Pojavila se uzbuna u gradu. Gorio je visoki neboder usred noći i vatrogasna ekipa je jurila kombijima, u velikim količinama, tihim i pustim ulicama kako bi što prije stigli do mjesta i pokušali spasiti zgradu od rušenja i od vatre.
Ljeto je bilo doba u kojem su požari bili prečesti i vatrogasci su imali najviše posla pogotovo ako događaji nebi bili mali i kratki.
Parkirali su kombije ispred goručeg nebodera. Vozači su otvorili vrata vatrogascima i potrčali su prema ulazu. Dogovorili su se kako će velika grupa gasiti požar, a manja grupa potrčati u njemu i provjeriti da li se netko nalazi u neboderu. Nigelova ekipa je bila ta koja je trebala ući unutra, dok je sve gorilo oko njih, i potražiti osobe koje su se, možda, još nalazile unutra.
Nigel, William, Victor, Freddy i Dean trčali su stepenicama, s još jednom grupom, u vatrogasnim odjelima, sa sjekirama i gumom koju su vukli sa sobom kako bi gasili vatru u unutrašnjosti zgrade. Provaljivali su u svaki stan, razbijajući vrata, pregledavajući da li ima nekoga u onom paklu i dimu.
„Idemo!“ –viknuo je Nigel. „Nema nikoga, a ako ovako nastavimo umrijet ćemo od vručine!“
Ostali su klimnuli glavom, okrenuli su se i potrčali su stepenicama prema prvom katu, a bili su na šesnaestom. Vatra se penjala za gore i grijala je podove, zidove i sve oko sebe, a dečki su pokušavali što prije stići na prvi kat i istrčati na zrak pošto im je nestajalo od prigušenosti s dimom.
Victor se u jednom trenutku zaustavio. Začuo je glasove i okretao se oko sebe kako bi shvatio otkud dopiru oni zvukovi.
„Šta radiš?!“ –William je potrčao k njemu pošto je već bio dovoljno udaljen od ostalih kad je shvatio da jedan od njih nedostaje.
„Šuti!“ –viknuo je. „Čujem nekoga i pokušavam shvatiti otkud dolaze glasovi!“
„Idem po ostale!“ –uzvratio je i potrčao od njega, prema stubištu.
Dok je William otišao od njih, Victor je pokušavam shvatiti otkud dolaze glasovi slušajući i pucketanje vatre kraj sebe, ali nije želio pobjeći. Znao je da netko treba njegovu pomoć i da neće preživjeti ako dopusti da ga vatra udalji od njih i ako ne pokuša učiniti nešto da ih odmah spasi.
„Shvatio si?“ –upitao ga je Nigel.
„Ne!“ –odmahnuo je glavom.
„Ovuda!“ –viknuo je Dean.
Okrenuli su se prema njemu i primjetili kako stoji ispred vrata u čiji stan su zaboravili provaliti. Potrčali su ondje i zajedno su darali nogama u vrata kako bi se srušila. Vrata su pala na pod odjeknuvši praznim neboderom uz pucketanje vatre. Prema njima je potrčao bijeli veliki pas pun sivih točnika zbog tima i pepela koji se stvarao od vatre.
„Miran, dečko!“ –nastavio je Freddy, sagnuo se i podragao ga, te zadržao za ogrlicu.
„Freddy, pusti ga. Odvest će nas do ljude!“ –rekao je Nigel.
Freddy je klimnuo glavom i pustio je psa, koji je lajući potrčao u stanu, a oni su ga ubrzanim korakom pratili. Ušli su u zadimljeni stan i primjetili su tri osobea kako leže na podu u dnevnog boravku. Užurbano su potrčali prema njima i svatko je uzeo jednu osobu kako bi ih izveli što prije i kako bi im bila ponuđena lječnikova pomoć. Victor je primjetio kako pas i dalje laje i trči ispred jedne sobe. Pogledao je u svoje prijatelje, koji su već izlazili iz stana, odmahnuo je glavom i otišao provjeriti što mu pas pokušava reći. Potrčao je, otvorio vrata i zakoračio u onu sobu. Shvatio je da se radi o dječoj sobi, pa je gledao oko sebe nebi li ugledao dječje tjelo. Primjetio je povušenu plahtu, pa je potrčao ondje, odmaknuo je plahtu i ugledao djevojčicu kako leži.
„Victor!“ –viknuo je William. „Pronašao si još jednog?“
„Jednu!“ –uzvratio je dizajući je s poda. „Moramo požuriti. Neće preživjeti ako ne stignemo što prije! Ima previše dima u plučima!“
„Požurimo onda što prije! Sve se počinje urušavati!“
Victor je klimnuo glavom i prošao je kraj nje, požurivajući korak, a William je hodao oprezno iza njega. Podignuvši pogled je shvatio kako se strop počinje urušavati i da možda neće stići na vrijeme. Potrčao ga i gurnuo Victora iz sobe, a ovaj je pao na pod. Polako se dignuo i primjetio kako je strop počeo padati prema podu.
„William!“ –proderao se Victor.
Zvonio je telefon. Mary Jane je pospano otvorila oči i pogledala koliko je sati. Bilo je tek ujutro, a telefon, iz prizemlja nije prestajano zvoniti. Pospano se dignula s kreveta, požurila je korak prema vrata i izašla je iz sobe, pa je sišla niz stepenice. Začula je korake iza sebe i ugledala Daniu kako pospano hoda za njom.
„Tko bi to mogao biti?“ –zijevnula je Dania.
„Ne znam, ali razbit ću ga ili ju!“ –uzvratila je i podignula je slušalicu. „Halo?_Hej!_Molim?!_Je li dobro?“
Dania je preplašeno gledala u prijateljicu koja je šokirano i zabrinuto gledala u nju.
„U redu. Dolazim što prije budem mogla!“ –spustila je slušalicu i uzdahnula.
„Tko je bio?“ –upitala je Dania.
„Freddy!“ –uzdahnula je. „Desila se nesreća.“
„Dean? Victor?!“ –viknula je.
„Dobro su. Nastradao je William!“ –rekla je. „Možeš pričuvati Oscara? Želim ići kod Natashe, a ne želim njega nositi po bolnicama.“
„Nema problema.“ –odmahnula je glavom. „Reci Deanu da me nazove, molim te!“
„Hoću!“
Mary Jane je izašla iz kuhinje, potrčala je prema sobi i kad je ušla, obukla je duže hlače, majicu kratkih rukava i uzela je jednu dužih u slučaju da joj bude prehladno. Zgrabila je ključeve s nočnog ormarića, torbicu sa dokumentima i, nakon što je uputila pogled u Oscarovom krevetiću, požurila je korak iz sobe i preplašeno se spustila niz stepenice dok je Dania gledala u nju. Klimnula joj je glavom i izašla je na vrata, pa je požurila korak prema automobilu, a Dania ju je gledala s ulaza. Otključala je vrata i ušla u automobil, pa je nagazila na papučicu gasa i krenula prema bolnici. Bila je jako zabrinuta i cijelim putem je razmišljala o Freddiju, Deanu i Victoru. William joj je bio drag, ali ne toliko koliko i oni jer su oni bili veliki dio njenog života i umrla bi od straha da im se nešto desi. Pitala se što bi se desilo da joj je netko javio da je jedno od njih troje nastradalo. Na samu pomisao bi se zgrozila, srce joj je ubrzano počelo kucati i knedla joj se stvaralo u grlu, pa se suzdržavala da se ne rasplače od prevelike živčanosti i straha.
Najgore joj je bilo kad je ugledala bolnicu i kad se morala parkirati na parkiralište. Nije znala što će ju dočekati kad se pojavi kod ostalih i vidi ih. Nesigurno je ušla u lift pokušavajući se smiriti i umiriti rad srca, ali bilo je nemoguće jer joj se u glavi motala scena o tome kako bi njoj bilo da joj netko javi da je jedno od njenih muškaraca iz života nastradao. Duboko je uzdahnula kad je ugledala broj 3 iznad vratiju lifta kako treperi i kad je začula zvuk koji joj je odjekivao u glavi, te vidjela da se vrata polako počinju otvarati. Nije očekivala da će ugledati sve prijatelje tri metara od lifta i zbog toga joj je bilo još više strah. Nisu izgledali najbolje. Bili su zabrinuti i isprepadani. Zakoračila je iz lifta i laganim hodom je odlazima prema njima.
„Mary Jane!“ –uzvratio je Dean i dignuo se sa stolice.
U onom trenutku su joj suze samo potekle niz lice i potrčala ga je zagrliti, a on ju je snažno podignuo sa poda, spustio ju i ponovno zagrlio.
„Mislila sam da ti se nešto desilo kad me Freddy nazvao!“ –uzvratila je brišući suze.
„Nije. Ne brini se!“ –odmahnuo je glavom i podragao ju po licu. „Neću te napustiti!“
„Vidiš zašto me živcira što radite ovaj posao?!“ –ljutito će ona i pogledala je i u Victora.
„To sada nije bitno, ok?“ –nastavio je Victor. „Važno je da se William spasi!“
„Dosta pričanja o tome!“ –Nigel se ljutito dignuo sa stolice i pogledao ih je. „Mislite da će Natashi biti dobro ako stalno raspravljate o tome?“
Dečki su odmaknuli pogled, a Mary Jane je ugledala Natashu kako gleda ispred sebe zamišljeno, suznih i crvenih očiju i izgledala je tužno i uplašeno, te izgubljeno. Djevojka je sjela kraj nje, a ova druga ju je pogledala i zagrlila snažno rasplakajući se. Mary Jane ju je zagrlila što je jače mogla. Znala je da joj treba utjeha, a nije joj mogla ništa reći pošto nije znala točno u kakvom je William stanje. Začuli su se koradi. Djevojka je podignula pogled i ugledala visokog, tamog i bradatog čovjeka u bijeloj kuti. Predpostavljala je da je to doktor.
„Gđo Hill?“ –prišao je Natashi.
„Da?“ –Natasha se preplašeno dignula sa stolice.
„Vaš muž više nije kritično.“ –rekao je. „Nema opekline nego je samo previše dima imao u plučima. Neko vrijeme će trebati biti na promatranju!“
Društvo je odahnulo i pogledalo se nasmiješeno.
„Mogu li k njemu?“ –upitala je.
„Možete.“ –klimnula je glavom.
„Hvala puno.“ –okrenula se prema Mary Jane. „Idi sutra ujutro kod moje mame, reci joj neka ti da ključ restora. Otvori ga ti, molim te. Nazvat cu ujutro odmah Filipa da te popodne zamijeni i ti ga idi zatvoriti!“
„Nema problema.“ –nasmiješila se i poljubila ju. „Dolazim popodne vidjeti kako je. U redu?“
„U redu.“ –rekla je. „I hvala ti puno!“
Mary Jane joj se nasmiješila, zagrlila ju snažno i uputila se prema prijateljima koji su je čekali na izlazu. Pogledala je još jednom u Natashu, a ona je užurbano pratila doktora koji ju je vodio do sobe. Uzdahnula je. Bila je sretna što se njen prijatelj nije nalazio u opasnosti i što će njegova žena biti uz njega. Pogledala je onda u Freddija, koji je stajao na izlazu i držao joj vrata dok su ostali već odavno bili izašli.
„Ne misliš li da je ovaj posao previše riskantan za život?“ –upitala ga je pogledajući ga ozbiljno.
„Mislim.“ –Freddy je klimnuo glavom. „Ne brini se. Neće mi se ništa dogoditi!“
„Bojim se, Freddy. Ne želim da ti se išta dogodi!“ –uzdahnula je pogledavši ga tužno i zamišljeno. „Ne želim da se ikome išta dogodi!“
„Neće!“
„Obečaj mi da ćeš biti oprezan i da nećeš dopustiti da te izgubim!“
„Obečajem... MJ!“ –nacerio se.
Djevojka je odmahnula glavom i nasmiješeno ga je pogledala. Nije se mogla ljutiti na njega iako je to uistinu željela pošto nije podnosila onaj nadimak. Freddy joj se nasmiješio i progurao ju je iz hodnika jer su ih ostali cijelo vrijeme dozivali.
Slijedeći u subotu.
Post je objavljen 21.05.2009. u 00:00 sati.