|
|
Dnevnik.hr
Gol.hr
Zadovoljna.hr
Novaplus.hr
NovaTV.hr
DomaTV.hr
Mojamini.tv
Ime: Pakleni život
Mjesto radnje: Syder
Vrijeme radnje: 21. st.
{1.}{2.}{3.}{4.}{5.}{6.}{7.}{8.}{9.}{10.}{11.}{12.}{13.}{14.}{15.}{16.}{17.}{18.}{19.}{20.}{21.}{22.}{23.}{24.}{25.}{26.}{27.}{28.}{30.}{31.}{29.}
Copyright © 2009.
By: Mary Jane
Bilo je vrijeme posla i vatrogasci su sjedili u postaju pošto nisu imali nikakvog posla. Onog jutra je bio prekrasan, lijepi i sunčan dan, pa je vatrogasno društvo sjedilo ispred postaje jer nisu imali što raditi, a vrijeme je bilo odlično, pa ga nisu htjeli trošiti uzaludno sjedeći u zatvorenome.
„Kako je dobro kad nema posla.“ –rekao je Victor. „Možemo se glupirati, uživati, a... telefoni ne zvone svakih deset sekundi!“
„Već tjedan dana je tako mirno...“ –nastavio je Dean.
„Bolje da je mirno i opuštajuće nego da moramo juriti od jednog do drugog kraja grada!“ –dodao je Freddy.
„Istina!“ –Victor je glumnuo glavom. „Usput, Freddy, odlično si se uklopio s nama!“
„Da, stvarno...“ –pogledao ga je Dean. „Počeo si izlaziti s nama, pričati više...“
„Pa takva sam osoba oduvijek bila, ali samo sam se trebao uklopiti!“ –nasmiješio se i pogledao je ispred sebe.
„Daaa...“ –uzvratio je Dean. „Kako da ne!“
„Ne znam da li misliš da smo svi mi glupi, ali vidimo koliko se družiš s Mary Jane u zadnje vrijeme!“ –nacerio se Victor.
„I kakve to ima veze?“ –zbunjeno će.
„Pa zbog nje...“ –započeo je Dean.
„Hej!“ –prekinuo ih je William prilazeći im košarkaškom loptom u ruci. „Jeste za partiju?“
„Naravno!“ –klimnuli su istovremeno dečki.
William je dodao Deanu loptu, pa je potrčao ispod koša koji se nalazio kraj njihove postaje kako bi im vrijeme brže prolazilo kad nebi imali što raditi. Freddy je stajao malo sa strane i zamišljeno je gledao u svoje cimere pokušavajući razmisliti što su mu željeli reći kad ih je kolega s posla prekinuo, ali nije mogao shvatiti o čemu se radi. Victor je viknuo njegovo ime, pa je odmahnuo glavom i prijatelj mu je dodao loptom. Uhvatio ju je u zraku, malo je protrčao i zabio je koš.
„Dečki, tko je slobodan?“ –približio se Nigel.
„O, neee...“ –pogledali su ga uzdahnuvši.
„Ne brinite se!“ –nasmiješio se. „Nema nikakvog požara! Trebate spasiti mačku! Bakica je upravo zvala da se mačka njene unuke popela na stablo i ne može sići! Onda, tko ide?!“
„Najmlađi i zadnji koji je došao!“ –proderali su se William i Dean.
„Hej!“ –ljutito će Victor i Freddy.
„Ajmo, dečki! Društvo je glasalo za vas dvoje!“ –nadređeni im je pokazao prema ulazu postaje.
„Zašto nebi oni?“ –Freddy je pokazao prema njima. „Nije u redu!“
„Da! Mogli bi i oni lijepo otići, a ne uvijek mi jer smo najmlađi!“ –ljutito će Victor.
„Uživajte, dečki!“ –nasmiješeno su se derali njih dvoje igrajući košarku.
Victor i Freddy su se ljutito okrenuli prema njima, odmahnuli su glavom i nastavili su pratiti Nigela pokušavaći ga nagovoriti da i njihove kolege povedu sa sobom, ali rekao im je kako će se vratiti uskoro i da je glupo da idu više njih spasiti mačku.
Freddy je bio nagnut na sjedalo vatrogasnog kombija dok je Victor vozio pošto je zahtjevao da i on to čini svako toliko jer mu ostali nisu dopuštali, a njemu nije bilo briga tko će voziti do one kuće nego mu je samo bilo najvažnije obaviti to što treba i nastaviti uživati u slobodnom vremenu bez požara.
Prolazili su polako gradom vozikajući se cestama, a on je pratio mjesto dok je njegov prijatelj gledao ispred sebe zamišljeno. Freddy je gledao u masu ljude koji su hodali po trotoarima, nespretno prolazili preko ceste ne gledajući da li prolazi koji automobil, pozdravljali su jedno drugoga osmijehom...
Osjećao se pomalo usamljeno jer se nekada on nalazio među njima u svome rodnom gradu i uživao je s voljenim osobama, a u onom trenutku je bio udaljen od njih previše. Znao je da ima novo društvo, ali vrijeme nije prošlo tako brzo da se pokuša uklopiti u novu okolinu i da shvati kako možda nikada više neće vidjeti svoje stare prijatelje.
Misli mu je prekinulo škripanje kočnice i gašenje motora. Pogledao je u svoga prijatelja koji je zbunjeno gledao u njega pokušavajući shvatiti što se dogodilo u onom trenuku. Freddy je odmahnuo glavom, otvorio je vrata i iskočio je iz kombija.
Ispred lijepe i idilične kućice s prekrasnim cvijetnim vrtom nalazila se mršava i niska bakica sa sijedom kosom, a ispred nje se nalazila djevojčica kovrčave plave kose s velikim loknama i imala je, otrpilike tri godine. Freddy im se osmijehom približavao.
„Dobar dan!“ –pozdravio je.
„Dobar dan.“ –pozdravile su njih dvije.
„Ispričavam se što sam vas zvala, ali mačkica joj puno znaći!“ –uzvratila je bakica.
„Nema problema, gđo! Sredit ćemo mi to!“ –nasmiješio se Freddy. „Victor, donesi stepenice!“
Victor je klimnuo glavom iz daljine, povukao je metalne dugačke stepenice sa kamijona, pa ih je uzeo sa sobom i otišao je k Freddiju koji je razgovarao sa djevojčicom čija je bila mačkica. Prislonio je stepenice na stablo, pa se ovaj drugi ispričao baki i curici i popeo se stepenicama koje je Victor čvrsto držao.
Dečko se penjao mirišljavim visokim stablom prekrasnik bijelih cvijeća, pa se probijao kroz dugačke i debele grane koje su ga pomalo šibale po rukama. Gledao je u lišće kako bi pokušao pronaći mačkicu, ali ju nigdje nije vidio. Odjednom je čuo mjaukanje, pa je odmaknuo grane i otkrio malenu bijelu čupavu mačkicu koja ga je preplašeno promatrala s panđama u stablo. Povukao ju je k sebi i spustio se niz stepenice držajući čvrsto mačića kojeg je upravo spasio.
„Našao si ga?“ –upitao je Victor.
„Evo ga!“ –odgovorio je skoknuvši sa predzadnje stepenice na zelenu travu punu tratinčica.
„Hvala vam puno!“ –rekla je bakica približavajući se. „Obečajem da vas slijedeći put nećemo gnjaviti zbog toga!“
„Nema problema!“ –uzvratio je Victor.
„Pazi drugi put na njega, oke?“ –Freddy je nasmiješeno pružio mačkicu malenoj djevojčici koja ga je veselo promatrala.
Freddy i Victor su pozdravili osobe koje su ih dozvale u pomoć i mahnili su im iz automobila nakon što im se bakica još jednom zahvalila. Nastavili su se voziti prema postaji ponovno u tišini, a Freddy nije prestajao pratiti proljetnu atmosferu koja ga je pratila.
Parkirao je automobil ispred kuće nakon što je završio sa poslom. Prijatelji se nisu vratili s njim pošto su otišli u „Moravy“, a on je želio provesti ugodno i mirno popodne u tišini i samoći kako bi razmislio što učiniti sa svojim životom. Gledao je u pod hodajući stepenicama i polako zveckajući ključevima automobila i kuće, pa je podignuo pogled kad je vjetar jako zapuhano i pogledao je oko sebe.
Atmosfera je bila odlična, osviježavajuća, mirna i spokojna. Osjećao je kao da sanja dok je slušaju ugodno cvrkutanje ptica, osjećao lagani vjetar dok je sunce bilo visoko na nebo i grijao je sve oko sebe osim potamnjene i neotkrivene mračne kutkove.
Nasmiješio se, okrenuo i želio otključati ulazna vrata, ali ključ nije mogao ući do kraja, pa je uzeo kvaku i otvorio ih začuđeno pošto nije očekivao da bi netko mogao biti kod kuće. Zakoračio je pomalo neisugrno i oprezno gledajući oko sebe u slučaju da se neka nepoznata osoba nalazi u kući. Približavao se kuhinji iz koje su dopirali čudni zvukovi i polako je počeo otvarati drvena vrata što je opreznije mogao. U jednom trenutku je lonac pao na pod, a on je poskočio od straga dok se Mary Jane izderala.
„Freddy, k vragu!“ –pogodila ga je krpom. „Jesi li ti normalan?! Možeš li još tiše ulaziti?!“
„Oprosti!“ –pomalo se nasmiješio. „Nisam očekivao da ćeš ti biti kod kuće. Zar ne radiš?“
„Trebala sam raditi, ali zamolila sam Natashu da me pusti kod kuće kako bi vam mogla napraviti ručak!“ –odgovorila je. „Gdje su Dean i Victor?“
„Otišli su kod Natashe s dečkima s posla.“ –povukao je stolicu i sjeo je na nju.
„Odlično!“ –uzdahnula je. „Trčim s posla kako bi obavila što trebam, a njih nema.“
„Ja sam ovdje!“
„Barem netko. Hoćeš li jesti ponfri i malo mesa? Nisam stigla ništa drugo.“
„Drago mi je što si nešto napravila.“ –nasmiješeno se dignuo sa stolice. „Očekivao sam da ću sam morati nešto napraviti, a onda bi se zabrinuo za ovu kuhinju!“
„Ne znaš kuhati?“ –upitala ga je Mary Jane nagnuvši se kraj sudopera.
„Ne baš.“ –odmahnuo je glavom. „Mama mi je večinom govorila kako bi si trebao naći ženu da ne umrem od gladi!“
„Ima pravo.“ –dodala je ona. „Nije teško naučiti, znaš?“
„Predpostavljam.“ –uzvratio je. „Ali ti si ovdje, pa se ne trebam brinuti!“
„Neću uvijek biti ovdje, znaš?“ –ljutito je prekrižila ruke na prsa.
„Šalim se!“ –nasmiješio se. „Naučit ću se, kad – tad! Da ti pomognem nešto?“
„Možeš podstaviti stol?“ –upitala ga je otvarajući vrata kuhinje. „Trebam otići po Oscara!“
„Nema problema!“ –uzvratio je osmijehom.
Nasmiješila mu se i izašla je iz sobe penjajući se dugim drvenim stubištem dok je Freddy vadio dva tanjura iz ladice i postavljao je stol, a Mary Jane je otvorila vrata svoje sobe te se približila dječjem krevetu u kojem je Oscar ležao. Provorila je u njemu i ugledala sina kako nasmiješeno gleda u nju i maše rukama. Nasmijehnula se i podignula ga je iz kreveta poljubivši ga u čelo, pa je zatim izašla iz sobe i spustila se niz stepenice.
Otvorila je vrata kuhinje, a Freddy je pogledao u nju držajući novine u ruci. Nasmiješio se kad je ugledao malenog dječačića koji mu se odmah nasmiješio. Djevojka ga je zamolila da ga pričuva dok ona gleda u pečnicu da li je hrana gotova za njih dvoje, a ovaj drugi se igrao s Oscarom.
Dania je ulazila u kuću nakon što se vratila sa fakulteta i uputila se prema kuhinji pošto je osjetila miris kroz cijelu kuću. Vrata su bila pomalo otvorena, pa je provorila kad je čula smijehove. Vidjela je Mary Jane i Freddija kako pričaju, smiju se i igraju s Oscarom. Nasmiješila se i popela stepenicama. Nije im željela smetati.
Novo: DRHTAJ DUŠE
Slijedeći nastavak - srijeda ili četvrtak!
