subota, 19.12.2020.
Što je lik do mene zadnje čuo
-------------------
Strašno me svrbjelo malo iznad pete.
Na mjestu gdje je gips prestao. Protezao se odmah ispod stražnjice, sve do stopala.
Svrbež se pojačavao i pretvorio se u iritantno rezuckanje. Tamo gdje počinje Ahilova tetiva.
Nisam ja mali muškarac, gips je bio u obliku velikog kalupa. I grijao se. To su me upozorili. Kemijska reakcija sušenja, stvara toplinu. Koja mi je godila. Čekanje u bolničkim hodnicima i pregledi. Nije bilo ugodno na nosilima. Jer hodati nisam mogao, niti nogu pokrenuti. A sve namršteno osoblje oko mene.
Jedan pretopli siječanjski dan, bez sunca i bez svježine. Debela zimska jakna bila je privremeni pokrivač dok me nisu smjestili na krevet. Tek smo se vratili sa zimovanja pa sam ju uzeo jer je bila jedina pri ruci.
Neću se ustati sljedeća tri dana. Neću ustajati bez tuđe pomoći tjednima. Neću normalno hodati mjesecima. Neću trčati godinama.
Svrbež od gipsa koji se pretvorio u rezanje, rezanje u bol, bol u zbunjenost. Jer nisam više mogao pomicanjem tijela, nekim nespretnim valjanjem po bolničkom krevetu, izmaknuti pritisku. A toplina friškog gipsa počela me živcirati. Imao sam osjećaj da bi mi se noga mogla ukuhati. I postati golemi buncek.
Nisam imao koga pozvati. Ništa još nisam znao o odjelu bolnice gdje su me dovezli.
U sobi osim mene bio je samo Ahmo. Čudnom konstrukcijom ga uvodim u priču. Namjerno pišem "bio". Jer Ahmo i nije bio baš prisutan. Bio je negdje između jedva zamjetljive svjesnosti i ludila.
Kako ga pitati o dozivanju medicinskih sestara kada na drugom djelu sobe leži on - starac koji cijelo vrijeme stenje i ne odgovara. Nerazumljivo mrmlja.
Amr argggg mmmmm aaaa aaaa. Jedino kada bi besmisleno psovao, Ahmo bi bio razumljiv svijetu. Odnosno meni, jer je večer u bolnici prelazila u povečerje. Doktora nema, a kada i uđe bolničko osoblje, obraćajući se samo cimeru. Viču zapravo. Pokušavaju mu doprijeti do svijesti. I to teško.
Prisluškujem razgovor na hodniku. Ahmo je žrtva birokratskog sustava. Ne znaju kud bi s njim. Trebao bi biti u Remetincu, ali ga neće tamo jer je bolestan i nesuvisao. U Jankomiru ga nisu htjeli jer je odveć bolestan. U "običnu" bolnicu su ga stavili na kirurgiju iako mu nikakva operacija nije trebala.
Jednostavno su ga stavili u sobu gdje je bilo mjesta. Sudjelovao je u nesreći sa smrtnim ishodom. Kasnije sa čuo da mu je supruga stradala. Kako...pa nije valjda ON vozio? Obitelj u Sloveniji skuplja papire da ga transportiraju. Policajca koji ga je valjda trebao spriječiti u bijegu su razumno pustili kući.
I supruga je moja otišla. Zabrinuta. Odnijela je debelu jaknu i civilnu odjeću. Donijela mi punjač za mobitel, putni jastuk za vrat i krunicu. Na moju izričitu zapovijed.
Nisam neki vjernik. Ma zapravo jesam. Al mi je neugodno to reći. Svi oko mene su liberali, napredni intelektualci, pa ne želim da me smatraju mrcu neprogresivnim.
A mene strah i skalpera i još više anesteziologa. Taj će me prvo „ubiti" pa vratiti u život kad kirurg prišije natrag četveroglavi mišić za koljeno.
Jer me zajeb zadesio na okrhanoj stepenici. Najjača tetiva, najjači živi dio ljudskog tijela je puknuo kada je noga napravila groteskni zaokret. Kazačok ali unatrag.
To mi je svjedočio kolega, koji me dohvatio u nesvjestici. Da nije, ne bih Vam sada pričao ovu priču. Od kojeg događaja je prošlo nekoliko godina.
A ništa me u bolničkoj sobi više nije boljelo. Ništa. Pa me supruga strpljivo uvjeravala da neću trebati po cure na sport. Da će ona odvesti auto. Jer nije samo isčašenje. Nije. I da to što nema krvi ni ozljede ne znači da nije za ne zabrinuti se.
Uznemirena je vidim, sami smo bili u sobi. Mi i Ahmino nesuvislo hroptanje. Boji se ona više od mene al je jaka žena pa to dobro prikriva.
Prekinuli su nas kirurg i anesteziologica. Objašnjavaju protokole operacije, traže da potpišemo papire. Da prihvaćam sve rizike operacije.
Koju ne razumijem, jer osim velike boli na stepenicama koja je prošla, izgledam sam sebi čitav. Ne bih da me uspavljuju i režu. I mislim da griješe, jer sam u komadu i baš ništa ne boli osim što taj gips kuha li ga kuha i nezgodno me rezucka.
Pa godinama ja trčim, stotine utrka, desetine tisuća kilometara. Nema ozljede koju nisam prebrodio. Za ovaj dio mog tijela nikad čuo nisam.
Kirurg preko kurca objašnjava da se kvadriceps otrgao od koljena. Da je krenuo na put bez povratka i da mu treba sidrenje, jer da neću inače hodati. Uvrjeđeno otfrkne kad pitam za trčanje. Ahmo dodatno ubija razgovor. Manično psuje, beštima. Jebe tamo nekome virtualno mater i onda krklja. Stenje.
Doći će po mene noću, vele, kirurzi kasne jer spašavaju preživjele iz neke teške automobilske nesreće.
Anesteziologica nije imuna na moj strah i neznanje. Tješi me. Pitam jel mogu s križićem u operacionu salu. Izmamio sam prvi iskreni smiješak. Možete! Velim ja, to mi treba da budem bliži Stvoritelju ako zakaže ta Vaša mješavina plinova pa me ne probudite!!! Ne vjerujem da me Ahmo riječ čuo al je moju neduhovitost popratio grohotom, borbom za zrak, bujicom psovki.
Svi odlaze, supruga mi šalje nešto kao osmjeh ohrabrenja. Zovem dječicu, tatu malo boli, čudno je stao, sve će biti u redu.
Ma neee ništa tatu ne boli, ljubazna doktorica mi je stavila dodatne vate. I gips ne grije više niti žulja.
Ostajem satima sam u mraku, čekam da dođu po mene. Spavati nebih mogao pa mi nesmeta ni starčevo stenjanje.
----------------------------------------
S operacije su me doveli pred zoru.
------------------------------------------
Probudili su me po protokolu. U sobi nova lica. Nesuvislo pitam u mraku tko je tko. Vele da su danima tu, ali su bili na intenzivnoj, drugim salama, pretragama. I vratili ih sobu dok je mene rezalo pa spajalo.
Soba je u mraku. Vele da sam gadno hrkao. Da me nisu uspjeli probuditi. Pričaju mi da je jedino dobro od mog hrkanja da je Ahmo napokon zaspao jer tri dana nije nikome dao zaspati. Šalimo se na račun sustava koji ga je stavio da leži s nama. Potrganima i skrpanima.
Lik negdje u mraku do mene je opako sjeban. Napio se na ljeto i pao pod vlastiti traktor. A sada mu vade metale po starim ranama pa nikako da zacijeli. Tjednima je tu.
Do mene je negdje i lik, bez ikoga svog. Tako ću doznati kasnije. Jer ga je jedino bezvoljno posjećivala supruga kolege s kojim radi. Po zamolbi muževljoj.
Ženi je bilo vidljivo neugodno u društvu muževog kolege, kojeg nitko drugi nema za posjetiti. Stao je lik na veliku vazu za cvijeće, kad je pukla strgao je gadno ruku.
Meni je anestezija ubijala znatiželju za upoznavanjem. I nesuvislo sam zapravo zborio.Tako je po protokolu. Važno je da me nakon operacije vrate svijesti. Bar na tren da se zna da sam živ. Onda bi trebao opet zaspati.
Pa tu, po protokolu, prestaje odgovornost ljubazne anesteziologice.
Zaspao bih ja pred zoru da u sobu nije ušla sestra u obilasku. I zavikala da Ahmo ne diše.
Na što je u sobu je nahrupilo bar 5 likova u bijelom. Upalili su svjetlo i bezuspješno krenuli u borbu da vrate život u tijelo bespomoćnog starca.
Nepokretan i zbunjen pratio sam uzaludnu borbu. Trajalo je toliko da sam pomislio kako bi bilo bizarno da uspiju i vrate život i narušenu svijest u beživotno slabašno Ahmino tijelo. Pomislio sam da bi me bilo strah tog oživljenog bića. Čiji je život napustio tijelo a sad se doktori bore da ga vrate.
Bila je zimska zora kada su pokrilli tijelo starca. Što nismo vidjeli od paravana kojim su nas štitili od pogleda na kraj života. Po protokolu umiranja.
Svijetlo su ugasili, vani je bio dan, cimeri su bili u nelagodi a ja nakratko razmišljao da je moje hrkanje bilo zadnje što je Ahmo čuo.
…..
Oznake: Bolnica operacija umiranje smrt
19.12.2020. u 21:58 •
3 Komentara •
Print •
#