Nepoznati Zagreb

Džungla Savske Opatovine. Snimio: Vanja


Vjerujem da je većini vas poznat pojam „džungla na asfaltu“, no danas nemam namjeru baviti se gradskim temama i džunglama, već onim prigradskim. Pretpostavljam da većina vas zna gdje se nalazi Savska Opatovina, ali vas je malo zaista i bilo u tom gradskom kvartu koji se nalazi daleko na jugozapadu grada, u onom „džepu“ s kojim se bivša općina Susedgrad naslanjala na rijeku Savu. Savska Opatovina je maleno naselje, sastoji se tek od jedne glavne ulice sa nekoliko kratkih odvojaka, i život se tamo odvija više seoskim nego gradskim ritmom. Dok ostali kvartovi uzdišu pod teretom novogradnji, ovdje se nalaze tek dvije male zgrade, dok ostatak naselja predstavljaju obiteljske kuće i to pretežno manje. Oko naselja se nalazi mnoštvo vrtova od kojih dobar dio uroda stiže na gradske tržnice ... a iza njih se nalazi zagrebačka džungla.

Taj teren zapravo predstavlja vodozaštitnu zonu crpilišta Stara loza koje je već duži niz godina izvan sustava opskrbe pitkom vodom zbog pronađenih zagađenja, a odlikuje ga „poluprirodna“ poplavna šuma (poluprirodna, zato jer se ona s vremena na vrijeme sječe) koja se pretvara u močvaru u doba visokih voda (kao recimo ove veljače). Kroz nju vodi makadamska cesta kojom se može doći do savskog nasipa i nedalekog paintball igrališta i nekoliko staza, no ostatak je gotovo izvan domašaja ljudske ruke zbog gustoće vegetacije – tim se predjelima može proći samo zimi i u rano proljeće, kada grmlje još nije zazalenilo, a ljeti se oni pretvaraju u pravi gustiš. U sredini tog gustiša se nalaze ostaci savskih rukavaca koji predstavljaju završetak toka potoka Dubravice. Ako se sjećate, prije dosta vremena sam svojim postom ispratio taj potok od Aleje grada Bologne sve do Ljubljanske avenije uz koju se nalazi dobro poznato jezero koje je carstvo za sve ribiče ovog dijela grada. Ali, potok tu ne nestaje već se jedva opazno pruža i južnije prema Savi i kroz niz, za suše nespojenih, rukavaca. Postoji čak i njegov odvod (sa zaštitnim ventilima, radi sprečavanja ulaza savskih voda) koji cijevima prolazi ispod savskog nasipa nedaleko prije spomenute ceste kojom se od Savske Opatovine dolazi do nasipa.

Možda niste znali da je upravo na tom predjelu u srednjem vijeku plemić Egidije na riječnom otoku na Savi izgradio crkvu sv. Jakova u koju je doveo ogranak benediktinskog reda – cistercite. Petar, arhiđakon zagrebački, darovao je cistercitima 1257. godine drugi dio toga davno nestaloga otoka i sagradio im ondje samostan i crkvu sv. Marije. Uspomena na cistercitski otok sačuvala se do danas u imenu naselja i ulice Savska Opatovina.
Godine 1307. cisterciti su još živjeli na tome savskom otoku, a 1315. spominju se na kaptolskom brežuljku. Tada je zagrebački biskup Augustin Kažotić riješio spor između cistercita i redovnica koje su od cistercita preuzele otok sv. Jakova, kako se zvao po prvoj crkvi na njemu. (nešto više detalja o ovom temi možete pronaći u tekstu Saše Šimprage “Zagrebački otoci” iz kojeg sam preuzeo ovaj povijesni dio.

Ali, vratimo se mi u današnjicu – od samostana već stoljećima nema ni traga ni glasa, no prije dva tjedna uputila se mala, ali hrabra ekipa na šetnju kroz te slabo poznate i teško prohodne prigradske predjele. Cilj nam je bio pronalaženje korita potoka Dubravice i po mogoćnosti izlazak na Ljubljansku aveniju u blizini vodocrpilišta nedaleko hotela Holiday. Do crpilišta nismo stigli, no svejedno smo nakon šetnje bili vrlo zadovoljni postignutim jer smo ne samo otkrili rukavce koji predstavljaju korito Dubravice već smo i otkrili zanimljiv sustav staza kojima se prvenstveno koriste ribiči i igrači paintballa.
Neću vas gnjaviti detaljima staza i prirodnog obilja kojeg smo vidjeli već uživajte u fotkama!

(zahvaljujem se svim kolegama-istraživačima na ugodnome društvu, a Mladenu još i na pripremi karata i GPS tragu!)



Predio Savske Opatovine kako izgleda na ortofoto karti. Priredio: Mladen


Prema nasipu. Snimio: Vanja


Ulazak u šumu sa istočne strane. Snimio: Vanja


Boce u koferčiću iz tko zna čije raritetne zbirke. Snimio: Vanja


Priroda pobjeđuje otpatke civilizacije – u mahovinu obučena odbačena cipela! Snimio: Vanja


Na stazi … Snimio: Vanja


Odraz močvarnog duha … točnije duhice. Snimio: Vanja


Sunce se polako spušta kroz žbunje. Snimio: Vanja


Spasitelj iz naših redova. Snimio: Vanja


Paintball tereni, puno veći no prije nekoliko godina ... Snimio: Vanja


… čak su napravili i drveni tenk! Snimio: Vanja


Prostor je lijepo uređen, imaju čak i male svlačionice, streljanu, stolove za roštilj … Snimio: Vanja


U blizini paintball igrališta se nalaze i ispusti vode u Savu, no oni su gotovo cijelo vrijeme suhi … ipak, tu su za svaki slučaj ventili koji sprečavaju ulazak savske vode u prostor iza nasipa. Snimio: Vanja


Biciklistička … Snimio: Vanja


… trkačka … Snimio: Vanja


… i šetačka idila na nasipu. Snimio: Vanja


Zabilježeni trag naše šetnje, zabilježio i priredio Mladen.

Oznake: Savska Opatovina, šetnja, džungla, sava, rukavci

Ovo zvuči kao ime za nekakvu izotoničnu sportsku mješavinu ... ili možda kakav proizvod u dućanima tipa Lidl za koje nemam pojma otkud izvlače sva ona imena brandova: Pilos, Dulano, Alesto ...

... no, to je riječ koja mi je prva pala na pamet kada sam vidio ovaj kiosk Lutrije Hrvatske na kojem se vidi mješavina njihova dva posljednja logotipa. Ovaj tekući, koji se pomalo ljušti i otvara put svom starijem rođaku, vjerojatno poznajete, a onog starijeg ste vrlo vjerojatno već i zaboravili pa će vas ova fotka podsjetiti! (pogledajte desno onih osam kružića pa ćete se sjetiti!)



Ćošak Ozaljske i Nehajske. Snimio: Vanja

Oznake: Lutrija, trešnjevka, Nehajska, Ozaljska, Logo

... plakata, livade i proljeća!

Baš si mislim, bilo bi fora na ovom mjestu staviti ogromni plakat sa fotkom livade prepune tratinčica (model u novoj kolekciji donjeg rublja bi tada bio suvišan ) kako bi nas proljeće okružilo i iz treće dimenzije!



Okretište tramvaja Prečko. Snimio: Vanja

Oznake: plakat, reklama, proljeće, livada, preko, trešnjevka

Snimljeno je na Srednjacima, ali je moglo biti i bilo gdje drugdje ... pogledajte ove zagrađene loggie, svaka ima svoj stil .... ako dobro vidim, nema ni jednog para sličnog!

Zaista mi se čini da smo u ovom "sportu" došli do krajnje točke, različitije ne može ...................



Zgrada u Ulici V. Filakovca na Srednjacima, pogled sa Selske ceste. Snimio: Vanja

Oznake: loggie, balkoni, Srednjaci, trešnjevka

Kako nazvati stručnjaka za bušenje rupa: rupač (kao krojač), rupičar (kao medičar) ili rupilac (kao varilac)?

(moji članovi obitelji su jednoglasno izabrali četvrti izraz: rupobušač!)



Nekadašnji Dom zdravlja Prečko, a sada dom udruge "Vjeverica" za pomoć odraslim osobama sa metalnom retardacijom, pri završetku obnove. Snimio: Vanja


Rupe su izbušene, radovi se nastavljaju ... Snimio: Vanja

Oznake: preko, Dom zdravlja, udruga Vjeveric

Jučer je u 17:57 napokon i kalendarsko-administrativno stiglo proljeće i sada se možemo prepustiti PROLJETNOM uživanju u suncu!



Pored Doma sportova. Snimio: Vanja


Pored hotela Panorama. Snimio: Vanja

Oznake: proljeće, Sunce, dom sportova, panorama, trešnjevka

Drage i dragi moji, vjerujem da uživate u ovim toplim danima jednako kao i ja, proljeće je snažno zakucalo na naša vrata!

Trenutno istovremeno pripremam desetak tekstova za raznorazne strane, za blog, za "Mapiranje Trešnjevke", za portal "Pogledaj.to", balansiram u toj igri prikupljanja podataka, uobličavanja tekstova, traženja pravih fotki .... i jedva čekam da ih, sređene i "uokvirene", pustim u život. No, ne daju se, stalno nailaze novi zanimljivi detalji, ideje za još bolje fotke, svježi prilozi ...

... a u potrazi za tim prilozima posljednjih su me dana okružili razni tipično proljetni zvuci!

Jučer sam, prolazeći pored betonske "školjke" nesuđenog trgovačkog centra "E.Leclerc" pored Španskog, bio iznenađen glasnoćom žabljeg kreketa iz kruga tog centra - žabe su očito našle neku baru koja ih je privukla i sad kreketom oglašavaju postojanje te njihove "slobodne žablje republike"!

S druge strane, jutros sam vozeći se biciklom oko Jaruna zamijetio neobično pucketanje pod kotačima - vjetar je na staze nanio mnoštvo suhih sjemenki bijelih topola koje tako veselo pucketaju kad se kotačima prijeđe preko njih!

(namjerno nisam htio snimati film i tako vam dočarati te zvukove - uzmite sami bicikl i pravac Jarun! )



S južne strane Jarunskog jezera, jutros. Snimio: Vanja

Oznake: zvukovi, Jarun, špansko

Suvremena umjetnost usred hrastove šume – mini golf igralište u Gradu mladih. Snimio: Vanja


Sjećate li se još mini golfa?

Nekada, u zlatno doba entuzijazma našeg turizma, u 70-ima, nije bilo kampa ili turističkog naselja koje je držalo do sebe bez mini golf igrališta. Sjećam se tih igrališta, bio sam fasciniran bogatstvom oblika, činilo mi se da svako igralište ima potpuno drugačiju zbirku zapreka, cijevi, spiralnih kanala i još kojekakvih drugih sprava kojima je cilj bio spriječiti lopticu da dođe do konačne pobjede, rupe. Pa onda boje, sve je bilo tako šareno i naprosto izazivalo da se nešto radi po mini golf stazama, pa makar i bez štapa. Uzimao sam kestene, žireve, oblutke, odbačene čepove ... i gurao ih nogom ili bilo kakvim štapom do rupe.

Nakon toga sam malo-pomalo odrastao ... ali mi je pogled još uvijek zapinjao za ta igrališta. No, s vremenom, tamo negdje s početkom devedesetih i sa osamostaljenjem, su ta igrališta počela nestajati ... odnosno, boje su počele blijedjeti, više nitko nije svake 2-3 godine nanosio novi sloj boje, više nitko nije čistio napalo lišće, popravljao savinute ili odlomljene dijelove. Čini mi se kao da ljudi vjeruju da mini golf nosi neke ideološke predznake … veliki “pravi” golf se u našim krajevima doživljava kao razbibriga dokonih bogataša, dok je sa mini golfom potpuno drugačije, čini se da u duhu naših ljudi postoji neka veza te igre sa dobom socijalizma - možda ljude podsjeća na to doba zato što su ga igrali u doba socijalizma? Ili – kapitalisti su izmislili golf, a komunisti su onda kao reakciju (naravno, neuspjelu) izmislili mini golf? No, kako onda tumačiti činjenicu da se mini golf igra u cijelome svijetu i da su svjetski "prvaci" u igranju mini golfa SAD i skandinavske zemlje, a ne Rusija, Kina ili Sjeverna Koreja?

Ili je možda tajna u tome da je mini golf naprosto prespor za sadašnje generacije? Sada, kada se, čini se, cijeni jedino adrenalin napumpan do krajnosti, bilo stvaran ili onaj induciran virtualnim svijetom ekranskih igara, mini golf je zanimljiv kao i promatranje rasta trave na livadi. Ako mene pak pitate, više volim taj sporiji tempo, kad se uz igru može i pročavrljati sa suigračima, baciti pogled na svijet oko sebe, zamijetiti simpatična prolaznicu ili oslušnuti pjev ptica, protegnuti ruke i leđa ...

Da, čudno je to što se desilo sa mini golfom ...

… a osim toga što mi je bilo zanimljivo zapaziti kako djelić naše turističke i zabavne prošlosti tone u zaborav, obilazeći ova zapuštena igrališta bio sam (ponovo) fasciniran bojama svih tih sprava i prepreka, koje su, sada, nakon što su već x puta prebojavane i nakon toga y godina prepuštene vjetru, kiši i oštećenjima, poprimile nevjerojatno zanimljiv koloristički uzorak prepun flekica svih boja … pokušajte primjetiti te detalje na slijedećim fotkama!

Obzirom da se ovaj blog ipak bavi nepoznatim Zagrebom, a ne nepoznatim Porečom, Crikvenicom ili Makarskom, pogledajmo kakvo je stanje sa zagrebačkim mini golf igralištima! Ja znam za njih 6 (navodno postoji još jedno na Šalati, ali ga nisam stigao posjetiti!) i u različitim su stanjima zapuštenosti:

- Jarun I (zapad): Tu i tamo je u upotrebi, neodržavano već godinama, no zasad još uvijek u podnošljivom stanju, najviše ga upotrebljavaju djeca čiji roditelji roštiljaju u obližnjim paviljonima pa onda klinci svrate na rundu mini golfa ... naravno, ne pravog, sa štaom i lopticom, već kao i ja nekad, s kamenčićem i improviziranom palicom.



Jarun I: Tepih od topolina lišća. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Maštovita naprava, kao iz nekog SF filma! Snimio: Vanja


Kao iz knjige o geografiji, stvaranje riječnih dolina .. Snimio: Vanja


Rialto? Snimio: Vanja


Raketa svih boja. Snimio: Vanja


- Jarun II (istok): U blizini je Aquarius, ali i stolovi za stolni tenis, boćalište .... ovdje je više slučajnih prolaznika, no same staze su u sličnom stanju relativno podnošljive zanemarenosti. Moram istaći da sam fasciniran bojom koja se ljušti na svim zaprekama i otkriva po nekoliko slojeva istovremeno i cijela zapreka izgleda kao da je obojana nekom fantazmagoričnom kombinacijom boja!



Jarun II. Kao boja ZET-ovih štangi! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Standardno iskrivljeni stalak za zapisivanje rezultata. Snimio: Vanja


Jedno od općih mjesta mini golfa – košarkaška imitacija! Snimio: Vanja


Ovdje dolazi do izražaja živopisnost boja! Snimio: Vanja


Završni koš za loptice koji sada služi kao koš (za smeće). Snimio: Vanja


Meni baš draga fotka, ali vam ne mogu reći zašto – jednostavno mi je draga. Snimio: Vanja


Ovaj batrljak metalne cijevi na ispucalom betonu najzornije pokazuje taj mozaik slojeva boja koji je nastao višegodišnjim (ne)održavanjem. Snimio: Vanja


Elegantan luk. Snimio: Vanja


- Grad mladih: Igralište se nalazi u hrastovoj šumi usred tog djeci namijenjenog kompleksa i, čini se, izuzetno rijetko dočeka igrače. No, staze su u solidnom stanju i zapravo im više treba metla i četka nego kist i boja. Moj favorit što se lokacije tiče, u hladu šume!



Grad mladih, u zagrljaju hrastova lišća ... Snimio: Vanja


Pregršt staza razbacanih šumom. Snimio: Vanja


- ŠRC Utrine: Igralište se nalazi u sklopu sportskog centra, okruženo zapuštenim objektom nekadašnjeg kafića, zapuštenim boćalištem i u sjeni obližnjeg objekta T-coma. No, ako ponesete dobru metlu i lopatu mogli biste ga brzo osposobiti za igru. Boja se i ovdje pomalo ljušti, no glavna prepreka igri su gomile lišća i biljke koje su narasle oko staza. I da, davno postavljene klupe su u stanju raspada. No, lokacija između crnogorice je sasvim OK, a neobičan lik ciganskih crta u čijim ustima loptica završava na kraju igre je naprosto neodoljiv!



Utrine: Detalj igrališta uz napušteni ugostiteljski objekt. Snimio: Vanja


I ovdje ima polovičnih detalja ... Snimio: Vanja


Još jedan luk, sa lijepom sačuvanom ogradicom i puno lišća. Snimio: Vanja


Niz terena obgrljenih zelenilom. Snimio: Vanja


Priroda se pobrinula za svježi zeleni tapecirung. Snimio: Vanja


A ovdje je i debeli lisnati tepih ... Snimio: Vanja


Pogled unazad na špalir terena. Snimio: Vanja


Pod oštrim kutem u oštrom šiblju! Snimio: Vanja


Niz lukova ispod niza lampi. Snimio: Vanja


Nesretni zarđali gutač loptica ... Snimio: Vanja


- Svetice: Ovo je nedvojbeno najstarije živuće mini golf igralište u gradu i vjerojatno najrjeđe u upotrebi (bilo koje vrste). Asketski dizajn igrališta odaje da je izgrađeno tamo negdje u 60-ima, ako ne i ranije, a okvir od trave koji je zarastao oko metalnih cijevi pokazuje neupotrebljavanost.



Igralište u ŠRC Svetice, po svemu sudeći najstarije u Zagrebu. Snimio: Vanja


Gusti sloj trave omekšava oštre metalne rubove ovog strogo funkcionalno dizajniranog igrališta. Snimio: Vanja


Na žalost, većina igrališta je u polovičnom stanju (vidi i prethodnu fotku). Snimio: Vanja


Najrobustnija od svih mini golf zapreka u gradu. Snimio: Vanja


- Zapruđe: Najzapuštenije igralište, usprkos blizini pred nekoliko godina uskrslog Bundeka i položaju u parku tik uz rub mnogoljudnog Zapruđa. Ovo je, uz igralište u Utrinama, nedvojbeno najpristupačnije igralište i zaista je šteta što je velika većina staza u jadnom stanju ... treba spomenuti i da je dio parka u kojem se nalazi igralište omiljeno među vlasnicima pasa tako da se čuvajte "nagazno-razmaznih mina" ako se šećete tamo.



Zapruđe: Pregled mini golf igrališta blizu Bundeka. Snimio: Vanja


Atmosfera zaborava: lišće i mahovina. Snimio: Vanja


Perfektna kamuflaža! Snimio: Vanja


Most preko lisnate rijeke. Snimio: Vanja


Teren kojeg su nagrizle rđa i grickalice. Snimio: Vanja


Kao da bježi ... Snimio: Vanja


Nakon ovog pregleda dobivam želju da uzmem metlu, lopatu, 2-3 kantice boja i kistove i krenem u gerilsku akciju uređenja igrališta. A onda nakon toga organiziram seriju Zagreb Grand prix turnira u mini golfu nakon kojih bi se svi sudionici smjestili u hlad i s pivicom ili sladoledom u ruci nastavili družiti ... jer, radije igram mini golf na pravom realnom igralištu nego neku adrenalinsku igricu za ekranom kompjutera kojeg, i zahvaljujući i ovom blogu) imam i previše pred sobom!


Na samome kraju, evo i par zanimljivih linkova:

- općenito o mini golfu (Wikipedija)
- zanimljiv tekst o povijesti mini golfa jednog od američkih entuzijasta
- Zgodan filmić o trikovima igre: obavezno pogledajte!
- Facebook stranica mini golf kluba Zagreb (čini se baš nije aktivna) – navodno čak postoji nekakav “indoor” teren u Šubićevoj?
- web stranica “velikog” golfa, ali i sa osvrtom na mini golf turnir

A ako vam još nije dosta mini golfa, pogledajte kraću (i nešto drukčiju) verziju ove moje priče koju sam objavio pred koji mjesec na portalu "Pogledaj.to" za koji u posljednje vrijeme napišem koji članak.

Oznake: mini golf, Grad mladih, Svetice, Zapruđe, Utrina, Jarun

U probranome društvu - Josef K, Ali G & Haris Dž!




Haris Dž na Selskoj cesti. Snimio: Vanja

Oznake: plakat, reklama, Selska cesta, trešnjevka

Iako baš nisam ljubitelj TV programa tu i tamo škicnem ponešto kad moji ukućani upale "kištru" ... a njima je jedna od najdražih razbibriga posljednjih tjedana popularna krimi-serija NCIS, koja je lani proglašena i za najgledaniju TV-seriju godine u SAD-u. A u njoj je jedan od najživopisnijih likova patolog Dr. Donald "Ducky" Mallard kojeg glumi David McCallum ... pogledajte ga dobro i zatim pogledajte ovu tetu desno na reklami za Iskon - zar ne izgleda kao da mu je starija sestra?



Reklama na Zagrebačkoj aveniji. Snimio: Vanja

Oznake: reklama, NCIS, Ducky, Zagrebačka avenija

Raskršće Zagrebačke avenije i Ujevićeve (čuveni pješački semafor kod Knežije). Snimio: Vanja

Oznake: reklama, knežija, Zagrebačka avenija, Ujevićeva, trešnjevka

Očito se oprema za rad na visini razlikuje od standardne "nizinske"!

Možda je bolje podstavljena zbog surovijih meteoroloških uvjeta u visinama ... ili pak možda zbog mogućnosti pada s ljestava?

Ali, lijepo je znati da obje varijante uključuju i kapuljaču!



U Prolazu sestara Baković. Snimio: Vanja

Oznake: svjetlo, lampe, Prolaz sestara Baković, centar

Sigurno znate onu staru narodnu: „Tko ima para, kupa se u moru, a tko nema, doma u lavoru!“ ... a onu „Para vrti gdje burgija neće“?

Teško je živjeti bez novca, para, kinte, love pa je posve normalno da je jedan tako važan pojam dobio toliko različitih imena.
Pojam „besparica“ je čak službeno priznat u rječnicima, dok se njegov sudrug, pridjev „dekintiran“ sigurno nikad neće naći u njima.
Riječ „petparački“ (npr roman) je tu negdje na granici, između uvrštavanja i neuvrštavanja u rječnike, označava nešto što posjeduje minimalnu vrijednost, usporedivu sa nekadašnjom kovanicom najmanje vrijednosti, 5 para.

Vjerojatno ste čuli za riječ „opernatiti se“, zaraditi puno novca (često i na sumnjiv način).

Prisjetimo se i starijih izraza!

„Ej, rista, daj dve glave!“, žicali su nekada lokalni žmukleri i alkići na ulicama. Za dvije glave (kovanice od 2 dinara ili sada 2 kune) se nije moglo bogznašto kupiti, no to je bio dobar start da se nakon nekoliko užicanih kovanica zaradi za pivu u dućanu ispred kojeg se najčešće žicalo. Tek su pravi prosjaci od tih par kovanica išli kupovati kruh.
Sjećam se, u ranim 70-ima je jedna „glava“ (1 dinar) bila dovoljna taman za frtalj polubijelog kruh u koji je trgovac, ako je bio dobre volje, ubacio i gratis tanku šniticu parizera kako bi nam frtalj kruha bio ukusniji na povratku iz škole.
(prije devalvacije dinara, 01.01.1966., ta se „glava“ odnosila na novčanice od 100 dinara koje su, brisanjem dviju nula, postale novčanice od 1 dinara)

„Stari, kaj dođe kino?“
„Dva cenera!“
02.05.1980. išao sam u kino Triglav pogledati Bruce Leeja i njegov „Zmajev bijes“ i karta me je taman koštala dva cenera, 20 dinara. A „cener“, zna se, dolazi od njemačke riječi „zehn“ koja znači deset. A 10 kuna je i dan danas cener!

„Čuj, pošto ti je bio bicikl?“
„Malo preko soma!“
Na samome kraju 80-ih, odmah nakon dobivene diplome, od ušteđenog novca sam kupio moj prvi pravi bicikl, Rogov „maraton“, (do tada sam 17 godina vozio ljubičastog Ponyja koji je već bio u poluraspadu) i platio sam ga malo više od soma dinara. Zanimljivo, i sada je moguće kupiti bicikl za „malo preko soma“ tj. za malo više od tisuću kuna.
Neki su to zvali „hiljadarka“, neki „milja“, a neki „som“.

Jesam li zaboravio koji izraz ili "novčanu" poslovicu?

Koga zanima malo više o lovi, evo par linkova:

- hrvatska kuna
- jugoslavenski dinar
- web stranica Radio Sarajeva sa kratkim tekstom o novcu

Oznake: novac, soma, milja, cener, Glavaš

U prethodnome postu smo bacili pogled na Jagodu i Ćiru Truhelku, jedine brata i sestru koji su dobili svoje ulice u gradu. No, postoji cijeli niz ulica drugih krvnih srodnika!

Na žalost, samo su jedne sestre dobile svoju ulicu u Zagrebu, sestre Rajka i Zdenka Baković, koje su zamalo ostale bez svojeg prolaza kada je prije desetak godina on bio preimenovan u Miškecov prolaz zbog nepopularnosti komunističke prošlosti sestara Baković.



Snimio: Vanja


Braća su nešto brojnija iako ni njih nema jako puno: Braća Radić imaju svoj trg i šetalište (Stjepan Radić ima svoj trg kod gradskog poglavarstva, dok je njegov stariji brat Antun Radić, znanstvenik i književnik, dobio šetalište u blizini Gupčeve zvijezde. Istovremeno, njihov tragično u atentatu preminuli nećak Pavle Radić ima svoju ulicu tik uz Jelačić plac (nekada se ona zvala Dugom ulicom)

Manje poznata su dvojica braće koja su uspješno očuvala svoje ulice usprkos svoje šarolike komunističke prošlosti koja (šarolikost) im je posve sigurno pomogla za preimenovanja ulica nakon oslobođenja.

target=_blank>Braća Cvijić, Juraj i Stjepan, imaju burnu prošlost, nakon ilegalnog rada u Kompunističkoj partiji Kraljevini Jugoslaviji odlaze u Sovjetski savez gdje stradavaju u Staljinovim čistkama tokom 1937. i 1938. Obzirom da njihova priča nije šire poznata i teško ju je naći na webu, evo kratke priče prenesene sa weba:

Cvijić, Juraj (Đuro), publicist, komunistički političar (Zagreb, 25. X. 1896 - SSSR, ? 1937). Kao gimnazijalac, pripadnik intelektualnog jezgra mlade hrvatske socijaldemokratske ljevice, sudjeluje u pripremi atentata na bana Cuvaja. Razdoblje 1912-17. proboravio je u tamnici i na fronti, ali povremeno je radio i u redakcijama zagrebačkih listova. Jedan je od prvaka hrvatskoga komunističkog pokreta od njegova početka 1919, među inicijatorima je kongresa »ujedinjenja ljevice« u Beogradu, jedan od pokretača Borbe (1922). Izložen čestim unutarstranačkim osporavanjima i policijskim progonima. U emigraciji objavljuje revolucionarni Hrvatski put (1933-34) zbog čega je poslan u Moskvu, gdje je unatoč važnim partijskim funkcijama isključen iz komunističkog pokreta a potom i likvidiran.

Krleža i Cvijić bili su prijatelji iz djetinjstva. U Davnim danima Cvijić je portretiran kao Krležin intimus na »kolačima kod tete Pepe«, mirogojskim šetnjama i u redakciji Obzora. Do njihove prisne suradnje dolazi 1918. kad Cvijić uređuje Slobodu u kojoj Krleža intenzivno surađuje. Od 1919. obojica zauzimaju ugledna mjesta u komunističkom pokretu: Cvijić je partijski rukovodilac, a Krleža. kao ugledan književnik - moralna savjest i najoštrija kritička misao. Utoliko su im i doprinosi bili različiti, ali su im bile zajedničke osnovne teze, prije svega o nacionalnom pitanju. Kada je Cvijiću za vrijeme Aleksandrove diktature zaprijetila smrtna opasnost, Krleža je iskoristio prisnost s D. Vasićem da ga preko krugova beogradske visoke politike izbavi, o čemu je sročio pismenu izjavu za partijski vrh u Beču. U to su se vrijeme posljednji put sreli, jer je oslobađanje podrazumijevalo i Cvijićevo progonstvo. Njegov nestanak u staljinskim čistkama kao još jedan »sibirski grob« Krležu je potresao, učvrščujući ga u opravdanosti pozicije što ju je u sukobu na ljevici branio suprotstavljajuči se staljinističkom duhu i metodama.

Cvijić, Stjepan, hrvatski političar i publicist (Zagreb, 20. VII. 1905 – SSSR, XI. 1938). Član Oblasnog i Pokrajinskog sekretarijata SKOJ-a za Hrvatsku i Slavoniju, a od 1921. i član KPJ. Na školovanju u Moskvi boravio od 1924. do 1928. Nakon povratka ilegalno boravio u Hrvatskoj i radio kao instruktor CK SKOJ-a. God. 1929. agitirao u Dalmaciji (Split, Gradac, Metković) do uhi?enja u Dubrovniku. Napustivši zemlju, boravio u Beču, Parizu i Berlinu a od 1933. u Moskvi. Organizacijskim sekretarom Komunističke omladinske internacionale imenovan 1934., a 1935. članom predstavništva KPJ i Izvršnoga komiteta Komunističke internacionale. God. 1936. boravio u SAD-u i u europskim državama, gdje je radio na upućivanju dragovoljaca u Španjolsku. U Moskvu se vratio 1938. te u staljinističkim čistkama uhićen, osuđen i ubrzo umro u logoru.



Snimio: Vanja


Braća Domany (Robert i Rudolf) spadaju u sličnu kategoriju. Za razliku od braće Cvijića, koji su obojica igrali važne uloge u međuratnom komunističkom pokretu, Rudolf Domany, iako učesnik narodnooslobodilačkog rata, nije ostao zabilježen na web stranicama ... ali Robert Domany (Orahovica, 16.03.1908. – Balinka Peć, 03.03.1942.) je zato proglašen narodnim herojem za svoje učešće u španjolskom građanskom ratu na strani međunarodnih brigada, a potom i u partizanskim redovima.



Snimio: Vanja


Pored njih, u Donjoj Kustošiji možemo naći ulicu braće Seljan, poznatih istraživača, U u Hrašću postoji Ulica braće Korenika, no o njima, na žalost, nisam uspio saznati ništa – jedina braća Korenika koja se mogu naći na webu su nogometaši:

Od drugih obitelji koje se zadužile hrvatski narod tu je prije svega obitelj Mažuranić. Antun (1805.-1888., filolog), Ivan (1814.-1899., hrvatski ban i autor „Smail Age Čengića“) i Matija (1817.-1881., književnik) su braća koja su svojim radom obilježila 19. stoljeće u Hrvatskoj. Međutim, trg koji se ponekad iz neznanja naziva Trgom braće Mažuranića je, barem prema tabli koja se na njemu nalazi, zapravo posvećen Antunu, Ivanu i Vladimiru Mažuraniću – dakle, preskočen je najmlađi brat Matija (vjerojatno zbog duševne bolesti od koje je obolio krajem života), a u društvo druge dvojice braće dodan je Vladimir Mažuranić (1845.-1928., leksikograf), sin Ivana Mažuranića, a otac Ivane Brlić Mažuranić (1874.-1938., književnica), koju isto moramo ubrojiti u obiteljsko stablo te obitelji, a koja ima svoju ulicu u Malešnici.

Što se pak tiče Frana Mažuranića (1859.-1928., književnik), koji je vrlo vjerojatno isto član nekog od ogranaka brojne obitelji i čije ime nosi jedna od sporednih ulica u Kustošiji, za njega nije poznato rodbinsko svojstvo sa ostalim članovima obitelji.



Snimio: Vanja


Još jedna ugledna obitelj ima čast da se po nekolicini članova nazovu ulice Zagreba, ovaj put u Mlinovima. Obitelj Mallin je grčkoga porijekla i doselila se u Zagreb tokom posljednje trećine 18. stoljeća i tokom vremena postala je jedna od najuglednijih gradskih obitelji. Ivan Mallin (1786 - 1854) je kupio zemljište na Ksaveru četrdesetih godina 19. stoljeća i uredio uzorno gospodarstvo. Njegov sin je bio Naum Mallin (1816 - 1893), koji je osnovao perivoj oko obiteljske kurije i zasadio stabla mamutovca koja su simbol perivoja na Ksaveru – po njemu se zove ulica Naumovac na Mlinovima. Dr. Ivo pl. Mallin (1853 - 1907) je bio gospodarski stručnjak i jedan od otaca suvremene hrvatske poljoprivrede (vidi OVDJE rad Ivana Jurića "Povijest poljoprivrede"), oblikovao je ksaverski perivoj u današnjem obliku – po njemu se zove Mallinova ulica na Mlinovima. Naum Mallin II nastavlja rad oko perivoja sve dok perivoj ne dosegne razinu "najljepše zbirke četinjača u Zagrebu, dragocjen i kao uspjeli pokus aklimatizacije raznih egzota u Hrvatskoj", kako kažu suvremenici. Osim toga je tu bio i Teodor Mallin, brat dr. Ive Mallina, prema kojem se zove ulica Tošovac, također na Mlinovima.

O obtelji Mallin pročitajte više u članku Gjure Szabe “O jednoj staroj kuć i starim ljudima u Zagrebu”, a o perivoju Mallin u radu Jasmine Sirovec i Dragice Barišić "Perivoj samostanskog sklopa sv. Franje Ksaverskog u Zagrebu". Vila Mallin se nalazi na popisu zaštićenih dobara grada Zagreba, vidi OVDJE.

Ambroz Vranicany (1801.-1870., barun) je, zajedno sa svojom kćeri Klotildom Vraniczany udana Buratti (1838.-1907.), dobio Vranyczanijevu poljanu pored Lotrščaka, vjerojatno zato što je Klotilda gradu Zagrebu oporučno ostavila njihovu palaču, zgradu poznatiju kao staru gradsku vijećnicu. Pogledajte ju iznutra putem članka u Jutarnjem listu!

Na kraju ovog podužeg teksta treba spomenuti i dvojicu braće koji su izgubili svoje ulice osamostaljenjem Hrvatske. Poznatija od te dvojice su braća Kavurić, čije je ime nekad nosio najveći dio sjevernog “zelenog vala”. Zvonimir Kavurić (1901.-1944., arhitekt i član lijevo orijentirane likovne grupe “Zemlja”) i Stjepan Kavurić (1905.-1942., sindikalist i član narodnooslobodilačke borbe) su bila poznata imena socijalističkog razdoblja života Hrvatske – između ostaloga se po njima zvala i jedna građevinska firma poslije udružena u poduzeće “Monting”. Pretpostavljam da će se jednom njima pridružiti svojom ulicom i “prva dama hrvatskog nadrealizma”, slikarica Nives Kavurić-Kurtović (rođ. 1938.), kćer Zvonimira Kavurića.

Više od arhitektu Zvonimiru Kavuriću pogledate u radu Ivane Haničar Buljan "Prilog za biografiju arhitekta Zvonimira Kavurića (1901.-1944.)".



Snimio: Vanja


Manje poznata braća koja su ostala bez svoje ulice su braća Mareković, čije je ime nosila ulica na Završju (danas Ulica Vojmila rabadana) o kojima nisam uspio pronaći nikakve podatke - pretpostavljam da su bili borci u narodnoooslobodilačkom ratu.


Na kraju, želio bih zahvaliti na velikoj pomoći VT-u, te Mladenu i GP-u, koji su mi pomogli pri provjeravanju popisa ulica i traženju materijala o svim ovdje spomenutim ljudima.

Oznake: ulice, braća, sestre

Poznajete li brata i sestru Jagodu i Ćiru?

Oni su jedini brat i sestru koji imaju svaki svoju ulicu u Zagrebu!

Jagoda Truhelka, (Osijek, 05.02.1864. - Zagreb, 17.12.1957.), je bila pedagoginja i književnica za djecu i mladež. Široj javnosti je poznata po svojoj zbirci pripovjedaka "Zlatni danci" napisanoj 1919. i u prvoj polovici 20. stoljeća je Jagoda uz Ivanu Brlić Mažuranić bila najpoznatija dječja spisateljica.

Uz pisanje za djecu, početkom 90-ih godina 19. stoljeća bila je redovita suradnica zagrebačkog „Vijenca" i sarajevske "Nade" s pripovijetkama na temu žena i odnosa među spolovima. U svojim je najpoznatijim radovima predstavila ženske likove do tada potpuno nepoznate u hrvatskoj književnosti, intelektualno superiornu ženu ("Plein air") i antijunakinju ("Vojača") te je, kao suvremenica poznate književnice i novinarke Marije Jurić Zagorke (1873.-1957.) dala svoj doprinos osvještavanju položaja žena u tadašnjem društvu.

Uz književni rad Jagoda se bavila pedagoškim radom. Bila je učiteljica u djevojačkim školama u Osijeku i Zagrebu, pa ravnateljica u Banjoj Luci i u Sarajevu.

Ulica Jagode Truhelke nalazi se u Stenjevcu.



Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Ćiro Truhelka (Osijek, 02.02.1865. - Zagreb, 18.09.1942.) bio je arheolog i povjesničar umjetnosti. Bio je kustos Strossmayerove galerije u Zagrebu, te kustos i direktor Zemaljskog muzeja u Sarajevu. Tijekom službovanja u Sarajevu vodio je arheološka istraživanja na Glasincu (ilirski grobovi), u Donjoj dolini (prapovijesno naselje) te mnogim drugim lokalitetima. Pisao je o prapovijesnim, rimskim i srednjevjekovnim nalazima, o turskim ispravama, stećcima, rimskom i srednjevjekovnom novcu, bosančici, a bavio se i albanologijom.

Godine 1886. Ćiro Truhelka je postao prvi kustos budućeg Zemaljskog muzeja Bosne i Hercegovine sa zadatkom da pripremi njegovo buduće otvaranje 1888. Kao kustos uredio je bosanske paviljone na izložbama u Budimpešti (1896), Bruxellesu (1897) i Parizu (1900). Godine 1905. naslijedio je Kostu Hermana na mjestu direktora Zemaljskog muzeja i urednika Glasnika Zemaljskog muzeja (do 1920). Zaslugom Ćire Truhelke Zemaljski muzej je 1913. dobio novu, svoju sadašnju zgradu. Ovogodišnja manifestacija "Noć muzeja" je kao jedan od ciljeva imala i iskazivanje podrške zemaljskom muzeju u Sarajevu koji je, zbog nedostatka sredstava, zatvoren već duže vrijeme. Tim povodom je u Strossmayerovoj galeriji u Zagrebu otvorena izložba "Ćiro Truhelka i Strossmayerova galerija starih majstora HAZU“

Ulica Ćire Truhelke se nalazi na Knežiji (nekadašnja Trebinjska ulica).

Zanimljivo je da su roditelji Jagode i Ćire bili Čeh Antun Vjenceslav Truhelka i Njemica iz Mađarske Marija, a njihova djeca su svojim radom obogatili društva dvije sadašnje države, Hrvatske i Bosne i Hercegovine ... što u njihovo doba, doba Austrougarske monarhije, i nije bilo tako čudno kako bismo možda danas mislili, jer je unutar monarhije bilo mnogo slučajeva preseljenja, posebno kod državnih službenika.

U Zagrebu (točnije Sesvetama) nalazi se još jedna ulica koja je svoje ime dobila po bratu i sestri, no ovaj put im je dodijeljena zajednička ulica. Radi se o Ulici braće Oružec, Kati i Đuri, koji su ulicu zaslužili spašavanjem Židova ispred njemačkog i ustaškog progona tokom Drugog svjetskog rata.

Oznake: ulice, braća i sestre, Truhelka, Oružec

"And then the day came
when the risk
to remain tight
in a bud
was more painful
then the risk
it took
to blossom."

Anais Nin


Prekrasna pjesma!


"I došao je dan
kada je rizik
ostajanja u čvrstom
pupoljku
bio bolniji
od rizika
cvjetanja."
(prijevod: Vanja)



Na zidu Martićeve, nedaleko Iblerova trga. Snimio: Vanja

Oznake: poezija, zid, Anais Nin, Martićeva, street art