Pisati se mora, jer dok ne odvrneš slavinu voda ne teče
ponedjeljak, 07.12.2020.
Braneći svoj život (Defending your life)
Prvo sam htio nazvati ovaj zapis DEFENDING YOUR LIFE.
Po onom romantičnom filmu. No nemam dobar prijevod.
Braneći "tvoj" život? ILI "opravdati" ga? I treba mi "my" a ne "your".
Odlučio sam se za ovaj gornji kompromis. Zvuči mi malo trivijalno, ali neka ga je.
Danas sam razveselio neke drage mi ljude, poslanim slikama. Digitalizirao pa IH sad mogu šišati okolo.
20tak godina su stajali filmovi zarobljeni u plastici. Čekali su i godinama da napravim "stravičan" napor i odnesem ih u labos, da ih spasim od propadanja.
Ma ni odnio ih nisam, poslao sam ih poštom za 8 kn.
Oklijevao sam doduše.
Nije jasna situacija.
Kome da ih pokažem?
Moja djeca ne znaju da im je otac živio s drugom ženom 10 godina.
Prije mame.
A i ja i njihova roditeljica sklopili smo pakt, da je ne spominjemo.
Nomen est omen.
Doduše slon u sobi ponekad.
Komplicirano kako to raskidI mogu biti.
Niti moja zakonita i ja pričamo inačenešto puno. Ajd, nešto se malo popravilio zadnje mjesece.
Ja jo na mobitel pošaljem neke misli, jer uživo me ne razumije. A niti ja sebe.
Banalnosti života i neki moji ne baš lako objašnjavi obrasci ponašanja imaju u tome prste.
Nisu ove slike samo meni nenaklonjeni svjedoci.
Nađe su tu i moj BFF sa svojom ondašnjom "curom".
Koja se baš tad kolebala između muža, djece i psa i njega, skoro 10 godina mlađeg ljubavnika.
I slike vjenčanja, trećeg iz naše male i preživjele skupine.
Podsjetnik na prve trenutke jednog nepotrebnog braka, koji nikako da izdahne iako se 20 godina muči.
I na kraju, moja prešućivana i šutnjom obavijena Draga.
Nas dvoje nasmijani, mladi, željni.
Posjećujemo obalu, gostimo se - škrt nisam nikad bio a moglo se. Fini hoteli koji su već dvaput promijenili ime, danas zatvoreni restorani.
Putujemo kao svi mladi parovi, eno nas po europskim prijestolnicama. Utrke moje, njena pratnja. Svega na tim slikama.
Moja danas zabranjena Draga sigurna uz mene, gledam kako je kamera zapamtila užitke.
Kako ona ništa ne sluti što ju čeka i radi planove još daljih putovanja.
Nisam te slike godinama gledao. Do jučer. Kad se i prisjetim nje, pamtim samo njen pogled kad nam više nije bilo spasa.
Optužujući, preklinjajući, bijesni, očajni pogled.
A odličan sam u zaboravljanju i selektivnom prisjećanju. Posebice neugodnih trenutaka.
Ove spašene uspomene....njene oči me i dalje gledaju blago, brinu o meni i iščekuju barem malo zajedničke sigurnosti zauzvrat.
A koju nisam znao dati.
A zašto htjedoh nazvati zapis BRANEĆI MOJ ŽIVOT?
Jučer navečer trebao sam objasniti mom plaćenom Glasu savjesti, zašto me na kraju svake priče (onih nekoliko životno važnih štorija), zaštitničke oči na kraju gledaju u očaju.
Zašto suze očaja što nisam naučio emocionalno odgovoriti? Niti sam mogao. Nije da se pravdam. Učim to cijeli život . Popravljam sebe cijeli život. I baš sad to intenzivno radim.
Imao sam odgovor a i nisam.
Vidim sve te oči, progone me i ti zaboravljeni pogledi
A i neki skroz novi .
...everything
Is too much
for a boy
without
touch with
His feelings...
Sjedim u muci, skupi sat prolazi, nitko me osim sebe samog ne optužuje. Šutim.
Trebao sam braniti svoj život, no isteklo mi vrijeme, pa ću se idući tjedan još malo koprcati.
Oznake: Uspomene Zaborav Sram Krivnja
