Neću šonju!

27.09.2008., subota

Mala noćna muzika

24.09.2008., srijeda

Ulazim danas u prostoriju pokraj šefova ureda. Vrata koja dijele te dvije sobe širom su otvorena. Ostavljam dokumente koje sam donijela, uzimam neke papire, sve nešto uobičajeno, ali opet – drukčije. Zašto mi se, pobogu, najednom toliko svidjela atmosfera da bih najradije ostala u toj prostoriji? Onda napokon ustanovim što je to što stvara tako ugodno ozračje! Iz zvučnika dopire klasična glazba. To je to! Umirujući, lagani zvuci glazbe i gotovo nečujno tapkanje prstiju po tipkovnici. I sjetim se da je CD stigao s novinama. Nakon što su nam uz dnevni tisak nudili knjige, navijačke boje, kakao, razne vrste sadržaja snimljenih na CD-ovima, na red je došla i klasična glazba. No neću se upuštati u razmatranje – što se krije iza svega toga, radije ću razmišljati o glazbi. Istini za volju, to je i zato što mi i ovog trenutka, dok pišem, svira Mozartova glazba. Malo mi je pala razina emocionalne energije pa sam se usidrila pred računalom, osluškujem zvuke i razgibavam prste tipkajući što mi padne na pamet. A upravo mi je palo na pamet da se dosta pisalo o tome kako klasična glazba pozitivno utječe na ljude, biljke, životinje. Ako vam se baš čita (jer - meni se baš ne piše), nešto više o tome ima i ovdje.

- 21:15 - Komentari (34) - Isprintaj - #

Sjećanje na Ivanu

21.09.2008., nedjelja

Izvor fotografije Svaki put kad se sjetim uspomena iz djetinjstva, neizostavan dio tog sjećanja čine prizori iz knjiga Ivane Brlić-Mažuranić. Njezine su bajke iz zbirke Priče iz davnine bile tiskane kao zasebna izdanja u kojima su se nalazile živopisne ilustracije Cvijete Job. Vatromet boja, čudesni likovi, neobična zbivanja u svijetu bajki, sve je to zaokupljalo moju dječju maštu. Ribar Palunko i njegova žena, baba Poludnica, bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Potjeh… samo su neka imena iz tog zanimljivog začaranog svijeta o kojem je pisala Ivana Brlić-Mažuranić. Naravno, u vrijeme kad još nisam išla u školu i kad su mi moji ukućani čitali sve te priče, nisam zapitkivala tko je sve to smislio i kad je napisano. Važno je bilo – što je bilo dalje i kako će priča završiti. Zato se pitam danas, u vremenu u kojem su istina, poštenje, ljubav, poštovanje (i mnoge druge vrednote i pouke koje izviru iz djela te izvrsne književnice) stiješnjeni u procjepu između životne svakodnevice i naših vlastitih slabosti. Iz te današnje perspektive treba pogledati misli, ideje, poruke, sve ono što je utkano u književni rad Ivane Brlić-Mažuranić i povezano s njezinim ulogama žene, majke, supruge. Kad se tako pogleda, primjećuje se svevremenska problematika ljudskog društva preslikana u bajkama; neprestano traganje za srećom, životno putovanje prepuno izazova i iznenađenja. A životno je putovanje Ivane Brlić-Mažuranić završilo na današnji dan, godine 1938. Unatoč tomu što su je davno prozvali hrvatskim Andersenom, ističući tako njezinu darovitost i književnu vrijednost, moram reći da imam osjećaj kako to još uvijek nije dovoljno. Važan je korak i organiziranje manifestacija u Slavonskom Brodu (gdje je uređena kuća obitelji Brlić) i u njezinu rodnom Ogulinu. Ipak, čini mi se da sve više nedostaje ono najvažnije – otvaranje te škrinjice s blagom u ranom djetinjstvu. Danas se mnoga djeca susretnu s njezinim bajkama tek u osnovnoj školi i već tada tvrde da - ne vole čitati. No, znakovito je, svi znaju za marketinški proizvod po imenu Harry Potter, međutim, treba se potruditi da doznaju kako smo mi prije gospođe Joanne imali - Ivanu.

- 17:10 - Komentari (28) - Isprintaj - #

Učim svahili

16.09.2008., utorak

Ovih dana intenzivno razmišljam o učenju svahilija. No vjerojatnost da se u hrvatskim knjižarama pronađe gramatika ili rječnik tog jezika jednaka je očekivanju da se Hrvatska pripoji Zimbabveu. Iako se ne bih kladila na ovo posljednje, božemiprosti, s našim se političarima nikad ne zna. Sad se nameće pitanje zašto bih baš učila svahili? E, pa zato da budem spremna za selidbu u Afriku. Ipak je to jezik kojim se mogu sporazumjeti širom afričkog kontinenta. Razmišljajući malo o odredištu na koje bih mogla otputovati, uzela sam kartu, zatvorila oči i gađala naslijepo. Pogledam… nasumičan je izbor: Sveti Toma i Princip. Nije loše. Štoviše, portugalski je službeni jezik pa i ne moram učiti svahili. Ali danas je jako korisno biti poliglot pa ću radije naučiti oba. Barem na našoj televiziji ima sapunica i na portugalskom. Ako se čini da me iznenada spopalo neko čudno raspoloženje, točno je. Reakcija na naglu promjenu vremena. Dosad sam to stoički podnosila, ali evo, ne mogu više izdržati, priznajem: zimogrozna sam. Ljeti mogu pretrpjeti i najveću vrućinu; koliko god otpuhivala i gunđala, vapila za povjetarcem, sve mi je to lakše izdržati. Hladnoća me užasava. Zimske radosti i uživanje u idiličnim slikama snijegom prekrivena krajolika zaista me oduševljavaju, ali što se mene tiče – zima bi mogla trajati točno toliko koliko se može zadržati ta ljepota. Taman za Božić i Novu godinu. Sve ono prije i poslije ipak bi trebalo biti humanije prema nama zimogroznima. Treba mi toliko slojeva odjeće da me ni vlastiti pas ne prepoznaje kad ulazim u dvorište tako prekrivena naslagama zimske opreme. Zato imam svoj afrički plan. Zlu ne trebalo, jer - naši su celzijevci rano podivljali a prosječna je godišnja temperatura Svetog Tome i Principa 27 stupnjeva. Ako ništa drugo, barem mogu osmisliti strategiju, učiti jezik. A to što nema u knjižarama…pih! Pa ima na internetu: Ndio! Ninazungumza Kiswahili! Autoportret: Biglobuta Bluebu

- 18:45 - Komentari (38) - Isprintaj - #

Nemir u svemiru

13.09.2008., subota

Svemir. Jeste primijetili kako je to lijepa riječ? Sve-mir. Beskrajan, tajnovit; jednako zanimljiv znanstvenicima, umjetnicima, realistima, idealistima, materijalistima, avanturistima… I tako je oduvijek ljude intrigiralo to beskonačno prostranstvo; zagledani u nebo, davali su imena planetima, zvijezdama, zviježđima i ostalim ukrasima svoda nebeskog, razmišljali o njihovoj putanji, razmještaju, kombinacijama, o utjecaju tog svemirskog poretka na ljudski život. S obzirom na zbivanja diljem ovog našeg djelića kugle zemaljske, zbilja bi se moglo postaviti pitanje nije li Jupiter dospio u kakvu gadnu konjunkciju sa Saturnom i u kakvom su to klinču Merkur i Mars. Ili – u slobodnom prijevodu – oni na vrhu imaju opake konjunkcije, a trgovački drmatori ratuju. No valjalo bi se malo odmaknuti od takvih tema, zar ne? Možda promatrati nešto ljepše, romantičnije, bezazlenije? Recimo… Mjesec! Jesam rekla bezazlenije? Malo morgen! Sinoć smo se susreli u punom sjaju. Doduše, on je bio u punom sjaju, ja nešto manje. Baš zbog njegova obličja i bljeska. Evo ga: Da stvar bude još gora, sinkronizirani smo. Kako se događaju njegove mijene, tako se zbivaju i cikličke promjene u mom organizmu. Povampirena sam ovih dana. Moj uobičajeno miran san postao je isprekidan i ispunjen kojekakvim košmarnim prizorima. Ili mi se uopće ne spava. Noćas sam zaspala tek nakon 2.30. Stvarno romantično… Neki smatraju da su priče o utjecaju Zemljina satelita na ljude dio folklora jer takvo što nije egzaktno dokazano. Znanost govori o utjecaju mjesečeve gravitacije na plimu i oseku. Kako god bilo, od davnina su ljudi usklađivali poslove s mjesečevim mijenama i mjerili vrijeme upravo prema njegovu ciklusu. I u samoj riječi mjesec u slavenskim se jezicima krije korijen koji znači: mjeriti. Što se tiče spomenutog utjecaja, u fazi uštapa obično je u većoj mjeri izražena napetost i emocionalna osjetljivost. Nije znanstveno potvrđeno, ali mislim da ipak postoji određena povezanost. Kako drukčije objasniti spomenute popratne pojave koje, rekla bih, ipak nisu slučajnost - nego se događaju pod utjecajem te svjetleće gromade? Povećanje njezina opsega proporcionalno je količini napetosti, nesanice ter još nekih popratnih pojava u mom organizmu. Nije znanstveno, nisam ni ja Big Blue Newton, ali osjećam da me mijena kvalitetno nokautirala. I da je svemir postao - nemir.

- 12:25 - Komentari (45) - Isprintaj - #

Geni nevjerni

11.09.2008., četvrtak

Na licu piše...

08.09.2008., ponedjeljak

Tko je kriv?

06.09.2008., subota

Izmišljena romantika

05.09.2008., petak

Nakon što su Alkion, Anita i Gustirna spomenuli romantična očekivanja od one moje priče o popravku računala, a romantike nije bilo, odlučila sam je izmisliti. Pokušavam ispričati priču. Sad bi bilo dobro da joj vi date naslov... Pa, izvolite, odaberite... - Opet mi se to dogodilo. Tamara, kažem ti, uvijek mi se dogodi neki peh. - Daj, ne bulazni, kakav peh, pa sami ste krivi. Dopisujete se tri mjeseca na tom nekakvom portalu, servisu, koji je već vrag, umjesto da se sretnete uživo pa da vidiš s kim imaš posla. Kao da imate trinaest godina, a ne trideset. Uostalom, ja mislim da ti tražiš frajere na krivom mjestu. - Ma to nema veze gdje tražim, gle, mogla sam otići i na tečaj plesa pa naići na onog… - Kojeg? Onog koji ti je pisao da je slobodan – dok mu žena nije ušla u trag? E, stvarno je sreća što se niste sreli uživo. Ili onog filmskog producenta koji ti jedino nije rekao da producira porniće? - Nemoj me zafrkavat, pa nisam bedasta da se odmah nalazim sa svima, freakove uvijek otkrijem. Ovo je drukčije, kažem ti. Ali sad ionako sve propada. Sve zbog mog glupog pokvarenog laptopa. - Draga moja, nije to nikakav peh. Pa ti se moraš malo udaljiti od tog izmišljenog svijeta, previše si vremena provodila na internetu. Napiši tom liku što se dogodilo, to možeš i odavde, s mog računala. Neka pričeka da se vratiš, a onda, ako te želi sresti, neće gubiti vrijeme. Kad ti komp bude popravljen, upotrijebi ga za nešto korisno, pusti ta internetska pretvaranja da su svi savršeni. - Znam da mi želiš dobro, ali nekad mi stvarno zagorčavaš život svojim prodikama. Da sam htjela da mi netko očita bukvicu, otišla bih na kavu k svojoj tetki. Idem mu sad poslati mail s tvog računala - dok si još dobre volje. Napisat ću mu da prekosutra putujem. - Samo sam iskrena, a ti ionako sama odlučuješ. Zalit ću cvijeće na balkonu, idi ti piši tom svom Don Juanu. Uključila sam računalo i sjela za Tamarin radni stol, a ona je otišla u kuhinju i uskoro se čulo otvaranje balkonskih vrata kroz koja je ušla jedna od onih posljednjih toplih narančastih zraka popodnevnog rujanskog sunca. Iz dvorišta su dopirali udarci lopte i povici dječaka. Upisala sam adresu stranice i u primljenoj pošti pronašla dvije nove poruke. U prvoj je bila samo jedna rečenica: Mogli bi se upoznat. Pošiljatelj je imao nadimak Koks, a drugi se potpisao kao Fred Kremenko i najprije objasnio: Nisam kamenog srca. A zatim dodao i stihove: U noćnoj tami, dok mi smo sami, nebo se plavi. Ti mi se javi. Filip nije ništa poslao. Otvorila sam novu poruku i napisala: Filipe, oprosti što tek sad odgovaram na tvoju poruku, pokvaren mi je komp, a okolnosti su bile takve da ti se nisam mogla javiti ovih dana. Kod prijateljice sam i koristim priliku da ti napišem koji redak. Sutra putujem, počinje likovna kolonija na otoku Zrinu, bit ću daleko od internetske veze. Vraćam se za desetak dana. Nadam se da će moj laptop dotad biti popravljen. Do tipkanja, Lucija. To je bilo dovoljno. Isključila sam računalo i izišla na balkon gdje je Tamara zalijevala svoje mirisne biljke i brzim pokretima kidala osušene cvjetove. Nasmiješila se i pogledala me onim nekim bespomoćnim pogledom; bila je brižna poput starije sestre koja nikako ne može primiriti onu mlađu, svojeglavu i vjetropirastu. - Hvala ti. Idem sad - rekla sam i cmoknula je u obraz. - Dobro, javi mi se još sutra prije nego što pođeš. I ne zaboravi mi ostaviti ključ od stana - upozoravala je Tamara prateći me do vrata. - Neću zaboraviti. Javim se pa ću svratiti da ti ostavim ključ. Ćao. - Joj, vi ste umjetnici svi malo šašavi – čula sam je kako gunđa za mnom i dovikuje: -Bok! Izišla sam iz zgrade i zapuhnuo me topao južni vjetar koji još uvijek podsjeća na toplinu ljeta. Krenula sam dužim putem do stana, htjela sam uživati u šetnji, osjetiti blagi miris jeseni u zraku i osluhnuti šuškanje lišća. Došavši u stan, večer sam provela čitajući knjigu sve dok nisam utonula u san. Sutradan sam obavila sve pripreme za putovanje; odnijela izraditi još jedan ključ od stana i ostavila ga Tamari, otišla do najbližeg servisa, ostavila laptop nekom tipu kojeg sam tamo zatekla i ukratko mu objasnila što se dogodilo. Morala sam primijetiti - koliko god je dobro izgledao, toliko je ostavljao dojam nepristupačne i hladne osobe. Sasvim službeno i bez osmijeha preuzeo je računalo, a ja sam rekla da ću doći po njega za desetak dana. Izišavši iz ureda gospodina Ozbiljnog, uputila sam se u stan. Sljedećeg sam dana otputovala. Vrijeme je na otoku brzo proletjelo. Dani su bili sunčani i topli, a u našoj je koloniji bilo sjajno raspoloženje. Ipak, u mojim je mislima bio neki nemir, pitala sam se što je s Filipom. Kad smo počeli komunicirati, privukla me njegova osobnost, navikla sam se na dopisivanje s njim i sad mi je to već jako nedostajalo. Kad smo napustili Zrin i doputovali na kopno, moj je nemir poprimio nevjerojatne razmjere i ubrzo sam se našla u internet-caffeu govoreći sebi da sam zbilja šašava, ali što sad, bilo je to jače od mene. U mojoj je pošti bila vrlo kratka Filipova poruka: Lucija, molim te, čim se vratiš, javi mi kad se možemo vidjeti, jako je važno. Na kraju poruke bio je i broj njegova mobitela. Obuzeo me neki čudan osjećaj kad sam to pročitala i brzo sam natipkala sms: Filipe, slobodna sam sutra poslijepodne, nakon 16 sati. Pozdrav, Lucija Iste je minute stiglo njegovo pitanje: Možemo li se naći u 16.30? Čekat ću te na početku Marulićeve ulice. Napisala sam da mi to odgovara, a onda se dosjetila da uopće ne znam kako ćemo prepoznati jedno drugo, no to se pitanje izgubilo u mojim uzburkanim mislima. Predvečer sam doputovala kući. Bila sam vrlo nestrpljiva i sljedećeg su dana sati jako sporo prolazili. U dogovoreno vrijeme uputila sam se prema ulici u kojoj smo se trebali sresti. Prilazeći, ugledala sam muškarca koji mi je bio okrenut leđima. U ruci je držao nekakvu torbu. Je li to on? Okrenuo se kad sam prišla sasvim blizu. Obuzela me nevjerica. Preda mnom je stajao onaj isti gospodin Ozbiljni, ali ovaj put s najljepšim osmijehom koji sam mogla zamisliti. Iz torbe je izvadio moje računalo.

- 21:00 - Komentari (16) - Isprintaj - #

Velike sitnice

02.09.2008., utorak