Kula od karata

01.10.2008., srijeda

Otkrivajući razne načine razbibrige, obično smo svi u nekom razdoblju odrastanja kratili vrijeme i zabavljali se kartajući. Kad bi se našlo društvo, igra je bila vrlo zanimljiva i napeta, a ako baš nije bilo nikoga u blizini, moglo se vježbati vlastito strpljenje i preciznost, primjerice gradnjom kule od karata.

Zahtijeva mnogo strpljenja, mirnu ruku, točnost - a dovoljan je samo jedan potez, namjeran ili slučajan, da se sve zaljulja i sruši. I životna igra nudi mnoštvo primjera: osjećaja, situacija, odnosa koji se grade baš poput spomenute kule – strpljivo, polako, precizno, a dovoljna je sitnica da se sve sruši i nestane u nepovrat.

Takva je krhka i osjetljiva "građevina" i povjerenje. Potrebno je mnogo truda i vremena da se izgradi; nije lako imati povjerenje u nekoga, a isto tako - nije lako steći nečije povjerenje.

Često na putu do povjerenja postoje mnoge prepreke: sumnja u nečije namjere, strah da će nas iskoristiti, povrijediti, razočarati, da će se ponoviti neko prethodno loše iskustvo…

Istovremeno – povjerenje je, što bi rekli stari Rimljani - uvjet bez kojeg se ne može.

Pitanje povjerenja podsjeća me na jednu dječju igru u kojoj jedna skupina igrača zavezanih očiju stoji na startu, a njihovi suigrači, koji stoje na cilju, trebaju ih navoditi kako da što prije i što sigurnije (izbjegavajući prepreke) stignu do odredišta. Pritom, naravno, oni zavezanih očiju moraju imati povjerenja u svoje suigrače; vjerovati da će upute biti brze i točne a prelazak staze siguran. Otežavajuća je okolnost i to što se u mnoštvu glasova treba prepoznati onaj pravi, glas svog suigrača.

Da bi igra bila zanimljiva, uzbudljiva i da bi se u potpunosti doživjela, netko mora nositi povez oko očiju; u tome je čar iako igrač zna da može posrnuti, pasti, ozlijediti se.

Sličnu igru igramo u životnim ulogama. Neka nam osoba postane bliska, draga i u tom odnosu mora postojati povjerenje. Da bismo u potpunosti doživjeli osjećaj, moramo se upustiti u tu životnu igru. Moramo staviti taj povez koji u tom slučaju simbolizira da smo spremni posrnuti, pasti, ozlijediti se; moramo se prepustiti da bismo mogli u potpunosti uživati u igri. Pritom nije nimalo lako osloboditi se straha i razmišljanja o tome da možemo biti povrijeđeni, da će nas netko možda i namjerno pogrešno navoditi ili da nećemo prepoznati pravi glas.

Trenutak u kojem moramo biti spremni na bol da bismo mogli osjetiti čar igre. I sve bi bilo dobro da nije svih onih glasova među kojima treba prepoznati pravi, a ne pogriješiti, ne dopustiti da nas netko pogrešno navodi. No i to je sastavni dio igre. Padneš, ustaneš, otreseš prašinu, ideš dalje. Ostane i gdjekoji ožiljak, podsjetnik na bol. Zatim se karte ponovno slažu...

- 00:28 - Komentari (29) - Isprintaj - #

<< Arhiva >>

<	listopad, 2008					>
P	U	S	Č	P	S	N
		1	2	3	4	5
6	7	8	9	10	11	12
13	14	15	16	17	18	19
20	21	22	23	24	25	26
27	28	29	30	31

Opis bloga

Arhiv

Poveznice...

Kula od karata

01.10.2008., srijeda