Ne znam koji je gen "krivac" što tijekom svog školovanja nisam bila više zainteresirana za prirodne znanosti, ali pomislim katkad da je sigurno jako zgodno i zanimljivo istraživati i otkrivati tajne nasljeđivanja.
Sudeći po genima – prirodne su mi znanosti mogle biti vrlo bliske; kažem – mogle, da se još u ranim danima nisam posvadila s kemijom, a u srednjoj školi i do posljednjeg atoma! Na nastavi biologije klima je ipak bila povoljnija. Profesorica je imala razumijevanja za moje uspone i padove. Stvari su se zamrsile kad je na red došlo učenje o genima i kromosomima. U četvrtom razredu. Izludile su me one vinske mušice.
Sad sve mislim… žao mi je što se nisam više potrudila. Naime, drukčije bih se ponašala da sam barem naslutila do kojih će se razmjera razviti genetika.
Tko zna što se tu sve krije. Čudnim putevima internetskim došla sam do videovijesti s naslovom Muškarci imaju "gen za varanje". Oho, što li je sad to? Kad ono – geni se oteli kontroli. Oni su odgovorni za nevjeru, kažu švedski znanstvenici. Neki muškarci imaju predispozicije da budu vjerni, a neki to jednostavno ne mogu biti.
Zanimljivi su i odgovori anketiranih ljudi. Dok je muškarac to s osmijehom prokomentirao : Da, to ima smisla, žene su ipak sumnjičave pa se može čuti odgovor da je to stvar izbora, odgovornosti za taj izbor i za posljedice.
Kad god je riječ o toj temi, muškarci varanje obično vrlo kratko objasne kao urođeni poriv za širenjem svojih gena - pa odatle i pojačan seksualni apetit. Ili pak kao potrebu za dokazivanjem, zadovoljavanjem vlastitog ega – a to sam objašnjenje pronašla i u jednom komentaru ispod spomenute vijesti.
Možda su stvari zaista jednostavne, a možda bi se sad moglo i filozofirati o raznim čimbenicima, uvjetima, okolnostima nevjere: zbog čega, kad, kako…
Slušajući sve to i razmišljajući, stvarno sam pomislila kako sam se prerano odrekla učenja o genetici. Vrag zna može li se taj gen modificirati. Ili vuk dlaku mijenja, ali… (dalje znate).
Post je objavljen 11.09.2008. u 19:20 sati.