Probudilo me obnoć
bubnjanje izgubljene kiše.
Bez busole, bespomoćna,
zabugarila je turobno
neobuzdano, boemski,
oblijevajući staklo,
brideći od bola,
brencajući
sad duboko
kao zvono,
sad sjetno
kao oboa.
Boreći se s tugom,
lutajući tamnim bespućima noći,
lijevajući, rominjajući, sipeći,
htjela mi je reći
sve što ćuti…
Otišla je šapćući,
znajući da sviće,
stišala se,
nestala je
tonući
u mekoći
sna…
Post je objavljen 17.10.2008. u 20:40 sati.