Epitaf za H.H.
29.10.2008., srijeda
Kad sam prvi put srela Harryja, on je još bio čovjek. Zapravo, grčevito se borio da dokaže svoju pripadnost ljudima iako se svakodnevno spoticao lutajući stranputicama svoje neprilagođenosti.
Upoznali smo se jedne hladne i vjetrovite večeri, čini mi se da je to bilo krajem prosinca. Vraćajući se kući s koncerta, osluškivala sam vlastite misli u kojima je još uvijek odjekivala glazba. Primijetila sam užurbanost prolaznika i neobičnu živost ulice koja je treptala pod svjetlima grada.
U tom se mozaiku odnekud stvorio muškarac s neobično velikom torbom. Ugledala sam ga izdaleka kako se provlači između smrznutih šetača i radoznalo zaviruje u njihova lica mičući usnama kao da nešto mrmlja.
Došavši do mene, izvukao je iz torbe nekakav bijeli smotuljak, pružio mi ga i dobacio: "Evo, ti si druga večeras." Prije nego što sam se uspjela okrenuti, nestao mi je iz vidokruga. Podigla sam papir prema uličnom svjetlu i ugledala nekakva nakošena slova. To je valjda trebao biti naslov. Pisalo je: Traktat.
Već sljedećeg trenutka pogled mi se zaustavio na drugoj strani ulice. Tamo je stajao neznanac koji mi je mahao držeći u ruci komad papira. Odmah mi je postalo jasno – to može biti samo Harry. Kad se pojavio preda mnom, uočila sam kako se svijetle njegove vučje oči. Pogledao je u moje zjenice i rekao:
"Odavno se znamo, zar ne? Bilo je samo pitanje vremena kad ćemo se sresti i upoznati. Moje je traganje završeno, ti nastavljaš."
"Zašto misliš da ja to želim?"
"Pogledaj…"
Nasmiješio se i okrenuo svoj papir na kojem je pisalo: Traktat o Stepskom Vuku. Na mom je još uvijek pisalo samo: Traktat.
"Proći će" – pokušao me utješiti – "kad nađeš drugog tragača."
"Sjeti se što si čula – ti si druga večeras."
Okrenuo se i otišao. Bio je već umoran od potrage. Vidjelo se po načinu na koji je hodao; prelazio je ulicu žurnim korakom, ali pomalo vukući lijevu nogu. No bio je sretan. Harry se prepustio svojoj vučjoj prirodi. Prokletstvo traganja ostavio je meni, svoju sam prirodu tek trebala otkriti. Ovo je moja potraga.
|
- 10:15 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
Zlatna rijeka
24.10.2008., petak
Thanathos i Phobos
23.10.2008., četvrtak
Pregledavajući neke stare tekstove, naišla sam na post u kojem sam se osvrnula na medijsko proučavanje i tumačenje ljubavnog života javnih osoba.
I napisah tada da je Ranko Marinković, oslanjajući se na antičku tradiciju, izvrsno primijetio da na čovječanstvo utječu tri pokretačke sile: Eros, Thanatos i Phobos.
Danas se pitam gdje je nestao Eros? Jerbo, sve upućuje na to da su na čelu Hrvatske Thanatos i Phobos.
Nekad mi je smetalo i kad bi usred filma nanizali bezbrojne dosadne reklame. Sad svakih dvadeset minuta emitiraju izvanredne vijesti. U kombinaciji s Mesićevim i Sanaderovim obraćanjem javnosti.
Sve su to nadasve oštroumne i trenutku primjerene izjave. Lijepo sročene. Najoštrije i najodlučnije osuđujemo. Još odlučnije i još oštrije nego do sada…
Pa će se obračunati s organiziranim kriminalom i s terorom koji se najavljuje na hrvatskim ulicama.
Što je sporno? Pa, retorika je već poznata, samo me sad zabrinjava ono: teror koji se najavljuje.
Ako je ovo što se događa – samo najava, ne usudim se pomisliti što će se tek događati…
|
- 22:00 -
Komentari (18) -
Isprintaj -
#
Tajna leptirovih krila
20.10.2008., ponedjeljak
Bijaše danas lijep dan. I, kao što će se pokazati, nadasve poučan. Sunčano i toplo vrijeme. Pođosmo u šetnju; moje četveronožno dvorišno lajalo i ja. Ponijela sam i fotoaparat. Dok on trčkara okolo, možda snimim štogod zanimljivo.
Prostrana livada okupana suncem. Trava prekrivena svjetlucavom paučinom. Baš kao u pjesmi: U travi se žute cvjetovi i zuje zlaćane pčele… Uživam u tim prizorima, upijam toplinu, zvukove, mirise i boje.
Kao da su ljeto i jesen tajno zagrljeni otkrili putene užitke pa se sada razlijeva to sladostrašće. Ukradeni trenuci skriveni pod skute listopada.
A onda, odjednom, pred mojim očima mnoštvo leptira. Dodir nježnosti, trenutak cjelova, ljubav leptira i cvijeća.
Poželim zaustaviti vrijeme. Udahnuti tišinu. Ne narušiti sklad.
Znam li se približiti leptiru? Još samo malo…da ga ne uplaši sjena…
Raširio je krila, prišla sam sasvim blizu.
Mogla sam osluhnuti kako travke dišu. Trenutak, dva…ili cijela vječnost? Sasvim je nevažno, pretvorih se u slutnju, u trzaj leptirovih krila.
Što znači približiti se leptiru? Čemu me uči to veličanstveno biće?
Kad se u nama nastani dovoljno strpljenja, nježnosti, kad osjetimo krhkost drugog bića i zadrhtimo od strepnje da kakvim nesmotrenim pokretom ne srušimo njegov mali svijet, tek tada možemo ugledati svu raskoš leptirovih krila.
|
- 23:55 -
Komentari (25) -
Isprintaj -
#
Tesla
19.10.2008., nedjelja
Na današnji dan godine 1887. rođen je Nikola Tesla. E, sad će daviti s pričom o Tesli... Ma neće.
Premda mislim da priča o Tesli nikako ne može biti davljenje, ali – dopuštam i tu mogućnost; jerbo, ne moram ja biti taj vjertuoz koji zanimljivo pripovijeda. Osim toga, tu priču prepuštam stručnim osobama jer – ja to nisam. Danas neću citirati ni druge izvora; iz njih se mogu doznati informacije o Tesli i bez mog naklapanja. Google uvijek sve zna.
Ali ima još nešto... Recimo, posjetiti Smiljan i vidjeti Memorijalni centar "Nikola Tesla". Na tom se mjestu, osim činjenica o Teslinu životu i radu, mogu doznati još neke zanimljive priče.
No prostor je bio dosta zapušten do 2006. Ta je godina, sjećate se, proglašena godinom Nikole Tesle. A onda je nekome ipak prosvijetlila lampica! Bilo je i vrijeme. Centar je uređen za samo 55 dana i otvoren u srpnju 2006.
U Teslinoj se rodnoj kući može doznati mnogo toga o njegovu životu i radu: na zidovima se nalaze slike, tekstovi, izloženi su i neki Teslini patenti, a sve je vrlo zanimljivo osvijetljeno.
Pokraj kuće nalazi se i gospodarski objekt s čijeg je krova Tesla kao dječak skakao pomoću kišobrana:
Centar ima i ispitnu stanicu poput one u kojoj je Tesla radio u Colorado Springsu. U njoj možete i sami sudjelovati u eksperimentu – ako ste voljni držati neonsku svjetiljku i pritom se ne bojite da ćete i sami prosvijetliti.
U trećem objektu možete pogledati kratki film o Nikoli Tesli ili kupiti kakav suvenir, a vani se nalazi igralište sa zanimljivim spravama kojima homo ludens teško može odoljeti. Postoje elementi za djecu od 2 do 6 godina te oni za – odraslu djecu.
U svakom slučaju – vrijedi posjetiti, zanimljivo je i poučno, a u blizini se nalaze još neka mjesta koja zaista treba vidjeti...
|
- 22:16 -
Komentari (0) -
Isprintaj -
#
Izgubljena kiša
17.10.2008., petak
Probudilo me obnoć
bubnjanje izgubljene kiše.
Bez busole, bespomoćna,
zabugarila je turobno
neobuzdano, boemski,
oblijevajući staklo,
brideći od bola,
brencajući
sad duboko
kao zvono,
sad sjetno
kao oboa.
Boreći se s tugom,
lutajući tamnim bespućima noći,
lijevajući, rominjajući, sipeći,
htjela mi je reći
sve što ćuti…
Otišla je šapćući,
znajući da sviće,
stišala se,
nestala je
tonući
u mekoći
sna…
|
- 20:40 -
Komentari (34) -
Isprintaj -
#
Budućnost koja (ni)je nemoguća?
13.10.2008., ponedjeljak
Izvor
 Kad je riječ o izboru knjiga ili filmova, moram priznati da nisam ljubiteljica fantastike. Ali, sad dolazi onaj "ali". Trudim se ne robovati predrasudama pa to znači da ipak neću odbiti svaki pokušaj približavanja tom žanru, bilo da je riječ o književnom ili filmskom uratku. Štoviše, postoje takva djela (ili ona koja sadrže neke elemente fantastike) koja bih bez kolebanja izdvojila kao izvor posebno zanimljivih doživljaja.
S tim u vezi, ni jednoga trenutka nisam posumnjala u prijateljičin izbor kad mi je darovala knjigu Dolphin Music. Bila je to i izvrsna prigoda za još jednu provjeru poznavanja engleskog jezika. Dobra vježba – jer ne uporabljujem često engleski, a šteta je ono naučeno prepustiti zaboravu.
I tako sam se prihvatila čitanja. Vrlo brzo zaokupila me fabula tog djela. Radnja se događa godine 2051.
Control Europe Ltd. vlada Europom; sve nadzire, o svemu odlučuje, ukratko – kontrolira život. A život se najvećim dijelom događa u virtualnoj stvarnosti. Ljudi napuštaju svoje domove samo ako baš moraju; sve ostalo obavljaju – virtualno: putuju, ljetuju, zaljubljuju se (susretnu se kad/ako požele sklopiti brak), uživaju u virtualnim koncertima... To je vrijeme kad glazbu stvaraju dupini.
Glavni je lik Saul Grant, glazbeni kritičar, a njegova je virtualna djevojka glazbenica Caroline.
Saulov se život okrene naglavačke kad igrom slučaja dospije u kontakt s organizacijom Pace – koja se bori protiv života kakav nameće europska vlada zvana Control; zbog toga Pace smatraju terorističkom organizacijom.
Saul je u početku mislio da je sve to suludo i neistinito, osobito kad je od članova organizacije Pace doznao istinu o glazbi koju skladaju dupini.
Control je oličenje totalitarizma. Sve nadzire, o svemu se brine, pa tako i o svemu što ljudi misle i u što vjeruju. A službeni je stav koji nameće Control – da dupini stvaraju glazbu kad su sretni. Saul je vjerovao u to sve dok mu "teroristi" nisu objasnili kako nastaje ta glazba. Dupini su zapravo zatočeni u male spremnike napunjene vodom. Da bi počeli stvarati glazbu, muče ih strujom; glazba nastaje u trenutku kad dupini umiru. Takvo se mjesto zove Music Room. To je ujedno i zabranjeni pojam. Čim bi tkogod na Webu uporabio taj naziv, odmah bi postao sumnjiv i počela bi ga nadzirati antiteroristička organizacija Beatcon.
Saul je učinio tu grešku i spomenuo to svojoj djevojci kojoj je pojam Music Room bio potpuno nepoznat; ona ne vjeruje Saulu, a od tog trenutka on je obilježen kao terorist. Mora bježati, pridružuje se organizaciji Pace, upoznaje se s djevojkom po imenu Sue i počinje otvorena borba protiv vladajućeg režima. Proganja ih Beatcon, a Saul i Sue imaju zadatak otići u Švicarsku, pronaći Music Room i osloboditi dupine.
Slijedi pravi zaplet s kriminalističkim elementima i iznenadnim obratima. Otkrivaju se užasi koje režiraju Control i Beatcon.
Saul i Sue uspijevaju oteti dupine i osloboditi ih u suradnji s talijanskim pripadnicima organizacije Pace, međutim, za petama im je Beatcon. U napetoj utrci uspijevaju pobjeći, prevesti dupine do mora i osloboditi ih. Sve osim jednoga – po imenu Wind; on je bio povrijeđen. Kad su ga spustili u more, ostali su se dupini vratili po njega, a on je, umirući, u toj patnji skladao prekrasnu glazbu.
Tako završava napeta priča o tom čudnom futurističkom svijetu. O svijetu koji je zagađen a klimatski su uvjeti takvi da ljudi nerado izlaze iz svojih kuća. Sve je pod nadzorom moćnih koji upravljaju svime i kontroliraju sve sfere života koji se uglavnom živi virtualno.
Koliko god nevjerojatno zvučalo, nekako me obuzela misao da to čak i nije toliko nevjerojatno ili nemoguće. Ne bih htjela zvučati paranoično – ali ako malo promislite – nije li već odavno počelo vrijeme nadziranja? Na sve strane snimaju nas kamere, provlačimo kartice i nekome ostavljamo svoje podatke, surfamo internetom, komuniciramo virtualno, a znamo li tko sve nadzire virtualu…?
Nije li možda, kad sve zbrojimo i oduzmemo, nekakva slična budućnost pred nama? Brrrrrr...
|
- 21:28 -
Komentari (32) -
Isprintaj -
#
Jesen na Madagaskaru
09.10.2008., četvrtak
Koračajući uskim puteljkom primijetila sam kako je sve oko mene neobično tiho, a zrak prohladan. Približila sam se velikim hrastovim vratima i s nekoliko kratkih zamaha zvekirom pokušala dozvati nekoga da ih otvori.
Ubrzo su se začuli tihi koraci i nekakvo šuškanje s druge strane. Kad su se vrata napokon otvorila, preda mnom se pojavio gospodin u tamnom odijelu. Budući da se često susrećemo u popodnevnoj šetnji, već ga pozdravljam kao starog znanca. On uvijek odzdravlja i pritom se nakloni otmjenim pokretom glave. No tog je dana sve bilo nekako neobično.
- Dobar dan, gospodine Kos, je li gospođa doma?
On me zabrinuto pogleda i reče:
-Zar vi ne znate?
-Ne znam…što? Trebala se vratiti. Uskoro će izložba i…
Vidjevši moju zbunjenost, reče:
-Gospođa je još uvijek na ljetovanju. Neko vrijeme neće slikati. Ostale su samo neke crno-bijele fotografije. Dođite, pokazat ću vam ih.
Pozvao me da ga slijedim. Pod našim je nogama bio onaj isti debeli sag čije sam se zelene nijanse jako dobro sjećala, ali sad je bio nekako čudno blijed, bezbojan, kao da se boja isprala. I slike koje mi je pokazao bile su slične:
Bilo je očito da nešto nije u redu.
- Gospodine Kos, zar vam se nije javljala? Uskoro će i njezin rođendan, pa… dosad se uvijek vraćala u ovo vrijeme.
-Vidite, mi je očekujemo. Ona je već bila na putu kući kad je shvatila da je zaboravila svoju paletu pa se morala vratiti na Madagaskar, znate, tamo je ljetovala.
- Pa valjda će stići na vrijeme. Sve je tako neobično bez njezinih šarenih slika, strašno bi bilo da zaista nestane ta njezina paleta…
I dok smo tako razgovarali, uskoro se začulo otvaranje vrata i gospođin zvonki glas.
- Vratila se! – odahnuli smo i nasmiješili se.
Vratila se gospođa Jesen, završilo je njezino ljetovanje na Madagaskaru. Donijela je svoju paletu. Razlile su se boje…
|
- 22:10 -
Komentari (41) -
Isprintaj -
#
Spolni život komaraca
07.10.2008., utorak
Kad sam prošle godine (otprilike u ovo doba) došla u dućan i tražila sredstvo protiv komaraca, odnosno onaj aparat koji se uključuje u struju, prodavačica mi je odgovorila da toga nema; ljeto je prošlo pa se to više ne traži, a onda ju je zanimalo što će mi to kad više nema komaraca. Objasnila sam joj da imam probleme s komarcima koji mi uđu u sobu i maltretiraju me do besvijesti. Ili – bolje rečeno – pokušala sam joj objasniti, jer se ona tome toliko čudila kao da sam joj tog trenutka opisivala svoje viđenje NLO-a.
Stvar se ponavlja i ove godine, ali poučena prethodnim iskustvom, već sam odavno nabavila sredstvo za obranu i zaštitu od leteće zvjeradi.
Čim ja navečer u sobu, upalim svjetlo – eto njih, nadiru sa svih strana. I onda nema spavanja dok se ne istrijebi i posljednji pripadnik mrskih zujavaca. Uključim aparat i ubrzo nakon toga izbezumljeni se pripadnici eskadrile krvopija ipak prizemljuju.
Sva sreća pa sad ne vidim vaša lica dok ovo čitate. Možda i vi mislite da je to NLO-efekt? Ali, časna riječ, istina je – komarci se grupišu. Dobro sam ih proučila! Hoćete argumente?
Evo, pročitala sam, jedan stručnjak piše: Komarci su poznati uznemirivači ljudi i životinja, a prisutni su od ranog proljeća pa do kasne jeseni.
Do kasne jeseni, o tome ja vama pričam! I znam s koje strane vjetar puše. To su one. Komarice. Osjećaju da dolazi zima pa bi u mojoj sobi polagale jajašca. Kako ne! Baš bih mogla proučavati razmnožavanje komaraca.
Kad smo već kod toga, naišla sam i na zanimljiv opis spolnog života komaraca. Sve počinje naoko bezazleno:
Čim se izlegu, odrasli mužjaci nakon kratkog vremena formiraju svoj novi roj. Roj je kod komaraca skupina mužjaka koji se vrtložno kreću gore dolje.
Zatim dame biraju:
U takav novoformirani roj komaraca ulijeće ženka i oplođuje se sa odabranim partnerom.
A nije ni čudno što ona ulijeće u roj, zbilja treba izabrati onog najsposobnijeg za akrobacije na otvorenom ili pak nekog ljubitelja intimnije atmosfere:
Kod pojedinih vrsti komaraca oplodnja se odvija u zraku, ali ipak većina vrsti za oplodnju izabere neko mirno skrovito mjesto.
Da mi se u vlastitoj sobi događaju takve opskurne igre!? A, ne, ne! Barem ne dok su komarci u pitanju...
|
- 20:40 -
Komentari (37) -
Isprintaj -
#
Sličnosti i razlike
05.10.2008., nedjelja
Obuzme me taj praskavo-tjesnačni osjećaj
negdje na rubu bezvučnosti.
Pa mi se u glavi nižu frikativi, eksplozivi,
bez upozorenja
iako znam da svi mogu imati
razlikovnu ulogu.
Zaboga, tko ne bi razlikovao
ljubiti i gubiti.
Uvijek je stvar u tom jednom fonemu
jer, princip je isti,
ostalo su nijanse.
Mislim da su mi ipak najdraži
prednjojezični i labijali.
Srednjojezični su komplicirani.
A velari me zbunjuju
kad se nađu u ružnim riječima
pa više ne znam razlikovati
čovjeka i ljude.
Ili je to zbog supletivne osnove?
|
- 12:27 -
Komentari (30) -
Isprintaj -
#
Zagladi pa vladaj
03.10.2008., petak
CERN je obavio svoje. Stišali se uznemireni duhovi, nije nas progutala crna rupa. Barem ne ona izazvana znanstvenim pokusom. Istini za volju, meni se čini da nas je nekakva crna rupčaga odavno počela usisavati. Ali kad skuži što je povukla, moglo bi se dogoditi i da nas ispljune. Onako – globalno gledajući, prilično smo neukusan zalogaj.
No čak i kad se držimo one: Misli globalno, djeluj lokalno ili po onoj narodnoj – da najprije treba očistiti u svom dvorištu, ne čini mi se da je budućnost svjetlija. Štoviše, toliko je maglovita da bismo Mihanovićeve stihove Lijepa naša domovino uskoro mogli zamijeniti pjesmom Josipe Lisac: Magla svuda, magla oko nas…
Magla je vrlo pogodan primjer za objašnjenje nekih odnosa u Lijepoj Našoj. Recimo, magla i promet. Strašno su loši uvjeti vožnje ako je maglovito vrijeme, međutim, čini mi se da je za sunčanih dana još gore. Tada se najbolje vide zastrašujući prizori. Zahvaljujući sunčanom vremenu, posljednjih sam dana vidjela velik broj vozača koji voze jednom rukom. U drugoj drže mobitel i razgovaraju, pišu poruke. A onda sam pomislila – baš sam cjepidlaka. Ipak je riječ o profesionalnim vozačima; jedan vozi autobus, drugi kamion… Znaju što rade.
Policije ionako nema na cesti. Stvarno, ne mogu se sjetiti kad sam ih posljednji put vidjela… Aha, da… znam, na televiziji! Mislim da su došli na dogovoreno snimanje. A i čitala sam nedavno o njima. Uhvatili su nekog vozača s 4,77 promila. Kad malo bolje razmislim, možda oni i hvataju samo rekordere? Jer, s tolikom količinom alkohola u krvi – ili si rekorder ili klinički mrtav.
I tako, da s vremena na vrijeme ne pročitam štogod o toj našoj policiji, pitala bih se postoji li uopće. Hvala javnim glasilima. A upravo se u medijima često pojavljuju i ostali predstavnici vlasti - zakonodavne, sudbene i izvršne.
Svi redom lijepo govore o situaciji u zemlji. O sigurnosti u gradovima, o slobodi govora, o suzbijanju širokolisnog korova, pardon, mita i korupcije. Sve lijepo, teorija je izvrsna.
U praksi su stvari nešto drukčije. No oni to ionako ne mogu znati. S vremena na vrijeme dopru do njih kojekakve glasine o prometnim nesrećama. Pa im se učini da su čuli kako novinari zvižde, navodno zbog nekakvih premlaćivanja. Čak je netko rekao i to da je zabilježen porast nasilja.
Potom odluče da moraju djelovati. Prvo se poigraju brojkama. Nula promila povećaju na 0,5. Pa onda prčkaju malo po zakonu. Razmišljaju sigurnosti na cestama, tek toliko da se priča o tome. Malo se izmijene odlomci, obriše se gdjekoja rečenica ili se štogod nadopuni. Malo se to izvana zagladi. Izvana gladac, iznutra – kradac. Sve po načelu: Zagladi pa vladaj!
|
- 16:45 -
Komentari (21) -
Isprintaj -
#
Kula od karata
01.10.2008., srijeda
Otkrivajući razne načine razbibrige, obično smo svi u nekom razdoblju odrastanja kratili vrijeme i zabavljali se kartajući. Kad bi se našlo društvo, igra je bila vrlo zanimljiva i napeta, a ako baš nije bilo nikoga u blizini, moglo se vježbati vlastito strpljenje i preciznost, primjerice gradnjom kule od karata.
Zahtijeva mnogo strpljenja, mirnu ruku, točnost - a dovoljan je samo jedan potez, namjeran ili slučajan, da se sve zaljulja i sruši. I životna igra nudi mnoštvo primjera: osjećaja, situacija, odnosa koji se grade baš poput spomenute kule – strpljivo, polako, precizno, a dovoljna je sitnica da se sve sruši i nestane u nepovrat.
Takva je krhka i osjetljiva "građevina" i povjerenje. Potrebno je mnogo truda i vremena da se izgradi; nije lako imati povjerenje u nekoga, a isto tako - nije lako steći nečije povjerenje.
Često na putu do povjerenja postoje mnoge prepreke: sumnja u nečije namjere, strah da će nas iskoristiti, povrijediti, razočarati, da će se ponoviti neko prethodno loše iskustvo…
Istovremeno – povjerenje je, što bi rekli stari Rimljani - uvjet bez kojeg se ne može.
Pitanje povjerenja podsjeća me na jednu dječju igru u kojoj jedna skupina igrača zavezanih očiju stoji na startu, a njihovi suigrači, koji stoje na cilju, trebaju ih navoditi kako da što prije i što sigurnije (izbjegavajući prepreke) stignu do odredišta. Pritom, naravno, oni zavezanih očiju moraju imati povjerenja u svoje suigrače; vjerovati da će upute biti brze i točne a prelazak staze siguran. Otežavajuća je okolnost i to što se u mnoštvu glasova treba prepoznati onaj pravi, glas svog suigrača.
Da bi igra bila zanimljiva, uzbudljiva i da bi se u potpunosti doživjela, netko mora nositi povez oko očiju; u tome je čar iako igrač zna da može posrnuti, pasti, ozlijediti se.
Sličnu igru igramo u životnim ulogama. Neka nam osoba postane bliska, draga i u tom odnosu mora postojati povjerenje. Da bismo u potpunosti doživjeli osjećaj, moramo se upustiti u tu životnu igru. Moramo staviti taj povez koji u tom slučaju simbolizira da smo spremni posrnuti, pasti, ozlijediti se; moramo se prepustiti da bismo mogli u potpunosti uživati u igri. Pritom nije nimalo lako osloboditi se straha i razmišljanja o tome da možemo biti povrijeđeni, da će nas netko možda i namjerno pogrešno navoditi ili da nećemo prepoznati pravi glas.
Trenutak u kojem moramo biti spremni na bol da bismo mogli osjetiti čar igre. I sve bi bilo dobro da nije svih onih glasova među kojima treba prepoznati pravi, a ne pogriješiti, ne dopustiti da nas netko pogrešno navodi. No i to je sastavni dio igre. Padneš, ustaneš, otreseš prašinu, ideš dalje. Ostane i gdjekoji ožiljak, podsjetnik na bol. Zatim se karte ponovno slažu...
|
- 00:28 -
Komentari (29) -
Isprintaj -
#
|
