Marketing
Jesen na Madagaskaru
Koračajući uskim puteljkom primijetila sam kako je sve oko mene neobično tiho, a zrak prohladan. Približila sam se velikim hrastovim vratima i s nekoliko kratkih zamaha zvekirom pokušala dozvati nekoga da ih otvori.
Ubrzo su se začuli tihi koraci i nekakvo šuškanje s druge strane. Kad su se vrata napokon otvorila, preda mnom se pojavio gospodin u tamnom odijelu. Budući da se često susrećemo u popodnevnoj šetnji, već ga pozdravljam kao starog znanca. On uvijek odzdravlja i pritom se nakloni otmjenim pokretom glave. No tog je dana sve bilo nekako neobično.
- Dobar dan, gospodine Kos, je li gospođa doma?
On me zabrinuto pogleda i reče:
-Zar vi ne znate?
-Ne znam…što? Trebala se vratiti. Uskoro će izložba i…
Vidjevši moju zbunjenost, reče:
-Gospođa je još uvijek na ljetovanju. Neko vrijeme neće slikati. Ostale su samo neke crno-bijele fotografije. Dođite, pokazat ću vam ih.
Pozvao me da ga slijedim. Pod našim je nogama bio onaj isti debeli sag čije sam se zelene nijanse jako dobro sjećala, ali sad je bio nekako čudno blijed, bezbojan, kao da se boja isprala. I slike koje mi je pokazao bile su slične:
Bilo je očito da nešto nije u redu.
- Gospodine Kos, zar vam se nije javljala? Uskoro će i njezin rođendan, pa… dosad se uvijek vraćala u ovo vrijeme.
-Vidite, mi je očekujemo. Ona je već bila na putu kući kad je shvatila da je zaboravila svoju paletu pa se morala vratiti na Madagaskar, znate, tamo je ljetovala.
- Pa valjda će stići na vrijeme. Sve je tako neobično bez njezinih šarenih slika, strašno bi bilo da zaista nestane ta njezina paleta…
I dok smo tako razgovarali, uskoro se začulo otvaranje vrata i gospođin zvonki glas.
- Vratila se! – odahnuli smo i nasmiješili se.
Vratila se gospođa Jesen, završilo je njezino ljetovanje na Madagaskaru. Donijela je svoju paletu. Razlile su se boje…
Post je objavljen 09.10.2008. u 22:10 sati.