|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Pakleni život
Mjesto radnje: Syder
Vrijeme radnje: 21. st.
{1.}{2.}{3.}{4.}{5.}{6.}{7.}{8.}{9.}{10.}{11.}{12.}{13.}{14.}{15.}{16.}{17.}{18.}{19.}{20.}{21.}{22.}{23.}{24.}{25.}{26.}{27.}{28.}{30.}{31.}{29.}
Copyright © 2009.
By: Mary Jane
Slijedeći dan je zvonila budilica, rano ujutro, u Mary Janinoj sobi i djevojka se naglo dignula sa kreveta jer je morala na posao. Sunce je već izašlo, ptičice su pjevušile kraj njenog prozora dok su zrake sunca ulazile kroz zavijese u sobu.
Djevojka je obukla uske crne hlače, ljubičastu majicu kratkih rukava i jeans jaknu iznad njih, pa se pogledala u ogledalo i kad joj se svidjela kombinacija je obukla crne balerinke na noge. Podignula je svoju crnu i prekrasnu velovitu kosu u konjski rep, uzela maskaru za oči i povečala si je trepavice, pa je stavila malo rumenila i crnu olovku na oči. Zgrabila je labello koje je mirisalo na višnju i namazala je svoje pune usne.
Kad se spremila za posao, ubacila je potrebne stvari u torbicu i otišla je kod krevetića u kojem je spavao njen sin Oscar. Bio je maleni, sladak i nježan. Obožavala je sjediti kraj njegovog kreveta i satima buljiti u njega iako je spavao pošto joj je bio neodiljiv i previše joj je bilo stalo do njega. Nježno ga je podragala po obraščiću i nježno ga je poljubila. Svaki put kad bi se trebala odvojiti od njega se osjećala izbuljeno i tužno, ali trebala je raditi kako bi nabavljala novac za obitelj.
Tiho je izašla iz sobe i polako je zatvorila vrata kako nebi probudila sina, te se na brzinu spustila niz stepenice i ušla je u kuhinju u kojoj su Freddy i Dean sjedili.
„Dobro jutro, dečki!“ –uzela je šalicu kave i popila je jedan gut.
„Jutro!“ –pozdravili su je.
„Dean, danas imaš slobodan dan. Nemoj zaboraviti da moraš čuvati Oscara. Vračam se u dva, pa nije da ćeš se previše trebati brinuti o njemu!“ –uzvratila je i podignula je torbicu sa stola. „Vidimo se!“
„Bok!“ –uzvratili su.
Djevojka je zatvorila vrata kuhinje za sobom, pa je izašla iz kuće i zastala je. Bilo je prekrasno i sunčano jutro kakvo je već dva tjedna, otkako je proljeće počelo. Roze latice mirisnog i velikog stabla, kraj njene kuće, su polako padali na podu ili su vijorili po zraku dok ih je vjetar raznosio s jedne do druge strane, a i njen konjski rep je vijorio također. Ptičice su davale ugodan i melodičan zvuk zbog kojeg bi se Mary Jane odmah osjećala bolje.
Nasmiješila se i spustila niz stepenice te je otključala auto svog tamno plavog Cabrioleta, ušla je u njega i stisnula je papučicu gasa, pa se udaljila od svoje kuće.
„Tko je Oscar?“ –upitao je zbunjeno Freddy.
„Sestrin sin.“ –odgovorio je Dean čitajući novine.
„I-Ima sina?!“ –ukoćeno će on.
„Da. Nije ti rekla?“ –podignuo je pogled s novina.
„Nismo imali priliku popričati previše jer nas je posao prekinuo!“ –odgovorio je. „Znaći... ima dečka?“
„Nema.“
„Nema?!“
„Ne. Kreten je prekinuo s njom kad je saznao za njenu trudnoću!“
„Molim?! Ubio bi ga od batina!“
„Evo... To sam i ja pomislio, ali nestao je iz grada!“
„Kretenčina! Ali... kako to da nije pomišljala na pobačaj? Pa njoj je samo devetnaest godina!“
„Tata nam je poginuo u nesreći i mislila je da joj menga kasni jer je bila u stresu, ali onda se zabrinula i otišla je kod ginekologa. Bila je trudna već tri mjeseca i bilo je kasno za pobačaj!“
„Mary Jane je onda jako hrabra osoba.“ –dodao je Freddy. „Ja nebi imao hrabrosti napustiti curu jer je zatrudnila. Oboje bismo bili krivi za to!“
„Ma njen bivši je bio imbecil, ali ona to nije shvaćala.“ –odmahnuo je glavom Dean.
Iznenada se oglasio baby monitor kojeg je Mary Jane ostavila u kuhinji kako bi njen brat znao kad se njen sin probudi. Dean je prislonio novine na stol i dizao se kad ga je Freddy zaustavio u jednom trenutku.
„Idem ja po njega.“ –rekao je.
„Siguran si da ćeš moći?“ –upitao ga je.
„Naučio sam se sa sestrinim klincima kad su bili mali.“ –nasmiješio se.
Dean je gledao za njim, a on je izašao iz sobe te se, brzim korakom, penjao stubištem kako bi došao što prije u Mary Janinu sobu.
Otvorio je vrata sobe otkud je dopirao dječji plač i približio se prozoru, blizu kojeg se nalazio krevetić, pa ga je ugledao.
Volio je djecu i uvijek se brinuo o nečacima kad su još bili mali, pa ga je Oscar posjetio na njih. Beba je plakala na sav glas, pa ga je Freddy podignuo sa kreveta i nježno ga je počeo ljuljuškati kako bi ga umirio pošto ga je sestra učila takve stvari.
Visoka djevojka pomalo tamne puti, duge tamne ravne kose koja se presijavala na zrakama sunca i tamnih zelenih očiju, zakoračila je u kuhinju i ugledala je Deana koji je, u onom trenutku, čitao novine. Podignuo je pogled kad je čuo korake i nasmiješio se kad ju je vidio, pa je spustio novine, dignuo se sa stolice, približio se i obgrlio ju je rukama oko struka.
„I ti imaš slobodan dan, ha?“ –nasmiješeno ju je poljubio u mirišljave i pune usne.
„Da... Napokon!“ –nasmiješeno ga je obgrlila ga je oko vrata, pa mu je utisnula još jedan poljubac na usne. „Rijetko pravni fakulteti daju slobodne dane studentima!“
„Znam, ljubavi. Drago mi je što oboje imamo slobodno na isti dan!“
„Naravno. To je odlično! Mogli bismo se uskoro otići prošetati!“
„Moram pričuvati Oscara!“
„Nema problema!“ –Freddy je uzlazio u kuhinju sa Oscarom u ruci. „Idite se vi prošetati. Ja ću se britnu o njemu! Bok, Dania!“
„Hej, Freddy!“ –nasmiješila mu se. „Kako si?“
„Naspavano. Dobro je osjećati se kao kod kuće!“ –dodao je on.
„Vjeruj mi – kod nas ćeš se uvijek tako osjećati!“
„Hvala!“
„Ne mogu dopustiti da ti budeš s Oscarom!“ –Dean je odmahnuo glavom.
„Zašto?!“ –pogledao ga je zbunjeno Freddy.
„Nije u redu.“ –odgovorio je. „Došao si kao gost i Mary Jane je meni rekla da ga pričuvam. Idi se ti slobodno glupirati s Victorom i ekipom jer ću ja pričuvati maloga!“
„Dean, budalo, kad ja kažem da ga želim pričuvati, onda ću to učiniti!“ –dodao je i pružio je Oscara Daniji. „Pričuvaj mi ga dok mu grijem mlijeko!“
„Promjenio si mu pelene?“ –upitala ga je Dania.
„Jesam. Zbog toga je i plakao!“
„Kako ti znaš toliko stvari o klincima?“
„Imam sestru koja je ima sinove, pa sam se ja brinuo za njih kad su bili mali!“
„Aj, kako si dobar!“
„Freddy, ja ću se brinuti o njemu!“ –navaljivao je Dean.
„Znaš... Počinješ mi ići na živce!“ –ljutito se okrenuo prema njemu. „Ako u roku od pet minuta ne izađeš iz sobe s njom, ne ideš se spremiti i napokon izađeš iz ove kuće... Oscar i ja bježiomo, oke?!“
„Hvala, Freddy! Odužit ćemo ti se!“ –Dania mu se nasmiješila i povukla je dečka iz kuhinje.
Dean je gledao u Freddija koji ga je promatrao ljutitim pogledom, odmahnuo je glavom i zatvorio je vrata kuhinje. Dečko se nasmiješio i nastavio je grijati mlijeko gledajući u Oscara kojeg je stavio u nosilicu.
„Prepušteni smo jedno drugome, ha?“ –nasmiješio mu se i podragao ga je po obraščiću.
Mary Jane je pakirala svoj automobil ispred kuće, gdje su bili i oni od prijatelja s kojima je živjela. Uzela je torbicu sa suvozačevog mjesta, izašla je iz njega i zaključala ga je. Bila je pomalo pospana i umorna jer je restoran bio krcat ljudima i stalno je morala hodati po prostorijima, naručivati i nositi hranu velikom brzinom.
Penjala se stepenicama i, kad je stigla ispred vratiju, otvorila ih je, te zakoračila u kuću. Čula je upaljenu televiziju, pa je provirila i ugledala Deana i Daniu kako gedaju film.
„Bok, ekipo!“ –pozdravila ih je.
„Hej, sisterice!“ –nasmiješeno se okrenuo prema njoj. „Kako je bilo na poslu?“
„Naporno i zamorno.“ –uzvratila je.
„Idi se odmoriti.“ –rekla joj je Dania.
„Vjeruj mi – hoću!“ –nacerila se. „Tek nakon dugog tuširanja!“
„Odlično!“ –nastavio je Dean.
„Hvala što si se brinuo za Oscara!“
„Nisam ja.“ –odmahnuo je glavom. „Freddy je!“
„Molim?!“ –zbunjeno će ona. „Zašto ga ti nisi čuvao?“
„Htio sam, ali navaljivao je.“ –odgovorio je.
„Rekao je da mu je drago brinuti se za njega.“ –Dania je skrenula pogled s televizije i uputila joj je osmijeh.
„Gdje je on?“ –upitala je Mary Jane.
„Otišao je s Victorom i dečkima odigrati košarku, pa smo mi ostali pričuvati Oscara umjesto njega!“ –odgovorila je.
„Hvala vam!“ –klimnula je glavom. „Idem se odmoriti!“
Brat i njegova cura su joj se nasmiješili, a ona ih je pozdravila i izašla iz dnevnog boravka, pa se popela stepenicama do sobe. Otvorila je polako vrata i tiho je hodala svojom sobom približavajući se dječjem krevetu.
Ugledala je Oscara kako nježno spava ispod plave debele dekice i bila je jako sretna što ga je vidjela onako mirnog, pa ga je podragala po licu i poljubila ga, nakon čega je sjela na mekani bračni krevet, skinula je balerinke s nogu i legla je gledajući u strop.
Nije željela zaspati pošto se htjela istuširati i opustiti uz pjenušavu kupku, ali oči su joj se same počele zaklapati od silnog umora zbog posla.
Novo i : DRHTAJ DUŠE
Slijedeći nastavak ili pri kraju tjedna ili slijedeći tjedan. Kako budem htjela!
ŽIVOT IDE DALJE - obavijest! pročitajte ju=) Hvala unaprijed.
P.S. Slijedeći nastavak u četvrtak.
Odlučila sam samo 2 poglavlja na tjedan objavljivati.
Nadam se da čete me čitati=)
Nakon što se smijestio u sobu i istuširao, spustio se niz stepenice i zastao je pogledati slike na zidovima, pa se zamislio pošto se prisjetio kako je zbog premještaja posla morao napustiti cijelo društvo, prijatelje s posla, obitelj i grad. Uzdahnuo je jer je želio biti s njima pošto se s njima osjećao kao da je bolja osoba, kao da nešto vrijedi, ali u novom gradu je bio previše napušten i pomalo udaljiniji od ostalih ljudi iako takva osoba nikada nije bila.
Misli mu je prekinuo miris kave iz kuhinje, pa je požurio korak i zakoračio je u mirišljavu prostoriju u kojoj se nalazila samo Mary Jane koja je prala suđe u onom trenutku. Iako je pomislio kako se glupo ponaša i pomalo luđački, zastao je bez ikakvih riječi i samo ju je promatrao dok je ona pjevušila i zamišljeno pratila posao koji je radila.
Nikada prije nije vidio onako nježnu djevojku, a niti upoznao jednu koja bi mu mogla zaokupiti misli od samog trenutka kad ju je ugledao iako nije niti znao tko je ona.
Ugledala ga je i nasmiješila mu se, a on je pogledao s druge strane pošto mu je bilo neugodno.
„Oprosti. Nisam znala da je netko ovdje!“ –uzvratila je nasmijehnuvši se.
„Nema problema.“ –odmahnuo je glavom. „Oprosti što ti se nisam javio kad sam ušao. Victor i Dean?“
„Otišli su se odmoriti.“ –odgovorila je. „Ovdje imaš kruha, salamu, sira i kavu ako želiš. Mogu napraviti nešto drugo ako želiš!“
„Ne, hvala. Dovoljno je i ovo!“ –sjeo je za stol.
„I...“ –uzvratila je. „Novi si u gradu, ha?“
„Jesam.“
„U Nigelovoj ekipi si?“
„Da.“
„Nedavno si se preselio?“
„Prije mjesec dana...“
„Kako to da te onda nisam viđala po gradu?“
„Nisam previše izlazio.“
„Aha... Razumijem!“ –nasmiješila se. „Znaš da te Dean i ostali neće pustiti na miru?“
„Znam...“ –nastavio se i nasmiješio se kad ju je ugledao onim prekrasnim osmijehom koji ga je očaravo. „Jučer su me odvukli iz postaje!“
„Vjerujem da su bili malo dosadni.“ –rekla je. „Ali jako su dobro, vjeruj mi! Sve bi učinili u slučaju da ti nešto zatreba!“
„Znam. Već vidim što ste učinili za mene!“
Nasmiješio joj se nježno, a njoj je srce zakucalo od njegovog dubokog i nježnog pogleda, ali niti on nije ostao ravnodušan na one tamne oči koje nisu prestajale gledati u njega. Nije znao kakva je osoba niti koji je njen karakter, ali po ponašanju i pogledu je znao da je tip cure koja ga je oduvijek privlačila. Iako je Mary Jane željela maknuti, pogled pošto je rumenila od onih pogleda zbog kojih se osjećala drugačije jer nikad prije ju niti jedan dečko nije gledao onako nježno i privlačno, nije to učinila.
Piskutavi zvuk ih je omelo od petminutnog buljenja jedno u drugog, pa se Mary Jane okrenula prema sudoperu i zbunjeno gledala ispred sebe ne znajući zašto ju je toliko pogodio Freddijev pogled, a on je zbunjeno dirao džepove i izvukao je biper, pa je pogledao broj koji je pisao.
„Mogu posuditi telefon?“ –upitao je, a ona je klimnula glavom.
Nije se željela okrenuti prema njemu pošto joj je još bilo neugodno zbog njenog ponašanja, a on je uzeo telefon sa stola i utipkao je mobitel gledajući ispred sebe. Nazvali su ga s posla i sigurno je trebalo biti nešto važno ako su ga nazvali čak i kad nije bila njegova smijesna.
„Da?“ –javila se. „Molim?“
Mary Jane je osjetila zabrinutost u njegovom glasu, pa se naglo okrenula prema njemu i njegovo lice joj je moglo pokazivati još veću zabrinutost. Gledao je prema njoj ne skidajući pogled s nje i klimao je glavom, pa je spustio slušalicu.
„Što se dogodilo?“ –upitala je zabrinuto.
„Izbio je požar. Moram probuditi dečke!“ –otvorio je vrata, a djevojka je otišla za njim.
U trenutku kad se htio popesti stepenicama, ugledao je Victora i Deana kako pospano trče stepenicama, pa je zastao. Victor je oblačio majicu silazeći niz stepenice, a Mary Jane je gledala zabrinuto u njih.
„Moramo ići, jelda?“ –upitao je Dean.
„Da. Za deset minuta trebamo biti u postaju! Požar nije mali!“ –odgovorio je.
„Požurimo onda!“ –Victor ga je povukao prema vratima.
„Pazite se!“ –viknula je Mary Jane gledajući ih kako odlaze.
Dean joj je mahnuo glavom, nasmiješio joj se i ušao je u Freddijev automobil, a ovaj je nagazio papučicu gasa i velikom brzinom se udaljio od kuće u kojoj je živio s njima. Djevojka je zabrinuto gledala u automobil i onda je, uzdahnuvši, zatvorila vrata. Uvijek je bila zabrinuta za njih kad bi ih, odjednom, nazvali kod kuće da moraju pomoći ostalim vatrogascima da ugase požar. Užasno se bojala za njihov život i inače vatre jer joj je otac poginuo kad je odlazio spasiti ljude u požaru.
Duboko je uzdahnula i odlučila je početi čistiti kuću kako bi se smirila i prestala razmišljati o njima iako nije mogla i misli su joj bile zaokupljenje prijateljima, koji su otišli gasiti požar, i Freddijevim zabrinutim očima kojima ju je promatrao. Odmahnula je glavom i započela je s čišćenjem dnevnog boravka.
Vatrogasna ekipa je sjedila u vatrogasnim kolima i jurili su ulicama kako bi što prije stigli do plantaže koja je gorijela. Freddy je mogao vidjeti zabrinuta lica svojih kolega, a nikad prije nisu imali onako čudne poglede. U zraku se osjećala zabrinutost i čudna atmosfera.
„Ok, dečki! Ovo neće biti lako i ovo je prvi put da moramo pomagati drugim vatrogascima zbog proširenog požara!“ –rekao je Nigel. „Budimo uvijek zajedno i nemojte glumiti superjunake, u redu, Miller?“
„Dobro, Nigel. Neću ovaj put!“ –dodao je Freddy.
„Ali, Nigel, kako ćemo moći ugasiti požar ako budemo svi zajedno?!“ –zbunjeno će Victor. „Možda bismo se trebali razdvojiti i gasiti ga!“
„Mislio je da se nesmijemo razdvajati kao Freddy, jelda?“ –uzvratio je William.
„Da, William. Vidim da me ovdje barem netko sluša!“ –zakolutao je očima.
„Samo sam krivo shvatio.“ –nastavio je Victor.
„Ne razumijem kako uvijek imate snage za prepiranje kad nije ni vrijeme ni mjesto za to!“ –Dean je odmahnuo glavom.
Kombi se zaustavio, a vrata su im otvorili vozači, pa su iskočili iz njega i dočekali se na travnatu poljanu, ali pogled kojeg su vidjeli nije bio nipošto ugodan. Vatra je već opkolila polovicu ogromne poljanje i širila se prema dugačkoj i besokačnoj šumi.
Pogledali su jedno drugoga. Znali su da neće biti lako i pogledi su im bili sve gori i gori jer su bili jako zabrinuti, ali progutali su knedlu i primili se posla.
Bilo je puno vatrogasaca u onom području koji su neuspješno gasili vatru, ali ona se širila sve više i više, a ljudi su se doista trudili da zaustave ono prokleto živo stvorenje.
Proljetni vjetar im je otežavao posao, pogotovo jer je onog dana puhalo previše i tako je pomagao vatri da se širi što više može i tako uništava sve pred sobom dok su se vatrogasci velikom gumom gasili vatru.
Mary Jane je ulazila u restoran Williamove žene jako zabrinuto jer joj se brat nije javio otkako je izašao ujutro iz kuće, a prošlo je dosta sati od toga trenutka. Dijete je ostavila kod Natashine majke koja se brinula i o svojim unicima, pa joj nikada nije bio problem pričuvati i malenog Oscara kad je to bilo potrebno i kad nitko drugo nije mogao.
Natasha je primjetila zamišljen pogled svoje prijateljice i koliko je bila ozbiljna dok je naručivala od klijenata, a inače bi se smijala s njima, pričala bi jer ih je skoro sve poznavala pošto su bili česti posjetioci.
Djevojka je duboko uzdahnula kad je donijela zadnji papir s narudžbom, pa se šefica okrenula prema njoj i promatrala ju je neko vrijeme. Sjedila je za kasom zamišljenog pogleda, cijelo vrijeme je uzdisivala i gledala ispred sebe bez ikakvog osmijeha na licu.
„Mary Jane, nešto se dogodilo?“ –upitala je Natasha.
„William ti se nije javio?“ –podignula je pogled prema njoj, a ova druga je odmahnula glavom. „Jutros su ih nazvali jer je izbio požar i nitko od njih mi se ne javlja već šest sati“
„O, Bože!“ –uzvratila je Natasha. „Nadam se da im se nije nešto dogodilo“
„Ja se, također, jako nadam!“ –uzdahnula je.
Zvonce na vratima se oglasilo i obje su okrenule glavu prema njima i ugledale su svoje društvo kako nasmiješeno i pričajući ulaze u restoran. Mary Jane se istog trena dignula i potrčala je zagrliti brata snažno dok ju je Dean zbunjeno gledao.
„Sve je u redu, sis?“ –upitao ju je Dean.
„Budalo!“ –udarila ga je. „Zašto mi se nisi javljao?“
„Nisam mogao.“ –odgovorio je.
„Istina!“ –dodao je Victor. „Prije pola sata smo došli u postaju!“
„Požar je bio gadan?“ –upitala je Natasha.
„Da.“ –odgovorio joj je William i poljubio ju je. „Gasili smo ga pet sati, a vatrogasci iz drugog grada su došli sat vremena prije nas!“
„Čovječe!“ –uzvratio je Freddy. „Nikad prije nisam vidio nešto slično onome!“
„Da. Bio sam jako zabrinut!“ –pogledao ga je Nigel.
„Vi ste bili zabrinuti?!“ –ljutito će Mary Jane. „Vi?! Čekala sam pet sati da mi se javite! Mislila sam da vam se nešto loše dogodilo, a vi ste bili zabrinuti?!“
Dečki su pogledalu u nju i primjetili su njeno bjesno lice i ljutiti izraz, a izgledala je kao da bi mogla eksplodirati istog trena, pa su progutali knedlu i napravili korak u nazad.
„Navikni se na to da će se izderavati na tebe svaki put kad budeš duže vremena gasio požar, a ona to bude znala.“ –Victor je šapnuo Freddiju koji ga je zbunjeno promatrao.
„Naravno da cu se izderavati na vas!“ –dodala je. „Ne mislite li da mi žene nismo tužne kad odete iz kuće?!“
„Znamo da jeste, ali ne trebate se brinuti.“ –pogledao ju je Nigel.
„Dobro smo.“ –nasmiješio se Dean.
„Što da vam se nešto desilo?!“
„Nije, jelda?“
„Nije, ali...“
„E pa onda se smiri, sisterice. Dobro smo!“ –potapšao ju je po ramenu i krenuo je prema praznom stolu.
Pogledala je za njim i onda je krajičkom oka pogledala u Freddija koji ju je promatrao osmijehom na licu, a ona je duboko uzdahnula. Dečki su slijedili svoga prijatelja koji je već naručivao ručak, a Mary Jane je gledala u njega i nasmiješila se.
„Moramo biti sretne kad nam se vračaju živi i zdravi.“ –prozborila je Natasha.
Djevojka je klimnula glavom i nasmiješeno je otišla primati narudžbe drugih gostiju. Bila je sretna jer su joj se prijatelji vratili živi i jer im se nije ništa dogodilo iako joj se nisu javljali satima i zbog kojih je umirala od brige.
Slučajno je pogledala u stol, za kojim su se vatrogasci smijali, i primjetila je Freddijeve poglede prema sebi i njegov osmijeh upučen njoj. Porumenivši je odmaknula glavu.
Posvečen NIKOLINI jer me trpila=) HVALA=*
Slijedeci nastavak tek slijedeci tjedan - za pravo ovaj put.
Ako vam se ne javim sutra i u ned. znaci da mi internet ne radi. Sad sam kod decka.
Freddy se parkirao ispred restorana „Moravy“ jer su mu prijatelji objasnili u kojoj ulici se nalazi, a on je imao najbrži auto, pa je večinom jurio pošto je volio brzinu.
Kad je shvatio da mu prijatelji ne dolaze, odlučio je ući u restoran, pa je pokako otvorio vrata i zakoračio je unutra. Prostorija u kojoj se nalazio je mirisala na hranu, pa su se grčevi pojavili u trbuhu od gladi. Gledao je oko sebe i primjetio je kako Williamova žena ima dobar ukus. Restoran je bio odlično uređen i u svakoj prostoriji su se nalazile slike po zidovima, koji su bili nježne krem boje, te umjetno cvijeće po okruglim velikim stolovima.
Zakoračio je u prostoriju u kojoj je ugledao veliki stol sa šest mjesta, pa je odlučio rezervirati jedan stol i pričekati prijatelje s posla.
Gledao je oko sebe zamišljeno i promatrao je nasmiješene ljude oko sebe koji su razgovarali međusobno. Razmišljao je onda o sebi. Otkad se doselio u novi grad, rijetko je izlazio vani pošto je bio povučen, a i nikoga nije znao. Društvo s posla ga je počelo izvlačiti iz hotela, pa je odlučio postati bolji i izlaziti, otkriti novi grad.
Začuo je ugodan smijeh, pa se okrenuo iza sebe i ugledao je nju, prekrasnu djevojku koja je ulazila u onu prostoriju poput nečeg božanstvenog, kao da je došla iz neba. Svoju dugu crnu kosu je nabacila iza sebe rukom, a tamnim očima je pogledala u njega. Bila je jako vitka, zgodna i prekrasna, a on ju je gledao od glave do pete i nije mogao vjerovati koju ljepoticu je upravo gledao.
„Izvoli?“ –približila mu se, a njegovo srce je zakucalo kad mu se obratila.
„Pri-Pričekat ću prijatelje, može?“ –pomalo je zamucao.
„Nema problema.“ –namignula mu je i polako se udaljila od njega.
Freddy nije prestajao gledati za njom, a onda je ugledao Deana kako ulazi i zaustavio se kako bi popričao s onom konobaricom. Smijao se s njom, a onda ju je poljubio u obraz, pa se Freddy na brzinu okrenuo i pogledao ispred sebe.
„Čekao si dugo?“ –Dean je sjedio preko puta njega.
„Malo prije sam došao.“ –odgovorio je.
„Gdje juriš toliko?!“ –Nigel je odmahnuo glavom. „Znaš da nesmiješ tako brzo voziti?!“
„Pusti ga na miru. Otkad se pojavio se ponašaš kao da si mu tata!“ –Victor ga je lagano odgurnuo.
„Ako se ja ne brinem za njega, tko će?“
„Nije dijete.“ –dodao je Dean. „Valjda zna što radi!“
„Ne brini se za mene, Nigel. Znam voziti i oprezan sam!“ –nasmiješio se.
„To zvući tako istinito...“ –pogledao je William. „Nije da ti želim prigovarati ili slično, ali pazi se u redu?“
„U redu. Hvala što se brinete!“ –klimnuo je glavom.
„Dragi...“ –začuo se ženski glas.
Freddy je podignuo pogled i primjetio ženu koja im se približavala. Imala je crvenkastu kovrčavu kosu, nježne zelenkaste oči koje su se presijavale u smeđe i malo pjegica po licu. Bila je vitka, visoka, ali niža od Williama.
„Hej, ljubavi.“ –William ju je poljubio.
„Kako je bilo na poslu?“ –upitala ga je.
„Odlično, Natasha!“ –odgovorio je.
„Rekli su mi za onaj požar. Nitko nije nastradao?“
„Nije, ali skoro ovaj malo majmun je!“ –dodao je pogledavši u Freddija koji se nasmiješio. „Usput, Natasha, ovo je Freddy, a Freddy ovo je moja žena Natasha!“
„Drago mi je!“ –Freddy joj je pružio ruku.
„Također!“ –nasmiješeno ju je protresla. „Kao i obično, dečki?“
„Da.“ –klimnuli su glavom.
„A ti, Freddy?“ –pogledala je u njega.
„Daj mi što i njima.“ –odgovorio je.
Klimnula je glavom, još jednom je poljubila svoga muža i udaljila se od stola.
Društvo se nastavili smijati. Pričali su i polako su upoznavali Freddija koji im je postajao simpatičniji nakon dugosatnog pričala s njim. Nikada nisu imali priliku popričati više od tri rečenice na poslu jer se uvijek udaljavao od njih, ali otkako su sjeli u restoran Williamove žene shvatili su da je dosta pričljiv kad ga se upozna i kad se provede više vremena s njim.
Freddy je, krajičkom oka, primjetio konobaricu koja ga je prva došla poslužiti. Nije mogao skinuti pogled s nje jer je bila neodoljiva i slatka, a ona ga je nježno promatrala s kase dok je pričala s Natashom. Nasmiješila mu se, a i on njoj, pa je odmaknuo pogled i vidio Deana da gleda u njega.
„U koga si ti to gledao?“ –upitao ga je.
„Ma... Samo...“ –odmahnuo je rukom. „Znaš tko je ona konobarica?“
„Misliš... Mary Jane?“
„Ne znam kako se zove, ali ona najmlađa je.“
„Da. Znam tko je!“
„Tko?“ –uzeo je gutljaj vode.
„Moja sestra!“ –nacerio se Dean.
Freddy se zagrcnuo i počeo iskašljavati vodu dok ga je društvo sa stola zbunjeno promatrao, a Dean se počeo smijati dok se prijatelj gušio pred njim.
Mary Jane se nasmijala, također, pošto ih je pratila cijelo vrijeme, ali pomaknula je pogled kad je shvatila da prijatelj njenog brata gleda u nju.
„Oprosti. Nisam znao da ti je to sestra!“ –rekao je Freddy.
„Nisi ništa loše napravio.“ –dodao je Dean. „Znam da mi je sestra komad.“
„Ehm, da... Lijepa je!“ –uzvratio je, te odmaknuo pogled s njega.
Dean se nasmiješio, nakon čega se okrenuo prema ostalim dečkima s posla i nastavio se smijati s njim, a Freddijevi pogledi su ponovno odlazili prema Mary Jane koja ga je, također, promatrala.
Zrake sunca su ulazile kroz prekrasne nježno narančaste boje i osvijetljavale su veliku sobu u kojoj je Mary Jane spavala. Ležala je na velikom mekanom krevetu pokrivena narančastom debljom dekom. Sunce je dopiralo do njenih očiju, pa ih je djevojka polako počela otvarati i okrenula se na drugu stranu jer je još bila pospana. Zijevnula je i shvatila da više ne može zaspati, pa se rastegnula, maknula deku sa sebe i uputila se prema prozoru. Vani je bio prekrasan i sunčan dan, a na stablima je već vidjela ptičice, pa je otvorila prozor i začula je njihovo cvrkutanje. Osmijehnula se i nagnula na ruku kako bi malo promatrala onu prekrasnu idilu i pogled s njenog prozora. Onda se okrenula i pogledala je u krevetić za bebe, pa se približila.
U njemu je spavao devetomjesečni dječačić tamne kosice i nježnih obraščića. Nasmiješila se, nježno ga je podragala i poljubila, pa je u tišini izašla iz sobe uzevši baby monitor sa sobom.
Polako se spustila niz drvene stepenice i promatrala je zidove pune slika. Na njima su bili Dean i njegovi prijatelji s posla, te njegova cura Dania, ona i njen otac. Mary Jane je stanovala s Deanom, Victorom i Daniom u veliku kuću u prekrasnom naselju gdje su se svi odlično slagali i nikada nije bilo problema sa sudjedima. Nasmiješeno je gledala sve slike na zidovima na kojima je ona bila vesela, nasmiješena i sretna kao i uvijek, a cijelo društvo je bilo s njima otkad je Dean slijedio tatin posao.
Začula je otvaranje vratiju i pogledala je prema ulazu, a u kuću su zakoračili Victor, Dean i Freddy. Freddijevi i njeni pogledi su se susreli, a njemu je bilo pomalo neugodno, pa je pomaknuo pogled dok ga je ona nasmiješeno promatrala.
„Dobro jutro.“ –rekao je Victor i ušao je u kuhinju.
„Već si budna, sis?“ –upitao je Dean.
„Da. Nisam mogla spavati.“ –odgovorila je.
„Dania?“
„Išla je na faks. Znaš da je prošlo osam sati!“
„Dobro.“ –dodao je. „Usput... Freddy će neko vrijeme spavati kod nas dok ne pronađe stan jer spava u hotelu.“
„U redu.“ –klimnula je glavom.
„Nadam se da nije problem!“ –podignuo je pogled prema njoj.
„Nikako.“ –odmahnula je glavom. „Imamo baš jednu slobodnu sobu. Dođi sa mnom!“
Djevojka se okrenula i počela se penjati prema drugom katu, a Freddy je pogledao u Deana koji mu je, rukama, pokazivao neka krene za njom. Klimnuo je glavom i pratio Mary Jane pomalo nesigurno i sramežljivo. Djevojka je otvorila vrata i zakoračila je u sobi, a on je otišao za njom. Pogledao je oko sebe i soba je bila dosta velika i lijepa. Zidovi su bili plave boje s nekoliko slika po njima, a s obje strane bračnog kreveta su bili nočni ormarići s lampama i malenim figuricama. Imao je i jedan veliki ormar, te prozor koji je osvijetljavao sobu.
„Sviđa ti se?“ –upitala ga je Mary Jane.
„Lijepa je, hvala.“ –odgovorio je Freddy.
„Usput, nismo se upoznali.“ –nasmiješeno mu je pružila ruku. „Mary Jane!“
„Freddy, drago mi je.“ –rekao je i rukovao se s njom.
„Ja sam ispod tvoje sobe, pa ako ti što zatreba, dođi k meni.“
Pogledao ju je krajičkom oka, a ona je bila nasmiješena i u onom trenutku mu je bila neodoljiva i slatka. Kad je primjetila da gleda u nju, malo se uozbiljila i porumenila je, ali nije prestajala gledati u one oči koje su je privlačile. Pomaknula je pogled kad je pomislila da je malo pretjerala i pogledala je prema vratima.
„Napravit ću doručak, pa dođi kad se spremiš.“ –otvorila je vrata i izašla je iz sobe.
Freddy je gledao za njom i odmahnuo je glavom pošto je pomislio koliko glupo se ponio u onom trenutku, pa je bacio torbu na krevet i zastao je razmišljati o sestri njegovog prijatelja s posla. Bila je slatka, nježnog pogleda, ali znao je da je možda pretjerao s onim zbunjujućim pogledima.
Pogledao je onda sobu i bio je zahvalan što je upoznao dobre ljude koji su mu ponudili smiještaj dok ne pronađe stan za sebe.
P.S. Slijedeci nastavak ce tek slijedeci tjedan, a ovaj nakon toga... eee, pa vidjet cemo jer ne znam koliko vremena cu imati sada za pisanje kad mi pocinju svakodnevna ispitivanja, a trenutnu sam samo na 20. poglavlju - a to je nista!!!!!
Ugodno i mirisno proljeće je bilo u Syder gradu koji se nalazio u Južnoj Kaliforniji, a nije bio veliki, pa su se građani večinom poznavali.
Kako je jutro svanulo, ulice su bile pune osoba koje su se šetale na prekrasnom sunčanom danu, odlazile na posao, trčale trotoarima ili su se vračale kod kuće nakon noćnih smijena.
Mirisni i razni cvijetovi u vrtovima, parkovima i na stablima su bojoli grad svojom ljepotom, te ostavljali ugodno raspoloženje u osobama koje bi ih vidjele ili samo krajičkom oka primjetili da se grad počeo bojiti.
Ljudi su obožavali proljeće jer je vrijeme postajalo bolje, bilo je manje kišnog vremena i hladnijeg, a večinom su dani bili sunčani i čekali su samo na njih da izađu i prošetaju, a da tako ne gube dane kod kuće u zatvorenim i mračnim mjestima.
Proljeće je bilo godišnje doba kod kojeg bi ljudi veselo pjevušali po ulicama, u automobilu, kod kuće, na poslu i zbog kojeg bi se razveselili na samu pomisao što nema više hladnoće i što će, nakon što odrade što trebaju, uživati u slobodno vrijeme i raditi što god oni žele, a svi su večinom željeli odlaziti u duge šetnje sa svojim prijateljima, obiteljima ili čak na samo sa svojim psom.
I onog nedjeljnog jutra je sve bilo mirno, spokojno i ptičice su pjevušile na stablima i po zraku, a zbog toga su se ljudi osjećali još bolje jer su razmišljali o ugodnim stvarima.
Mirnu atmosferu je prekinula sirena vatrogasnog kombija. Ljudi su izlazili na prozore, pošto je sirena odjekivala cijelim gradom, automobili su se micali sa strane kako bi vatrogasci mogli proći, a pješaci su pratili kojim putem idu.
Kombi se zaustavio ispred kuće koja je gorila, a ispred njih su stajali ljudi, koji su uvijek voljeli promatrati što se dešava u susjedstvu i pričali su međusobno. Vatrogasci su skakali iz kombija i u svojim žutim odjelima, te s kacigom na glavi su vukli debelu cijev, prikopčali su je za crveni šaht pun vode, te počeli gasiti požar kako nebi obuhvatio ostale kućepošto je vjetar postajao sve jači.
„Dijete mi je unutra!“ –začulo se žensko deranje.
Jedan od vatrogasaca je pogledao prema uplakanoj debeljuškastoj ženi, ispustio je cijev u ruke, koju je još vatrogasaca držalo, te je potrčao prema goručoj kući.
„Miller!“ –izderao se jedan od vatrogasaca. „Han, idi za njim!“
Jedan od njih je klimnuo glavom, pa je potrčao za prijateljem koji je već bio u kući. Dečko je trčao stepenicama, koje su se polako urušavale, a vatra je gorila pod njegovim nogama. Bilo mu je užasno toplo, ali nije ga to zabrinjavalo jer je htio što prije pronaći dijete žene čija je ono kuća bila, pa je stao ispred vratiju na prvom katu, udario ih je nogom i sružio ih, nakon čega je ušao u zadimljenu prostoriju. Primjetio je malenog dječaka ispod prozora, kako čući i uplašeno gleda u njega. Brzo je potrčao k njemu i dignuo ga je s poda, pa ga je prekrio dekom i istrčao je iz sobe, a odjednom je greda, sa stropa, pala ispred njih i gorila je. Vatrogasac nije znao gdje da otiđe u onom trenutku, ali netko ju je odgurnuo od njih sjekirom i ugledao je kolegu s posla.
„Idemo!“ –rekao je drugi dečko i potrčao je niz stepenice.
Ovaj drugi je nastavio trčati s njim i u trenutku kad su istrčali na sigurno se kuća srušila na pod pošto je izgorila previše i nisu uspjeli zaustaviti vatru.
Vatrogasci su sjeli na pod i duboko odahnuli, a prema njima je potrčala majka djeteta.
„Hvala vam, hvala vam!“ –uplakano ga je primila u naručju.
Dečko je skinuo kacigu i stavio ju je sa strane. Imao je smečkasu kosu skoro čelavu, izraženu vilicu i nježne zelene oči. Promatrao je ženu osmijehom na licu, klimnuo je glavom, a ona se udaljila od njega pošto su lječnici potrčali k njoj kako bi pregledati dijete.
„Kretenu!“ –proderao se dečko kraj njega skidajući kacigu.
Drugi dečko je imao smeđu kosu dužu od svoga prijatelja, bradu i izraženo vilicu, a gledao ga je ljutitim tamnim očima i bjesnim pogledom.
„Mogao si nas ubiti, Freddy!“ –viknuo je.
„Ali nisam, zar ne, Dean?“ –nasmiješio se Freddy.
„Ne mogu vjerovati.“ –odmahnuo je glavom. „Zašto uvijek riskiraš svoj život?!“
„Nije li to naš posao?“
„Freddy Miller!“ –Freddy je podignuo pogled.
Ispred njega se nalazio visoki dečko smeđe kose i zelenkasto – smeđih očiju. Svojom jakom i mišičavom rukom je držao kacigu i ljutito je gledao u Freddya. Bio je to Nigel Hayes, njegov nadređeni. Duboko je uzdahnuo i dignuo se s poda.
„Jesi li ti normalan?!“ –viknuo je. „Nisi to smio napraviti!“
„Nisam, ali učinio sam.“ –uzvratio je.
„Zašto?!“ –prodrmao ga je. „Zašto?! Uvijek isti problemi s tobom, Freddy!“
„Spasio sam klinca, zar ne?“ –upitao je.
„Da, ali...“
„Jesam?“
„Jesi!“
„Onda se nemaš zbog čega brinuti, Nigel! Svi smo dobro!“ –nacerio se.
Potapšao je nadređenog po ramenu, te se udaljio od njega i otišao je pomoći ostalim kolegama u gašenju vatre koja je polako nestajala uz pomoć vode.
Nigel je pogledao u Deana i odmahnuo je glavom.
„Šta ću s njim, Dean?!“
„A pusti ga.“ –odgovorio je. „Kad – tad će se smiriti!“
Dean se nasmiješio i udaljio od svoga šefa. Nigel nije bio puno stariji od njega. Imao je svega trideset godina i bio je najstariji u grupi koju je vodio jer je bio među najboljima u vatrogasnoj postaji.
Nakon što su se dečki istuširali, spremali su se za polazak s posla pošto imje smjena bila gotova. Neki su sjedili za stolom, pričali i smijali su se dok su drugi igrali biljar. Freddy i Dean su sjedili za stolom i razgovarali o raznim temama pošto je Freddy bio novi u vatrogasnoj udruzi i rijetko se družio s ostalima pošto je bio povučena osoba. Dean je bio veseljak, uvijek nasmiješeni dečko koji je brbljao čak i previše, pa je pomagao novom kolegi da se uklopi u okolini.
„Idete s nama?“ –prišao im je jedan dečko.
Bio je to Victor Cox, mlađi brat Deanove cure. Imao je razbarušenu plavo – smeđu kosu, bio je niži od njih, uvijek nasmiješen i u njegovim plavim očima se mogla vidjeti velika sreća i nasmiješenost. Prislonio je svoju jaku ruku na stol i pogledao ih je.
„Gdje?“ –upitao je Dean.
„U restoranu Williamove žene.“ –odgovorio je.
„Ideš s nama?“ –Dean je pogledao u Freddija.
„Ne bi, hvala.“ –odgovorio je. „Idem se odmarati u hotelu jer sutra radim navečer!“
„Ne misliš valjda ozbiljno?“ –dodao je drugi dečko, približavajući se.
Ime mu je bilo William Hill i bio je najviši od svih. Svojim svijetlo plavim očima je gledao u Freddija dok mu je pomalo duga crna kosa vijorila na vjetru pošto je stajao kraj prozora.
„Klinac, još nikad nisi bio s nama. Ovaj put zahtjevamo da dođeš!“ –nastavio je Nigel.
Ostali su ga pogledali prekriženih ruku na prsa, a on ih je zbunjeno gledao jer je primjetio koliko su ozbiljni i da bi ga mogli odvući sa sobom ako slučajno ne prihvati njihov poziv. Klimnuo je glavom i nasmiješio im se, a oni su ga potapšali po ramenu.
Ovo je priča o životu vatrogasaca, o njihovom poslu i o privatnom životu.
Neću objavljivati još knjigu sve dok OVU, ne dovršim, a to ce biti 30.4., znaći da počinjem s objavljivanjem ove knjige tek za 1. maj!
Nadam se da ćete čekati do tada. Žao mi je, ali nagovaranje neću ići jer sam tek počela s pisanjem 11. poglavlja, pa ju još moram dovršiti.
Javim vam kad počinjem s njom.
Do tada čitajte moje druge dvije knjige:
ŽIVOT IDE DALJE i DRHTAJ DUŠE!
Have a nice day!=)
By: BARBARA
