P.S. Slijedeci nastavak ce tek slijedeci tjedan, a ovaj nakon toga... eee, pa vidjet cemo jer ne znam koliko vremena cu imati sada za pisanje kad mi pocinju svakodnevna ispitivanja, a trenutnu sam samo na 20. poglavlju - a to je nista!!!!!
Ugodno i mirisno proljeće je bilo u Syder gradu koji se nalazio u Južnoj Kaliforniji, a nije bio veliki, pa su se građani večinom poznavali.
Kako je jutro svanulo, ulice su bile pune osoba koje su se šetale na prekrasnom sunčanom danu, odlazile na posao, trčale trotoarima ili su se vračale kod kuće nakon noćnih smijena.
Mirisni i razni cvijetovi u vrtovima, parkovima i na stablima su bojoli grad svojom ljepotom, te ostavljali ugodno raspoloženje u osobama koje bi ih vidjele ili samo krajičkom oka primjetili da se grad počeo bojiti.
Ljudi su obožavali proljeće jer je vrijeme postajalo bolje, bilo je manje kišnog vremena i hladnijeg, a večinom su dani bili sunčani i čekali su samo na njih da izađu i prošetaju, a da tako ne gube dane kod kuće u zatvorenim i mračnim mjestima.
Proljeće je bilo godišnje doba kod kojeg bi ljudi veselo pjevušali po ulicama, u automobilu, kod kuće, na poslu i zbog kojeg bi se razveselili na samu pomisao što nema više hladnoće i što će, nakon što odrade što trebaju, uživati u slobodno vrijeme i raditi što god oni žele, a svi su večinom željeli odlaziti u duge šetnje sa svojim prijateljima, obiteljima ili čak na samo sa svojim psom.
I onog nedjeljnog jutra je sve bilo mirno, spokojno i ptičice su pjevušile na stablima i po zraku, a zbog toga su se ljudi osjećali još bolje jer su razmišljali o ugodnim stvarima.
Mirnu atmosferu je prekinula sirena vatrogasnog kombija. Ljudi su izlazili na prozore, pošto je sirena odjekivala cijelim gradom, automobili su se micali sa strane kako bi vatrogasci mogli proći, a pješaci su pratili kojim putem idu.
Kombi se zaustavio ispred kuće koja je gorila, a ispred njih su stajali ljudi, koji su uvijek voljeli promatrati što se dešava u susjedstvu i pričali su međusobno. Vatrogasci su skakali iz kombija i u svojim žutim odjelima, te s kacigom na glavi su vukli debelu cijev, prikopčali su je za crveni šaht pun vode, te počeli gasiti požar kako nebi obuhvatio ostale kućepošto je vjetar postajao sve jači.
„Dijete mi je unutra!“ –začulo se žensko deranje.
Jedan od vatrogasaca je pogledao prema uplakanoj debeljuškastoj ženi, ispustio je cijev u ruke, koju je još vatrogasaca držalo, te je potrčao prema goručoj kući.
„Miller!“ –izderao se jedan od vatrogasaca. „Han, idi za njim!“
Jedan od njih je klimnuo glavom, pa je potrčao za prijateljem koji je već bio u kući. Dečko je trčao stepenicama, koje su se polako urušavale, a vatra je gorila pod njegovim nogama. Bilo mu je užasno toplo, ali nije ga to zabrinjavalo jer je htio što prije pronaći dijete žene čija je ono kuća bila, pa je stao ispred vratiju na prvom katu, udario ih je nogom i sružio ih, nakon čega je ušao u zadimljenu prostoriju. Primjetio je malenog dječaka ispod prozora, kako čući i uplašeno gleda u njega. Brzo je potrčao k njemu i dignuo ga je s poda, pa ga je prekrio dekom i istrčao je iz sobe, a odjednom je greda, sa stropa, pala ispred njih i gorila je. Vatrogasac nije znao gdje da otiđe u onom trenutku, ali netko ju je odgurnuo od njih sjekirom i ugledao je kolegu s posla.
„Idemo!“ –rekao je drugi dečko i potrčao je niz stepenice.
Ovaj drugi je nastavio trčati s njim i u trenutku kad su istrčali na sigurno se kuća srušila na pod pošto je izgorila previše i nisu uspjeli zaustaviti vatru.
Vatrogasci su sjeli na pod i duboko odahnuli, a prema njima je potrčala majka djeteta.
„Hvala vam, hvala vam!“ –uplakano ga je primila u naručju.
Dečko je skinuo kacigu i stavio ju je sa strane. Imao je smečkasu kosu skoro čelavu, izraženu vilicu i nježne zelene oči. Promatrao je ženu osmijehom na licu, klimnuo je glavom, a ona se udaljila od njega pošto su lječnici potrčali k njoj kako bi pregledati dijete.
„Kretenu!“ –proderao se dečko kraj njega skidajući kacigu.
Drugi dečko je imao smeđu kosu dužu od svoga prijatelja, bradu i izraženo vilicu, a gledao ga je ljutitim tamnim očima i bjesnim pogledom.
„Mogao si nas ubiti, Freddy!“ –viknuo je.
„Ali nisam, zar ne, Dean?“ –nasmiješio se Freddy.
„Ne mogu vjerovati.“ –odmahnuo je glavom. „Zašto uvijek riskiraš svoj život?!“
„Nije li to naš posao?“
„Freddy Miller!“ –Freddy je podignuo pogled.
Ispred njega se nalazio visoki dečko smeđe kose i zelenkasto – smeđih očiju. Svojom jakom i mišičavom rukom je držao kacigu i ljutito je gledao u Freddya. Bio je to Nigel Hayes, njegov nadređeni. Duboko je uzdahnuo i dignuo se s poda.
„Jesi li ti normalan?!“ –viknuo je. „Nisi to smio napraviti!“
„Nisam, ali učinio sam.“ –uzvratio je.
„Zašto?!“ –prodrmao ga je. „Zašto?! Uvijek isti problemi s tobom, Freddy!“
„Spasio sam klinca, zar ne?“ –upitao je.
„Da, ali...“
„Jesam?“
„Jesi!“
„Onda se nemaš zbog čega brinuti, Nigel! Svi smo dobro!“ –nacerio se.
Potapšao je nadređenog po ramenu, te se udaljio od njega i otišao je pomoći ostalim kolegama u gašenju vatre koja je polako nestajala uz pomoć vode.
Nigel je pogledao u Deana i odmahnuo je glavom.
„Šta ću s njim, Dean?!“
„A pusti ga.“ –odgovorio je. „Kad – tad će se smiriti!“
Dean se nasmiješio i udaljio od svoga šefa. Nigel nije bio puno stariji od njega. Imao je svega trideset godina i bio je najstariji u grupi koju je vodio jer je bio među najboljima u vatrogasnoj postaji.
Nakon što su se dečki istuširali, spremali su se za polazak s posla pošto imje smjena bila gotova. Neki su sjedili za stolom, pričali i smijali su se dok su drugi igrali biljar. Freddy i Dean su sjedili za stolom i razgovarali o raznim temama pošto je Freddy bio novi u vatrogasnoj udruzi i rijetko se družio s ostalima pošto je bio povučena osoba. Dean je bio veseljak, uvijek nasmiješeni dečko koji je brbljao čak i previše, pa je pomagao novom kolegi da se uklopi u okolini.
„Idete s nama?“ –prišao im je jedan dečko.
Bio je to Victor Cox, mlađi brat Deanove cure. Imao je razbarušenu plavo – smeđu kosu, bio je niži od njih, uvijek nasmiješen i u njegovim plavim očima se mogla vidjeti velika sreća i nasmiješenost. Prislonio je svoju jaku ruku na stol i pogledao ih je.
„Gdje?“ –upitao je Dean.
„U restoranu Williamove žene.“ –odgovorio je.
„Ideš s nama?“ –Dean je pogledao u Freddija.
„Ne bi, hvala.“ –odgovorio je. „Idem se odmarati u hotelu jer sutra radim navečer!“
„Ne misliš valjda ozbiljno?“ –dodao je drugi dečko, približavajući se.
Ime mu je bilo William Hill i bio je najviši od svih. Svojim svijetlo plavim očima je gledao u Freddija dok mu je pomalo duga crna kosa vijorila na vjetru pošto je stajao kraj prozora.
„Klinac, još nikad nisi bio s nama. Ovaj put zahtjevamo da dođeš!“ –nastavio je Nigel.
Ostali su ga pogledali prekriženih ruku na prsa, a on ih je zbunjeno gledao jer je primjetio koliko su ozbiljni i da bi ga mogli odvući sa sobom ako slučajno ne prihvati njihov poziv. Klimnuo je glavom i nasmiješio im se, a oni su ga potapšali po ramenu.
Post je objavljen 22.04.2009. u 22:03 sati.