Neću šonju!
27.09.2008., subota
Obično subotnje popodne. Sivo, smrknuto nebo ničim nije dalo naslutiti da ću tog istog popodneva doživjeti prosvjetljenje. Ipak, postojala je naznaka…
Previdjela sam usisavač. To je čimbenik koji utječe na mogućnost pojavljivanja velevažnih zaključaka i odluka. Naime, davno sam negdje pročitala da se baš tijekom usisavanja događa da žene donose neke ključne odluke.
Ne znam zašto sam onda zaboravila da - vukući kućni deprašinator - izazivam moždane vijuge da na svjetlo dana izbace kakvu važnu umotvorinu.
Valjda zbog radija. Očito nisam bila dovoljno usredotočena jer mi je radijski program ometao koncentraciju. A onda je baš odande zagrmio glas istine. Vijesti.
Govoreći o nasilju, zagrebački je gradonačelnik odlučio izreći misao stoljeća: Žene ne vole šonje! Tako, dakle, to bi valjda trebalo objasniti zašto je zabilježen porast nasilja. Sve zato što su ženama draži frajeri koji se znaju, mogu, hoće i nadasve - vole tući.
Potaknulo me to na razmišljanje. Zabrinula sam se čak. Pa ja ne znam izabrati muškarca! Stvar je u tome što se meni uvijek sviđa neki šonjo koji nije nasilan i koji me ne tuče. Kakva sam ja to onda žena?
Prava žena mora naći pravog muškarca. Valjda sam onda i ja – šonjo. Kako se naziva žena koja je šonjo? Šonjka? Šonjica? Možda da i ja postanem nasrtljiva? Pa onda nađem sebi sličnog…da može letjeti perje kad nasrnemo jedno na drugo. Količinu ljubavi mjerit ćemo brojem šljiva na licu.To mora biti pokazatelj. Ako već u društvu postoji taj trend nasilja, onda se tome treba prilagoditi. A ne biti šonjo.
Napokon prosvjetljenje! Ne, neću ni ja više šonje. Od danas tražim pravog frajera. Fakina. Farabuta. Funcuta. Šljiva-izvođača. U tom se napetom trenutku, kao potvrda moje odluke (i znak da sam na pravom putu), s radija začulo:
U Zenicu kada pođem ja
Prati me pet-šest drotova
Okružni sudija rek'o dvanaest godina
Dvanaest godina strogog zatvora
Tužna je moja sudbina
Ženu mi krećo Hakija
Krećo Hakija presudila mu čakija
Ne razumiješ ti to druže sudija
Krećo Hakija presudila mu čakija
Ne razumiješ ti to druže sudija
|
- 21:05 -
Komentari (52) -
Isprintaj -
#
Mala noćna muzika
24.09.2008., srijeda
Ulazim danas u prostoriju pokraj šefova ureda. Vrata koja dijele te dvije sobe širom su otvorena. Ostavljam dokumente koje sam donijela, uzimam neke papire, sve nešto uobičajeno, ali opet – drukčije. Zašto mi se, pobogu, najednom toliko svidjela atmosfera da bih najradije ostala u toj prostoriji?
Onda napokon ustanovim što je to što stvara tako ugodno ozračje!
Iz zvučnika dopire klasična glazba. To je to! Umirujući, lagani zvuci glazbe i gotovo nečujno tapkanje prstiju po tipkovnici.
I sjetim se da je CD stigao s novinama. Nakon što su nam uz dnevni tisak nudili knjige, navijačke boje, kakao, razne vrste sadržaja snimljenih na CD-ovima, na red je došla i klasična glazba.
No neću se upuštati u razmatranje – što se krije iza svega toga, radije ću razmišljati o glazbi.
Istini za volju, to je i zato što mi i ovog trenutka, dok pišem, svira Mozartova glazba. Malo mi je pala razina emocionalne energije pa sam se usidrila pred računalom, osluškujem zvuke i razgibavam prste tipkajući što mi padne na pamet.
A upravo mi je palo na pamet da se dosta pisalo o tome kako klasična glazba pozitivno utječe na ljude, biljke, životinje.
Ako vam se baš čita (jer - meni se baš ne piše), nešto više o tome ima i ovdje.
|
- 21:15 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
Sjećanje na Ivanu
21.09.2008., nedjelja
Izvor fotografije
Svaki put kad se sjetim uspomena iz djetinjstva, neizostavan dio tog sjećanja čine prizori iz knjiga Ivane Brlić-Mažuranić. Njezine su bajke iz zbirke Priče iz davnine bile tiskane kao zasebna izdanja u kojima su se nalazile živopisne ilustracije Cvijete Job.
Vatromet boja, čudesni likovi, neobična zbivanja u svijetu bajki, sve je to zaokupljalo moju dječju maštu. Ribar Palunko i njegova žena, baba Poludnica, bratac Jaglenac i sestrica Rutvica, Potjeh… samo su neka imena iz tog zanimljivog začaranog svijeta o kojem je pisala Ivana Brlić-Mažuranić.
Naravno, u vrijeme kad još nisam išla u školu i kad su mi moji ukućani čitali sve te priče, nisam zapitkivala tko je sve to smislio i kad je napisano. Važno je bilo – što je bilo dalje i kako će priča završiti.
Zato se pitam danas, u vremenu u kojem su istina, poštenje, ljubav, poštovanje (i mnoge druge vrednote i pouke koje izviru iz djela te izvrsne književnice) stiješnjeni u procjepu između životne svakodnevice i naših vlastitih slabosti. Iz te današnje perspektive treba pogledati misli, ideje, poruke, sve ono što je utkano u književni rad Ivane Brlić-Mažuranić i povezano s njezinim ulogama žene, majke, supruge.
Kad se tako pogleda, primjećuje se svevremenska problematika ljudskog društva preslikana u bajkama; neprestano traganje za srećom, životno putovanje prepuno izazova i iznenađenja.
A životno je putovanje Ivane Brlić-Mažuranić završilo na današnji dan, godine 1938. Unatoč tomu što su je davno prozvali hrvatskim Andersenom, ističući tako njezinu darovitost i književnu vrijednost, moram reći da imam osjećaj kako to još uvijek nije dovoljno. Važan je korak i organiziranje manifestacija u Slavonskom Brodu (gdje je uređena kuća obitelji Brlić) i u njezinu rodnom Ogulinu.
Ipak, čini mi se da sve više nedostaje ono najvažnije – otvaranje te škrinjice s blagom u ranom djetinjstvu.
Danas se mnoga djeca susretnu s njezinim bajkama tek u osnovnoj školi i već tada tvrde da - ne vole čitati. No, znakovito je, svi znaju za marketinški proizvod po imenu Harry Potter, međutim, treba se potruditi da doznaju kako smo mi prije gospođe Joanne imali - Ivanu.
|
- 17:10 -
Komentari (28) -
Isprintaj -
#
Učim svahili
16.09.2008., utorak
Ovih dana intenzivno razmišljam o učenju svahilija. No vjerojatnost da se u hrvatskim knjižarama pronađe gramatika ili rječnik tog jezika jednaka je očekivanju da se Hrvatska pripoji Zimbabveu. Iako se ne bih kladila na ovo posljednje, božemiprosti, s našim se političarima nikad ne zna.
Sad se nameće pitanje zašto bih baš učila svahili? E, pa zato da budem spremna za selidbu u Afriku. Ipak je to jezik kojim se mogu sporazumjeti širom afričkog kontinenta. Razmišljajući malo o odredištu na koje bih mogla otputovati, uzela sam kartu, zatvorila oči i gađala naslijepo. Pogledam… nasumičan je izbor: Sveti Toma i Princip. Nije loše. Štoviše, portugalski je službeni jezik pa i ne moram učiti svahili. Ali danas je jako korisno biti poliglot pa ću radije naučiti oba. Barem na našoj televiziji ima sapunica i na portugalskom.
Ako se čini da me iznenada spopalo neko čudno raspoloženje, točno je. Reakcija na naglu promjenu vremena. Dosad sam to stoički podnosila, ali evo, ne mogu više izdržati, priznajem: zimogrozna sam. Ljeti mogu pretrpjeti i najveću vrućinu; koliko god otpuhivala i gunđala, vapila za povjetarcem, sve mi je to lakše izdržati. Hladnoća me užasava.
Zimske radosti i uživanje u idiličnim slikama snijegom prekrivena krajolika zaista me oduševljavaju, ali što se mene tiče – zima bi mogla trajati točno toliko koliko se može zadržati ta ljepota. Taman za Božić i Novu godinu. Sve ono prije i poslije ipak bi trebalo biti humanije prema nama zimogroznima. Treba mi toliko slojeva odjeće da me ni vlastiti pas ne prepoznaje kad ulazim u dvorište tako prekrivena naslagama zimske opreme.
Zato imam svoj afrički plan. Zlu ne trebalo, jer - naši su celzijevci rano podivljali a prosječna je godišnja temperatura Svetog Tome i Principa 27 stupnjeva. Ako ništa drugo, barem mogu osmisliti strategiju, učiti jezik. A to što nema u knjižarama…pih! Pa ima na internetu: Ndio! Ninazungumza Kiswahili!
Autoportret: Biglobuta Bluebu
|
- 18:45 -
Komentari (38) -
Isprintaj -
#
Nemir u svemiru
13.09.2008., subota
Svemir. Jeste primijetili kako je to lijepa riječ? Sve-mir. Beskrajan, tajnovit; jednako zanimljiv znanstvenicima, umjetnicima, realistima, idealistima, materijalistima, avanturistima…
I tako je oduvijek ljude intrigiralo to beskonačno prostranstvo; zagledani u nebo, davali su imena planetima, zvijezdama, zviježđima i ostalim ukrasima svoda nebeskog, razmišljali o njihovoj putanji, razmještaju, kombinacijama, o utjecaju tog svemirskog poretka na ljudski život.
S obzirom na zbivanja diljem ovog našeg djelića kugle zemaljske, zbilja bi se moglo postaviti pitanje nije li Jupiter dospio u kakvu gadnu konjunkciju sa Saturnom i u kakvom su to klinču Merkur i Mars. Ili – u slobodnom prijevodu – oni na vrhu imaju opake konjunkcije, a trgovački drmatori ratuju.
No valjalo bi se malo odmaknuti od takvih tema, zar ne? Možda promatrati nešto ljepše, romantičnije, bezazlenije? Recimo… Mjesec!
Jesam rekla bezazlenije? Malo morgen! Sinoć smo se susreli u punom sjaju. Doduše, on je bio u punom sjaju, ja nešto manje. Baš zbog njegova obličja i bljeska.
Evo ga:
Da stvar bude još gora, sinkronizirani smo. Kako se događaju njegove mijene, tako se zbivaju i cikličke promjene u mom organizmu. Povampirena sam ovih dana. Moj uobičajeno miran san postao je isprekidan i ispunjen kojekakvim košmarnim prizorima. Ili mi se uopće ne spava. Noćas sam zaspala tek nakon 2.30. Stvarno romantično…
Neki smatraju da su priče o utjecaju Zemljina satelita na ljude dio folklora jer takvo što nije egzaktno dokazano. Znanost govori o utjecaju mjesečeve gravitacije na plimu i oseku.
Kako god bilo, od davnina su ljudi usklađivali poslove s mjesečevim mijenama i mjerili vrijeme upravo prema njegovu ciklusu. I u samoj riječi mjesec u slavenskim se jezicima krije korijen koji znači: mjeriti.
Što se tiče spomenutog utjecaja, u fazi uštapa obično je u većoj mjeri izražena napetost i emocionalna osjetljivost. Nije znanstveno potvrđeno, ali mislim da ipak postoji određena povezanost.
Kako drukčije objasniti spomenute popratne pojave koje, rekla bih, ipak nisu slučajnost - nego se događaju pod utjecajem te svjetleće gromade? Povećanje njezina opsega proporcionalno je količini napetosti, nesanice ter još nekih popratnih pojava u mom organizmu. Nije znanstveno, nisam ni ja Big Blue Newton, ali osjećam da me mijena kvalitetno nokautirala. I da je svemir postao - nemir.
|
- 12:25 -
Komentari (45) -
Isprintaj -
#
Geni nevjerni
11.09.2008., četvrtak
Ne znam koji je gen "krivac" što tijekom svog školovanja nisam bila više zainteresirana za prirodne znanosti, ali pomislim katkad da je sigurno jako zgodno i zanimljivo istraživati i otkrivati tajne nasljeđivanja.
Sudeći po genima – prirodne su mi znanosti mogle biti vrlo bliske; kažem – mogle, da se još u ranim danima nisam posvadila s kemijom, a u srednjoj školi i do posljednjeg atoma! Na nastavi biologije klima je ipak bila povoljnija. Profesorica je imala razumijevanja za moje uspone i padove. Stvari su se zamrsile kad je na red došlo učenje o genima i kromosomima. U četvrtom razredu. Izludile su me one vinske mušice.
Sad sve mislim… žao mi je što se nisam više potrudila. Naime, drukčije bih se ponašala da sam barem naslutila do kojih će se razmjera razviti genetika.
Tko zna što se tu sve krije. Čudnim putevima internetskim došla sam do videovijesti s naslovom Muškarci imaju "gen za varanje". Oho, što li je sad to? Kad ono – geni se oteli kontroli. Oni su odgovorni za nevjeru, kažu švedski znanstvenici. Neki muškarci imaju predispozicije da budu vjerni, a neki to jednostavno ne mogu biti.
Zanimljivi su i odgovori anketiranih ljudi. Dok je muškarac to s osmijehom prokomentirao : Da, to ima smisla, žene su ipak sumnjičave pa se može čuti odgovor da je to stvar izbora, odgovornosti za taj izbor i za posljedice.
Kad god je riječ o toj temi, muškarci varanje obično vrlo kratko objasne kao urođeni poriv za širenjem svojih gena - pa odatle i pojačan seksualni apetit. Ili pak kao potrebu za dokazivanjem, zadovoljavanjem vlastitog ega – a to sam objašnjenje pronašla i u jednom komentaru ispod spomenute vijesti.
Možda su stvari zaista jednostavne, a možda bi se sad moglo i filozofirati o raznim čimbenicima, uvjetima, okolnostima nevjere: zbog čega, kad, kako…
Slušajući sve to i razmišljajući, stvarno sam pomislila kako sam se prerano odrekla učenja o genetici. Vrag zna može li se taj gen modificirati. Ili vuk dlaku mijenja, ali… (dalje znate).
|
- 19:20 -
Komentari (40) -
Isprintaj -
#
Na licu piše...
08.09.2008., ponedjeljak
Tri sata poslije podne. Vruće i sparno. Prometna ulica. Parkiralište s lijeve strane ceste. Ulazim u auto. Ne želim znati koliko stupnjeva pokazuje termometar. Otvaram prozor, jasno mi je da će odlazak s parkirnog mjesta potrajati malo duže. Kraj je radnog vremena, vrlo prometna ulica, kolona automobila nepregledna.
Dok polako voze sasvim blizu mene, razmišljam hoće li se tko sjetiti ostaviti malo mjesta i propustiti me preko lijeve trake u desnu, da napokon mogu ići kući. Nema nade. Gledam ih kako prolaze i u jednom se trenutku kolona zaustavlja. Pogledam udesno prema autu koji se zaustavio pokraj mene. Gledam i ne vjerujem. Dva starija muškarca okrenuta prema meni zlurado se smiješe. Očito ih veseli izraz bespomoćnosti na mom licu – taj je osjećaj, uvjerena sam, bio vrlo uočljiv. Naravno, nije im palo na pamet da me propuste. Štoviše, situacija ih je očito zabavljala.
No onda je ipak naišao jedan dobronamjerni vozač lijepih manira i pustio me da prođem. Na njegovu licu izraz razumijevanja, na mom – zahvalnost.
Toliko se toga vidi na ljudskome licu…
Taj detalj u komunikaciji tako mnogo otkriva da bih katkad voljela da to zaboravim uočiti. Dok promatram što poručuje nečije lice, u mojoj se glavi zbiva svojevrsni "simultani prijevod".
Lijep je osjećaj vidjeti srdačan, razdragan izraz lica. Nasmiješeno lice koje uzvraća osmijeh. Izraz iskrenosti i razumijevanja. Lice osobe koja pozorno sluša. Nenadmašan je osjećaj kad je ono lijepo i pozitivno na nečijem licu odraz zajedničkog raspoloženja dviju osoba.
Nasuprot tomu, neka lica otkrivaju: neiskrenost, zavaravanje, podcjenjivanje, zluradost, zlobnost, dvoličnost… Pozornom su promatraču očite te neugodne poruke čak i onda kad ih druga osoba pokušava prikriti.
Podsvijest režira ono što se odigrava na našem licu i općenito – u govoru tijela. Kako ono što želimo pokazati i prenijeti drugima, tako i ono što želimo prikriti. Sve se reflektira.
Dogodi se da o određenoj osobi imamo neki neobjašnjiv osjećaj koji nas upućuje na oprez i potiče nas na sumnju. Vjerojatno ono što nazivamo intuicijom. Nešto već zabilježeno u našoj podsvijesti; možda izraz lica koji smo već vidjeli, iskustvo koje smo proživjeli, ali ga nismo dovoljno osvijestili pa se javlja kao takav nedefiniran osjećaj.
Možda bi trebalo malo više vježbati. Ne samo kad su negativna iskustva u pitanju. Koliko puta površno doživimo osjećaje koji nas obuzmu kad promatramo neko drago lice. Znamo da je to lijepo i da se dobro osjećamo. A zaboravljamo izoštriti nijanse…
|
- 21:30 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
Tko je kriv?
06.09.2008., subota
Hrvatski politički dječji vrtić ovih dana trpi zbog odlaska jednog svog člana. Miroslav Škoro uzeo je svoj pribor iz pješčanika: kanticu, lopaticu i grabljice i rekao je dečkima da se on više neće igrati.
Zločesti su mediji potpuno iskrivili percepciju javnosti o političarima. I sad ta javnost ima vrlo loše mišljenje o mnogim svojim vlastodršcima: da se bave politikom samo zato da bi ostvarili svoje interese, da većinu onoga što čine – čine iz koristoljublja, a ne za opće dobro, da koriste svoj položaj kako bi osigurali budućnost sebi i svojim bliskim suradnicima, istomišljenicima i – naravno, krvnim srodnicima.
Kad bi se raspršila ta medijska prašina, znali bismo da je sve to neistina i da u hrvatskoj politici nema afera. Niti ima korupcije, niti su političari koristoljubivi, niti je ikad bilo gospodarskih, privatizacijskih i inih vrsta lova u mutnom. Nije li Dragan od Prosvjete davno izjavio da na našim fakultetima nema mitologije?
I sad nama tu neki mediji bacaju pijesak u oči…
A kad se p(r)ogleda (istini u oči) – nisu ni mediji bez grijeha, ali ipak, njihov je zadatak da prvi bace kamen (oni koji se usuđuju). Činjenica je da i u medijskim kućama politika ima svoje prste, činjenica je da se vrlo često i vrlo vješto bave manipuliranjem i da su udarne vijesti - one iz crne kronike.
Ne bi li mediji, između ostalog, trebali biti i korektiv u društvu? Upozoravati, kritizirati, analizirati… No ne treba zaboraviti da društvu daju upravo ono što to društvo želi. Mediji su vrlo uspješna tvornica zabave i obmane, lažnih ideala, pogrešnih uzora koji se nameću mlađim naraštajima.
Na vrlo sofisticirane načine kroje stavove javnosti. Primjerice, jezikom kojim priopćavaju vijesti. Tako se može čuti da se nešto dogodilo na dalekom Haitiju (jer, taj je Haiti ionako Bogu iza tregera pa se zbog toga ne trebamo brinuti) ili da je riječ o zabrinjavajućim događajima, zastrašujućim vijestima.
Najviše se ističu negativni primjeri. Ono što je dobro i pozitivno – to je manje zanimljivo. Većina društva to očito prihvaća, a ono što se dovoljno dugo ponavlja na isti način – postane navika. A mediji neprestano ponavljaju isti obrazac.
Baš kao što se ponavlja i spomenuti profil političara. Da nisu mnogi (i toliko puta) pokazali ono što im se pripisuje, ne bi ih javnost percipirala na takav način.
Pa zar baš taj isti Škoro ne pjeva:
kakvo je to došlo vrijeme i brat brata vara
kud nas vode loše sluge loših gospodara
svaka laž je trn u kruni mojih predaka
a gdje je istina
|
- 14:20 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
Izmišljena romantika
05.09.2008., petak
Nakon što su Alkion, Anita i Gustirna spomenuli romantična očekivanja od one moje priče o popravku računala, a romantike nije bilo, odlučila sam je izmisliti. Pokušavam ispričati priču. Sad bi bilo dobro da joj vi date naslov... Pa, izvolite, odaberite...
- Opet mi se to dogodilo. Tamara, kažem ti, uvijek mi se dogodi neki peh.
- Daj, ne bulazni, kakav peh, pa sami ste krivi. Dopisujete se tri mjeseca na tom nekakvom portalu, servisu, koji je već vrag, umjesto da se sretnete uživo pa da vidiš s kim imaš posla. Kao da imate trinaest godina, a ne trideset. Uostalom, ja mislim da ti tražiš frajere na krivom mjestu.
- Ma to nema veze gdje tražim, gle, mogla sam otići i na tečaj plesa pa naići na onog…
- Kojeg? Onog koji ti je pisao da je slobodan – dok mu žena nije ušla u trag? E, stvarno je sreća što se niste sreli uživo. Ili onog filmskog producenta koji ti jedino nije rekao da producira porniće?
- Nemoj me zafrkavat, pa nisam bedasta da se odmah nalazim sa svima, freakove uvijek otkrijem. Ovo je drukčije, kažem ti. Ali sad ionako sve propada. Sve zbog mog glupog pokvarenog laptopa.
- Draga moja, nije to nikakav peh. Pa ti se moraš malo udaljiti od tog izmišljenog svijeta, previše si vremena provodila na internetu. Napiši tom liku što se dogodilo, to možeš i odavde, s mog računala. Neka pričeka da se vratiš, a onda, ako te želi sresti, neće gubiti vrijeme. Kad ti komp bude popravljen, upotrijebi ga za nešto korisno, pusti ta internetska pretvaranja da su svi savršeni.
- Znam da mi želiš dobro, ali nekad mi stvarno zagorčavaš život svojim prodikama. Da sam htjela da mi netko očita bukvicu, otišla bih na kavu k svojoj tetki. Idem mu sad poslati mail s tvog računala - dok si još dobre volje. Napisat ću mu da prekosutra putujem.
- Samo sam iskrena, a ti ionako sama odlučuješ. Zalit ću cvijeće na balkonu, idi ti piši tom svom Don Juanu.
Uključila sam računalo i sjela za Tamarin radni stol, a ona je otišla u kuhinju i uskoro se čulo otvaranje balkonskih vrata kroz koja je ušla jedna od onih posljednjih toplih narančastih zraka popodnevnog rujanskog sunca. Iz dvorišta su dopirali udarci lopte i povici dječaka. Upisala sam adresu stranice i u primljenoj pošti pronašla dvije nove poruke.
U prvoj je bila samo jedna rečenica: Mogli bi se upoznat. Pošiljatelj je imao nadimak Koks, a drugi se potpisao kao Fred Kremenko i najprije objasnio: Nisam kamenog srca. A zatim dodao i stihove: U noćnoj tami, dok mi smo sami, nebo se plavi. Ti mi se javi.
Filip nije ništa poslao. Otvorila sam novu poruku i napisala:
Filipe,
oprosti što tek sad odgovaram na tvoju poruku, pokvaren mi je komp, a okolnosti su bile takve da ti se nisam mogla javiti ovih dana. Kod prijateljice sam i koristim priliku da ti napišem koji redak. Sutra putujem, počinje likovna kolonija na otoku Zrinu, bit ću daleko od internetske veze. Vraćam se za desetak dana. Nadam se da će moj laptop dotad biti popravljen.
Do tipkanja,
Lucija.
To je bilo dovoljno. Isključila sam računalo i izišla na balkon gdje je Tamara zalijevala svoje mirisne biljke i brzim pokretima kidala osušene cvjetove. Nasmiješila se i pogledala me onim nekim bespomoćnim pogledom; bila je brižna poput starije sestre koja nikako ne može primiriti onu mlađu, svojeglavu i vjetropirastu.
- Hvala ti. Idem sad - rekla sam i cmoknula je u obraz.
- Dobro, javi mi se još sutra prije nego što pođeš. I ne zaboravi mi ostaviti ključ od stana - upozoravala je Tamara prateći me do vrata.
- Neću zaboraviti. Javim se pa ću svratiti da ti ostavim ključ. Ćao.
- Joj, vi ste umjetnici svi malo šašavi – čula sam je kako gunđa za mnom i dovikuje:
-Bok!
Izišla sam iz zgrade i zapuhnuo me topao južni vjetar koji još uvijek podsjeća na toplinu ljeta. Krenula sam dužim putem do stana, htjela sam uživati u šetnji, osjetiti blagi miris jeseni u zraku i osluhnuti šuškanje lišća.
Došavši u stan, večer sam provela čitajući knjigu sve dok nisam utonula u san.
Sutradan sam obavila sve pripreme za putovanje; odnijela izraditi još jedan ključ od stana i ostavila ga Tamari, otišla do najbližeg servisa, ostavila laptop nekom tipu kojeg sam tamo zatekla i ukratko mu objasnila što se dogodilo. Morala sam primijetiti - koliko god je dobro izgledao, toliko je ostavljao dojam nepristupačne i hladne osobe. Sasvim službeno i bez osmijeha preuzeo je računalo, a ja sam rekla da ću doći po njega za desetak dana.
Izišavši iz ureda gospodina Ozbiljnog, uputila sam se u stan. Sljedećeg sam dana otputovala.
Vrijeme je na otoku brzo proletjelo. Dani su bili sunčani i topli, a u našoj je koloniji bilo sjajno raspoloženje. Ipak, u mojim je mislima bio neki nemir, pitala sam se što je s Filipom. Kad smo počeli komunicirati, privukla me njegova osobnost, navikla sam se na dopisivanje s njim i sad mi je to već jako nedostajalo.
Kad smo napustili Zrin i doputovali na kopno, moj je nemir poprimio nevjerojatne razmjere i ubrzo sam se našla u internet-caffeu govoreći sebi da sam zbilja šašava, ali što sad, bilo je to jače od mene.
U mojoj je pošti bila vrlo kratka Filipova poruka:
Lucija,
molim te, čim se vratiš, javi mi kad se možemo vidjeti, jako je važno.
Na kraju poruke bio je i broj njegova mobitela.
Obuzeo me neki čudan osjećaj kad sam to pročitala i brzo sam natipkala sms:
Filipe,
slobodna sam sutra poslijepodne, nakon 16 sati.
Pozdrav,
Lucija
Iste je minute stiglo njegovo pitanje: Možemo li se naći u 16.30? Čekat ću te na početku Marulićeve ulice.
Napisala sam da mi to odgovara, a onda se dosjetila da uopće ne znam kako ćemo prepoznati jedno drugo, no to se pitanje izgubilo u mojim uzburkanim mislima. Predvečer sam doputovala kući.
Bila sam vrlo nestrpljiva i sljedećeg su dana sati jako sporo prolazili.
U dogovoreno vrijeme uputila sam se prema ulici u kojoj smo se trebali sresti. Prilazeći, ugledala sam muškarca koji mi je bio okrenut leđima. U ruci je držao nekakvu torbu. Je li to on?
Okrenuo se kad sam prišla sasvim blizu. Obuzela me nevjerica. Preda mnom je stajao onaj isti gospodin Ozbiljni, ali ovaj put s najljepšim osmijehom koji sam mogla zamisliti. Iz torbe je izvadio moje računalo.
|
- 21:00 -
Komentari (16) -
Isprintaj -
#
Velike sitnice
02.09.2008., utorak
Kad sam nedavno pisala o problemima s računalom, Pegy mi je u svom komentaru napisala: Znaš kako se kaže - svako zlo za neko dobro. Ostala mi je ta rečenica u mislima i nekoliko sam se dana pitala što je to što bi u spomenutoj situaciji moglo biti dobro.
To je pitanje postalo još zanimljivije kad je laptop trebalo spojiti na internet, odnosno riješiti zavrzlamu s wirelessom. Ljubavni trokut: kućno računalo-router-laptop. Ili… Bermudski trokut – možda bi to bio primjereniji naziv, s obzirom na zagonetnost situacije. Odnesem li ga na posao, bez problema se spaja na internet, sve funkcionira. Vratim se doma – neće pa neće.
Da ne biste pomislili da sam ga ja "stručno" umrežavala – moram reći da se tim pitanjima bavio informatičar koji zna što radi, međutim, bez uspjeha.
I tako, dok smo tragali za mogućim rješenjima ili, bolje rečeno, za potencijalnim rješavateljem čudnovate bežične zamršenosti, jednog sasvim običnog popodneva u mom dvorištu...
Zatekli se brat i ja u čimbeničnoj raščlambi koječega. Čista dokolica. Zadubljeni u taj dubokoumni proces, gotovo nismo ni primijetili da nam se približava netko na biciklu. Prilazi nam mladić koji maše i pozdravlja se s mojim bratom, vedar i raspoložen pozdravlja i mene i nekako mi se učini poznat. No, poznata je i moja problematika s pamćenjem lica. Pokušavam smjestiti to poznato lice u neki kontekst, ali – ne ide.
Dok sam ja tako kontemplirala (po dobrom starom običaju), oni su već obradili temu i dilemu oko spajanja na internet. I ne samo to, uslijedila je munjevita akcija jer je naš gost rekao da on to zna riješiti i da je to njemu – pet minuta posla.
U međuvremenu još uvijek nisam uspjela odgonetnuti odakle mi je poznat. No ubrzo je i to otkriveno – pitao me radim li još uvijek na istome mjestu. Potvrdila sam, a zatim mi je opisao situaciju u kojoj smo se sreli i što sam učinila, odnosno kako sam mu pomogla u jednom za njega važnom trenutku. Kraće rečeno – kad se našao u nekakvoj uzročno-posljedičnoj gabuli.
Zapamtio je detalje, prepričao mi situaciju koje se ja gotovo i ne sjećam; naime, u trenutku kad se sve to događalo, postupala sam sasvim spontano i nisam ni mjerila ni kalkulirala, jednostavno sam pomogla jer sam to htjela i mogla učiniti. Bez bilo kakvih očekivanja u stilu – pamti pa vrati.
No život zaista smišlja čudnovate zgode. Poslao je dotičnog da se proveze mojom ulicom baš u trenutku kad je meni trebalo pomoći. On kaže – sitnica. Ali za mene – velika sitnica. I to je ono što je važno. Kad pomognemo nekome jer je to za nas – sitnica, a toj osobi znači mnogo više. Tako je iz tih sitnica izrastao jedan vrlo lijep i velik osjećaj. Jer, kad spontano, iskreno i od srca učinimo neko dobro – to se dobro uvijek vrati. Kad-tad.
Pegy je bila u pravu. Svako zlo za neko dobro. Pa tako i zavrzlama s računalom. Dobar je osjećaj…
|
- 22:50 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
|