Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče

četvrtak, 15.04.2021.

DJEČAK S RUKAVICAMA

„Niste imali šanse!“ Tako mi je rekla. Da nisam imao šanse u suočenju sa sobom kao odrastajućim momkom. Nisam bio spreman za Svijet. „Ali budite PONOSNI, toliko toga ste postigli i što je najvažnije, ostali ste živi! To si uvijek, uvijek ponavljajte! Puno ste postigli, ostali ste živi a šanse su Vam bile male!“

Tako mi je prije par mjeseci govorila moja Glasnica Savjesti /Svijesti. Moja psihoterapeutica s kojom sam nakon 9 godina rada, prošlu jesen krenuo u zahtjevni terapijski rad. Ne onako kao smo se naviknuli…. kad bi se viđali svakih par mjeseci pa prolazili kroz svakodnevene događaje, osjećaje. Rekapitulacija življenja.

Ovaj put smo radili! Svaki tjedan zahtjevni razgovori, puno pisanja, introspekcije, puno izvlačenja neugodnih i teških osjećaja iz sjećanja.
Puno plakanja u garaži nakon terapije. Jer se u njenom prostoru smiješim a nelagodu prekrivam ljubaznošću. Pa ventile pustim kasnije…
Ne mogu kući dolaziti takav rašarafljen, preplašit će me se moje cure. Supruga je znala prepoznati kad sam dugo u garaži. Kada da me pita kako je bilo, a kada da pričeka s pitanjem. A zna to već prepoznati….

Nekad bi sa pitanjem čekala subotu i zajednički izlazak u grad.
A i onda je znalo zapinjati. Počnem joj prepričavati pa zagrcnem i plačem. A nisam cmizdravac. I nije baš uobičajno gledati takav prizor. Izvana takvim ne djelujem. Muškarac sam. Jesam. Boys don't cry.
Al ne mogu… probam pričati, suze udare. Stanem. Probam govoriti polakše. Ne ide. Supruga sluša. Ne zna kako bi mi pomogla. Ali tu je. Netko me sluša. Pa pričam kako me jučer (…tada) „….Terapeutica primila za ruku. Mene kao Dječaka i rekla mi…"ako nitko nije došao po Vas na maturalac, ja ću krenuti s Vama kući, ja Odrasla, ne bojte se! Dok sam ja sa Vama ništa Vam se neće dogoditi!“

I tako na glavnom gradskom trgu, pokušavam objasniti ženi s kojom sam proveo pola života, koja samnom ima obitelj, zašto sam takav kakav već jesam. Zašto teško razumijem svoje osjećaje a još teže tuđe. I njene. I zašto se bojim kakav sam otac svojim curama.
*******
Pa pričam priču, o 14 godišnjaku koju je ona već puno puta čula i to na način koji sam takve priče pričao – s dozom humora, laganog prijekora i onog: „..ma to su samo dogodovštine jednog klinca koje me ne bole niti su boljele“.
Ovaj put priča ide drugačije. Ovaj put u priči imam svoju Zaštitnicu. Ona je samnom cijelo vrijeme. Od trenutka kada se tri autobusa djece iskrcavaju pred školom nakon malog maturalca. Prvog ozbiljnijeg izleta od kuće. Ona je samnom dok pogledom tražim gdje su mama tata i seka. Par godina ranije, sekin doček bio je prava fešta. Vjerovao sam će i moj biti barem sličan.

Terapeutica je samnom dok djeca pronalaze svoje roditelje. Dok se grle, ljube, raduju jedni drugima. Tamo je dok autobusi odlaze, gužva se smanjuje. Tamo je samnom dok mi dolazi otac najboljeg prijatelja i govori da su moji sigurno spriječeni i da idem tramvajem s njima. Uvjerava me zabrinuto da krenem s njima jer da će nevrijeme. Ja odbijam. Da se moji ne razočaraju kad dođu a mene nema. Jer su po svu djecu roditelji došli. Svako dijete je dobilo svoj dio veselja. Pa ću ga valjda dobiti i ja.

Uz mene je Terapeutica dok sam čekam pred školom i čekam kišu. A fina je to školica. Poseban razred za nadarenu djecu, zahtjevan program a najviše zahvaljujući (pre)ambicioznim roditeljima. Kao što su bili moji. Pa su me slali iz skoro pa provincijskog novozagrebačkog naselja u finu donjogradsku instituciju. Svaku subotu smo imali mrtve jezike i visoke kriterije ocjena. Učili svake praznike napamet epove. U kvartu me bilo sram lokalcima pričati što me uče i što traže od mene i zašto uopće idem tamo negdje daleko, u školu preko Save.

Čekamo ja i Terapeutica i kada više nikog nije bilo. I kada je ljetni pljusak potpuno ohladio toplu noć. A ja iz torbe kupljene iz prtljažnika čehoslovačkih turista izvadio trenerku.
I onda smo nas dvoje, ja klinac i Terapeutica, ruku pod ruku krenuli prema tramvaju, dočekali 7-icu pa zajedno preko Save.

I pričam Terapeutici kako su moji sigurno pogriješili datum. Ona me drži za ruku i smiješi se i govori da će sve biti u redu.
Iz daljine vidim samo svjetlo u dnevnom boravku. Da su mama i seka doma, gorilo bi više svjetla. Kažem joj da je tata jedini doma i da mi je neugodno. „"Ne bojte se ja sam velika , ja ću Vas štiti!"“.

Zajedno smo u liftu, zajedno ulazim u kuću. Tata gleda televizor, pozdravljam ga, on jedva ozdravlja i nastavlja gledati TV. Ne pita ništa, niti ga išta zanima moje prvo samostalno putovanje. On šuti. Odlazim u sobu.

Terapeutica me pita "kako se osjećam…?"
„A kako ću …jadno…“
„Ja ću pričati s njim!“
„Nemojte!!!!“
„Zašto?“
„Vi će te poslije toga otići…“
„Bojite se?“
„Da… strah me oca. Kad vi odete…ne bojim se da će me fizički kazniti…bojim s njegove hladnoće i nezainteresiranosti. Kad Vi odete, opet će se praviti da ne postojim, pričat će o meni kao da nisam u sobi, pričat će da ništa neće biti od mene jer i za savijače željeza treba neka škola…“

Ona me hrabri, i odlazi pred tatu. Staje pred njega. Raste. Raste do stropa. Strašna je i goropadna. Govori mu da ga ima biti sram tako se ponašati prema djetetu. Da nitko nema pravo tako se odnositi prema djeci, da kakve god povrede nosio, da je okrutan prema svojoj djeci. Da ga titule ne spašavaju, da je time još okrutniji. I govori mu da me se ne usudi taknuti ni govoriti mi ružno! Da će sljedeći put doći još veća i strašnija.“ Ona zauzela cijeli boravak a on je u nelagodi ležao na kauču i šutio. Moja Zaštitnica i Tješiteljica.
…….
Nekako sam se vratio u subotnje jutro, u Centru, brisao suze, rekao supruzi da je tako terapija bila završila….da sam dugo sjedio u autu i smirivao se.
………

Sa ciljanom terapijom krenuli smo prošlu jesen na moju inicijativu. Tamo nakon prvog lockdowna puknuo sam. Jedan dan sam samo puknuo. Sve moje Strategije zaštite (o.a. stručni termin), koje su me držale na okupu odjednom su pukle.
Nakon 25 godina primirja i Potiskivanja (o.a. opet stručni termin) otvorilo mi se grotlo straha, srama, panike. Vratila mi se prastara mentalna slika ulaska u podzemlje depresije i tjeskobe. I sjećanje na skoro 8 godina mladenaštva od kojih sam 6 proveo u depresiji, anksioznosti, alkoholu, trezvenosti, esktremnom debljanju do 150 kg pa ekstremnom mršavljenju i trčanju maratona. Najljepše mladenačke godine….

Srećom sam imao prošlogodošnje ljeto, Covid ljeto, jaku potporu u nekim osobama i rupa se brzo zatvorila. Doduše…kada se negdje zatvori rupa, negdje se i otvori. Ali to je druga priča. Isprepletana sa mojim životom i terapijom. Ali nisam ja pisac da mogu dvije paralelne priče nizati.
…..
Terapijski smo počeli naporno raditi odmah krajem kolovoza. Krajem prosinca imali smo onaj trenutak vrhunca terapije, za kojeg sam mislio da će doći još za topla vremena. Da će samo skliznuti, pojaviti se bez napora i muke. Mislio sam da ćemo se nakon par susreta riješiti tereta, da ću malo cmoljiti ispod maske, da ćemo se možda antikoronaški i zagrliti ja i Terapeutica. Pa znamo se godinama!!!! Nekoliko puta smo radili intenzivno, što može otići ukrivo?

A može. Može. Jer dok ja kao odrasli Muškarac ne skinem Dječaku rukavice, niti jedno od nas neće biti sretno.
Ja ću i dalje ostati funkcionalni, uspješni (…) muškarac/suprug/ roditelj …koji ne može izdržati najmanju osobnu kritiku. A onaj Dječak u meni će i dalje vrištati i čekati da netko dođe po mene/njega. Svejedno.

*******************
Dječak sa rukavicama pojavio se jutro nakon jedne posebno secirajuće terapije krajem studenog. Dok subotom trčim ujutro i vrtim jučerašnju priču. Terapeutica me provocirala (prepoznam ja to i ne ljutim se) pitanjem: „Zašto Vas nisu voljeli? Jeste li bili dosadni, nespretni…ružni…?“

Ja ružan bio nisam! Vrtio sam taj moment, kad sam se prisjetio sebe kao dijeteta. I vidio kako sam bio nespretan. I sa predmetima i u odnosima s drugima. S malo sprdnje sam sam se sebe sjetio i zamislio kao da sam predmete hvatao u rukavicama. Pa su mi padali i razbijali se…

Nespretan....

Onda sam pomislio, pa jebote….te strašne rukavice i danas imam na rukama. Puno, puno finije. Gotovo neprimjetne.
Smiješ se tom jadnom djetetu….umjesto da mu pomogneš skinuti to čudo sa ruku!!!! A i sam se mučim sa svojim!

Posramio sam se. Plakao trčeći, na što sam se dobrano navikao.

Ostala mi je ta slika …Dječaka sa rukavicama, koji je nespretan u Svijetu i s Ljudima. Oatalo mi je za ispisati tu priču. Najavio sam tu priču Terapeutici tamo u prosincu. Najavio sam i na blogu. Kao scenarij i da se prisilim ispuniti "obećanje". Samo još nisam imao prorađenu radnju. Nisam savladao zadatak. Kako pisati o dječaku kojem trebam omogućiti da počne osjećati, da ga zaštitim….ako to doista ne učinim!??

A vjerujem da sam uspio.

Da sam uspio prići tom Biću i reći mu: "Tu sam ja, ja sam odrastao, mogu brinuti za tebe maleni, mogu brinuti za nas! Ja ću se brinuti i za sebe i tebe i nikom nećemo zamjerati jer nisu znali bolje s nama. Jer su nas povrijedili. Ali to je iza nas. Preživjeli smo oboje. Ja imam svoj odrasli život. A ti budi dijete - budi znatiželjan, istražuj, igraj se, veseli se…. Tu sam, pazit ću te!"

…..

I to je to. To je ta priča. Najavio sam je nekoliko puta. Mislio sam da ću je puno emotivnije i dramatičnije pričati. S puno više priča, drame, epizoda, detalja, nedoumica, trauma... A nema potrebe.

Jer te naše intimne procese treba …ma treba ih iscijeliti ali ne i stalno proživljavati. Ima već dvije godine da sam u tim procesima. Osjećam da sam pri kraju.

Htio sam pisati o tome kako sam kao odrasli muškarac uvijek imao rukavice na sebi. Bile su jako fine, gotovo neprimjetne. Ali su uvijek bile tu. Sprječavale me da budem u dodiru s vlastitim emocijama. Nemam volje ispisivati dramatiku skidanja tih rukavica sa odraslog sebe. To je proces, lijepo su ga i stručnjaci i pisci opisali. Meni je sada važno da okončam avanturu promjene, pa žurim da završim ovo pisanje.

Pa citiram par lijepih misli, ljudi koji su sa riječima puno vještiji od mene.

BEKIM SERJANOVIĆ (Dnevnik jednog nomada)

„Emocionalna trauma u ranom djetinjstvu je uzrok pretjeranoj osjetljivosti, razdražljivosti, depresiji, primjećivanju većini ljudi nebitnih detalja, autoanalizi, bijegu u svijet mašte, knjiga, slika, izmišljanju novih identiteta, a uz sve to nerijetko idu i alkohol ili droge.
To „nezadovoljstvo samim sobom, u prvom redu, a zatim svim ostalim na svetu" je po Kristevoj jedan od razloga zbog čega se ljudi bave umjetnošću. Srce ti napukne još dok si dijete i onda ga čitav život pokušavaš zakrpati pisanjem, slikanjem, pjevanjem.“

STAFANIE STAHL (Dijete u tebi treba pronaći dom)

„U psihoterapiji i na svojim seminarima često sam susretala muškarce koji se u međuljudskim problemima vrte kao brod bez kompasa jer im nedostaje pristup osjećajima.
Naime osjećaji su nužni za ocjenjivanje i procjenjivanje situacija. Osjećaji nam pokazuju koliko je važno ili nevažno neko pitanje.
…
Jako je važno da pokažeš poštovanje prema svojim Strategijama zaštite. One su u djetinjstvu bile vrlo smislene i primjerene. Mi smo se kao djeca prilagođavali roditeljima kako smo najbolje znali. Ili smo se bunili protiv njih, ali smo i za to imali dobre razloge.
I danas se naprežemo kako bismo pomoću strategija zaštite izišli nakraj sa sobom i s drugima. Taj napor zaslužuje naše priznanje.
No tu postoji problem: tvoje dijete sjene još nije shvatilo da ste vas dvoje danas odrasli. Ono još uvijek živi u nekoj ranijoj stvarnosti. Međutim, vas ste dvoje, tvoje dijete sjene i tvoje odraslo ja, danas slobodni i možete se brinuti za sebe. Ne ovisite više o mami i tati.

Odrasli se mogu zaštititi i afirmirati se puno boljim sredstvima od strategija zaštite.“

I to je to. Nije onako kako sam zamišljao i najavljivao. Ali nije ni život uvijek predvidljiv i onakav kakvog priželjkujemo (ili se pribojavamo).

…..
(ovo mi je bio jako važan post. sad mi treba malo mira od pisanja. jesam malo narcis (a svatko je pomalo)- što ću pa lijepim sliku jer se Blog dana ne postaje svaki dan)