Nepoznati Zagreb

Kad smo već kod raznih znakova ajd da malo pogledamo na koji se način obilježavaju zagrebačke autobusne stanice ...

Nekad davno su sve stanice bile obilježene ovako:



Snimljeno u Jarnovićevoj ulici (ovaj apšisani natpis je samo druga strana ove iste table!). Snimio: Vanja

Oni malo stariji će se sjetiti da su nekad, prije 20 i više godine, ti natpisi bili reljefni. Jedna takva reljefna tabla se može vidjeti na postu otprije nekoliko dana, fotki s početka Kustošijanske ulice!

No, novo vrijeme je donijelo i nove table ...a s vremenom se i njihov oblik mijenjao - pazi vamo!


Lijeva i srednja fotka su iz Jarnovićeve ulice, a desna, kvadratnog formata, je iz Zagrebačke ulice. Snimio: Vanja

Kaj se tiče obilježavanja tramvajskih stajališta, ta tema zahtijeva poseban i to opsežan post - njihovo se obilježavanje često mijenjalo. No, danas možemo pogledati dva oblika označavanja upozorenja na prijelaz tramvajske pruge. Uobičajeni znak možete vidjeti lijevo (tramvaj na znaku je pomalo staromodan, ćoškast ... ), dok krivi (onaj koji u stvari obilježava prijelaz ŽELJEZNIČKE pruge bez branika) možete vidjeti u samom centru grada, na istočnoj strani Tomislavova trga, kod prelaska pruge kojom voze linije 2, 4, 6, 9, 13.


Snimio: Vanja

Sjećate li se, pred desetak dana sam uspoređivao piktograme na znakovima "Djeca na putu" i konstatirao sam kako su se s godinama izgubili detalji sa tih simbola i kako su oni postali vrlo općeniti?

Nedavni boravak u Grazu mi je pružio priliku da usporedim stanje u zagrebačkom znakovlju sa onime u Grazu. I, bili vi iznenađeni ili ne, SADAŠNJI austrijski znakovi su, što se tiče znakova, vrlo slični hrvatskim znakovima NEKAD!

Za početak, evo nešto već poznato:


Lijevo je znak iz ranih 80-tih u Zagrebu (Jarnovićeva ulica u Prečkom u Zagrebu), a ovako izgleda znak u Grazu. Snimio: Vanja

Slično je stanje i sa svim drugim znakovima na kojima je ljudska kontura: radovi na putu, pješačka zona, a i pješački prijelaz - taj ćemo primjer pogledati malo detaljnije!

Ovako (lijeva fotka) danas izgleda zagrebački znak za pješački prijelaz (početak Hanuševe ulice kod Zapadnog kolodvora) - pješak je amorfni "ljudić":

No, samo desetak metara uvis nalazi se na držaču tramvajskog voda vjerojatno od svih zaboravljeni znak iz 80-tih: kao što vidite, ovaj pješak ima detaljniju konturu glave, dlanove, zamjećuje se obris jakne ili sakoa, a čak mu se razaznaju i potpetice na cipelama (srednja fotka)

Gracerski znak (desna fotka) je još detaljniji, ljudić ima čak i šešir na glavi, a razaznaju se i prsti na rukama!



Snimio: Vanja

Bicikl u Stadtparku u Grazu. Snimio: Vanja

Stjecajem okolnosti sam u posljednjih tjedan dana bio dvaput u Grazu ... i, dok je jedan od ta dva posjeta prošao na uobičajen "šetnja & kupovina" način, drugi put sam iznajmio bicikl i proveo sam 6 sati biciklirajući gradom, od centra pa do predgrađa. A to nije bio prvi put da sam u Grazu na biciklu (a pogotovo ne u Austriji, obzirom da sam krajem 90-tih 6 godina živio u Beču) tako da mi je taj "ugođaj" već bio poznat. I, htio ili ne htio, svaki put su mi se nametale usporedbe Zagreba i Graza ... prvenstveno što se tiče tretmana biciklista, ali i nekih drugih stvari.

Za početak upozorenje: nisam od onih ljudi koji uvijek smatraju da je negdje drugdje bolje i kojima je "zapadni svijet" (štogod to bilo) obećana zemlja u kojoj teku samo med i mlijeko, a kod nas da je sve čemer i bijeda. Da mi nije lijepo živjeti u Zagrebu, onda niti ne bih bio ovdje već bih ostao u Beču i možda pisao blog "Unbekanntes Wien" ... no, šta jest jest, mora se priznati da ima dosta stvari u kojima bi se Zagreb mogao ugledati na svog štajerskog prijatelja - a za neke od njih niti ne treba puno love ili germanski mentalitet, već samo malo dobre volje.

(a ako baš hoćete da budem konkretan: Zagreb ima više niskpodnih tramvaja od Beča i vožnja u njima je udobnija (ne samo zbog klime koju gracerski tramvaji nemaju), više volim Ledo sladoled i Vinceka nego bilo koji njihov sladoled, a i smatram da je, nevjerojatno, ali istinito, promet zagrebačkim najprometnijim ulicama bolje reguliran nego onima u Grazu!)

A sada evo i nekoliko točaka u kojima bi se Zagreb zaista mogao ugledati na Graz!


1. Biciklističke staze

Ah, znam, ovo je već otrcana fora, ali ne mogu da je ne spomenem ... U međuvremenu je i Zagreb dobio dosta kilometara biciklističkih staza ... no, to u našem slučaju samo znači da je po nekim ulicama povučena linija i crveno pofarban pločnik uz poneki spušteni rubnjak. Čini se kao da nedostaje prava ideja na koji način sve to objediniti, kako tu malo-pomalu rastuću mrežu biciklističkih staza objediniti u zaista jedinstveni "organizam". U Grazu se u tome otišlo zaista daleko: postoji biciklistička karta grada (besplatna i vrlo kvalitetna!) na kojoj su označene SVE biciklističke staze i preporučeni smjerovi kretanja po čitavu gradu. A uz to, na odabranih 10 smjerova (koji vode iz centra grada ka pojedinim kvartovima) su postavljeni putokazi i tim stazama je posvećena posebna pažnja tako da su vođene podalje od prometnih ulica. I to je još jedan segment na kojem stanovnici Graza profitiraju u odnosu na zagrepčane: u Grazu su nevjerojatno česte biciklističke staze koje vode izvan ulica i cesta. Uz potoke, kroz gradske blokove, između zgrada, po trasama nekadašnjih pruga, ispod dalekovoda ... i vožnja odmah postaje ugodnija, s manje buke i smrada.

Gradska upravo, dajte nam kvalitetnu biciklističku kartu grada (pa makar ju morali i platiti!) i pokušajte odrediti najpovoljnije smjerove za kretanje biciklista na dužim relacijama (sa putokazima možemo pričekati bolja vremena ...)!


Biciklistička staza uz Muru kod Augartena. Snimio: Vanja


Pješačko-biciklistički most preko Mure Puchsteg. Snimio: Vanja


Biciklistički putokazi u Grazu. Snimio: Vanja


Biciklistička staza na izlazu iz grada. Snimio: Vanja


Jedna od ljepših biciklističkih staza u Nussbaumstrasse. Snimio: Vanja


2. Parkiranje bicikala

Znamo kako je kod nas: pronađi stup javne rasvjete, prometni znak ili prikladno drvo i to je to. A istina je da ih nema uvijek pri ruci, pogotovo u centru, pa smo nekad primorani parkirati bicikle i tako da smetaju pješacima ili prometu.

U Grazu tog problema uglavnom nema ... kažem "uglavnom", jer iako postoje stotine parkirališta za bicikle tisuće ljudi koji se svaki dan kreću biciklima po gradu ih vrlo brzo popunjavaju, tako da sam se znao povremeno uhvatiti i u Grazu kako tražim najbliži prometni znak ...


Parkiralište za bicikle opremljeno krovom na novoizgrađenom tramvajskom okretištu na Puntigamu. Snimio: Vanja


3. Pitka voda

Ovo pitanje nije zanimljivo samo biciklistima već i svima drugima koji se kreću po gradu, od pješaka pa do peseka. ne znam koji je razloge tome, ali činjenice su neumoljive: Zagreb je jedan od gradova u kojima je vrlo teško naći pitku vodu na javnim površinama. Gdje god da sam putovao, postojala je mreža uličnih pumpi ovog ili onog porijekla. U Francuskoj gotovo svako dječje igralište i park imaju pumpu sa pitkom vodom. U Njemačkoj i Austriji su također dječja igrališta siguran izvor vode. Bosna je prepuna gradskih česmi. A u Zagrebu? Ako imate sreće, tada znate na kojim tržnicama postoji pipa namijenjena cvjećarima i gdje je ona sakrivena ... ili iz vlastitog iskustva znate gdje se nalazi onih nekoliko zaboravljenih uličnih pumpi čiji je broj sve manji i manji.

A u Grazu je uličnih pumpi sve više, strateški su pozicionirane u parkovima, uz glavne biciklističke staze i dječja igrališta, a opremljene su i posudicama za vodu kako bi i pesekima bilo lakše popiti koji osvježavajući gutljaj vode.


Pumpa za pitku vodu uz biciklističku stazu uz Muru - uočite metalnu zdjelicu za pse! Snimio: Vanja


4. Izležavanje u parkovima

Iz nekog, meni nepoznatog, razloga izležavanje na travnatim površinama zagrebačkih parkova je rezervirano samo za strane turiste, pripite adolescente i klošare. Zašto? Vrlo je rijedak prizor vidjeti nekoga tko se ne može ubrojiti u neku od tri spomenute skupine kako sjedi ili leži na travnjaku nekog od naših gradskih parkova (u ovo ne računam Jarun i Maksimir ... iako je i prizor obitelji na dekici u maksimirskom parku postao vrlo rijedak).

U Grazu su dva glavna gradska parka, Stadtpark i Augarten, prepuni ljudi koji sjede ili leže na travnjacima. Većinom su to mladi: pričaju, sviraju gitaru, pišu zadaću, čitaju, sunčaju se (cure u badićima i mladići goli do pasa su vrlo česta slika), igraju frizbi, diabolo ili slack-lining (hodanje po užetu) ... no, nisu rijetki ni stariji, čak i bakice. Sunčanog utorka kad sam bio na biciklu (kojim su i mnogi posjetioci parkova stigli na svoje travnjake) na travi su bile tisuće ljudi (ne pretjerujem!).

Jasno, za ovaj fenomen ne-ležanja na travi u Zagrebu nisu krive institucije već nekakvo kulturno naslijeđe za koje mislim da je suvišno. Sve dok se ne uništava zasađeno cvijeće i uneređuje travnjak (a to najčešće rade oni koji nisu došli odmoriti se malo na njemu) mislim da je potpuno u redu izvaliti se malo na meku travu i pogledati kroz krošnje stabala ka nebu.


Užitak izležavanja na travi u parku uz Nussbaumstrasse. Snimio: Vanja


Prijepodne uz knjigu u Augartenu. Snimio: Vanja


Čita se i u Stadtgartenu ... Snimio: Vanja


Sunčanje u travi. Snimio: Vanja


Scena iz Stadtgartena. Snimio: Vanja


Jedna od livada u Stadtgartenu. Snimio: Vanja


Još jedna livada u tom parku. Snimio: Vanja


5. Vodotokovi još uvijek izgledaju bar donekle prirodno

Ova tema baš nema puno veze sa biciklom ... no, dosta biciklističkih staza vodi upravo uz potoke i primjer sa fotke (Bahngraben u istočnom dijelu Graza) pokazuje kako je moguće regulirati potok (dakle, osigurati se od poplavljivanja), a da on ne bude jednoobrazno zaliven u beton ili pak potpuno ogoljen od svake vegetacije osim "umjetne" trave. Uočite dno od velikih nepravilnih komada kamena (bez betona) i podzide od drvenih oblica!


Regulirani potočić u Bahngrabenu. Snimio: Vanja


6. Stare tvornice žive novi život

I ovo baš nema puno veze sa biciklom ... no, vozeći se njime uz rijeku Muru nabasao sam na bivšu tvornicu sapuna koja je pretvorena u vrlo lijep "Veranstaltungszentrum" tj. mjesto za organizaciju raznih događanja. Ambijent je zgodan, klasična industrijska arhitektura 19. stoljeća, ima dovoljno prostora i za velike svečanosti, dovoljno parkirnih mjesta, nema bliskih susjeda kojima bi smetala buka ... pogledajte samo njihovu web stranicu.

Možda bi i naša zagrebačka "Bubara", tvornica "Lim", podsusedska cementara i još pokoji stari industrijski pogon mogli dobiti neku sličnu namjenu (kao što su je već dobili kožara koja je postala Gliptoteka, tvornica "Jedinstvo" koja živi svoj drugi život kao klub "Močvara" ili zgrada Medike koja privremeno ugošćuje "alternativni kulturni centar" odnosno skvot.


Upravna zgrada bivše tvornice sapuna. Snimio: Vanja


Jedan od bivših pogona iste tvornice. Snimio: Vanja


Drugi pogon. Snimio: Vanja


Impresivan dimnjak. Snimio: Vanja

Mislim da je ovo bilo dovoljno o ovoj temi, volio bih kada bi naša gradska uprava primjenila bar neko od ovih iskustava iz Graza!

Pored parka kod Zorkovačke, snimljeno kroz auto-šajbu. Snimio: Vanja

Na Trešnjevci, u naselju Prve hrvatske štedionice, je došlo do velike smjene - povučeni su ulični kontejneri za smeće, a po kućama su razdijeljene nove numerirane plastične kante za smeće. Kako je izgledala ta podjela, pogledajte na slici - njenom motivu dodajte "kontrolora" koji je hodao iza kamiona i zapisivao kako s kante dijeljene po kućama. Moram napomenuti da je čitava "operacija" bila vrlo dinamična - radnici su majstorski, velikom brzinom, manipulirali tim kantama, u minuti su ih po desetak skidali s kamiona i razvažali po kućama.

Pred desetak dana raspisao sam se o zagrebačkom The Zidu kod Branimirove koji je na neki način sastavni dio doživljaja zagrebačkog Glavnog kolodvora, no da li znate da i Zapadni kolodvor ima svoj zid, također podjednako dosadan, ali koji je isto tako i ne tako davno, 2009. godine, oslikan?


Snimio: Vanja

Pri tome ne mislim na onaj komadić zida koji gleda na Hanuševu ulicu, već na puno duži (cca 300 metara) koji je okrenut Magazinskoj ulici, preko puta Doma sportova. Taj zid odjeljuje Zapadni kolodvor i njegov sada napušteni teretni dio sa južne strane, prema Trešnjevci, i do lani je on bio potpuno bezoblična tvorevina od betonskih greda uz pokoju reklamu, reklamni pano ili nažvrljani sportski graffit ... No, u neko doba tokom 2009. godine je taj zid oslikan nizom murala i njegovo sadašnje izdanje je definitivno ljepše nego prije. Ovi murali nisu tako raznoliki i uzbudljivi kao oni na svježe pofarbanom Zidu u Branimirovoj, no svejedno ih je zgodno za pogledati ... prošećimo malo uz taj zid!


Pogled na dio zida. Snimio: Vanja

Zid je obojan tako da čini jedinstvenu cjelinu i na prvi pogled djeluje kao da je to djelo samo jednog ili grupice autora, no čini se (po potpisima) da je ipak dosta ljudi bilo uključeno u njegovo oslikavanje. Na zidu se u pravilnim razmacima smjenjuju šareni dijelovi (siguran sam da postoji neko "stručno" ime za te graffiterske natpise i potpise, ali ga ja ne znam ...) sa zanimljivim crno-bijelim stvorenjima (naslikanima ispred "gradskih" obrisa) ...


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Meni je osobito zanimljiv ovaj motiv i to iz dva razloga: zbog biljke koja je prekrila glavu desnog miša koji svira frulicu i tako mu priskrbila neobičnu "periku" ... ali i zbog toga što su ta tri miša ujedno likovi koji se pojavljuju u spotu neobične beogradske muzičke grupe S.A.R.S. za njihovu pjesmu "Buđav lebac" (u prijevodu na hrvatski: "Pljesnjiv krušac" )!


Snimio: Vanja

Za usporedbu, ovdje pogledajte spot ...



... a ovdje možete poslušati i jednu njihovu drugu, meni osobno bolju pjesmu, "Debeli lad", koja ih pokazuje u drugom muzičkom svjetlu.

Onima koji graffiterima i slikarima murala odriču ikakvu umjetničku i zanatsku vrijednost preporučam pogled ovog detalja oka sa jednog od murala: nije uopće lako naslikati ovakav motiv pomoću spreja!


Snimio: Vanja

Kao što se može vidjeti, ovaj oslikani zid vole i pužići, na nekim dijelovima su izvršili pravu invaziju ... morat ću slijedeći put pogledati sviđa li im se posebno neki motiv ili možda boja!


Snimio: Vanja

Za kraj samo još pogled na potpis autora (na početku zapadnog dijela zida, u blizini Vodovodne ulice) ...


Snimio: Vanja

... te na ono što se zbiva iza zida: vozači su tamo otkrili veliki prostor za besplatno parkiranje i to napušteno teretno dvorište je iz dana u dan sve punije. Prilaz baš nije odgovarajuć, bilo preko gotovo vječno rampama zatvorenog prilaza od Ulice Republike Austrije, bilo pomoću prašnjavog makadama uz stare kućice koji se od Magazinske odvaja nakon podvožnjaka kod Ulice Božidara Adžije/Jagićeve.


Snimio: Vanja

U zapadnome svijetu je već uobičajeno da svako mjesto koje drži do sebe ima svoju monografiju - to je tip knjige koju kupuju stanovnici tog mjesta i drže je u regalu i tu i tamo zavire u nju kad ih nešto posebno zanima i koju poklanjaju svojim prijateljima, koju djedovi čitaju znatiželjnim unucima, koju kupuju znatiželjni turisti kojima se mjesto sviđa kako bi saznali još više o njemu ... Prije 20-30 godina takve su monografije imali tek najpoznatiji hrvatski turistički gradovi: Zagreb, Split, Dubrovnik, Pula (i to tek u formi knjiga sa sjajnim papirom i puno fotografija, a malo teksta - ovdje ne pričam o takvim knjigama, već o onima koje i tekstom, a ne samo slikom detaljno opisuju svoj grad!) ... a u posljednjih desetak godina su se njima pridružili i mnogi manji gradovi. No, ono što se, bar koliko ja znam, do sada nije pojavilo kod nas su bile monografije manjih naselja i pojedinih gradskih četvrti ...

... i tako je bilo sve do 2009. godine kada je tiho i bez puno pompe izdana monografija Podsuseda. Napisala ju je grupa autora, nakladnik je podsusedski župnik Don Tunjo Blažević, a u uredništvu su uz njega još i Ivana Haničar Buljan, Irena Kraševac i Marija Šunjić.
Puno ime knjige je "PODSUSED, vjerski život i tradicija, kulturno-povijesna, umjetnička i prirodna baština", a knjiga, kao što i naslov kazuje, sadrži sve što vas može zanimati o Podsusedu. Uključeni su i članci o građanskim udrugama koje djeluju u Podsusedu, sportskim klubovima, Podsusedu u književnosti, likovnoj umjetnosti, na fotografijama i filmu, prirodnim zanimljivostima ... i sve to na impresivnih lijepo uređenih 320 stranica.


Naslovnica monografije.

Drago mi je da je baš Podsused bio prvi koji je dobio monografiju - taj dio grada koji se dugi niz godina poistovjećivao samo sa cementarom i uglavnom je bio zanemaren od strane posjetilaca može svojim gostima ponuditi puno više, od ruševina grada Susedgrada preko niza manje poznatih zanimljivosti sve do lijepih pogleda sa Meglenjaka i zanimljivog kamenoloma u Bizeku. Sreća je što se u njemu sakupila grupa entuzijasta na čelu sa župnikom Don Tunjom i što su imali snage i volje prirediti tako sadržajnu i lijepo opremljenu monografiju ... ali i ne samo nju! Članovi podsusedske udruge EKO-2000 su potakli i uređenje Podsusedske šetnice (glavni informativni pano se nalazi na Podsusedskome trgu) o kojoj ću vam više napisati jedan drugi put. A najesen nemojte propustiti "Podsusedske svečanosti" (pogledajte OVDJE kako su one izgledale lani!)!

Svi oni koji monografiju žele vidjeti i uživo i možda je i kupiti neka navrate u knjižaru u Podsusedu, koliko znam to je jedino mjesto gdje se ona može naći u prodaji ... a informacija iz prve ruke iz Podsuseda govori da bi se u dogledno vrijeme tamo trebao otvoriti i turistički ured u kojem bi se uz razne lokalne suvenire mogla kupiti i dotična monografija.

Naše drage gradske službe nekad zaista znaju i pretjerati - pogledajte sami!


Na početku Kustošijanske, par desetaka metara od Ilice. Snimio: Vanja


Botinec (stara kombinacija znakova je ipak sada uklonjena). Snimila anonimna čitateljica bloga (hvala joj na fotki!).

P.S. Izmorili su me uzaludni pokušaji da vam na ogled stavim sve fotke i filmiće sa Dana Afrike, nadam se da ćete ih ipak kad tad vidjeti u jednom postu!

Obzirom da vam nikako ne upijevam staviti na blog sve fotke koje sam želio (jer ne uspijevam objaviti post, ruši se web aplikacija) onda vam sad stavljam link na album sa fotkama pa ih vi pogledajte sami:

A za vas je tu i nekoliko filmskih priloga:

Plesna radionica tradicionalnog afričkog plesa:



Izvadak iz večernje plesne predstave:



Još jedna plesna točka:



Završetak modne revije i čitavog programa:

Dragi moji, već sam vam pred nekoliko dana najavio Dan Afrike 2010, jednodnevnu manifestaciju koju organizira udruga Dyalli sa ciljem promoviranja kulturne suradnje Hrvatske sa zemljama Afrike ... i, jučer je zaista Afrika posjetila Zagreb!

Tokom dana su se u prostorima Zagrebačkog kazališta lutaka nizale radionice za djecu i odrasle (razni plesovi i radionice afričkih ritmova), u foajeu je bilo postavljeno nekoliko štandova sa afričkim proizvodima (među ostalim i već poznatog fair trade dućana "Bead by bead"), a dvorište je bilo prostor neformalnog druženja kako afričkih stanovnika Zagreba tako i znatiželjnih zagrepčana.

A navečer je dvorana kazališta ponudila odličan program, prvo plesnu predstavu grupe "Dyalli" (uz koju je nastupao i afrički plesač i plesni pedagog Eugene Magina koji trenutno radi u Italiji) koja je bila popraćena živom muzikom, a zatim modnu reviju afričke odjeće koju su većinom nosili afrikanci koji žive u Zagrebu uz ponekog gosta porijeklom s ovih prostora. Dvorana je bila prepuna, ples je zagrijao atmosferu svojim ritmovima i spretnim kretnjama plesačica, a modna revija je svojim neformalnim tonom i vrlo simpatičnom voditeljicom, hrvatskom glumicom sudanskog porijekla Nancy Abdel Sakhi, dobro zabavila sve prisutne .. bio je to dašak Afrike koji je osvježio jučerašnju zagrebačku nedjelju!

A sada evo i slikovnih priloga:

Atmosfera u predvorju dvorane.


Snimio: Vanja

Radionica afričkih ritmova za djecu, voditelj Sam Bushara.


Snimio: Vanja

... u tome da treba smijeniti uprave!
(ako ne znate, "WAZ" je kratica za "White Angels Zagreb", navijačku skupinu NK "Zagreb")

Sva sreća, nogometno prvenstvo je za ovu sezonu završeno, do jeseni će se gurnuti na stranu lokalne netrpeljivosti i ljubitelji nogača će se posvetiti globalnom nogo-cirkusu i nadolazećem Svjetskom prvenstvu u Južnoafričkoj republici ... a oni drugi će se pokušavati obraniti od globalne loptomanije.


Početak Zagrebačke Avenije kod Savske. Snimio: Vanja

Vjerujem da je većina vas upoznala Pac-Mana, čuvenog klasika među kompjuterskim igrama, jednu od najpoznatijih igara u povijesti tog žanra ... e, ta igrica baš danas, 22.05.2010., slavi svoj 30. rođendan!
(čak i Google u svom zaglavlju danas drži Pac-mana!)

U to ime častim vas sa fotkom haustora kojeg budno čuva "Pakman", a koji se nalazi u Krapinskoj ulici ... Pakman, sretno ti bilo!


Snimio: Vanja

Znate li da u našem gradu postoji spomenik prvoj javnoj električnoj svjetiljci?

Ona je postavljena 05.11.1907. godine na uglu Ilice i Gundulićeve ulice, a upravo tamo sada stoji i spomen ploča i model te prve lampe koji su postavljeni povodom 100-godišnjice njenog puštanja u rad.


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Odvojak Kvaternikove ulice u Kustošiji, tzv. "Muellerov voćnjak". Snimio: Vanja

Vjerojatno ste već uočili kako je ovih prohladnih dana (a nakon prestanka sezone grijanja) definitivno bolje imati vlastitu pećicu nego biti spojen na Gradsku toplanu!

Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Danas je dan za najave ... kao i uvijek, u Zagrebu u proljeće sve vrvi od zanimljivih događanja, a Dan Afrike je moj izbor za nedjelju, 23.05.!

Sve informacije pročitajte na letku, a nemojte propustiti posjetiti niti web stranicu udruge Dyalli koja je organizator tog događanja (uživajte u prekrasnom dizajnu njihove web stranice i lijepim zvukovima ... no, na žalost, na njoj ne možete naći detaljne informacije o događanu), njihov prostor na My Space-u te web stranicu udruge Fistt koja također donosi detaljne informacije o Danu Afrike.




Letak prenesen sa www.dyalli.hr.

Dragi moje i moji, možda vam je već dosta ove teme o Zidu i farbanju, mislim da je vrijeme da se maknemo ka drugim temama ... no, ne mogu izdržati da vas ne obavijestim o još jednoj sličnoj akciji na Peščenici! Organizira ju Kulturni centar "Peščenica" sa ciljem uljepšavanja 13 stupova ulične rasvjete ispred njihovog centra. Puni tekst oglasa (objavljen na Facebooku i web stranici centra)pročitajte sami malo niže, a od stupova imam ovaj čas, na žalost, samo ovu malu fotku prenesenu sa najave događaja na Facebook-u!


Preneseno sa najave događanja na Facebook-u

Kulturni centar Peščenica objavljuje:

Natječaj za oslikavanje betonskih stupova ulične rasvjete u Ivanićgradskoj ulici.

Urbano-likovna akcija "Volim Pešču" održava se svake godine na području gradske četvrti Peščenica-Žitnjak, a njen je cilj podizanje estetske kvalitete prostora te stvaranje ugodnog ambijenta za boravak. Tako su dosadašnje akcije "Volim Pešču" bile vezane za uređenje zapuštenih pročelja zgrada, školskih zidova i dvorišta, uglavnom graffiti tehnikom.

Akcija "Volim Pešču" održat će se u subotu, 12. lipnja 2010., a umjetnici odabrani za sudjelovanje oslikat će 13 betonskih stupova ulične rasvjete u Ivanićgradskoj ulici.

Pravo prijave na natječaj imaju svi umjetnici s područja Republike Hrvatske.

Rok za predaju prijava na natječaj je 28. svibnja 2010. godine, a naknadne i nepotpune prijave neće se razmatrati.

Prijava mora sadržavati:
- skicu predloženog rada u digitalnom obliku (JPG, GIF, TIFF formatu) s naznačenom tehnikom
- kratki životopis umjetnika s istaknutim kontakt podacima

Specifikacija 13 stupova rasvjetnih tijela:
- visina stupa: 240 cm
- promjer: 23 cm
- ukupna površina za oslikavanje: 173 cm˛

Trinaest radova koji će se izvoditi u sklopu ovogodišnje akcije "Volim Pešču"
odabrat će Stručni savjet Kulturnog centra Peščenica najkasnije do ponedjeljka, 7. lipnja 2010.

Prijave slati na:
Kulturni centar Peščenica
(za natječaj: "Volim Pešču")
Ivanićgradska 41a
10000 Zagreb

Kontakt osoba za dodatne info:
Anja Planinčić - 01 23 03 122, anja.planincic@kcpescenica.hr

Snimio: CeeDee

Već su prošla 3 dana od svečanog otvorenja Zida, protekla dva dana je kiša obilato natapala zid i testirala kvalitetu murala - nadam se da su svi dobro preživjeli ovaj test izdržljivosti! (znam da neki tek trebaju dovršiti svoje radove - neka im ovaj tjedan bude lijep i suh!)

I, Zid će sad polako zauzimati svoje mjesto u povijesti i našoj svijesti, postat će šareni kamenčić naših mozaika svakodnevice ... i nadam se da će slijedeći projekt "Muzeja ulične umjetnosti" biti isto ovako uspješan!

A za završetak ove višednevne priče o Zidu pokazat ću vam nekoliko "insajderskih" fotki CeeDee-a koji je i sam sudjelovao u radu projekta kao koautor "Transfer"-murala, neka ovo bude kratki presjek i podsjećanje na događanja pred Zidom, na, oko i iza njega.
CeeDee, hvala ti na fotkama i zanimljivom djelu kojeg ću jednom u miru detaljno iščitati na samom Zidu!


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee



Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee


Snimio: CeeDee

Snimio: Vanja

Ovog petka, 14.05.2010., prava "brijačnica" nije bila iza ugla, već baš u Branimirovoj!

I to ne samo radi nekoliko stotina metara novoofarbanog i novim slikama ukrašenog zida, već i radi dobrih vibracija koje su se širile ulicom! Branimirova ulica je vrlo rijetko u centru pažnje i ovaj šareni zid, šareno mnoštvo koje se motalo oko njega i "šarena" atmosfera koja je obavila tu ulicu bila je u potpunom kontrastu sa njenom inače sivom i bezličnom pojavom - nadam se da će biti entuzijazma, vremena, mjesta i novca za oživljavanje i nekih drugih inače sivih i bezličnih dijelova grada!


Snimio: Vanja

I, stoga, hvala - "Muzeju Ulične Umjetnosti", projektu udruge "Centralna jedinica", čiji je ovo prvi projekat - željno očekujem slijedeće!
(detalje ovoga možete naći i na "Facebooku"!)

Točno u 18h, na početku otvorenja Zida, na Tomislavovom trgu je zasvirala limena glazba ZET-a ... potajno sam se nadao da će zasvirati "Anarchy in UK", "Freestyler" ili nešto od Pixiesa no, repertoar je ipak bio klasičan: od koračnica do "When the Saints Go Marchin' In". Ipak, bila je to zgodna neformalna kulisa za otvorenje: uniformirani muzičari sa svojim metalnim instrumentima kao pozadina šarenom mnoštvu uličnih umjetnika koje se najlakše prepoznavalo po bojama umrljanoj odjeći, pirsinzima i tetovažama, biciklima i dreadlocksima. Uz sudionike i znatiželjne slučajne prolaznike ovaj skup je privukao pažnju i grupice azijskih turista kojima je cijeli taj miš-maš sigurno bio vrlo zanimljiv!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimila. Bubamara šarena


Snimio: Vanja


ZET-ova glazba vs. ZET-ov tramvaj. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Nema sumnje, i ona je sudjelovala u radu na Zidu: pofarbane hlače + bicikl. Snimio: Vanja


Ovaj virtuoz spreja je vjerojatno po prvi puta dočekao da mu završetak rada na muralu obilježava limena glazba sa koračnicom. Snimio: Vanja

Bio je tu kraći govorčić zahvale svima koji su učestvovali u projektu i podržali ga (održala ga je voditeljica projekta, mislim da sam čuo ime Ivana), podjela prigodnih majica i papirnatih bedževa ...


Prigodni govorčić. Snimio: Vanja


Nadahnute voditeljičine riječi. Snimio: Vanja


Zajednička fotka prisutnih sudionika. Snimio: Vanja


Podjela majica i bedževa na štandu sponzora "Iskona". Snimio: Vanja


Nina iz dječjeg kreativnog TV-kutka je također dobila bedž. Snimio: Vanja


I sponzorski baloni su završili u kanti boje. Snimio: Vanja

... a onda su svi krenuli ka njegovom veličanstvu Zidu! Počeo je mimohod: s jedne strane je bio Zid, uz koji su još tu i tamo neki od sudionika dovršavali svoje radove praćeni budnim okom fotografa kojima je ovo bio bogomdani event ... a sa druge strane su bili oni koji su svoje radove već dovršili, njihovi prijatelji, prolaznici znatiželjnici, stanari, mladi i stari. To je bio jedan od tih rijetkih trenutaka kada se Branimirovom nije žurilo od točke A do točke B već se uživalo u njoj, bilo je vrlo lijepo vidjeti grupice ljudi kako gledaju i komentiraju Zid ili jednostavno pričaju o bilo čemu ... a to je bio jedan od ciljeva projekta, oživjeti ulicu.


Carstvo boja. Snimio: Vanja


Ovaj dio zida će se zasigurno sviđati djeci - ne samo radi pokretnih okica i nalijepljenih stakalaca! Snimio: Vanja


Portret sa omiljenim muralom. Snimio: Vanja


"Oko" i njena horror slikovna priča. Snimio: Vanja


Sikstinska kapela i njen autor na Zidu. Snimio: Vanja


"BBB" ne mora više značiti samo "Bad Blue Boys". Snimio: Vanja


"Misli van formata", još jedan programatski natpis! Snimio: Vanja


Majmunska posla. Snimio: Vanja


Hoće li ovaj dio Zida ostati ovako bijel i nakon subote? Današnja kiša nije baš pogodna za farbanje Snimio: Vanja


Ovaj nam se smije odozgo! Snimio: Vanja


Autor utopljen u šarenilu. Snimio: Vanja


Nina je još slagala mozaik - to je zaista veliki komad posla! Snimio: Vanja


Nina na poslu. Snimio: Vanja


Još jedna programatska poruka, ovaj puta na majici. Snimio: Vanja


Na poslu. Snimio: Vanja


Ovo je zaista poveća paleta! Snimio: Vanja


Ovakvi motivi privlače fotografe ... Snimio: Vanja


Kao što rekoh ... Snimio: Vanja


... pa nisam ni ja mogao odoljeti. Snimio: Vanja


Visinski rad. Snimio: Vanja


Ekipa "Transfera" dovršava lijepljenje folija ... Snimio: Vanja


Objektiv u objektiv sa njihovim "šefom", velikim ljubiteljem ulične umjetnosti, ali i ovog bloga Snimio: Vanja


Nekima je trebal i šarafciger za dovršenje djela - nadam se da će se ovi fora dodaci znati oduprijeti vandalima! Snimio: Vanja

Pritisnuo sam okidač u pravom trenutku! Snimio: Vanja


Za uspomenu i dugo sjećanje. Snimio: Vanja


Portret s ptičicama ... dok nas mogući autor gleda odozgo? Snimio: Vanja


Dobili smo i tapiseriju na Zidu, evo i taktilnog užitka! Snimio: Vanja


Ispod olovčice. Snimio: Vanja


Vau-vau! (žao mi je što ovaj film na Zidu nisam uhvatio u potpunosti!) Snimio. Vanja


Slikarski i ostali pribor. Snimio: Vanja


Hm, ovdje se zaista puno boja smiješalo ... a i vidim da majstori kista preferiraju "Žuju" Snimio: Vanja


U dvoje je ljepše i Zid farbati! Snimio: Vanja


"Madonna with big boobies"? Snimio: Vanja


Jedan od X-rated murala. Snimio: Vanja


Ovog možemo ocijeniti kao XXX-rated. Snimio: Vanja


I slučajni prolaznici se hvataju foto aparata. Snimio: Vanja


Teško je odvojiti pogled od Zida ... Snimio: Vanja


Stanari su izašli na ulice. Snimio: Vanja


Kao što rekoh, brijačnica je jučer bila u samoj Branimirovoj, a ne negdje iza ugla, kako to inače biva! Snimio: Vanja

Snimljeno jučer popodne pred pljusak pored Podsusedskog trga.




Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Među zagrebačkim muzejskim zbirkama ima nekoliko njih (uglavnom izdvojenih od svog matičnog muzeja) koje rijetko dočekaju posjet ... jedna od takvih je i stan poznatog zagrebačkog arhitekta Viktora Kovačića, koji se, da priča bude zanimljivija, nalazi usred centra grada, u Masarykovoj 21, nedaleko Kazališne Kavane.

Stan je otvoren za posjete četvrtkom od 10 do 17 sati, ulaznica je 10 kuna.

A zašto vrijedi vidjeti stan? Zato što on odaje nepatvorenu atmosferu stanovanja početkom 20. stoljeća i to zaslugom Kovačićeve supruge Terezije (1891-1961) koja je nadživjela supruga čitavih 37 godina i tokom tih godina nije mijenjala interijer stana.


Ulazni hodnik i stubište zgrade u Masarykovoj 21. Snimio: Vanja


Zanimljivi prozori na vratima stanova. Snimio: Vanja


Stigli smo i na mansardu. Snimio: Vanja


Stigli smo na pravu adresu! Snimio: Vanja

Inače, zgrada u Masarykovoj 21 (kao polovica dvojnog objekta sa zgradom u Masarykovoj 23) je zanimljiva sama po sebi. Viktor Kovačić ju je projektirao 1906. godine za naručitelje, Antuna Oršića i Reginu Divković. Umjesto novčane naknade, Viktor je dobio mansardni stan na broju 21. Stan ima cca 95 m2 i sastoji se od blagovaonice, dnevne sobe, spavaće sobe, poveće kupaonice te odvojenih pomoćnih prostorija (kuhinja, ostava i djevojačka soba). U stanu se nalazi namještaj iz raznih epoha, no posebno je zanimljiv smještaj ormara (svi su ugrađeni u zidove i praktički nevidljivi posjetiocu), zatim smještaj peći (sa posebnim metalnim ukrasnim kućištem) te cjelokupna kuhinja u kojoj se nalazi neobična kombinacija velike "seoske" peći na drva i ugljen sa plinskim plamenicima. Treba spomenuti i zanimljiv pogled na dvorište (sa kuhinjskog prozora se vidi i krov HNK-a te zgrada Cibone) i neobičnu terasu koja se pruža pored kuhinjskog prozora.


Detalj sobe za rad. Snimio: Vanja


Pogled iz radne sobe ka blagovaonici. Snimio: Vanja


Neobičan i efektan metalni "zastor" za peć. Snimio: Vanja


Kuhinjska peć: drva + plin. Snimio: Vanja


Pogled sa kuhinjskog prozora preko terase ka okolnim zgradama. Snimio: Vanja

Evo i nekoliko biografskih podataka o arhitektu Viktoru Kovačiću: rođen 28.08.1874. u Ločendolu nedaleko Rogaške Slatine. Obrtničku školu je završio u Grazu, a studij arhitekture u Beču (kod profesora Otta Wagnera). 1989. se vratio u zagreb i otvorio privatni atelijer. 1920. je izabran za predavača na Visokoj tehničkoj školi u Zagrebu, a 1922. i za redovnog profesora. 1906. je bio jedan od osnivača Kluba hrvatskih arhitekata. 1925. godine je, nakon smrti, dobio Grand prix na Svjetskoj izložbi u Parizu. Značajnija djela u Zagrebu su crkva Sv. Blaža na uglu Primorske i Deželićevog prilaza (1910.-1913.), palača Burze (1923.-1927.), vila Frangeš (1910./1911.), vila Froelich (1919./1920.), uređenje Jezuitskog trga (zajedno sa Hugom Erlichom) te kuća Frank (1913.).

Umro je u Zagrebu 21.10.1924. godine, navršivši tek 50. godina.

Za više podataka o njegovu životu te radu pogledajte neuobičajeno iscrpni članak na - Wikipediji.

Proljeće je u zraku i nema ljepšeg načina za provesti nešto vremena nego na klupi u parku: sa knjigom ili novinama, izležavajući se, sa frtalj kruha i 10 deka parizera, pričajući sa prijateljima ili igrajući se sa klincima ... ali, najslađe je ipak udvoje, kao na fotkama dolje.


Park u Zorkovačkoj ulii. Snimio: Vanja


Zrinjevac. Snimio: Vanja

Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Vjerojatno ste već načuli za ovu akciju kroz medije ili ste možda čak i vlastoočno škicnuli kako napreduju radovi: Duuuuugački zid HŽ-a u Branimirovoj koji je prvi puta ofarban graffitima za Univerzijadu, zatim još jednom prebojan drugim graffitima prije desetak godina, ovih dana, od 10. do 14.05. doživljava svoju treću mladost. Na inicijativu
"Muzeja ulične umjetnosti" koji je pokrenula udruga "Centralna jedinica" u toku je oslikavanja zida, a to čine pobjednici natječaja, njih 64, koje je odabrao šaroliki žiri (pogledajte na web starnicama muzeja koji su to sretnici! )

A kako to izgleda na licu mjesta, na dan drugi, pogledajte kroz niz fotki koje sam danas snimio uzduž Branimirove!
(iskreno, najradije bih i ja obukao kakvu staru majicu i hlače, uzeo penzl i kantu boje i krenuo na farbanje!!!!)


Uz Branimirovu je bilo živahno! Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Pinzl-majstori, virtuozi sprej-bočica i genijalci četke i valjka pomiješani sa pokojim novinarom, ponekim slučajnim prolaznikom i dosta uobičajenog prometa. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Gužva uza zid. Snimio: Vanja


Znatiželjni poštar. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Jedan od majstora kista. Snimio: Vanja


Od nacrta do zida. Snimio: Vanja


Vladarica sprej-bočice. Snimio: Vanja


U zanosu stvaranja. Snimio: Vanja


Farbajući grubi beton. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Udobnije je sjedeći nego stojeći. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Pomaknuta perspektiva. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Mi smo se podijelili. Snimio: Vanja


Sivilo će, fala bogu, nestati! Snimio: Vanja


Planinski lav. Snimio: Vanja


Šarenilo doživljaja. Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja


BMW vs. grafiti. Snimio: Vanja


"A kaj mu je pak sad ovo!?!" Snimio: Vanja


Stairway to (art) heaven. Snimio: Vanja


Alat + osvježenje. Snimio: Vanja


Samo alat. Snimio: Vanja


Komadić starog "postava" zida koji još nije nestao.Snimio: Vanja

Praksa je već puno puta pokazala da po prave bisere gradske ostavštine treba ići ili u rubne dijelove grada ili pak u manje posjećene dijelove šireg centra (dvorišta, haustore, manje prometne ulice itd), jer je u centru grada i na prometnim mjestima puno veća dinamika i stare stvari bivaju brzo zamijenjene novima.

Točno po istom principu funkcionira i politika zamjene dotrajalih natpisnih tabli. Pokušajte zamisliti dolje prikazanu tablu za taxi stajalište negdje u samome centru ... vrlo brzo bi ju zamijenili. No, ova, na Knežiji, se koliko-toliko uspješno odupire zubu vremena i protoku događanja pored nje. Iako je već podosta izblijedila vidi se da je preživjela promjenu valute (zaključujem to po naljepnicama s natpisom "kuna"), nekoliko tarifnih promjena, broja telefona, oznake stajališnog mjesta ...


Taxi stajalište kod Parka Hrvatskog proljeća na Knežiji. Snimio: Vanja

Mnogi se bune protiv reklama u poštanskim sandučićima, no moja obitelj i ja ne. Tu i tamo ih i prelistamo, no puno češće nam one posluže kao materijal za kaširanje, kolaž papir i izvor sličica za raznorazne aktivnosti s papirom.

A jučer smo se sin i ja pozabavili reklamama na poseban način ... i proveli dva urnebesno zabavna sata slažući izmišljene reklamne poruke od izrezotina iz reklama! Kako su izgledali rezultati "rada" pogledajte na slijedećim fotkama (posljednja sadrži finalni proizvod, plakat veličine cca A2!) ... i, ako kad imate viška vremena i reklama, a manjak zabave napravite nešto slično!






























Sve složili i fotkali: Vanja i Vedran

Nekako smo se navikli da se mljekare reklamiraju slikama simpatičnih nsmiješenih kravica, bocama snježnobijelog mlijeka ili pak koturima sireva, no "Mljekara Đurđevac" otvara potpuno novo poglavlje u reklamiranju mliječnih proizvoda izabravši za svoj zaštitni znak "piceka", Potpuno sam svjestan da je to posljedica povijesne pričice o Đurđevačkim "picokima", no da li je baš picek pravi simbol za prodaju mlijeka i mliječnih prerađevina? Ili je možda dotična mljekara obogatila svoju ponudu i ptičjim mlijekom što bi u potpunosti opravdalo ovaj amlblem?


Snimljeno na kiosku "Mljekare Đurđevac" na Trešnjevačkom placu. Snimio: Vanja

Kip Petra Preradovića na "Cvjetnom placu". Snimio: Vanja

Zakmardijeve stube. Snimio: Vanja

Bješe to prošli tjedan ... Nakon dana provedenog na poslu proveo sam popodne u gradu i predvečer, sa smirajem dana, dok sam još uvijek bio u gradu, osjetio sam potrebu da svratim na neko mirno mjesto i odmorim se od svih događanja tog dana. Nisam imao jasnu ideju koje bi to mjesto bilo pa sam pustio noge da me same nose ... i odnijele su me do klupica sa stražnje strane Muzeja grada Zagreba, na šetalištu koje gleda na Radićevu ulicu. Bio je već mrkli mrak i Radićeva ulica je bila vrlo mirna, tek tu i tamo je tišinu poremetio korak slučajnoga prolaznika ili usamljeni automobil. A i šetalište je samovalo, sve su klupe bile prazne. Legao sam na jednu od njih i slijedećih minuta sam „ispustio“ sve iz sebe što se tokom tog dugačkog i napornog dana naslagalo u meni. Ispraznio sam se.

A zatim je došlo vrijeme da se „napunim“. Upijao sam u sebe sve što sam osjećao, tijelom, sluhom, vidom, njuhom ... zvukove noći i prigušeni udaljeni žamor Tkalčićeve ulice, povjetarac i šuštanje mladih listića grmlja, miris parka, drvenu klupu ispod mojih leđa.

Proveo sam tako na toj klupi možda najljepših pola sata tog dana i čitavog tog tjedna. I zaključio da bi takvo što trebalo napraviti svakog dana ... priuštiti si bar 10 minuta mirnog opuštanja, Pražnjenja i Punjenja, prije spavanja – kao uvod u noćni odmor, ali i pripremu za još jedan dan bogat događanjima koji slijedi nakon njega, još jedan dan u kojem mogu, na svoje veliko veselje, ponovo biti Ja.

Danas, za kraj radnog tjedna, stiže vam zabavan post za čiju ideju i fotke je zaslužno oštro oko za detalje kolege mi po objektivu "GP-Zagrebancije !

Pogledajte fotke slijedećih putokaza koji pokazuju put ka Zračnoj luci Zagreb i obratite osobitu pažnju na (ne)sukladnost smjera putokaza i smjera u kojem je usmjeren piktogram aviončića u kvadratu!

Svatko tko primeti neko generalno pravilo u orijentiranju aviončića prema putokazu!

U prva dva primjera primjetna je sukladnost obaju smjerova!


Snimio: GP


Snimio: GP

No, u slijedeća dva slučaja imamo odstupanje od 45 stupnjeva (aviončić "kasni" u fazi za putokazom!) ...


Snimio: GP


Snimio: GP

Ovdje je aviončić "ispred" putokaza za 45 stupnjeva ...


Snimio: GP

A ovaj primjer sa raskršća kod "Branimir-placa" je pak gotovo sasvim "razrok", aviončić je 135 stupnjeva iza putokaza!


Snimo: GP

Eto, ako netko primjeti još koju kombinaciju, nek javi!

Jučer u Margaretskoj ulici. Snimio: Vanja

Neobičan veseli dvojac kružio je jučer centrom grada nuđajući na besplatnu degustaciju vegetarijanske kolačiće, a sve to bez ikakvih dodatnih reklamnih materijala, ponuda na kupnju i sličnih "kerefeka" koje odbijaju ljude. Cure su bila izuzetno vesele i živahne i nakon što sam kušao kolačić (bio je fini!) i uslikao ih već su odlepršale ka drugim prolaznicima tako da ih nisam stigao ni pitati za svrhu degustacije i po čemu se ti vegetarijanski kolačići razliku od običnih!

Naime, u prvi čas sam pomislio "K vragu, pa jedini nevegetarijanski kolači koje znam su "krampogače" od čvaraka i "salenjaci" od sala!", no onda mi je palo na pamet da su ti vege-kolačići sigurno spravljeni bez jaja i mliječnih proizvoda ...

A svrha degustacije? Koga je to briga kad su cure svojim osmijesima uljepšale večernji izgled centra grada!

Vjerojatno ste primjetili kako se prometni znakovi s vremenom mijenjaju - vjerojatno tome pogoduje trenutna moda u dizajnu poruka na javnim mjestima, promjena piktograma u upotrebi, možda i navike u prometu (veće brzine kretanja iziskuju da znakovi budu lakše uočljivi i s jasnijim porukama) ... a neki put se iz tih promjena možda mogu iščitati i neke druge poruke

Pogledajte razvoj znaka upozorenja "Djeca na putu" koji se uobičajeno stavlja u blizini škola, vrtića i drugih mjesta gdje su djeca često u blizini ceste!


Lijevo: Voćarsko naselje. Snimio: Vanja
Sredina: Jarnovićeva ulica. Snimio: Vedran
Desno: Slavenskoga ulica. Snimio: Vanja

Uočite kako na znaku iz 70-tih (lijevo) dječak i djevojčica mirno šeću, s rukom u ruci, bez roditeljske pratnje, piktogram je pun detalja ... na znaku iz ranih 90-tih (sredina), čini se, roditelj trči za neposlušnom curicom i znak je već nešto ogoljeniji ... a na znaku koji je trenutno u upotrebi roditelja i dijete označuju samo vrlo ogoljene siluete.

Da li to znači da su djeca nekad bila smirenija i odgovornija (hodala su ulicom bez pratnje roditelja)? A danas samo jure uokolo, pa ih treba hvatati?
Ili su nekad roditelji imali hrabrosti puštati djecu same van, za razliku od danas?
Ili su baš roditelji ti koji djecu naganjaju uokolo, a djeca bježe od njih?



Dalje iščitavanje poruka prepuštam vama, a bit će mi zanimljivo čuti vaše komentare na ovu temu i moje poluozbiljne primjedbe!

Most sa zapadne strane. Snimio: Vanja

Meni osobno je zeleni željeznički most najljepši prekosavski most. Za razliku od ostalih prekosavskih zagrebačkih mostova koji bez puno ambicija spajaju točke A i B sa različitih strana obale željeznički most ima karakter, 3-dimenzionalnu pojavu i boju. Oblici ostalih mostova nisu osobito pamtljivi (tek s ceste nevidljivi luk Mosta Slobode može ući u širi izbor ...), boja je tipično betonsko siva ... dok je ovaj zeleni luk prepoznatljiv i vidljiv sa mnogih točaka grada.
(Naravno, u navedeno se ne uklapa Domovinski most koji je kategorija za sebe, no on je tako daleko od samog grada i pogleda većine građana aa ga ovdje nisam ni uzimao u razmatranje ...)

Tu vidljivost i prepoznatljivost zelenog luka poznaju već mnogi ... ponajviše razni "oglašivači" koji po njemu farbaju svoje reklame metar visokim slovima tako da budu vidljive sa Jadranskog mosta (neću ih imenovati ovdje da im ne dodam još više medijske pozornosti). Uočite kako je osjetno manje graffita sa druge, istočne, strane mosta koja se razgovjetno vidi samo sa nasipa!


Pogled sa istočne strane. Snimio: Vanja


Pogled odozdo. Snimio: Vanja


Trag nekog od "oglašivača". Snimio: Vanja

Možda već znate povijest tog mosta iz mog kratkog posta o svim savskim mostovima u Zagrebu od 13.03.2009.: Prvi željeznički most (i prvi most preko Save u Zagrebu uopće!) na tom mjestu je sagrađen 1862. godine. Godine 1939. godine taj stari most je premješten na lokaciju malko istočno od sadašnjeg Mosta mladosti i tamo je dočekao starost pod imenom "Crveni most" i 1990-tih ga je od tamo odvukla Sava za visokog vodostaja. A na ovoj istoj lokaciji je sagrađen novi most koji stoji sve do dana današnjeg.

Ono što je posebno zanimljivo je da se ostaci temelja tog starog mosta vide i danas, tik pored sadašnjeg mosta sa zapadne strane!


Ulaz na nekadašnji most sa južne strane - vidljivo je da je bio nešto niži od sadašnjega! Snimio: Vanja


Ulaz na nekadašnji most snimljen sa sadašnjega mosta. Snimio: Vanja


Pogled na ogradu nekadašnjeg mosta sa uličnog nivoa. Snimio: Vanja


Stražarska kućica sa južne strane mosta, sada zapuštena. Snimio: Vanja

A možda i najzanimljivija stvar na čitavome mostu (i ona koja je najmanje vidljiva uobičajenom promatraču!) su dvije metalne ploče koje se nalaze na samome mostu, kod ulaska na most sa južne strane: na njima se nalaze svi mogući podaci o samome mostu: proizvođači, nosivost, materijal od kojeg je izrađen ...


Ploča sa zapadne strane mosta. Snimio: Vanja


Ploča sa istočne strane mosta. Snimio: Vanja

Za kraj, evo i fotke prelaska vlaka preko mosta te jedne same lokomotive, snimao sam i film, no, na žalost, zvuk je bio loše snimljen tako da bar za sada uživajte samo u vizuelnom dojmu!


Snimio: Vanja


Snimio: Vanja

Evo i naknadnog dodatka: stalni čitatelj i dobavljaš zanimljivih fotki VT je u arhivi pronašao i ovu fotku iz 1935. godine pa onda možete pogledati kak je to nekada izgledalo!
(uočite betonske početke ograde koji i danas stoje te mnoštvo telefonskih i možda i električnih žica uz most!)


Autor fotke je nepoznat.

Snimio: Vanja

Da, teško je za povjerovati, ali istina je: u Zagrebu postoji veeeeliki zid, dapače više njih, koji stoje potpuno prazni i neukrašeni odnosno nenagrđeni (odaberite sami koji od ova dva pojma bolje odgovara vašem nazoru! ) graffitima!

Riječ je o nadvožnjaku na raskršću Slavonske avenije i Radničke ceste, koji je sagrađen još pred 2-3 godine i do dana današnjeg nije obilježen ikakvim graffitom. Molim, nisam provjeravao baš svaki ćošak, no sve ono što se u prolazu vidi iz auta je prazno, prazno ... Ne znam da li je razlog tome blizina policijske postaje u Heinzelovoj ili nešto drugo, no nakon velike količine graffita po metru kvadratnome javne površine u Folki, ovakva praznina svega nekoliko stotina metara dalje je zaista napadna.

A moje pitanje gradskim službama bi bilo: možda zaista ne bi bila loša ideja malo ukrasiti te sive betonske površine nekakvim "legalnim" muralima?


Snimio: Vanja

Današnji post je u neku ruku nastavak jučerašnjeg: opet pričam o radu i povijesti, a idejni tvorci šosta i dobavljaći fotki su ponovo VT i GP - dečki, puno vam hvala na prilozima!

A sad, vratimo se na naslovnu temu: "Ma, koja auto industrija u Zagrebu", reći ćete vi, "tu nikad nije niti jedan auto proizveden!".


Fotka iz časopisa "Svijet", priložio: VT


Prodajni salon u Ilici 33.

No, Zagreb je u kasnim 20-tima zaista imao radionicu za izradu automobila. U stvari je to bila "šarafciger-industrija", sklapali su se od uvezenih dijelova automobili marke Hudson Essex koji su se inače proizvodili u Detroitu (USA). Više o toj firmi možete naći na ( >Wikipediji ), te u članku iz časopisa "Svijet" čiji broj iz 1929. posjeduje VT i koji je poslužio kao poticaj za pisanje ovog posta.

Radionica ("Garage", kako to lijepo piše iznad vrata!) se nalazila u ulici Laščinšćak 36 (današnja Heinzelova, kod ugla sa Banjavčićevom), a prodajni salon u Ilici 37.

Priču o autima pročitajte na slijedećim fotkama (uživajte u pomalo arhaičnom rječniku!), a za pogled na današnji izgled tih zgrada koji ćete naći na kraju posta je zaslužan GP!


Dobavio: VT


Dobavio: VT


Dobavio: VT


Dobavio: VT


Rekonstrukcija nekadašnjeg izgleda radionice. Snimio: GP


I sadašnji vlasnik/zakupac ima veze sa autima. Snimio: GP

U čast Praznika rada, svih nas koji radimo i svih onih koji bi radili da imaju šansu, evo jedne starije fotke radova na ulici Ksaver iz doba nakon drugog svjetskog rata.
Hvala VT-u na fotki iz njegove arhive!


Fotka nepoznatog autora, priložio VT

A nakon starih drvenih tački sa Ksavera, evo i jednih suvremenih, kazuju nam da ni danas nema života bez (i) ovakvoga rada ... nije sve niti na webu, telekomunikacijama i u trgovini, još uvijek nema napretka bez čovjeka koji će zasukati rukave, uzeti lopatu i tačke i obaviti ono što već mora.
Hvala i GP-u na prigodnoj suvremenoj fotki!


Snimio: GP