu ludovati po gradu, ali nije shvaćala da se vrijeme mjenja, da bi trebala postati ozbiljnija i razmišljati malo, a ne ponašati se poput tinejdžerice kojoj je samo zabava u glavi. Onda je razmislila o svome sinu i o tome da ga je rasplakala zbog dernjave, pa se osjećala užasno loše i tužno jer ga nije niti ona išla umiriti nego Freddy, a to je bila njena obaveza. Duboko je uzdahnula ne znajući što napraviti, ali dobro je razmislila pa se odlučila uputiti Natashe i popričati malo s njom pošto ju je ona uvijek smirivala i davala joj savijete.
Parkirala se ispred restorana „Moravy“, zaključala je auto i krenula prema vratima, otvorila ih je i zakoračila unutra. Primjetila je da je restoran pomalo prazan i da ima jako malo ljudi, pa je ugledala Natashu kako čisti šank i uputila se prema njoj. Njena šefica je podignula pogled, kad je začula zvuk štikla i začudila se kad je ugledala djevojku ispred sebe.
„Mary Jane, danas imaš slobodan dan.“ –rekla je. „Što radiš ovdje?“
„Trebam pričati s nekim...“ –pogledala je u pod.
„Nešto se loše desilo?“ –zabrinuto će ona, a djevojka je slegnula ramenima.
Natasha je mahnula rukom konobaru i pokazala mu je da preuzme njen posao, nakon čega je izašla iz šanka i povukla je tužnu djevojku sa sobom, pa su sjele kraj prozora.
„Pričaj.“ –uzvratila je.
„Posvađala sam se s Corom.“ –uzdahnula je Mary Jane. „Jučer sam bila vani s njenim dečko, bratom i njom, a kad me njegov brat odbacio doma saznala sam da on nema pojma da ja imam sina!“
„Nemoj zezati?!“
„Misliš da se šalim?!“
„Kako... Ma kako je mogla biti takva?!“
„Ne znam, ali rekla sam joj da ne želim čuti više za nju jer je Oscar dio mog života!“
„I dobro si postupila! Ne može se tako ponašati. Užasna je!“
Mary Jane je slegnula ramenima i tužno spustila pogled, a Natasha ga je podignula, nasmiješila se i dignula, pa se djevojka začudila njenim ponašanjem.
„Znao sam da ću te ovdje naći.“ –začula je Freddijev glas, okrenula se i vidjela ga, nasmiješenog, s Oscarom u ruci.
„Pustit ću vas same!“ –uzvratila je Natasha i udaljila se.
Freddy je pružio Oscara djevojci, pa je sjeo preko puta nje, a ona je gledala u Oscara tužno, nakon čega je uputila njemu tužan pogled.
„Onda... O čemu se radi?“ –započeo je Freddy.
„Neda mi se o tome.“ –odmahnula je glavom.
„Bilo bi ti bolje da pričaš s nekim, a pošto smo Oscar i ja došli do tebe... Pričaj!“
„Ma... Vidio si i sam kako sam se posvađala sa Coroma!“
„Zašto?“
„Paulu i Jacku, dečki s kojima sam jučer bila vani, nije rekla za Oscara. Rekla mi je da je mislila kako nije potrebno to govoriti! Kako može biti takva?! Ne mogu vjerovati. Prijateljice smo godinama, a onda mi tako uzvrača! Oscar je moj život sada i ona bi trebala znati da više ništa nije kao prije!“
„Pa...“ –uzvratio je. „Popričala si s njom o tome?“
„Nisam. Rekla sam joj samo ono što si čuo!“ –odmahnula je glavom. „Ne namjeravam popričati s njom! Ne zanima me više ona.“
„Popričaj s njom. Glupo je da ostane nerješeno kad ona odlazi!“ –dodao je.
„Ne, Freddy! Povrijedila me previše.“ –rekla je. „Možemo promjeniti temu? Neda mi se uopče o njoj!“
„Nema problema.“ –slegnuo je ramenima. „Dania nam je dala popis za stvari koje moramo kupiti. Vjeruj mi, ako sada krenemo, dovršit ćemo do dvanaest!“
„Idemo onda!“ –nasmiješila se i dignula sa stolice.
Freddy je klimnuo glavom, nasmiješio joj se i dignuo sa stolice, također, nakon čega su pozdravili Natashu i izašli iz restorana. Sjeli su svatko u svome automobilu, nakon dogovora da se nađu ispred „Supermarketa“, i krenuli su na odredište.
Parkirali su automobile na ogromno parkiralište, koje je bilo puno, ispred „Supermarketa“, izašli su iz njih, pa su krenuli prema ulazu. Mary Jane je zamolila Freddija da drži Oscara u nosiljku za dijete, koju je morao staviti na svoja prsa. Dok su hodali po ogromnoj trgovini, ljudi su se okretali prema njima i nasmiješeno gledali u malenoga koji se smiješkao svima i veselio, te mahao rukama i nogama, a Freddy i Mary Jane su se, s neugodnošću, smiješkali njima.
Djevojka je gledala popis i uzimala je stvari sa polica, pa ih stavljala u kolica koja je skoro bila puna. Slučajno se okrenula, kako i pogledala gdje su Freddy i njen sin, i ugledala ih je na kraju hodnika i mlađe djevojke kako pričaju s njim i osmijehm zabavljaju malenog Oscara. Mary Jane se nasmiješila. Bilo joj je drago promatrati onu scenu iz daljine, u kojoj je izgledalo kao da je njen sin i Freddijev, a na njegovom licu se moglo vidjeti zadovoljstvo i sreća dok je stajao uz Oscara. Nasmiješila se i nastavila tražiti ostale stvari iz popisa.
„Evo me, napokon!“ –uzvratio je.
„Oh, došao si!“ –nasmiješila mu se.
„Da. Svake dvije sekunde se moram zaustavljati jer ga cure žele vidjeti!“
„To je tako jer se radi o mome sinu!“
„Očito! Jesmo pri kraju?“
„Da, da! Moram samo kupiti pelene za njega i možemo doma!“
Klimnuo je glavom i nastavili su hodati po ogromnom supermarketu.
Freddy je sjedio iza kuće, na stolicu, i promatrao je sunčano nebo. Priroda je mirisala na ljeto, atmosfera je bila ugodna, osviježavajuća uz pomoć laganog vjetra iako je sunce bilo toplo i grijalo je sve što mu se nalazilo ispred puta svojim toplim zrakama. Bio je zamišljen i razmišljao je o važnoj odluci koju treba učiniti.
„Ovdje si!“ –približila mu se Mary Jane. „Tražim te po cijeloj kući!“
„Nisam znao da me toliko želiš.“ –namignuo joj je.
„Zapravo...“ –nasmiješeno je sjela kraj njega. „Trebala sam te da mi pričuvaš Oscara!“
„A da?“
„Ne. Došla sam vidjeti gdje si!“
„Sad si me pronašla.“
„Jesam. I? Kako to da si ovdje sam?“
„Razmišljao sam.“
„O čemu?“
„O odlasku.“
„Odlasku? Molim?!“ –uzviknula je pomalo uzrujano Mary Jane. „Zašto... želiš otići? Nije ti dobro ovdje?“
„Ne pričam o ovakvom odlasku!“ –počeo se smijati, a ona ga je zbunjeno pogledala. „Bez veze se brineš!“
„Onda... na što misliš?“ –upitala ga je ozbiljno dok joj je srce ubrzano kucalo čekajući da joj odgovori.
„Trebao bih otići kod obitelji.“ –odgovorio je. „Predugo sam bio udaljen od njih, skoro nikad se ne čujemo... Zanima me kako su!“
„Oh... Pa to je divno onda!“ –uzvratila je nasmijehnuvši se. „Sigurno bi im bilo drago da svratiš!“
„Da. I meni bi bilo!“ –klimnuo je glavom. „I.... Imam pitanje za tebe!“
„Pitaj.“
„Bi li htjela sa mnom?“
„Čekaj.... Želiš da dođem... s tobom?“
„Da. Bilo bi mi drago da Oscar i ti dođete! Trebao bi ti odmor kao i meni. Otišli bismo samo za vikend!“
„Oh... Sviđa mi se ta ideja!“ –nasmiješila se. „Voljela bih otići. Hvala na pozivu!“
„Nema na čemu. Drago mi je što si pristala!“ –namignuo joj je, nasmiješio i pogledao ispred sebe.
Mary Jane ga je promatrala nasmiješeno i bila je jako sretna što ju je pozvao sa sobom, pa se osjećala pomalo i... sramežljivo. Osjećala je nešto prema njemu, nešto više od prijateljstva, ali duhovi iz prošlosti joj nisu davali dovoljno snage da povjeruje kako postoji dečko koji je tako savršen poput Freddija. On je bio osoba kakvu je oduvijek željela imati kraj sebe, zbog koje se rano ujutro budila osmijehom na licu i kad nije bilo sunca, kad je morala raditi naporan dugosatni posao, kad je bila živčana ili kad je jednostavno bila vesela. Bila je sretna što se pojavio u njenom životu i što je, od prvog trenutka, bio kraj nje kad god ga je zatrebala.
Nasmiješila se još jednom i pogledala je ispred sebe pokušavajući shvatiti u što on cijelo vrijeme gleda. Freddy je, u onom trenutku, gledao u nju osmijehom. Bio je zadovoljan i sretan što je djevojka odlučila otići s njim, a o tom pitanju je danima razmišljao.
Oboje su, istovremeno, željeli nešto reći, ali prekinulo ih je zvono na vratima. Mary Jane se nasmiješila, dignula sa stolice i prošla kroz terasu u kuhinju, te je krenula prema ulaznim vratima. Otvorila ih je i začuđeno ugledala Coru ispred sebe.
„Hej...“ –Cora je odmaknula pogled.
„Što želiš?“ –uzvratila je Mary Jane.
„Navečer odlazim.“ –započela je. „Razmišljala sam ove dane, Mary Jane! Ponašala sam se loše. Nisam smjela prešutiti Jacku i Paulu za Oscara!“
„Znam da nisi smjela.“
„Žao mi je! Ne znam zašto sam se tako ponašala. Valjda... Valjda sam htjela da bude sve kao i prije!“
„Cora, stvari se mjenjaju. Ti ništa nećeš promjeniti ako prešutiš nešto! Oscar je dio mog života. Možda sada nije kako smo nekada zamišljale, ali, vjeruj mi, sada mi je puno bolje nego prije! Oscar mi je pomogao da postanem ozbiljnija i da se promjenima!“
„Ti nisi imala potrebu za promjenu!“
„Jesam, Cora, jesam! Bila sam loša, neprepoznatljiva osoba i... Preporodila sam se! Nastavljam kao da Marka nisam nikada upoznala!“
„To je tvoja odluka, Mary Jane!“ –slegnula je ramenima. „Ako se ti tako bolje osjećaš...“
„Osjećam se odlično sada!“ –dodala je jačim tonalitetom ona.
„Dobro.“ –nastavila je Cora. „Samo sam ti se željela ispričati. Zbog toga sam i došla ovdje!“
„U redu.“ –klimnula je glavom. „Isprika prihvačena iako ne znam da li će sve biti kao i prije!“
„Mogu se nositi s time. Glavno je da više nisi ljuta na mene!“ –nasmiješila se.
Mary Jane joj se, također, nasmiješila, pa je izašla iz kuće i snažno ju zagrlila. Znala je da trebaju ostati u kontaktu jer se možda dosta dugo neće vidjeti nakon ovog zadnjeg zagrljaja. Trebala je pokušati zaboraviti što je prijateljica učinila iako ju je povrijedila. Cora joj se nasmiješila, poljubila ju i zagrlila još jednom, a zatim je požurila korak prema taksiju, koji ju je čekao ispred kuće, mahnula joj je i ušla u auto, a Mary Jane je mahala za njom, nasmiješenog lica, nakon čega je napravila korak nazad, zatvorila vrata i ugledala Freddija kako se smiješka držajući Oscara u ruci. Nasmiješila se, približila i uzela sina u ruke i uputila se prema sobi dok je Freddy osmijehom gledao u nju.
Slijedeći nastavak u četvrtak.
Paul je otključao vrata sobe, u kojoj su Cora i on spavali, pa je pustio otvoreni ulaz kako bi ostali ušli u nju. Kad je Mary Jane zakoračila ugledala je prekrasni raj, kojeg nikad prije nije nije vidjela. Nalazila se u sobi u kojoj je bio veliki bračni krevet s dekama pozlačene boje, a s lijeve i desne strane su stajali visoki noćni ormarići prekrasnog svijetlog drva. Zidovi su bili nježne krem boje s velikim i prekrasnim raznim portretima. Imali su veliki ormar, također, svijetle boje koji je svijetlucao na svijetlu koje je davao luster. Podignula je pogled i ugledala prekrasan veliki luster koji je imao staklene žarulje.
Djevojka se osjećala ugodno u onom okruženju, pa je sjela kraj velikog stola na kojima su bile prazne boce alkohola i predpostavila je da su se oni opijali svaku večer. Društvo je počelo nuditi alkohol i njoj, ali je ona odbila i pila je samo vodu iz frižidera. Smatrala je da alkohol čini zlo ljudima, glavobolje i gluposti i da je služio samo u trenutcima kad se slavilo, ali niti tada u velikim dozama.
Iako su se Paul, Cora i Jack trudili da joj bude dobro s njima, nije se osjećala najbolje. Osjećala je kao da više ne pripada u takvom društvu. Prisjetila se kako je nekada Cora ima dečka. Bio je to prijatelj njenog bivšeg i zbog toga su se njih dvoje upoznali jer je izašla s njim samo kako bi prijateljici učinila uslugu. Njih četvero su se uvijek opijali zajedno, glupirali se ulicama, radili glupostima... Znala je da je trebala poslušati tatu, ali bila je ludo zaljubljena i glupa u onom trenutku i slušala je šta god joj je bivši govorio.
Osjećala se ružno kad je gledala Paula, Coru i Jacka kako se opiju jer se prisjetila svoje prošlosti i koliko se glupo ponašala kad je radila što nije smjela, kad nije slušala Deana i tatu dok su joj govorili da ono nije društvo za nju, a ona se ljutila na njih.
Kad se Cora vratila, mislila je da se promjenila, kad se malo ouzbiljila i shvatila da postoje bolje stvari od alkohola, mjenjanja dečkiju i glupiranja. Odmahnula je glavom, dignula se sa stolice i izašla je na terasu, pa se nagnula na čvrstu bijelu ogradu i pogledala je ispred sebe. Promatrala je svijetla grada s visokog i shvatila da dugo nije sjedila sama negdje i promatrala što se dešava oko nje. Svijetla grada su joj bila fenomenalna, a Syder je izgledao puno ljepše, u onom trenutku, nego po danu. Puhao je lagani vjetar, pa joj je rep polako vijorio, a ona se osjećala ugodno kad se više nije nalazila u prostoriji u kojoj se osjećala previše čudno i pomišljala je kao da se vraća u prošlost, kao da bi mogla učiniti sličnu pogrešku. Kroz misli joj je prošao Freddy i njegovo ponašanje prije nego je izašla iz kuće. Ponašao se čudnije nego inače i nije mogla shvatiti čemu ono ponašanje i zašto je ispitivao sve dok nije otišla. Nasmiješila se jer se osjećala ugodnije kad je pomišljala na njega, na njegove oči i osmijeh, te na čudno ponašanje koje ju je razveselilo jer je imala osjećaj kao da mu je stalo i da mu se nije svidjelo što je odlazio s drugim dečkima.
Vatrogasna sirena je odjekivala gradom, a kombi je jurio pustim ulicama pokušavajući što prije stići do mjesta na kojem je izbio požar. Freddija, Victora i Deana su ponovno zvali da poskoće u pomoć jer je gorila vikendica izvan grada i trebalo im je još muških ruka da ga ugase požar kako se nebi proširio na poljanu.
Stigli su do mjesta događaja u roku od nekoliko minuta, nakon primljenog poziva. Vatrogasci, u odjelima, su iskočili iz kombija i potrčali pomoći kolegama iz susjednog grada, koji su ih pozvali u pomoć.
„Miller, Han i Hill, idite na lijevu stranu!“ –viknuo je Nigel gledajući u Freddija, Deana i Millera.
Njih troje su klimnuli glavom, povukli su debelu, široku i dugačku gumu sa kombija, uključili vodu i potrčali su gasiti požar koji je odlazio prema beskonačnoj poljani koja je bila spojena s još jednom, a ta druga je nestajala iza visokog brda.
„Cox!“ –proderao se Nigel, ali ga Victor nije mogao čuti od buke i uzbune koja je bila kraj goruće kućice.
Njegov nadređeni je primjetio kako se krov počinje urušavati i padati prema podu skupa s debelim gorućim drvom, koji je vjerojatno držao krov. Potrčao je prema kući jer se Victor nije micao pošto je gasio požar i nije znao da se kuća polako urušava. Nigel je stigao na vrijeme da povuča dečka s onog mjesta i gurne ga sa strane. Victor je zbunjeno gledao oko sebe ne shvaćajući što se upravo desilo u onom trenutku, pa je pogledao kako ostali vatrogasce gase maleni požar iza Nigela.
„Mali, ne čuješ kad te netko zove?“ –upitao ga je grubim glasom.
„A kako misliš da mogu čuti nešto uz cijelu ovu buku?!“ –Victor je morao povisiti glas kako bi ga Nigel čuo. „I hvala!“
„Nema na čemu, a sada dođi...“ –povukao ga je sa sobom.
Nigel i Victor su potrčali gasiti požar po poljima na kojima su ostali već neko vrijeme, bezuspiješno, pokušavali vodom ugasiti onaj nered koji se stvarao iz sekunde u sekundu i zbog kojeg su se vatrogasci zabrinjavali i bojali da im sve ne izmakne kontroli.
Uskoro im ništa više nije moglo pomoći jer se vatra počela širiti sve više, pa mlazovi vode koje su ispuštali iz guma i koja je dolazila iz rezervara kombija se počela sušiti i isparavala je od silne topline. Nije im preostalo ništa drugo osim da pozovi helikoptere kako bi donijeli vodu i pokušati tako ugasiti vatru. Ugledali su nekoliko helikoptera u daljini i začuli su njihovo odzvanjanje. Vatrogasci su potrčali prema kombijima, sjeli su u njih i gledali u vatru koja polako nestaje. Njihov posao je završio i učinili su što su mogli.
Kako je Mary Jane, nakon nekog vremena, stvarno shvatila da bi mogla otići iz hotela jer nije pripadala ondje, nije se osjećala dobro tamo, odlučila je zamoliti Jacka za prijevoz pošto su Paul i Cora bili zauzeti ljubakanjem na krevetu.
Jack i ona putem nisu pričali previše. Progovorili su svega nekoliko riječi i to ne bitnih. Parkirao je auto ispred njene kuće, a ona je moknula povez sa sebe, uputila je pogled prema domu i, kad je vidjela da svijetla nisu upaljena, se okrenula prema novom prijatelju.
„Hvala ti.“ –uzvratila je Mary Jane.
„Nema problema. Ovako i onako nemam što raditi kad se njih dvoje po cijele dane samo ljube!“ –slegnuo je ramenima, Jack, i osmijehnuo joj se.
„Ništa... Vidimo se onda... Možda!
„Čekaj...“ –zaustavio ju je. „Jesi za pričanje?“
„Može.“ –klimnula je glavom.
„Ti ne ideš na fakultet?“
„Ne. Imam posao. Ti?“
„Ne... Još pokušavam pronaći nešto što me zanima.“
„Pa dobro. Bolje tako nego da izabereš faks za kojeg se nećeš ni truditi!“
„Istina.“ –klimnuo je glavom i nasmiješio joj se. „I... Imaš dečka?“
„Ne. Trudim se davati pažnju samo sinu.“ –odgovorila je.
„Sinu?“ –zbunjeno će on.
„Da. Sinu!“ –nastavila je. „Cora ti nije rekla!“
„Nije mi spominjala.“
„Nije?“
„Ne. Pričala je samo o tebi, kako si dobra, slatka... Ali nigdje nije spominjala da si mama!“
„OK...“ –otvorila je vrata. „Spomeni ti Cori da je govno i da mi se ne javlja više!“
„Mary Jane, čekaj...“ –htio ju je zaustaviti, ali ga je ona odgurnula.
Ljutito je zalupila vratima automobila, pogledala je još jednom ljuto u njega, a on je zbunjeno gledao u nju, pa je odmahnula glavom i nastavila prema kuću hodajući što je brže mogla. Uzela je ključeve iz torbe i otključala je vrata, pa ih je objesila kraj ulaza nakon što je zaključala i požurila prema katu.
Otvorila je polako vrata sobe, upalila svijetlo i bacila je torbicu na krevet, nakon čega se približila Oscarovom krevetu i ugledala ga kako nježno spava. Podragala ga je po licu i poljubila ga, a onda ga je u tišini, ozbiljnog lica, nastavila gledati i pratiti kako spava. Bila je bjesna na Coru što nije rekla Jacku da ima sina i predpostavljala je da to niti Paul ne zna. Kako je mogla biti tako bezobrazna?! Kako se mogla ponašati kao da njega nema u njenom životu?! Iako nije bio planiran, Mary Jane ga je obožavala, voljela ga je više od same sebe, a to je njena prijateljica znala, pa kako je mogla biti takva?!
Svanulo je jutro, a dečki se nisu dizali s kreveta pošto su imali slobodan dan jer su radili po noći i bilo bi previše zamorno za njih odlaziti na posao nakon neispavane noći.
Mary Jane je također dobila slobodan dan od Natashe kako bi se odmorila jer je previše radila u zadnje vrijeme i ostajala raditi prekovremeno kad nitko drugi od konobara nije mogao, a šefica nije sve sama mogla raditi posao kako treba.
Pošto nije mogla spavati, jer je cijelu noć mislila na Corino ponašanje i o tome kako ne vjeruje da će joj oprostiti što se ponašala da Oscar ne postoji, a obožavala se družiti s njim što je pomislila da je glumila kako joj je stalo, počistila je cijelu kuću još rano ujutro, a onda je namjestila stol za prijatelje, koji su se uskoro trebali probuditi. Netko je pozvonio na ulazna vrata, pa je podignula pogled prema satu, na kuhinjskom zidu, i vidjela da je tek osam sati bilo prošlo, pa nije znala tko bi mogao biti u ono vrijeme. Ostavila je mlijeko za Oscara da se grije na šporetu dok je on sjedio u sjedalici i igrao se s pližanim medvjedima koji su mu visjeli sa drške, pa je krenula otvoriti vrata, a osoba koja je stajala pred vratima nije odustajala i izgledao je kao da je zaspala nad zvonom. Mary Jane je primjetila, Freddija, Williama, Deana i Daniu na stepeništu i bili su umorni, blijedi i izgledali su poput zombija. Pozvonili su još jednom.
„Idem!“ –proderala se i odmahnula je prijateljima glavom.
Otvorila je vrata i začudila se kad je vidjela Coru ondje, a njena prijateljica ili, tko god je bila osoba koju je gledala ispred sebe, je izgledala ljuto i bjesno. Društvo se okrenulo i počelo penjati prema sobama.
„Što radiš ovdje?“ –upitala je Mary Jane grubo i prekrižila je ruke na prsa.
„Želim znati zašto si me nazvala govnom i zašto više ne želiš čuti za mene!“ –viknula je Cora.
Začuli su se koraci, pa se Mary Jane okrenula i vidjela je svoje prijatelje na stubištu kako otvorenih očiju promatraju gledaju u njih. Djevojka je predpostavila da žele znati što se dogodilo, pa je odmahnula glavom i okrenula se prema Cori.
„Čekam objašnjenje!“ –dodala je ona.
„To si i zaslužila!“ –rekla joj je.
„Zašto? što sam ti napravila?!“
„Nikome nisi rekla za Oscara, evo što si napravila!“
„Pa? Kao da je to bitno?!“
„Bitno je, Cora, bitno je!“ –viknula je ljutito Mary Jane sudržavajući ruku s kojom ju je željela udariti. „Oscar je sada dio mog života, htjela ti to ili ne!“
Ljutito je zalupila vratima i okrenula se prema prijateljima koji su i gledali u nju ne znajući što se dogodilo i, pokušavajući ju pitati izrazom lica da im kaže zbog čega su se svađale.
„Sve je u redu, sis?“ –upitao je Dean silazeći niz stepenice.
„Ne, nije!“ –viknula je.
Toliko se jako izderala da je rasplakala Oscara, a Freddy je požurio u kuhinju pošto je Mary Jane potrčala prema sobi, stepenicama. Dečko je uzeo Oscara iz sjedalice, prislonio ga na prsa i polako ga je ljuljuškao pokušavajući ga umiriti, a Victor je maknuo kipuće mlijeko sa šporeta. Dean i Dania su gledali u svoje prijatelje, zbunjeno, ne shvaćajući što se desilo malo prije.
Slijedeći u utorak. Novo i ovdje: DRHTAJ DUŠE - sutra je gotova ova knjiga, za one koji ju ne čitaju, pa ćete se moći, ako želite, ubaciti na ovu: Jennine kronike - počinjem sutra s 1. poglavljem. Ako želite, svratite.
Pozdrav=)
Volim vas
Freddy je sjedio na terasi rano ujutro, prije posla, pošto nije mogao više spavati, a i bilo je vrijeme da se počne spremati. Bilo je ugodno i toplo lipanjsko jutro. Dvorište koje je stajalo pred njim je bilo cvijetno i raznih boja, a pčele su već zujale u daljini zaustavljajući se na njima dok su leptiri kružili veselo oko njih i izgledalo mu je kao da se igraju. Lišće prekrasnog i visokog stabla je vijorilo po zraku na laganom i osviježavajućem vjetru dok su ptice skakutale po granama i pjevušile.
Proljetna atmosfera se bližila kraju i približavalo se ljeto, a on je zamišljeno gledao oko sebe, užuvajući u onoj ljepoti, ali razmišljajući o svojoj obitelji i rodnom gradu. Nije su čuo više od dva mjeseca s njima niti je znao što se dešava kod njih, da li su dobro... Želio je biti s njima ponovno, pogledati kako stvari stoje, da li su još složni kao prije i jako su mu nedostajali pogotovo jer nije imao vijesti o njima.
Melankonično razmišljanje mu je prekinulo zvono na vratima, pa se dignuo i polako ušao u kuhinju. Čuo je ubrzane korake na stepeništu, pa je provorio iz kuhinje i ugledao Mary Jane kako užurbano trči niz stepenice.
„Freddy, možeš ići po Oscara, molim te?“ –upitala ga je.
„Mogu.“ –klimuo je glavom, nasmiješio joj se i popeo se stepenicama.
Djevojka je nastavila prema vratima nasmiješeno i otvorila ih je, a ispred nje se nalazila nasmiješena Cora koja ju je zagrlila i poljubila, a Mary Jane ju je pozvala u kuću.
„I? Gdje je maleni?“ –upitala ju je.
„Sad će ga moj frend donijeti.“ –odgovorila je Mary Jane. „Kako si? Spremaš se za odlazak?“
„Da.“ –klimnula je glavom. „Nažalost, odlazimo za dva dana! Tako mi je žao što nisam više vremena provodila s tobom, a društvo nisam ni vidjela.“
„Nema veze.“ –slegnula je ramnima. „Znaju da si biznis cura, pa da te nikada neće uspjeti uhvatiti, ali pozdravljaju te puno!“
„Evo nas!“ –uzvratio je Freddy silazeći niz stepenice i držajući Oscara u ruci.
Cora je podignula pogled prema njemu, pa je uputila sumnjičavi osmijeh Mary Jane, koja ju je zbunjeno promatrala i onda se okrenula prema Freddy i odmjeravala ga je od glave do pete razmišljajući koliko je zgodan, sladak i nježan prema Oscaru.
Freddy se nasmiješio kad je zakoračio ispred nje, pružio je Mary Jane bebu i uputio joj neodoljivo slatki osmijeh zbog kojeg se njoj smiješak, iznenada, stvorio na licu, srce joj je zakucalo sto na sat i od uzbuđenja nije znala što reći. Cora ih je oboje promatrala osmijehom shvaćajući da se nešto dešava među njima, ali da si očito to ne žele priznati.
„Nećeš nas upoznati?“ –prekinuo ju je Freddy.
„Oprosti!“ –nasmiješila se. „Ovo je moja prijateljica Cora, a ovo je Freddy!“
„Drago mi je.“ –pružio joj je ruku.
„Također!“ –potresla ju je, a onda se okrenula prema Mary Jane. „Pričala si mi da je komad, ali toliki...“
„Cora!“ –djevojka je porumenila i krajičkom oka gledala u Freddy koji joj se smiješkao, a njoj je bilo previše neugodno, pa je odmaknula pogled. „Reci Deanu da idem vani, pa se vračam prije posla!“
„U redu. Uživajte!“ –rekao je i ušao je u dnevni boravak.
„Moraš ti raditi te gluposti?!“ –Mary Jane se ljutito okrenula prema Cori.
„Nisam ništa krivo napravila.“ –namignula joj je i otvorila ulazna vrata.
„Ništa?! Pa, čovječe, nisi vidjela koliko mi je neugodno bilo?!“ –uzvratila je ljutito.
„Čovječe, ti si rekla da je prekrasan, divan, sladak, zgodan i da ima neodoljivo prekrasne oči i...“
„Ok, ok, dosta!“
Cora joj se nasmiješila, a Mary Jane je ljutito stavljala Oscara u auto, na stražnje sjedalo dok ih je Freddy nasmiješeno promatrao kroz prozor dnevnog boravka. Odmahnuo je glavom, odmaknuo se od prozora, pa je sjeo na trosjed i upalio televiziju. Primjetio je koliko je Mary Jane bilo neugodno zbog Corine rečenice i to mu je bilo jako simpatično.
„Fred, gdje je Mary Jane?“ –upitao ga je Dean.
„Otišla je s Corom.“ –odgovorio je.
„Ma kad je bila ovdje?“
„Malo prije. Zašto?“
„Pitam. Skoro dva tjedna je ovdje, a nikad ju još nisam vidio.“
„I meni je ovo prvi put!“
„Za?“ –progovorio je Victor, držajući u ruci kipuču šalicu kavu.
„Ma bila je Cora kod nas malo prije.“ –Dean se okrenuo prema njemu. „Vidio si ju nekad?“
„Nemam blage veze da je uopče dolazila ovdje.“ –slegnuo je ramenima. „Idemo na posao? Što prije dođemo, prije će nam vrijeme proći!“
Freddy se dignuo sa trosjeda, uzeo je ključeve automobila sa stola i uputio se prema izlazu sa kolegama, pa su izašli iz kuće i ušli u automobil nakon čega su krenuli prema vatrogasnoj postaji.
Mrzili su raditi ujutro jer su večinom bili pospani, dolazili bi kasno navečer sa smijene i uvijek bi ih zvali kad bi izbio veći požar, pa su rijetko imali vremena za privatni život, sebe i odmaranje. Htjeli su jednom uživati i provoditi vrijeme sa cijelim društvom, kao nekada, ali znali su da je to rijetko moguće i da su se trebali brinuti za posao.
Došla je večer, a Mary Jane se spremala u sobi dok je Oscar mirno i, bez ikakvih problema, spavao u krevetiću za bebe. Djevojka je obukla na sebe crvenu majicu na bretele, crne kapri hlače, crne balerinke na potpetice. Podignula je kosu u konjski rep i zakovrčala si ju je, nakon čega je stavila velike okrugle naušnice, pa je uzela maskaru i povečala si trepavice, malo rumenila na obrazima i crni tuš na oči. Zgrabila je labello i namazala si je usne, pa se osmijehom pogledala u ogledalo. Bila je zadovoljna kako se obukla, pa je podignula torbicu sa kreveta i uputila još jedan kratki pogled na Oscara kako bi se uvjerila da spava. Poljubila ga je i, što je tiše mogla, izašla je iz sobe. Velikom brzinom se sputila niz stepenice i ušla je u dnevni boravak gdje su Freddy, Victor, Dania i Dean sjedili.
„Opa!“ –uzviknula je Dania. „Kako to da si se tako sredila?“
„Istina!“ –zbunjeno će Victor. „Ne sjećam se kad si se zadnji put obukla tako fensi!“
„Meni se dobro obukla!“ –nastavio je Freddy.
„Gdje ideš?“ –upitao je Dean.
„Vani.“ –odgovorila je namiješeno. „Netko mora pričivati Oscara!“
„Ja ću. Nije mi problem!“ –dodao je Freddy. „A gdje ideš?“
„S Corom, njenim dečkom i njegovim bratom vani.“
„Nisi nam se pohvalila.“
„Pa nije bilo potrebe!“
„I kad se vraćaš?“
Victor i Dean su gledali zbunjeno u njega pošto nisu shvaćali razlog toliko njegovih pitanja i ozbiljnog izraza lica, a Dania je promatrala nasmiješeno Freddija i Mary Jane koji su gledali jedno u drugoga. Primjetila je čudno ponašanje s njegove strane i osjećala se neka ljubomora u zraku, a to joj je bilo simpatično pa se samo hihotala dok su se dečko i brat okretali prema njoj i promatrali što se događa između drugih prijatelja.
Začula se truba automobila, pa se Mary Jane okrenula i otišla je prema prozorima odmaknuvši zavijese.
„Došli su po mene. Idem!“ –rekla je. „Ako Oscar bude pravio probleme, nazovi me!“
„I kad se vraćaš?“ –uzvratio je Freddy odlazivši za njom.
„Ne znam, Freddy, ali neću dugo, ok?“ –okrenula se prema njemu i nasmiješila mu se. „Vidimo se!“
Djevojka je izašla iz kuće, a Freddy je gledao kako se udaljile i veselo trči prema crvenom starom BMWu i kako polako otvara vrata. Nije mu bilo svejedno što je izašla vani s dečkima, a pogotovo ne s nepoznatima. Ljutito je gledao za autom koji se udaljavao od kuće, pa je zalupio ulaznim vratima i vratio se u dnevni boravak gdje su ga prijatelji promatrali u tišini i gledali ga kako živčano lupka nogom o pod i gleda u televiziju ne prateći što je na programu.
BMW su parkirali ispred prekrasnog, luksuznog hotela u kojem su odjsedali samo bogatije osobe pošto normalni ljudi si nisu mogli prijuštiti toliko glomazno noćenje.
Mary Jane je otvorila vrata i zakoračila je automobila gledajući u hotel koji je puno ljepše izgledao po noći, nego po danu, a ona svijetla koja su ga označavala su se vidjela u daljini.
„Spremna si?“ –začula je muški glas.
Okrenula se i ugledala dečka desetak centimetara višeg od sebe, mišičavog, zgodnog, svijetle kose i kristalno plavih očiju. Na sebi je imao široku majicu i kratke hlače do koljena, a svojim očima nije prestajao gledati u nju.
„Jesam.“ –klimnula je glavom.
„Sigurno ti ne smeta što ćemo biti u hotelu i ovdje piti?“ –upitala ju je Cora.
„Ne smeta mi.“ –odmahnula je glavom.
„Odlično! Onda možemo krenuti!“ –rekao je drugi, Corin dečko Paul.
Paul je povukao Coru sa sobom, a Mary Jane i njegov brat Jack hodali su iza njih u tišini promatrajući zaljubljeni par ispred sebe kako veselo pričaju, smiju se i uživaju. Djevojka je u onom trenutku osjećala kao da ne pripada ondje, kao da jedan dio nje nedostaje, ali nije znala točno što i zbog toga je cijelo vrijeme bila zamišljena.
„Hvala.“ –uzvratio je Jack.
„Molim?“ –zbunjenog izraza lica se okrenula prema njemu.
„Hvala što si došla.“ –nasmiješio joj se. „Bilo bi mi dosadno s njima jer se inače ljubakaju i glupiraju, pa se ja sam moram snalaziti!“
„Nema problema.“ –uzvratila je osmijehom. „Uostalom, nisam imala što raditi kod kuće...“
Jack joj se nasmiješio, pustio ju je da prva uđe u lift i nakon nje je ušao dok su se Cora i Paul ljubakali iza njih, a oni su gledali ispred sebe kao da se ništa ne dešava. Oboje su bili zamišljeni i primjetilo se, po njihovom izrazu lica koliko im je dosadno i koliko nisu željeli biti ondje u onom trenutku.
Slijedeći u nedjelju.
Vjerojatno počinjem 3 poglavlja objavljivati tjedno pošto sam gotova sa školom i sve sam prošla, pa ću ćešće imati vremena za sebe.=)
„Cora!“ –uzviknula je Mary Jane i potrčala ju je zagrliti.
„Netko me se napokon sjetio!“ –nasmiješeno će ona djevojka, snažno zagrlivši prijateljicu koja joj je odmah potrčala u susret.
„Cora?!“ –zbunjeni će Natasha.
„Čemu takav izaz lica?“ –zbunjeno će Cora.
„Promjenila sam se. Nisam očekivala da si to ti!“ –nasmiješila se.
„O, Bože! Skoro dvije godine te nisam vidjela.“ –zahihotala je Mary Jane. „Moraš mi sve ispričati! Trebam znati što si radila svo ovo vrijeme!“
„Naravno, ali uz kavu, ako je moguće?“ –pogledala je u Natashu.
„Zašto nebi bilo?“ –Natasha joj je namignula.
Williamova žena se udaljila od njih, odlazivši prema šanku i otvarajući stroj za kavu, a Mary Jane i Cora su sjele bliže prijateljici i nasmiješeno su gledale jedna u drugu. Bile su jako sretne što su se vidjele jer oboje su otišle svojim putem nakon završetka srednje škole, ali ostale su u kontaktu cijelo vrijeme.
„Kako si, Cora?“ –upitala je Mary Jane.
„Ne najbolje.“ –uzdahnula je. „Manekenska karijera jako umara!“
„Vidi se po tebi.“ –Natasha je stavila šalice kave na stolu, pa je sjela kraj njih.
„Zašto?“ –pogledala ju je.
„Smršavila si dosta.“ –dodala je Mary Jane.
„Zadnji put kad si otišla si imala veče cice i bila si taman, a sada si poput... kostura!“ –rekla je Natasha.
„Hvala!“ –Cora je odmahnula glavom.
„Ne mislim ništa loše, ali samo kažem činjenice.“ –nastavila je.
„Ah... Takav je život nas manekenki!“ –legnula je ramenima.
„I? Što radiš dalje, osim toga?“ –druga prijateljica je promjenila temu. „Što te dovodi ovdje nakon toliko vremena? Mailom si mi javila da ne znaš kad ćeš doći!“
„Evo... Odlučila sam si uzeti dva tjedana slobodnog!“ –nacerila se. „Zapravo... dečko me nagovorio i poveo je svojeg mlađeg brata sa sobom!“
„Dečko ti je jako pametan. Drago mi je što te nagovorio jer ćeš se sada moći odmarati!“ –uzvratila je Natasha.
Cora je klimnula glavom i nasmiješeno je pogledala u svoje dvije prijateljice koje nije vidjela skoro dvije godine i bila je jako sretna što je napokon sjedila s njima i ponovno komunicirala uz jutarnje duge kave. Mary Jane je bila, također, jako zadovoljna što se pojavio još jedan razlog zbog njene sreće. Nekoć su njih dvije bile nerazdvojive najbolje prijateljice, ali vrijeme se mjenja, obje su izabrale druge puteve koje će slijediti u budućnosti, ali nikada nisu prestajale razmišljati jedna o drugoj.
Mary Janin dan na poslu je prošao odlično jer nisu imali puno mušterija, pa je to značilo manje posla i zbog toga se više mogla družiti s dugogodišnjom prijateljicom.
Djevojka je pozdravila svoje prijatelje s posla, pa se uputila iz restorana zajedno s Corom pošto ju je ova zamolila da ju odbaci do hotela. Putem su se smijale, pričale, slušale glazbu i pjevale su. Iako je možda njihovo vrijeme za vrištanje najdražih riječi pjesama i ludovanje po ulicama završilo pošto su se približavale dvadesetoj godini, nije ih to bilo briga i upravo su se tako cijelo vrijeme zabavljalje i prisječivale se trenutaka kad su još bile zajedno i kad je bilo vrijeme srednje škole.
Nažalost, njihovo zabavljanje nije predugo trajalo pošto Cora nije spavala u hotelu izvan grada i onda su se morale pozdraviti, pa je svaka cura otišla svojim putem.
Putem do kuće, Mary Jane je veselo pjevušila pjesme koje su svirale na radiju i razmišljala kako joj je odlično dan počeo i nadala se da će i završiti pošto se još trebala pronaći s prijateljicom, popodne, kako bi zajedno otišle prošetati Oscara jer je vrijeme bilo ugodno, toplo, sunčano i predivno, pa su morale iskoristiti lijepe dane. U mislima joj se vrtio i Freddy te njihov propali poljubac, a na tu samu pomisao joj je srce ponovno zakucalo brzo, leptirići su joj je stvorili u trbuhu, a niti osmijeh nije nedostajao s lica. Počinjalo joj je biti stalo... možda čak i previše.
Kad je parkirala automobil ispred kuće, primjetila je Nigela, Deana, Williama i Victora kako igraju košarku ispred garaže i zastala ih je promatrati, nagnuvši se na auto. Nasmiješeno ih je gledala pošto se sjećala kako je nekada i među njima stajao njen otac, te je gađao u koš i krao mlađima loptu, a nitko ga nikada nije želio taknuti pošto je bio stariji od njih, pa su ga uvijek poštovali i popuštali mu iako bi se kasnije hvalio kako on najbolje od svih zna igrati.
Tata joj je užasno nedostajao jer je bio i otac i majka pošto su mamu izgubili kad su još bili premladi zbog teške bolesti, pa se nitko od njih nije pretjerano sjećao kako je izgledala, ali zbog toga su im služile fotografije na kojima su i oni bili kao klinci. Tata joj je bio jako dobar čovjek, nježan i drag, a možda je bio čak i predobar jer je uvijek riskirao život za sve oko sebe pošto je mislio kako je to njegova zadaća, ali zapravo nije shvaćao da je njegov zadatak čuvati svoj život i biti uz njih dok ne ostara zajedno.
Mary Jane je previše nedostajao otac, ali znala je kako ga ništa više ne može vratiti, pa je samo duboko uzdahnula i morala se naviknuti na to da njega više nema i da ga se može samo prisjetiti u mislima svako toliko jer je uz njega provela predivno djetinjstvo, dosta toga ju je naučio i uvijek joj je govorio kako mora biti hrabra čak i kad ne može to pokazati.
„Hej, sisterice!“ –viknuo je Dean. „Dobro si?“
„Naravno. Zašto?“ –uzvratila je približavajući im se.
„Sigurno? Zamišljena si mi...“
„Ma sve je u redu.“
„Odlično onda!“
„Gdje je Freddy?“
„Čuva Oscara cijeli dan. Ne želi se odvojiti od njega!“ –odgovorio je Nigel. „Bio bi mu dobar tata!“
„Pretjerujete, oke?“ –dobacila je ona pomalo ljutitim glasom.
„Chill out, Mary Jane!“ –nasmiješio se William. „Ne mislimo mi ništa loše! Samo želimo da nađeš muškarca.“
„Naći ću ga i bez vaše pomoći, u redu?!“ –odmahnula je glavom i prekrižila je ruke na prsa.
„U redu, u redu. Nećemo te više gnjaviti!“ –Victor ju je potapšao po ramenu. „Usput, ne moraš se brinuti za ručak. Dania ga radi!“
„Lijepo je čuti da se svako toliko netko drugi sjeti raditi ga!“ –nacerila se. „A i ovako i onako nebi uspjela jer imam obavezu!“
„Obavezu?“ –muško društvo je stalo sa košarkom i pogledali su zbunjeno u nju pošto nisu očekivali da bi se takvo što moglo desiti.
„Da, obavezu!“ –nasmiješila se djevojka. „Cora se vratila, pa ću provesti popodne s njom!“
„Vratila se?“ –začuđeno će Victor. „Možda bi...“
„Ima dečka!“
„Ok... Zaboravi!“
„Ništa. Vidimo se, dečki! Uživajte!“ –mahnula im je rukom.
Dečki su slegnuli ramenima, pozdravili su je i nastavili su s košarkom, a ona se nastavila penjati stepenicama, pa je otvorila vrata kuće i zakoračila je unutra i osjetila ugodan miris pašte s nekoliko vrsta sira. Ubrzala je korak i provirila je u kuhinju, pa je ugledal Daniu kako sjedi za stolom i čita novine, dok se iza nje kuha ručak na šporetu.
„Češće bi netko drugi mogao kuhati!“ –ušla je u kuhinju.
„Zapravo...“ –spustila je časopis i pogledala je u nju. „Dečki bi trebali početi s kuhanjem. Ništa ne rade po cijele dane kad nemaju posla!“
„Istina.“ –nasmiješila joj se. „Znaš tko je došao?“
„Tvoj... bivši?“ –dodala je.
„NE!“ –viknula je. „Hvala Bogu što nije!“
„Oprosti onda. Tko je došao?“
„Cora!“
„Nemoj zezati? Kako je ona?“
„Odlično je, ali došla je na dva tjedna na odmor jer se premorila.“
„Mogu misliti kad mora mjenjati pedeset vrsta odjeća na dan zbog glupe piste, novina i dizajnera!“
„Tako je! Gdje je Freddy?“
„Mislim da je u tvojoj sobi. Nisam sigurna, ali provjeri!“
„U redu. Hvala! Dolazim brzo!“
Dania je klimnula glavom, otvorila je novine i stranicu na koju je stala, pa je nastavila s čitanjem, a Mary Jane se penjala stepenicama na kat i polako je otvorila vrata sobe. Ugledala je Freddija, kraj dječjeg kreveta, kako polako ljuljuška Oscara i stavlja ga u krevet. Djevojka ga je gledala očarano i sretno, pa je razmislila o Nigeloim riječima i shvatila je da bi mu mogao biti dobar tata pošto mu je bilo stalo do njega i volio se družiti s njim, ali pomišljala je da bi to mogao biti preveliki pritisak za njega i da su njih dvoje samo prijatelji, pa da nema šanse da bi mu mogla učinti nešto slično. Odmahnula je glavom i polako je zatvorila vrata sobe.
„Hej...“ –okrenuo se iza sebe.
„Hej...“ –pogledala ga je nasmiješeno. „Kako...“
„Tiho... Spava!“ –prekinuo ju je.
„U redu.“ –snizila je ton glasa. „Hvala ti što si se brinuo za njega!“
„Znaš da mi nije problem. Uostalom, nisam se mogao odvojiti od njega i da sam htio!“
„Rekli su mi. Pravio je probleme?“
„Ne. Bio je odličan! Prošetali smo se u parku jer nam je bilo dosadno kod kuće. Obožavam provoditi vrijeme s njima!“
„Znaš... Bit' ćeš odličan tata!“
„Hvala.“ –nasmiješeno ju je pogledao. „I nisi prva koja mi to govori!“
„Predpostavljam!“ –uzvratila je.
„Ništa... Odradio sam svoj posao za danas, pa ću te pustiti da se odmoriš!“ –krenuo je prema vratima.
„U redu. Hvala ti još jednom!“ –rekla je.
Freddy se okrenuo prema njoj, uputio joj je slatki osmijeh zbog kojeg joj je srce zakucalo što je brže moglo i izašao je iz sobe zatvorivši vrata polako. Djevojka je duboko uzdahnula, nasmiješila se i pogledala je sina kako nježno spavao u krevetu. Podragala ga je i bila je jako zahvalna što ga je imala u životu pošto joj je davao veliku sreću, radost i nježnost, a nakon toga je skinula odjeću sa sebe, uzela je onu čistu i izašla je iz sobe kako bi se otišla istuširati.
Novo: DRHTAJ DUŠE
Danas mi je super dan bio, pa sam odlucila staviti novi nastavak.=)
Slijedeci ili u utorak ili u srijedu. Lako moguce da cu utorak posto bi mi do tada trebale sve ocjene biti zakljucane.
Drzite mi fige da sve prodjem iako nista nije kriticnoXD
.......... za sada=P
Have fun.
Good night!
Freddy je otvorio svoje zelene oči i pogledao je na sat, pa je shvatio da je tek sedam ujutro i dignuo se pošto je znao da bi trebao odmah pričuvati Oscara jer Mary Jane uskoro odlazi na posao. Dignuo se iz kreveta, otvorio je prozor i lagani vjetar je ušao u sobi, noseći sa sebe ugodan proljetni miris. Udahnuo je onaj odličan, osviježavajući i čisti dah, pa je udahnuo i pogledao u plavo nebo i u sunce kako je polako izlazio. Nasmiješio se, pa je obukao široku majicu kratkih rukava pošto je spavao sa bijelom potkušuljom, a onda je stavio kratke i široke hlače na sebe i zatim se uputio prema izlazu sobe i otvorio je vrata. Nakon toga se spustio niz stepenice i zastao je ispred Mary Janine sobe i polako je otvorio vrata, a nje nigdje nije bilo, pa je zakoračio unutra i laganim, tihim hodom se približio Oscarovom krevetu. Dječačić ga je promatrao svojim velikim tamnim očima, a Freddy se nasmiješio pošto mu je bio presladak u onom trenutku i dignuo ga je iz kreveta, prislonio ga je na prsa i izašao je iz sobe. Kad je otvorio vrata ugledao je Mary Jane koja ga je zbunjeno promatrala.
„Čuo si da plače?“ –upitala ga je.
„Ne. Smiješkao mi se kad sam ga pogledao!“ –odgovorio je pomalo zbunjeno.
„Plakao je, pa sam zbog toga došla ovdje.“ –uzela ga je u ruke. „K vragu, Freddy. Oscar će te zavoljeti više od mene!“
„Nisi valjda ljubomorna?“ –nasmiješio joj se. „Ne brini se. Voli on tebe!“
„Nećeš mi ga ukrasti?“
„Neću, ne brini se. Nebi li trebala ići na posao!“
„Sad sam mislila krenuti!“
„Onda kreni već jednom!“
„Ti to mene tjeraš iz vlastite kuće?“
„Ne, ali ne želim da zakasniš.“
„Neću, ne brini se.“
„Gdje su ostali?!“
„Victor i Dean su malo prije otišli na posao, pa su odbacili Daniu na faks!“
„Znaći, Oscar i ja smo prepušteni sami sebi, ha?“
„Siguran si da ga želiš pričuvati? Mogu ga pustiti kod Natashine majke!“
„Ti se bojiš da bi me Oscar mogao zavoljeti više od tebe da mi ga ne želiš pustiti?“ –upitao je sumnjičavo ulazivši u kuhinju.
„Ne!“ –odgovorila je nasmijehnuvši se. „Ne misliš stvarno da sam mislila ozbiljno s onim?“
„Zezam se, MJ!“ –nacerio se.
„MJ?“
„Smeta?!“
„Malo.... Ne sviđa mi se... Oduvijek mi je bilo odbojno da me netko tako zove!“
„Oh... Ipak postoji stvar koja može naživcirati božicu!“ –namignuo joj je.
„Božicu?“ –porumenivši ga je zbunjeno pogledala.
„Pusti. Nije bitno!“ –odmahnuo je rukom i uzeo je gut kave iz šalice koju je upravo uzeo sa stola.
„Kakva božica?“ –upitala ga je, prekriženih ruku. „I nemoj reći da nije bitno jer me užasno zanima!“
„U redu.“ –klimuo je glavom. „Izgledala si mi poput nečega božanstvenog kad sam te vidio i mislio sam da ne može postojati ništa kako bi te naljutilo ili povrijedilo, ali očito te živcira kad te netko zove... MJ!“
„Prestani me tako zvati!“ –ljutito ga je prodrmala. „I.... stvarno si me smatrao božicom?“
„Još te smatram.“ –namignuo joj je, pa je popio kavu do kraja, spustio je šalicu i pogledao je prema prozoru.
Promatrao je prekrasno vrijeme u dvorištu dok su zrake sunca ulazile u kuhinju, a zelene trava vijorila na laganom vjetru. Krajičkom oka je primjetio kako Mary Jane gleda u njega, rumenog lica, u tišini. Okrenuo je glavu prema njoj i pogledao ju je nježnog lica, duboko u oči, a osmijeh mu je nestao pošto ju je gledao, ponovno, kao nešto božanstveno koje mu je proljepšalo život. Spustio je pogled i, lijevom rukom, pošto je ona druga bila ranjena i još u zavoju, uzeo je njenu i nježno ju je dragao, a srce mu je zakucalo od uzbuđena pošto nije razumio što u onom trenutku radi i zašto je to uopče išao raditi, pa se cijelo vrijeme pitao što ona misli u onom trenutku. Pogledao je, svojim prekrasnim, nježnim zelenim očima u njene bademasto smeđe tamne oči.
Mary Jane je srce ubrzano kucalo i pomalo je drhtala od onog osjećaja i zbog uzbuđenja. Progutala je knedlu i spustila je pogled, ali ponovno je htjela ugledati njegove oči i podignula je pogled prema njemu, a on ju je i dalje promatrao na isti očaravajući način zbog kojeg ga je željela više nego inače. Napravila je korak naprijed pošto je bila udaljenija od njega i gledala ga je duboko u oči, polako dizajući se na vrth prstiju i približavajući se njegovim usnama. Oscar je zaplakao u jednom trenutku, pa se djevojka odmaknula od njega i okrenula se prema stolu gdje je njen sin ležao u sjedalici. Podignula ga je i polako tapkala po leđima pokušavajući ga smiriti, a kad se okrenula primjetila je kako Freddy i dalje gleda u nju, pa se ponovno okrenula ispred sebe i pokušavala je umiriti ubrzani rad srca.
„MJ, moraš na posao!“ –rekao joj je.
„Idem, idem!“ –stavila je Oscara u sjedalicu i uzela torbu sa stola, pa se okrenula prema njemu na izlazu iz kuhinje. „I ne zovi me onim imenom, ponavljam ti po stoti put!“
Nasmiješio joj se, a ona je odmahnula glavom i izašla je iz kuhinje odlazeći prema izlazu iz kuće, ali zastala je ispred otvorenih vratiju, držeći ruku na kvaku. Nasmiješila se jer je obožavala Freddija iako ju je živcirao što ju zove onim imenom, ali znala je da to čini namjerno samo kako bi ju iziriliralo. Uzdahnula je pošto je razmišljala o njihovom skorom poljupcu i o tome kako se on nije odmaknuo, a to je za nju značilo da ima put otvoren prema njoj, ali bilo joj je previše neugodno jer se prisjetila koliko dugo nije osjećala nešto više od prijateljstva prema nekom dečku i zbog toga se nije znala kako ponašati. Odmahnula je glavom i polako se vratila kod kuhinje što je tiše mogla kako on nebi čuo da se vratila. Provorila je kroz otvorena vrata i ugledala ga je kako nježno ljuljuška Oscara, koji je polako zatvarao oči, kraj prozora i osjećala se sretno zbog onog prizora, ali spustila je pogled i udaljila se. Otvorila je vrata i izašla je na terasu ispred kuće.
Pogledala je u nebo dok joj je ispuštena kosa vijorila na jačem vjetru. Pogledala je ptice kako lete visoko na nebo, pa se polako spuštaju i skakuću po tlu, a onda je osjetila ugodno topli i sunce je već bilo visoko na nebu i grijalo je jače nego inače pošto se već približavao kraj svibnja. Misli joj je zaokupila scena koju je upravo bila ugledala i bilo joj je neopisivo drago kad je gledala kako se Freddy brine za malenog Oscara i bilo joj je, pomalo, žao što on nije bio zapravo njegov otac iako se ponašao onako. Uzdahnula je i spustila pogled nakon čega je ušla u automobil, stavila je sunčane naočale i odvezla se.
Putem do Moravy restorana nije prestajala razmišljati o Freddiju, koji joj se cijelo vrijeme motao po glavi i kojeg je užasno željela poljubiti iako bi možda učinila pogrešku i tako urušila njihovo prijateljstvo, ali pomalo je željena to učiniti iako bi možda došlo do komplikacija među njima. Parkirala se ispred restorana, na parkiralištu za radnike, izašla je iz auta uzevši torbu sa suvozačevog mjesta, zaključala ga je i polako krenula prema ulazu razmišljajući o tome što bi se desilo da je došlo do poljupca. Otvorila je vrata i zvonce je zazvonilo kad je zakoračila unutra i udarila ulaznim vratima za sobom.
„Dobro jutro!“ –pozdravila ju je osmijehom Natasha dok je čistila podove.
„Hej!“ –nasmiješila se Mary Jane i nastavila je prema sobi u kojoj su radnici držali svoje stvari.
„U redu...“ –začula je potpetice iza sebe i Natashin glas, pa se zbunjeno okrenula i ugledala ju kako drži prekrižene ruke na prsa.
„Nešto nije u redu?“ –upitala je.
„Ima nešto čudno u tvom osmijehu.“ –pogledala ju je sumnjičavo.
„Kako to misliš?“
„Nešto ti se lijepo dogodilo da imaš prekrasan osmijeh i da zračiš takvom ljepotom!“
„Nije mi se ništa dogodilo. Vjeruj mi!“
„Sumnjam i imam osjećaj dalažeš, ali povjerovat ću ti.“ –odmahnula je glavom. „Gdje je Oscar?“
„Ostavila sam ga Freddiju.“ –odgovorila je stavljajući kecelju oko struka. „Zbog ozlijede ima slobodno tjedan dana!“
„Uživat će, znaći.“ –dodala je. „Je li Freddy razlog tvog čudnog ponašanja?“
„Nema nikakvog čudnog ponašanja.“ –nasmiješila se Mary Jane. „I baš ste dosadni s vašim pričama! Freddy i ja....“
Njihovo pričanje je prekinulo zvonce na vratima. Obje su se okrenule, izašle su iz one prostorije i otišle prema vratima, pa je Natasha provorila prema njima.
„Nismo još...“ –zastala je kad je ugledala tko ulazi.
Na ulazu je stajala visoka djevojka obučena jako elegantno i držajući jednu ruku na bokovima, a druga je bila spuštena i držala je torbicu. Njena valovita plavo – smeđa kosa je padala niz njenu majicu, a plave oči nisu prestajale gledati u njih.
Znam da mozda nije kad sam rekla da ce biti - tj. u nedjelju, al evo... uspjela sam uhvatiti malo predaha od skole, napokon.... Slijedeci ce u ponedjeljak ili utorak... Ne znam kako cu biti sa skolom zbog ucenja, a zadnji dani su mi......
Have fun.
Volim vas=)
Pakleni život - 9. poglavlje
Freddy je gledao u nju i primjetio je tužne smeđe oči. Odmaknuo je pogled i nastavio je gledati ispred sebe u tišini. Znao je da se ona brine o svojim prijateljima i da se brine za njega, ali predpostavljao je da ga ona samo gledao kao prijatelja, pa nije želio pokušati nešto više s njom iako mu je bilo stalo previše... Okrenuo je glavu i pogledao još jednom u nju, a njen tužni izraz lica se još nije mjenjao. Uzdahnuo je i okrenuo joj je glavu prema sebi.
„Neću dopustiti da mi se nešto dogodi, oke?“ –podragao ju je po licu.
„Dobro.“ –uzvratila ga je, ni ne pogledajući ga, pa je izvadila Oscara iz kolica i nagnula ga je na prsa nježno ga ljuljuškajući.
On je gledao u nju kao u prekrasnu ljepoticu, kakvom ju je oduvijek promatrao, a bila je nježnija nego inače kad ju je ugledao kako se brine o sinu i koliko je dobra prema njemu. U tišini ju je promatrao ne shvačajući njeno čudno ponašanje i glupu tišinu, pa je pomislio da je učinio ili rekao nešto loše koje bi ju moglo natjerati na šutnju.
Pogled mu je pao na Oscara i počeo je razmišljati o tome kako se njegov otac loše ponio što ga je napustio kad se još nije bio rodio i dopustio djevojci da sama nastavlja onim putem. Da je njegova djevojka zatrudnijela, vjerojatno bi bio uz nju iako mu nebi bilo drago što roditi, a to dijete nije bilo planirano.
„Znaš...“ –uzvratio je. „Nikada nismo došli do teme o tvojem bivšem!“
„A zašto bismo trebali doći do tebe?“ –zbunjeno se okrenula prema njemu.
„Samo me zanima kakav je bio.“ –dodao je osmijehom.
„Kreten!“ –nasmiješila se. „Prekasno sam shvatila. Šteta što su me svi upozoravali, a ja to nisam shvatila! K vragu...“
„Znaš... Nesmiješ žaliti za nekim stvarim!“ –odmahnuo je glavom. „Što se dogodilo, dogodilo se... Žao mi je što te napustio kad je saznao za trudnoću!“
„Eh... Zbog toga je još veći kreten!“ –nastavila je. „Bili smo u vezi skoro dvije godine i... saznala sam da me varao cijelo vrijeme. Očito sam mu trebala samo zbog jedne stvari. Nažalost, bila sam zaljubljena u njega i zbog toga se najviše kajem! Kad sam zatrudnila je pobjegao, ali nema veze. Oscar je bio neplaniran, ali... Volim ga! On mi ispunjuje dan, postao je moj život... Ne mogu bez njega!“
„Vidi se!“ –nasmiješio se Freddy. „Maleni je stvarno prejak! Volim ga...“
Mary Jane se okrenula naglo prema njemu i pogledala je njegovo ozbiljno lice kako gleda u nju i koje se pomalo rumenilo. Bila je začuđena njegovom izjavom, ali mogla je predpostaviti da je to istina pošto se obožavao brinuti za njega i večinom se igrao s njom. Nasmiješila mu se i stavila ga je u naručju, pa ih je zastala promatrati. Oboje su bili simpatični, slatki i nježni. Freddy je nježno mazio Oscara po licu dok mu je ovaj pružio malene ruke i smiješkao mu se cijelo vrijene.
„Ma - ma...“ –začuli su čudne riječi.
Njih dvoje su se zbunjeno pogledali pokušavajući shvatiti što je to upravo progovorio i da li je rekao mama.
„Čuo si to?“ –uzela je Oscara k sebi.
„Da.“ –klimnuo je Freddy glavom. „Rekao je mama.“
„O, Bože...“ –nasmiješila se. „Rekao je mama! Ne mogu vjerovati!“
„Niti ja. Sjećam se koliko smo ga učili da to izgovori!“ –uzvratio je.
Freddy je osmijehom gledao u Mary Jane koja je neprestano gledala u sina i smiješkala se svaki put kad bi Oscar ponovio riječ mama. Izgledala je jako sretno i zadovoljno, a i on je bio sretan zbog nje pošto je zračila velikom srećom i veseljem.
Popodne su svi sjedili u „Moravy“ pošto se cijelo društvo dogovorilo na zajednički ručak pošto Natasha nije radila, a djecu su ostavili kod njene majke kako bi imali mirnije popodne s društvom.
Smijali su se, pričali su i zabavljali se, a to dosta dugo nisu radili pošto su imali previše posla i premalo vremena za zajedničko druženje. Freddy je shvaćao zašto su svi oni toliko dugo prijatelji jer su uvijek bili složni, često bi se prepirali, ali nikad se nebi posvađali tako jako da bi se duže vremena ljutili. Volio je provoditi vrijeme s njima jer se počeo osjećati kao kod kuće, a onda... Ponovno su mu se u glavi vratila sjećanja upućena u njegovu prošlost i u život u drugom gradu. Volio bi ponovno biti sa obitelji i starim prijateljima, barem na samo jedan dan.
„Sve je u redu?“ –upitala ga je Mary Jane.
„Da.“ –okrenuo se prema njoj. „Malo sam se zamislio!“
„Sigurno?“
„Da, Mary Jane. Prestani se uvijek brinuti!“
„Stvarno. Trebala bi se manje brinuti! Ovako ćeš poludjeti prije nas!“ –dodao je Victor.
„Šuti, budalo!“ –pogledala ga je. „Hoćeš i dalje imati gotovu hranu kad se vratiš doma?“
„Naravno!“
„E, pa onda me pusti da se brinem!“
„Još nisi prihvatio da je takva nakon četiri godina?“ –pogledao ga je Nigel.
„Jesam, ali zezao sam se iako nitko to ne shvaća!“ –uzdahnuo je.
„Hej, nisi li nam rekla da nam moraš nešto važno ispričati?“ –nastavila je Dania.
„Da.“ –Mary Jane se nasmiješila. „Oscar je rekao mama!“
„Nemoj zezati?“ –nacerio se Dean. „Napokon! Mislim da bi i papiga naučila nakon što ste mu ponavljali najmanje sto puta na dan tu riječ!“
„Čudno.“ –rekla je Natasha. „Naučio je prije mojih klinaca. Sjećaš se, Williame?“
„Da.“ –odgovorio je. „Imali smo dosta problema s njima, ali proslavili smo kad smo čuli kako izgovaraju mama i tata!“
„Prekrasan osjećaj!“ –nadodala je Mary Jane ne skidajući osmijeh s lica. „Inače, nisam se osjećala majkom, ali onda sam čula onu riječ i... Shvatila sam da sam stvarno mama!“
„Oscar je tako simpatičan.“ –nastavio je Freddy. „Mogao bi ga svaki dan čuvati!“
„Nema problema!“ –uzvratio je Dean okrenuvši se prema njemu osmijehom. „Mogao bi ga ti češće čuvati!“
„Ne misliš li da je to preokrutno?!“ –rekla je Dania. „Uostalom, ti i ja se isto možemo britu o njemu dok njih dvoje odlaze na samo na neku večericu!“
„O čemu pričate?!“ –uzviknuli su Freddy i Mary Jane.
„O tome kako biste mogli svaki toliko izači vani... bez Oscara!“ –odgovorio je Victor nasmijehnuvši se.
„HA?!“ –djevojka je porumenila i osjećala je kako bi joj srce moglo iskočiti iz prsa. „Vi... Molim?! Ha?!“
„Mi smo samo prijatelji, znate?“ –zbunjeno će Freddy. „Uostalom... volimo izlaziti s Oscarom!“
„Nitko nije rekao suprotno.“ –spomenuo je Nigel. „Ali možda biste trebali izaći svako toliko i zabaviti se. Stalno ste kod kuće i pazite Oscara, pa mislimo da bi bilo najbolje da jednom izađete na samo, bez njega i opustite se!“
„Mislim da bi najbolje bilo preskočiti ovu temu.“ –dobacila je Mary Jane.
Društvo je pogledalo prema Freddiju i njoj i primjetili su koliko im je neugodno zbog onog razgovora, pa su ih u tišini promatrali dok su njih dvoje gledali s druge strane, pokušavajući ne pogledati jedno u drugoga. Nastavili su pričati samo kako nebi nastala duga tišina, ali njih dvoje nisu progovorili niti jednu riječ nakon pričanja njihovih prijatelja. Iako nisu htjeli, razmišljali su o onome što su im rekli i počeli su shvaćati da bi možda bilo najbolje učiniti to što su predložili kako bi jednom bili sami i mogli uživati, ali to su činili i kad su bili s Oscarom.
Krajičkom oka su pogledali jedno u drugoga i osmijeh im je pobjegao, a djevojka je pomaknula pramen svoje duge kose iza uha i nježno mu je uputila pogled ne skidajući zamišljenost s lica. Freddy nije mogao odmaknuti pogled jer je neprestano promatrao one tamne oči, koje su svijetlucale pod svijetlom, ispod kojeg su sjedili, i primjetio je veliku povezanost s njima iako nije shvaćao što bi to moglo biti, ali nije htio pogledati negdje drugdje i izgubiti onaj predivan pogled i oči koje su ga i po noći pratile.
Mary Jane mu se nježno nasmiješila, pa se okrenula prema Daniji i Natashi i započela je priču s njima dok su dečki pričali o poslu, sportu i raznim stvarima, pa im se Freddy požurio. Smijao se s prijateljima i uživao je, a onda je osjetio poglede na sebe i pogledao je preko puta svoje stolice, pa je shvatio da Mary Jane gleda u njega dok priča s prijateljicama, a on je nastavio priču sa muškim društvom ne skidajući pogled s nje niti osmijeh upučen njoj.
Došla je večer, a društvo se zadržalo u restoranu i kad je bio zatvoren. Zabavljali su se, smijali i pričali o raznim temama. Obožavali su provoditi vrijeme jedni s drugima i oduvijek su bili složni, pa nije bilo nikakvih problema u slučaju da se netko posvađa ili da ima različito mišljenje pošto su se voljeli i nisu htjeli tratiti rijetko zajedničko vrijeme u svađe.
Bilo je vrijeme da svatko ide svojoj kući, pa su se pozdravili, izljubili i izgrlili, a onda je svatko otišao prema svome automobilu, sjeli su u njima i polako krenuli svome domu. Mary Jane je sjedila na stražnje sjedalo Freddijevog automobila, držajući Oscara u naručje i gledajući ga kako spava, dok je Freddy gledao u ogledalo i promatrao ju je, svako toliko gledajući cestu na kojoj je vozio. Bila mu je neodoljiva svaki put kad bi ju promatrao kako se brine za sina i kako ga nježno promatra, te ljuljuška kako bi ga umirila. Podignula je pogled ispred sebe i primjetila je kako ju promatra. Sramežljivo mu se nasmiješila i nastavila je gledati svoga sina, a on se nasmiješio također i nastavio je pratiti put.
Uskoro su došli ispred kuće, pa se parkirao i izašli su iz automobila i onda su se popeli stepenicama otvorivši ulazna vrata. Dania, Dean i Victor su sjedili u dnevni boravak, gledali su televiziju i smijali se, a Mary Jane je trebala staviti Oscara u krevet i otići spavati jer se ujutro rano budila zbog posla. Freddy je išao za njom jer se nije želio zadržati s ostalim ukučanima jer je i on bio umoran, pa je hodao tik uz nju. Djevojka se zaustavila ispred svoje sobe i pogledala ga je osmijehom.
„Vidimo se onda ujutro?“ –upitala ga je.
„Naravno. Ostavi Oscara kod kuće jer ovako i onako neću imati što raditi!“ –nasmiješio joj se.
„Siguran si?“ –pogledala ga je ozbiljno.
„Ne smeta mi, ako to misliš.“ –dodao je. „Slobodno ga ostavi, ali svejedno ćemo se vidjeti sutra jer neću moći spavati!“
„U redu. Hvala ti!“
„Nema problema.“ –nježno je podragao Oscara po glavi dok je on spavao.
„Laku noć!“
„Laku noć, Mary Jane!“
Freddy joj se nasmiješio i otišao je prema stepenicama kako bi se popeo na drugi kat, a djevojka je otvorila vrata svoje sobe i pogledala je za njim ne skidaju pogled. Nasmiješila se i ušla je u sobu, a onda je on provirio na prvi kat i nastavio je svojim putem kad je vidio da se vrata zatvaraju.
Mary Jane je stavila Oscara u krevet, pokrila ga je dekom i nježno podragala nakon čega je skinula odjeću sa sebe i stavila je pidžamu, pa je legla ispod deke i zaspala čim je zatvorila oči, a Freddy je u međuvremenu ležao zamišljeno na bračnom krevetu, gledao je u strop i razmišljao o njoj.
Volio je trenutak kad se pojavila u njegov život i ispunjavala mu je i uljepšavala dan svojom pojavom.
OVAKO: malo sam uranila. novi nastavak je ipak danas, a ne u petak i TISINA nema 2 nastavka u petak kao sto sam ti obecala posto sam danas to objavila. Zao mi je. Pliz, nemoj me nagovarati jer u petak sam od 8 do 5 u sk. i nije da ce mi biti bas zabavno, a i imam glupu skolu i u subotu, tak da ce u NEDLJELJU novi nastavak. Molim vas, ne nagovarajte me! Budite happy sto sam vam stavila nastavak prije nego sam rekla.
Hvala unaprijed
Pakleni život - 8. poglavlje
Modro plave zavijese vijorile su na laganom povjetarcu i Freddijevoj sobi dok je on spavao mirno na bračnom krevetu ispod plahte i lagane proljetne deke plave boje. Zrake sunca su ulazile u sobu i probijale su se kroz grane stabla koje se nalazilo kraj prozora.
Freddija je probudila ugodna hladnoća na obrazima, pa je polako otvorio oči i gledao je oko sebe jer nije shvaćao što se događalo u onom trenutku jer je bio jako umoran, a i danima nije dobro spavao zbog privatnih problema i dugosatnih razmišljanja. Otkrio se i dignuo, nakon čega se približio otvorenom prozoru i pogledao je kakvo je vani vrijeme. Sunce je već bilo visoko na nebo, grijalo je i osvijetljavalo zemlju, a ptice su letjele po zraku, kružile su jedna oko druge i pjevušile.
Freddy se osjećao ugodno dok je promatrao onu ljepotu s pogleda njegovog prozora, a nikad prije to nije činio pošto bi se odmah dignuo i izašao iz sobe što je prije mogao. Atmosfera koja ga je okruživala mu je davala lijep ugođaj i osjećao se puno bolje nego u zadnjih nekoliko dana. Pogled mu je pao na ruku koja mu je bila u zavoju pošto je probio staklenu kutiju kako bi spasio Deana. Boljela ga je užasno i krvarila je skoro cijelu noć, pa je zbog toga morao ostati duže u bolnicu. Pokušavao je razmišljati o boli koju je osjećao, pa je obukao majicu, ne dirajući desnu šaku, i izašao je iz svoje sobe.
Čuo je glasove spuštajući se niz stepenice, pa je predpostavio da je cijelo društvo već budno i pogledao je na sat koji je stajao kraj ulaznih vratiju, pa je shvatio da je dvanaest sati već bilo prošlo i šokirao se jer se nije nadao da može spavati toliko, a imao je osjećao kao da je rano ujutro.
Mary Jane je pjevušeći izlazila iz kuhinje i odlazila je prema dnevnom boravku zamišljeno, gledajući ispred sebe, a onda je zastala kad je čula Freddijeve korake. Ozbiljno ga je promatrala, a i pomalo tužno dok se on spuštao niz stepenice i zastao je ispred nje.
„Dobro jutro.“ –pozdravio ju je osmijehom.
„Dobro jutro.“ –uzvratila je. „Naspavao si se?“
„Previše sam spavao, ali jesam.“ –klimnuo je glavom. „Mogli ste me ranije probuditi!“
„Ne.“ –odmahnula je glavom. „Morao si se naspavati. Rekli su mi kad ste došli doma, pa predpostavljam da si bio jako umoran kad su spavao duže od Deana i Victora, a to je čudo!“
„Više sam se umorio što danima nisam spavao, ali u redu je.“
„Hvala!“
„Za što?“
„Dean mi je rekao da si ga spasio. Hvala ti puno!“
„Svatko bi to učinio, a i to je on napravio za mene.“
„Nema veze. Hvala ti!“
„Prestani mi se ispričavati, u redu? Učinio sam to jer sam trebao. Hoćeš li mi pomoći?“
„U čemu?“
„Ne mogu sam staviti zavoj, a ovaj mi je već krvav.“ –pokazao je šaku.
„Dođi!“ –povukla ga je u dnevni boravak.
Freddy je sjeo na trosjed i gledao je u televiziju dok je Mary Jane tražila pribor za hitnu pomoć po ladicama, a kad ih je pronašla sjela je kraj njega i uzela mu je desnu ruku, pa je polako skidala zavoj s nje. Njihovi pogledi su se susreli, ali je ona ubrzo odmaknula pogled i nastavila je raditi što je trebala. Kad je skinula zavoj s njegove ruke primjetila je koliko mu je natečena i krvava, a rane su bile dosta duboke.
„Kad se to desilo?“ –upitala ga je.
„Kad sam tvoga brata išao spašavati.“ –odgovorio je. „Išao sam udarati staklo rukom!“
„Loš potez, Freddy!“ –uzdahnula je.
„To sam tek kasnije shvatio.“ –nasmiješio joj se.
„Nisi li rekao da ćeš se paziti?“ –podignula je pogled prema njemu i izgledala je jako ozbiljno.
„Jesam, jelda?“
„Vidim! Pogledaj kakva ti je ruka!“
„Ali nisam umro. To je znak da sam pazio na sebe!“
„U buduće budi oprezniji, ok?“
„Previše se brineš, Mary Jane!“
„Obečaj mi!“
„Obečajem, u redu? Jesi li sada sretna?“
„Malo.“
„Uostalom, imam tjedan dana slobodnog zbog ozlijede. Nije li to predivno?“
„Ako ti tako misliš...“ –nasmiješila se Mary Jane.
„Odlično je! Moći ću se odmarati više.“ –nastavio je on.
„Onda dobro.“ –nacerila se. „Slobodan si sada?“
„Jesam. Zašto?“
„Mislila sam se ići prošetati s Oscarom, pa... Možeš s nama, ako želiš!“
„Bilo bi mi drago!“ –uzvratio je nasmijehnuvši joj se.
„I meni...“ –tiho je prozborila, držajući ga za ruku koju je upravo bila stavila u zavoj, pa ju je nježno podragala.
Podignula je pogled prema njemu i promatrali su jedno drugoga, a ona nije ispuštala njegovu ruku iz njene, a i dalje ju je nježno mazila. Bilo joj je pomalo neugodno gledati ga duboko u oči i dragati mu ruku, ali htjela je to raditi iako joj je srce ubrzano kucalo, a niti njemu nije bilo svejedno od onih nježnih dodira i pogleda.
„Mary Jane, jesi li ovdje?“ –Dania je provirila u dnevni boravak.
„Jesam!“ –ispustila je njegovu ruku i okrenula se porumenjelo prema njoj.
„Prekinula sam nešto?“ –upitala je cura njenog brata.
„Nisi.“ –odgovorio je Freddy. „Idem se ja spremiti, pa dolazim, ok?“
„Može!“ –klimnula je glavom i gledala je za njim dok je izlazio iz dnevnog boravka.
„Sigurno nisam ništa prekinula?“ –upitala ju je sumnjičavo.
„Sigurno.“ –nasmiješila se.
„Dobro.“ –slegnula je ramenima. „I gdje idete?“
„Prošetati se s Oscarom.“
„Oh... Lijepo!“
„I? Što si me trebala?“
„Zaboravila sam, k vragu!“ –rekla je ljutito i pogledala je u pod. „Nema veze. Sjetit ću se, valjda! I da... Ne trebaš se brinuti za ručak! Mislili smo otići svi zajedno na pizzu. Je to u redu?“
„Naravno. Reci samo kad da se vratimo kod kuće!“
„Hm... Može u tri?“
„Odlično!“
Dania joj se nasmiješila, mahnula joj je rukom, pa je pomaknula svoju prekrasnu ravnu kosu za sebe i zahihotala je, nakon čega je izašla iz dnevnog boravka. Mary Jane se nasmiješila, nakon čega se nagnula na trosjed i zamišljeno je pogledala u strop razmišljajući o onome što se dogodilo između Freddija i nje, nekoliko minuta prije nego ih je Dania prekinula. Pomislila je kako je možda glupo što joj je to sve toliko značilo, ali nije si mogla pomoći pošto joj se on stalno počeo motati po mislila i počinjalo joj je biti stalo do njega.
„Idemo?“ –prekinuo ju je Freddy.
Podinula je pogled prema njemu, klimnula je glavom i nasmiješila mu se.
Dignula se sa trosjeda i prošla je kraj njega, pa se popela stepenicama kako bi otišla po Oscara pošto je torbu već spremila za njega.
Freddy je navaljivao da vozi on iako ga je ruka užasno boljela, pa mu je Mary Jane morala popustiti, ali sjedila je na suvozačevo sjedalo dok je Oscar sjedio u sjedalicu za bebe na stražnjem sjedalu. Oboje su se osjećali dobro jedno kraj drugoga, a djevojka je uživala uz povjetarac promatrajući prekrasno vrijeme i okolinu koja ju je okruživala. Obožavala je lijepe dane, sunce i mnoštvo ljudi jer se osjećala puno bolje.
Dečko je parkirao auto ispred plaže, pošto su se dogovorili kako će se ondje prošetati. Izašli su iz automobila i Freddy je vadio kolica iz gepeka, a djevojka je uzela Oscara sa stražnjeg sjedala. Stavila ga je u kolica i započeli su sa šetnjom gledajući prekrasni krajolik.
Plavo i beskonačno more ljuljuškalo se na laganom i ugodnom povjetarcu dok su galebi kružili nebom, hodali po dugoj plaži ili letjeli nisko tik uz more kako bi ulovili ribu.
Freddy i Mary Jane su promatrali onu ljepoti šetajući s bebom u kolicima, pa su odlučili sići niz stepenice, sjesti na jednu kamenu klupicu i nastaviti gledati prirodu oko sebe.
„Boli te ruka?“ –upitala je Mary Jane.
„Svako toliko. Nesmijem puno raditi s njom, ali proći će do sutra!“ –odgovorio je Freddy.
„Izgleda da dečki imaju pravo kad kažu da se ne brineš o sebi.“
„Ma dečki pretjeruju. Radim svoj posao!“
„Taj posao te može ubiti, znaš?“
„Da, znam, ali... Znam u šta sam se uvalio kad sam odlučio raditi kao vatrogasac! Naš je posao riskirati život za druge ljude.“
„Glupog li posla...“ –pregrizla je doljnju usnu, odmaknula je pogled od njega i pogledala je pomalo ljuto ispred sebe.
Živcirala su je posla zbog kojeg su ljudi mogli nastradati, a pogotovo ako je njoj bilo stalo do njih, a prema Freddiju je osjećala previše da dopusti da ga izgubi iz života iako je predpostavljala da on nju gleda samo kao prijateljicu.
Ovo je za Tisinu jer je pocela citati moju pricu.
Nekako me nagovorila da svaki drugi dan objavljujem, ali slijedeci nastavak ce tek u petak - tako je Tisina htjela... tj. dala sam joj taj ultimatum i primila ga je. heheehe Ne smijem pretjerivati.
Volim vas i nadam se da vam se prica svidja=)
pusa
Bila je kasna večer, zvijezde su se vidjele visoko na nebu i bio je pun mjesec. Freddy nije mogao spavati, pa je sjedio na terasu iza kuće gledajući udubljeno u nebo dok su svi spavali. Danima se pitao ista pitanja: da li da ostane ili da se vrati u rodni kraj. Bio je zadovoljan što se dobro ukopio, ali nedostajala mu je obitelj previše i društvo s kojima je svaki dan izlazio. One večeri je počeo razmišljati o svemu što se dođalo otkad se preselio u Syderu i ništa nije bilo loše pošto je imao odlično društvo, prijatelje s posla i krov nad glavom iako nije još pronašao stan za sebe kako nebi smetao kolegama sa posla. najviše od svega je razmišljao o Mary Jane. Sprijateljilo se s njom i postala mu je drago, kao i Oscar, možda čak i previše iako si to nije mogao dopustiti. Bila je jako dobra prema njemu, nježna i volio je provoditi s njom mirne sate pričajući o raznim stvarima jer je osjećao kao da njoj može najviše vjerovati.
„Kako to da si budan?“ –začuo je ženski glas, pa se okrenuo i ugledao je Mary Jane u majici dugih rukava kako ga pospano promatra.
„Nisam mogao spavati.“ –odgovorio je, a ona je sjela kraj njega. „Ti? Vidim da si pospana!“
„Oscar je plakao, pa me probudio. Uspavala sam ga, pa sam te vidjela s prozora.“ –uzvratila je. „Dobro si?“
„Jesam.“ –okrenuo se prema njoj. „Zašto?“
„Poznajem te skoro mjesec dana, ali nekako si mi čudan.“ –slegnula je ramenima. „Ne znam... Možda samo krivo vidim, ali voljela bih znati ako nešto nije u redu s tobom.“
„Sve je u redu, bez brige.“ –nasmiješio joj se i pogledao je u zvijezdano nebo. „Idi se odmoriti, Mary Jane. Sutra radiš!“
„Ne.“ –nasmiješila se. „Natasha mi je dala slobodan dan jer sam premorena.
„Odlično, ha?“ –uzvratio je.
„Da... Napokon!“ –uzdahnula je. „Imat ću slobodno vrijeme za Oscara!“
„Super. Lijepo je brinuti se za maloga!“
„Kako ti radiš?“
„Ujutro.“
„Idi onda spavati. Ujutro ćeš biti mrtav umoran!“
„Nema veze.“ –odmahnuo je glavom. „A i ne mogu zaspati!“
„Onda ti se nešto mota po glavi!“ –rekla je. „Tata je uvijek to govorio kad bi netko od nas rekao da ne može zaspati!“
„Dugo živite skupa?“ –upitao ju je.
„Da.“ –odgovori. „Dania i Victor su došli iz drugog grada. Zapravo, ona je bila ta koja je prva došla s nama. Dean je zaluđen njome otkad ju je prvi put vidio! Victor je došao kad je završio školu jer je htio raditi kao vatrogasac kad je saznao što Dean i tata rade.“
„Poput velike obitelji ste?“
„Naravno. Victor i Dania su mi poput brata i sestre! Uvijek se mogu osloniti na njih ako mi nešto ne štima. Nigel, William i Natasha su također odlični ljudi!“
„Da. Jako su dobri!“
„Sad si i ti dio obitelji, znaš?“
Freddy se okrenuo, pošto je gledao ispred sebe, i pogledao je u nasmiješeno Mary Jane. Otkako ju je otrkio prvi put, nije prestajao gledati u nju kao u božicu, u prekrasnu ljepoticu koja bi mu proljepšala dan svojim osmijehom i kad vani nije bilo lijepo vrijeme.
Nježno joj se nasmiješio, a od njegovog zadubljenog pogleda joj je srce zakucalo, pa se okrenula i pogledala je ispred sebe pokušavajući ne razmišljati o njemu, ali nije mogla, pa ga je krajičkom oka pogledala i shvatila da nije pomaknuo pogled s nje.
„Freddy!“ –okrenuli su se prema vratima terase.
Svijetlo u kuhinji se upalilo, pa su ugledali Deana kako otvara vrata i gleda u njega. Bio je ozbiljan i pospan, a izgledao je kao da su ga tek probudili iz sna i dignuli iz kreveta.
„Izbio je požar. Trebaju nas! Victor nas čeka već u autu!“ –uzvratio je.
„Idemo!“ –Freddy se dignuo sa stolice.
Mary Jane se dignula, također, i požurila je korak za njima koji su već bili kraj izlaza iz kuće. Djevojka je povukla Freddija za ruku i zaustavila ga, a on ju je zbunjeno pogledao. Pogledao je dublje u njene prekrasne tamne oči koje su svijetlucale i izgledale su jako zabrinute, kao i njen izraz lica.
„Pazite se, ok?“ –pogledala je u pod.
„Bez brige!“ –podignuo joj je glavu rukom. „Uvijek pazim na sebe!“
„Kako da ne!“ –iznenada se pojavio Dean. „Žao mi je što prekidam vašu započetu romantiku, ali moramo ići!“
Dean je povukao Freddija sa sobom, a on je gledao u Mary Jane koja je stajala na vratima zabrinuto. Nasmiješio joj se, samo kako bi ju umirio, pa je ušao u Victorov auto i sjeo je na stražnjem sjedalu.
„Obavimo to što prije da mogu nastaviti spavati.“ –zijevnuo je.
Ostala dva dečka su se pogledali pospano, nasmiješili su se, a nakon što su odmahnuli glavom pogledali su ispred sebe. Freddy je, krajičkom oka, primjetio kako Mary Jane stoji još na vratima i ušla je tek kad se auto dovoljno udaljio da ih više ne može vidjeti. Uzdahnuo je i pogledao ispred sebe nagnuvši se na sjedalo.
„Ne brini se za njih.“ –Mary Jane je čula ženski glas i ugledala je Daniu na stepeništu.
„Znaš da sam ja takva, pogotovo ako ih nazovu preko noći ili kad oni ne trebaju raditi.“ –uzdahnula je.
„Sve smo uvijek zabrinute, ali vrate nam se, zar ne?“ –nasmiješila se Dania.
„Vrate nam se, ali... Što ako se jednom ne vrate? Što ako im se jednom nešto loše dogodi?“
„Tek ćemo tada razmišljati o tome. Za sada je sve sigurno! Idi se odmoriti, Mary Jane.“
„Ne mogu spavati. Pogledat ću televiziju. Idi ti slobodno!“
Dania je kimnula glavom, okrenula se i nastavila hodati prema katu, a ova druga je pospano ušla u dnevni boravak, sjela je na mekani trosjed i pokrila se dekom pošto joj je postajalo hladno, pa je upalila televiziju kako bi prestala razmišljati o njenim prijateljima iako nije mogla.
Gorjela je zgrada u bogatom i lijepo uređenom predgrađu. Dosta ljudi je stajalo ispred, naravno, iza velike trake koju je policija namjestila i pričvrstila kako se nebi približavali i kako im se nešto loše nebi dogodilo.
Vatrogasci su gasili površinski vatru, dok su drugi morali ulazili u gorući zgradu kako bi ugasili plamen koji se sve više širio i odlazio u visinu. Vatra je obuhvatila veliki dio kuće u kojoj je dosta ljudi živjelo i koji su, na svu sreću, svi bili spašeni prije nego se počeo širiti jer su pobjegli sami ili su ih vatrogasci uspjeli izvući.
„Dečki, ovo neće biti lako.“ –rekao je Nigel gaseći požar. „Izgleda da ćemo morati ostati cijelu noć jer ne pomaže velika količina vatrogasaca niti vode!“
„A baš sam mislio odmarati.“ –uzvratio je Victor. „Slušaj, uzimam slobodan dan sutra! Ne možemo trčkarati svaki put kad...
„Začepi i radi!“ –gurnuo ga je Dean pomagajući nadređenome da ugasi vatru na treći kat. „Nećemo završiti prije ako se ti budeš kilavio i prigovarao!“
„Dobro, dobro! Odradit ću taj posao kako treba!“ –zakolutao je očima, otvorio je gumu i iz nje je izašao veliki mlaz vode koji je ugasio veliki dio vatre.
„Bravo! Tako treba, a sad se prestani folirati i pomaži ovima sa drugog kata!“ –William ga je progurao prema stepenicama.
„Zašto uvijek ja moram ići negdje?!“ –usprotivio se. „Samo jer sam najmlađi ne znaći...“
„Idemo odavdje!“ –Freddy je preplašeno potrčao prema njima, s drugog kata. „Osjeća se miris plina i uskoro bi sve moglo eksplodirati! Požurite!“
Freddy je nastavio trčati prema prvom katu, a ostali vatrogasci su bacili stvari na pod i potrčali su za njima dok im je vatra gorjela pod nogama, zidovima i plafonovima koji su bili napravljeni od stabla. Trčali su što su brže mogli, a skoro svi vatrogasci su već bili vani neko vrijeme i zabrinuto su pokušavali ugasiti vatru, koja je sve više širila po cijeloj zgradi, i čekali su da preostale kolege istrče iz kuće kako bi bili sigurni da su preživjeli i da su svi na okupu. Društvo je istrčalo iz zgrade, a Freddy je primjetio kako Deana nigdje nema, pa se vratio unutra unatoč tomu što su mu se ostalo derali da se vrate. Vidio ga je blokirano na stubištu koje je vodilo do prvog kata, a ispred njega se nalazila goruće veliko deblo. Freddy je pogledao oko sebe i primjetio je sjekiru kako visi na zidu u staklenoj kutiji. Udario ju je rukom, išćupao ju je i počeo je udarati po drvetu sve dok se nije slomilo, a onda su potrčali prema izlazu i nastavili su sve dok se nisu dovoljno udaljili od zgrade, koja je, odjenom eksplodirala. Svi koji su se nalazili na nogama su pali na pod, od silnog strujnog udara koji je nastao zbog eksplozije.
Dean i Freddy su se polako dizali sa poda i skinuli su kacige gledajući u guruću zgradu koja je bila poravnana sa podom i promatrali su vatrogasce kako u panici trče gasiti veliki požar i lječnike kako pregledavaju sve oko sebe.
„Hvala!“ –uzvratio je Dean.
„Samo vraćam uslugu.“ –nasmiješeno se okrenuo prema njemu.
Jutro je svanulo, a Freddy, Victor i Dean su, tiho, ulazili u kuću kako nikoga nebi probudili i kako žene nebi shvatile da su cijelu noć bili na poslu jer bi se zabrinule i radile paniku oko nečega nepotrebnog. Dok su se Victor i Dean penjali stepenicama, Freddy je čuo zvukove iz dnevnog boravka što njegovi prijatelji nisu od silnog umora zbog kojeg su im se oči polako zatvarale. Ušao je u dnevni i ugledao Mary Jane kako spava na trosjed i okamenio se pošto je izgledala ljepše nego inače. Bila je nježna, krhka i slatka u onom trenutku. Približio joj se pošto je bila otkrivena, pa ju je pokrio dekom i nježno podragao po obrazu, nakon čega je izašao iz dnevnog boravka i popeo se na kat, pa je otvorio vrata sobe, uvjerio se da Oscar spava i otišao je odmoriti.
Bilo je vrijeme posla i vatrogasci su sjedili u postaju pošto nisu imali nikakvog posla. Onog jutra je bio prekrasan, lijepi i sunčan dan, pa je vatrogasno društvo sjedilo ispred postaje jer nisu imali što raditi, a vrijeme je bilo odlično, pa ga nisu htjeli trošiti uzaludno sjedeći u zatvorenome.
„Kako je dobro kad nema posla.“ –rekao je Victor. „Možemo se glupirati, uživati, a... telefoni ne zvone svakih deset sekundi!“
„Već tjedan dana je tako mirno...“ –nastavio je Dean.
„Bolje da je mirno i opuštajuće nego da moramo juriti od jednog do drugog kraja grada!“ –dodao je Freddy.
„Istina!“ –Victor je glumnuo glavom. „Usput, Freddy, odlično si se uklopio s nama!“
„Da, stvarno...“ –pogledao ga je Dean. „Počeo si izlaziti s nama, pričati više...“
„Pa takva sam osoba oduvijek bila, ali samo sam se trebao uklopiti!“ –nasmiješio se i pogledao je ispred sebe.
„Daaa...“ –uzvratio je Dean. „Kako da ne!“
„Ne znam da li misliš da smo svi mi glupi, ali vidimo koliko se družiš s Mary Jane u zadnje vrijeme!“ –nacerio se Victor.
„I kakve to ima veze?“ –zbunjeno će.
„Pa zbog nje...“ –započeo je Dean.
„Hej!“ –prekinuo ih je William prilazeći im košarkaškom loptom u ruci. „Jeste za partiju?“
„Naravno!“ –klimnuli su istovremeno dečki.
William je dodao Deanu loptu, pa je potrčao ispod koša koji se nalazio kraj njihove postaje kako bi im vrijeme brže prolazilo kad nebi imali što raditi. Freddy je stajao malo sa strane i zamišljeno je gledao u svoje cimere pokušavajući razmisliti što su mu željeli reći kad ih je kolega s posla prekinuo, ali nije mogao shvatiti o čemu se radi. Victor je viknuo njegovo ime, pa je odmahnuo glavom i prijatelj mu je dodao loptom. Uhvatio ju je u zraku, malo je protrčao i zabio je koš.
„Dečki, tko je slobodan?“ –približio se Nigel.
„O, neee...“ –pogledali su ga uzdahnuvši.
„Ne brinite se!“ –nasmiješio se. „Nema nikakvog požara! Trebate spasiti mačku! Bakica je upravo zvala da se mačka njene unuke popela na stablo i ne može sići! Onda, tko ide?!“
„Najmlađi i zadnji koji je došao!“ –proderali su se William i Dean.
„Hej!“ –ljutito će Victor i Freddy.
„Ajmo, dečki! Društvo je glasalo za vas dvoje!“ –nadređeni im je pokazao prema ulazu postaje.
„Zašto nebi oni?“ –Freddy je pokazao prema njima. „Nije u redu!“
„Da! Mogli bi i oni lijepo otići, a ne uvijek mi jer smo najmlađi!“ –ljutito će Victor.
„Uživajte, dečki!“ –nasmiješeno su se derali njih dvoje igrajući košarku.
Victor i Freddy su se ljutito okrenuli prema njima, odmahnuli su glavom i nastavili su pratiti Nigela pokušavaći ga nagovoriti da i njihove kolege povedu sa sobom, ali rekao im je kako će se vratiti uskoro i da je glupo da idu više njih spasiti mačku.
Freddy je bio nagnut na sjedalo vatrogasnog kombija dok je Victor vozio pošto je zahtjevao da i on to čini svako toliko jer mu ostali nisu dopuštali, a njemu nije bilo briga tko će voziti do one kuće nego mu je samo bilo najvažnije obaviti to što treba i nastaviti uživati u slobodnom vremenu bez požara.
Prolazili su polako gradom vozikajući se cestama, a on je pratio mjesto dok je njegov prijatelj gledao ispred sebe zamišljeno. Freddy je gledao u masu ljude koji su hodali po trotoarima, nespretno prolazili preko ceste ne gledajući da li prolazi koji automobil, pozdravljali su jedno drugoga osmijehom...
Osjećao se pomalo usamljeno jer se nekada on nalazio među njima u svome rodnom gradu i uživao je s voljenim osobama, a u onom trenutku je bio udaljen od njih previše. Znao je da ima novo društvo, ali vrijeme nije prošlo tako brzo da se pokuša uklopiti u novu okolinu i da shvati kako možda nikada više neće vidjeti svoje stare prijatelje.
Misli mu je prekinulo škripanje kočnice i gašenje motora. Pogledao je u svoga prijatelja koji je zbunjeno gledao u njega pokušavajući shvatiti što se dogodilo u onom trenuku. Freddy je odmahnuo glavom, otvorio je vrata i iskočio je iz kombija.
Ispred lijepe i idilične kućice s prekrasnim cvijetnim vrtom nalazila se mršava i niska bakica sa sijedom kosom, a ispred nje se nalazila djevojčica kovrčave plave kose s velikim loknama i imala je, otrpilike tri godine. Freddy im se osmijehom približavao.
„Dobar dan!“ –pozdravio je.
„Dobar dan.“ –pozdravile su njih dvije.
„Ispričavam se što sam vas zvala, ali mačkica joj puno znaći!“ –uzvratila je bakica.
„Nema problema, gđo! Sredit ćemo mi to!“ –nasmiješio se Freddy. „Victor, donesi stepenice!“
Victor je klimnuo glavom iz daljine, povukao je metalne dugačke stepenice sa kamijona, pa ih je uzeo sa sobom i otišao je k Freddiju koji je razgovarao sa djevojčicom čija je bila mačkica. Prislonio je stepenice na stablo, pa se ovaj drugi ispričao baki i curici i popeo se stepenicama koje je Victor čvrsto držao.
Dečko se penjao mirišljavim visokim stablom prekrasnik bijelih cvijeća, pa se probijao kroz dugačke i debele grane koje su ga pomalo šibale po rukama. Gledao je u lišće kako bi pokušao pronaći mačkicu, ali ju nigdje nije vidio. Odjednom je čuo mjaukanje, pa je odmaknuo grane i otkrio malenu bijelu čupavu mačkicu koja ga je preplašeno promatrala s panđama u stablo. Povukao ju je k sebi i spustio se niz stepenice držajući čvrsto mačića kojeg je upravo spasio.
„Našao si ga?“ –upitao je Victor.
„Evo ga!“ –odgovorio je skoknuvši sa predzadnje stepenice na zelenu travu punu tratinčica.
„Hvala vam puno!“ –rekla je bakica približavajući se. „Obečajem da vas slijedeći put nećemo gnjaviti zbog toga!“
„Nema problema!“ –uzvratio je Victor.
„Pazi drugi put na njega, oke?“ –Freddy je nasmiješeno pružio mačkicu malenoj djevojčici koja ga je veselo promatrala.
Freddy i Victor su pozdravili osobe koje su ih dozvale u pomoć i mahnili su im iz automobila nakon što im se bakica još jednom zahvalila. Nastavili su se voziti prema postaji ponovno u tišini, a Freddy nije prestajao pratiti proljetnu atmosferu koja ga je pratila.
Parkirao je automobil ispred kuće nakon što je završio sa poslom. Prijatelji se nisu vratili s njim pošto su otišli u „Moravy“, a on je želio provesti ugodno i mirno popodne u tišini i samoći kako bi razmislio što učiniti sa svojim životom. Gledao je u pod hodajući stepenicama i polako zveckajući ključevima automobila i kuće, pa je podignuo pogled kad je vjetar jako zapuhano i pogledao je oko sebe.
Atmosfera je bila odlična, osviježavajuća, mirna i spokojna. Osjećao je kao da sanja dok je slušaju ugodno cvrkutanje ptica, osjećao lagani vjetar dok je sunce bilo visoko na nebo i grijao je sve oko sebe osim potamnjene i neotkrivene mračne kutkove.
Nasmiješio se, okrenuo i želio otključati ulazna vrata, ali ključ nije mogao ući do kraja, pa je uzeo kvaku i otvorio ih začuđeno pošto nije očekivao da bi netko mogao biti kod kuće. Zakoračio je pomalo neisugrno i oprezno gledajući oko sebe u slučaju da se neka nepoznata osoba nalazi u kući. Približavao se kuhinji iz koje su dopirali čudni zvukovi i polako je počeo otvarati drvena vrata što je opreznije mogao. U jednom trenutku je lonac pao na pod, a on je poskočio od straga dok se Mary Jane izderala.
„Freddy, k vragu!“ –pogodila ga je krpom. „Jesi li ti normalan?! Možeš li još tiše ulaziti?!“
„Oprosti!“ –pomalo se nasmiješio. „Nisam očekivao da ćeš ti biti kod kuće. Zar ne radiš?“
„Trebala sam raditi, ali zamolila sam Natashu da me pusti kod kuće kako bi vam mogla napraviti ručak!“ –odgovorila je. „Gdje su Dean i Victor?“
„Otišli su kod Natashe s dečkima s posla.“ –povukao je stolicu i sjeo je na nju.
„Odlično!“ –uzdahnula je. „Trčim s posla kako bi obavila što trebam, a njih nema.“
„Ja sam ovdje!“
„Barem netko. Hoćeš li jesti ponfri i malo mesa? Nisam stigla ništa drugo.“
„Drago mi je što si nešto napravila.“ –nasmiješeno se dignuo sa stolice. „Očekivao sam da ću sam morati nešto napraviti, a onda bi se zabrinuo za ovu kuhinju!“
„Ne znaš kuhati?“ –upitala ga je Mary Jane nagnuvši se kraj sudopera.
„Ne baš.“ –odmahnuo je glavom. „Mama mi je večinom govorila kako bi si trebao naći ženu da ne umrem od gladi!“
„Ima pravo.“ –dodala je ona. „Nije teško naučiti, znaš?“
„Predpostavljam.“ –uzvratio je. „Ali ti si ovdje, pa se ne trebam brinuti!“
„Neću uvijek biti ovdje, znaš?“ –ljutito je prekrižila ruke na prsa.
„Šalim se!“ –nasmiješio se. „Naučit ću se, kad – tad! Da ti pomognem nešto?“
„Možeš podstaviti stol?“ –upitala ga je otvarajući vrata kuhinje. „Trebam otići po Oscara!“
„Nema problema!“ –uzvratio je osmijehom.
Nasmiješila mu se i izašla je iz sobe penjajući se dugim drvenim stubištem dok je Freddy vadio dva tanjura iz ladice i postavljao je stol, a Mary Jane je otvorila vrata svoje sobe te se približila dječjem krevetu u kojem je Oscar ležao. Provorila je u njemu i ugledala sina kako nasmiješeno gleda u nju i maše rukama. Nasmijehnula se i podignula ga je iz kreveta poljubivši ga u čelo, pa je zatim izašla iz sobe i spustila se niz stepenice.
Otvorila je vrata kuhinje, a Freddy je pogledao u nju držajući novine u ruci. Nasmiješio se kad je ugledao malenog dječačića koji mu se odmah nasmiješio. Djevojka ga je zamolila da ga pričuva dok ona gleda u pečnicu da li je hrana gotova za njih dvoje, a ovaj drugi se igrao s Oscarom.
Dania je ulazila u kuću nakon što se vratila sa fakulteta i uputila se prema kuhinji pošto je osjetila miris kroz cijelu kuću. Vrata su bila pomalo otvorena, pa je provorila kad je čula smijehove. Vidjela je Mary Jane i Freddija kako pričaju, smiju se i igraju s Oscarom. Nasmiješila se i popela stepenicama. Nije im željela smetati.
Novo: DRHTAJ DUŠE
Slijedeći nastavak - srijeda ili četvrtak!
Mary Jane je probudilo kuckanje po prozoru i polako je otvorila svoje pospane oči, a pogled joj je zapeo na sat i shvatila je da je tek osam sati, ali i da je prespavala jučerašnji cijeli dan. Budila bi se samo na plač dijeteta kako bi ga nahranila i promjenila mu pelene, a onda je nastavila sa spavanjem jer je bila previše umorna od posla i znala je da ju slično čeka i popodne, kad krene na posao.
Podignula je glavu prema prozoru i vidjela je kapi kiše i tmurno vrijeme.
Promatrala je kišno vrijeme i osjećala se pospanije nego inače jer nije voljela kišu, a otkucaji kapi su je umarali još više.
Proljetni dani su pomalo zbunjujući jer je ponekad prekrasno i toplo vrijeme, a svako toliko prođu i nekoliko dani kiše.
Djevojci je bilo žao što vrijeme nije bilo lijepo jer je planirala uzeti Oscara i prošetati se gradom i prirodom jer je u proteklim danima bilo prekrasno i vrijeme šetnje, a ona nije ima, a priliku prije pošto je bila zaokupljena poslom i čišćenjem kuće.
Večinom je ona bila ta koja je čistila i spremala cijeli dom jer su Victor i Dean radili, a Dania je išla na faks iako bi joj i ona svako toliko pomagala kad bi pronašla malo slobodnog vremena, što je bilo rijetko za pravni fakultet.
Čula je plakanje, pa se odmah podignula iz kreveta i približila krevetiću dijeteta, a maleni Oscar se umirio kad ju je ugledao i kad ga je podignula iz krevetića. Nježno ga je zaljuljala i nasmiješeno ga podragala po glavici, pa ga je poljubila i pjevušeći je izašla iz sobe s njim.
Spustila se niz stepenice gledajući u njega i koliko god dugo gledala nije prestajala i nije joj postajalo dosadno pošto ga je obožavala i bio je velika sreća za nju iako je bio neplanirano dijete. Otvorila je vrata kuhinje i ugledala Freddija za stolom, kako pije kavu i čita novine, a on je maknuo pogled s njim, kad je čuo škripanje vratiju, i ugledao ju je. Osmijeh mu se pojavio na licu kao i njoj, a ona je zakoračila prema frižideru ne skidajući pogled s njega.
„Dobro jutro!“ –rekao joj je.
„I tebi.“ –uzvratila je. „Naspavao si se?“
„Jesam.“ –klimnuo je glavom. „Ti? Nisam te vidio jedan cijeli dan!“
„Vjeruj mi, naspavala sam se.“ –sjela je kraj njega. „Bila sam užasno umorna jučer. Posla je bilo previše, pa nisam više mogla držati otvorene oči!“
„Vjerujem. Znam kako je meni kad imamo previše posla!“
„Htjela bih ti zahvaliti!“
„Za što?“
„Dean mi je rekao da si se cijeli dan brinuo o Oscaru. Hvala ti puno! Nije to bila tvoja briga!“
„Znam, ali htio sam. Uostalom, tvoj brat i njegova cura nemaju previše vremena da budu zajedno, kako sam ja to skužio, pa sam im samo učinio uslugu!“
„Jako si dobar, znaš, Freddy?“ –nasmiješila mu se. „Mislim da se nikome nebi dalo pričuvati Oscara kad to nije njegova briga, ali stvarno ne znam kod koga da ga pustim, a da ne plačam dadilje!“
„Puštaj ga meni. Ja ću ga, bez problema, čuvati kad god budem imao vremena!“ –uzvratio joj je osmijehom.
„Ne, hvala! Dovoljno je što si ga jučer pričuvao!“ –odmahnula je glavom. „Ne želim da se brineš za njega. Nije to tvoja obaveza!“
„Mary Jane, nije mi to nikakav problem, vjeruj mi.“ –rekao je. „Klinac mi je postao jako drag u samo nekoliko sati, pa bi mi bilo drago brinuti se za njega!“
„Ali nije tvoje dijete!“ –pogledala ga je ozbiljno.
„Pa? Nisam ja ko tvoj bivši.“ –nastavio je.
Djevojka se ukočila jer nije očekivala kako će Freddy izgovoriti onu rečenicu, a i izgledao je jako ozbiljno i da govori istinu. Bila je pomalo zbunjena njegovim ponašanjem jer nije mogla zamisliti da bi se itko htio pobrinuti za dijete koje nije njegovo.
Freddy je odmaknuo pogled kad je shvatio što je rekao, pa mu je bilo dosta neugodno jer je shvaćao kako nije trebao reći nešto slično onome. Njih dvoje su se jedva poznavali i nisu skoro ništa znali jedno o drugome, pa je pomišljao na to kako Mary Jane misli kako on želi nešto više od prijateljstva s njom i vjerojatno će ga početi izbjegavati zbog toga.
Krajičkom oka je primjetio kako djevojka ne prestaje gledati u njega i bila je nježna, slatka i neodoljiva, a ona nije prestajala gledati ga s onim očaravajućim izrazom lica. Iako ga nije poznavala dovoljno dugo da bi presudila njegov karakter, osjećala je kako je on jako dobar dečko.
„Možeš mi pričuvati Oscara na nekoliko minuta?“ –upitala ga je. „Moram se istuširati, a ne mogu ga pustiti samog!“
„Nema problema.“ –odgovorio je i uzeo ga je u naručje.
„Vračam se odmah i oprosti.“ –dodala je, dignula se sa stolice, pa je izašla iz kuhinje.
Prislonila se na zid i duboko je udahnula jer joj je srce nemirno kucalo na njegove poglede i na onoj rečenici. Otkad ju je dečko napustio, odlučila je ne gledati druge dečke kao osobe s kojima bi imala nešto više od prijateljstva, ali Freddijeva pojava u njen život joj je sve promjenila. Nije ga poznavala niti je znala njegov karakter, ali nešto ju je privlačilo kod njega i nije dobro znala što.
Provirila je u kuhinju i primjetila kako Freddy nasmijava Oscara, a njen sin nije plakao. Inače bi uvijek plakao kod osoba koje nije poznavao, ali izgleda da je osjećao dobrotu onog dečka. Nježno ih je oboje promatrala jer je scena bila predivna i čak su joj i suze došle na oči pošto se osjećala pogođeno. Primjetila je kako ju je Freddy primjetio, pa se zakrila i potrčala je stepenicama na kat i s neugodnošću je ušla u kupatilo dok joj srce nije prestajalo ubrzano kucati.
Freddy je spustio pogled i ugledao je malenog Oscara kako osmijehom gleda u njega, pa ga je poljubio u obraz i pogledao štednjak na kojem se grijalo mlijeko na koje je Mary Jane očito bila zaboravila. Podignuo se sa stolice i sklonio je lonac sa vatre kako nebi bilo pretoplo. Otvorio je ladicu u kojoj su se nalazile bočice, pa je uzeo jednu, stavio je mlijeko u nju i sjeo je natrag na stolicu, pa je stavio dudicu u Oscarova usta.
„Evo me!“ –Mary Jane je zakoračila u kuhinju i zastala je kad je ugledala kako Freddy hrani njenog sina.
Bila je pomalo zbunjena kad ih je ugledala zajedno i srce joj je ubrzano zakucalo, a Freddy je podignuo pogled prema njoj, nasmiješio joj se i spustio je glavu kako bi nastavio gledati Oscara. Djevojka je ukočeno stajala na mjesto i buljila u njih pokušavajući shvatiti da je ono stvarnost i da se jedan dečko, a da to nije njen brat, brine o njenom malenom Oscaru. Odmahnula je glavom, nastavila je hodati i povuka je stolicu kako bi sjela kraj njih.
„Tako si... nježan!“ –rekla je.
„Hvala.“ –nasmiješio joj se s pomalo neugodnošću.
„Kako to da znaš raditi s djecom?“
„Imam deset godina stariju sestru koja ima dva sina. Jedan ima osam godina, a drugi pet! Često sam se brinuo o njima, pa sam naučio kako treba!“
„Lijepo...“
„Zapravo... Oscar me jako podsjeća na njih! Oni više ne trebaju moju pomoć i žao mi je zbog toga.“
„Nedostaju ti?“
„Da. Često sam ih vodio vani i igrali bismo se loptom, ali onda su me prebacili u ovaj grad i... Nisam ih vidio otkad sam se doselio ovdje!“
„Žao mi je. Nadam se da ćeš ih vidjeti uskoro!“
„I ja se isto nadam!“ –nasmiješio joj se i onda je pogledao u Oscara. „Zaspao je. Najbolje bi bilo da ga odvedeš u krevetić!“
„Hoću.“ –uzvratila je. „Hvala ti još jednom!“
Freddy joj se nasmiješio, stavio joj je bebu u naručje i nastavio je čitati novine koje nikako nije stigao dovršiti. Mary Jane je izašla iz kuhinje polako, držajući Oscara u naručje, i penjala se stubištem razmišljajući o tome koliko joj je novi dečko u kući postao jako drag jer je bio dobar i jako lijepo se ponašao prema njima. Nasmiješeno je zakoračila u sobu i stavila sina na spavanje.
Slijedeći nastavak u utorak ili srijedu.
